vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 16.11.2025.

Spoznaja bez kalendara u ruci


bnmbnm




Lišće umire oko nas u milijardama s naoko odlučnom i neupitnom vjerom u konac, zavaravajući nas opet iznova svojim samrtnom uzdahom: - Gotovo je; jednom za svagda; nikad više; opraštam se s tobom zauvijek; ostavi mjesta u sjećanju i za mene - - - tiho i snažno šapuće posljednjim drhtajima na toplom jesenjem vjetru, posve sigurno kako nas je uvjerilo u sigurnu i beskrajnu pustoš samrtnog leda; padajući nam krotko i zavodljivo između nogu leteći pored šalice s posljednjim makijatom ispijenim na suncu i svježem zraku.

No, mi se više ne damo prevariti; nismo ti ni mi, kume, od jučer. Izgubljeni, predani i zaboravljeni, vjerujemo još uvijek čvrsto u posljednju stvar koju smo s mukom ali kroteći radost u očima spoznali u godinama iza nas: - Ne varaj nas, lišće; dobro znademo kako je tvoj samrtni ples obična, jeftina predstava za jednu sezonu. Kao da opet s prvim toplim danima neke daleke i sada nezamislive veljače nećeš u nama probuditi staro ufanje u vječnost i posve nove pupove u naizgled mrtvom tkivu; kao da odavna već ne znamo da iza svake tvoje samotne i bezizlazne zime slijedi zov nekog znanog, dalekog, čežnjama okupana proljeća; prijetvornog i sama sebi neobično važna poput plava neba što podupire obzore koji padaju na nas.

- Sam sebi neobično važan - ponovi naglas običan, zaboravljen promatrač u metežu vrtloga vjetra pod već gotovo golim krošnjama.





16.11.2025. u 12:00 • 6 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.