Marketing
Povratak
Oprez je u životu važan; zato nemam dozvolu planirati putovanja sam, jer bih lako došao do zaključka tipa „ma hajde, tisuću kilometara, mogu ja to“… Ona je puno mudrija i manje sklona nepredvidivim avanturama; svaku moju takvu putešestviju razlomit će na dva dijela i natjerati me da tamo gdje sam mislio projuriti pronađemo nove sadržaje. Tako smo povratak iz Varšave razlomili na tri dana; jednu smo večer prespavali s druge strane Tatri, blizu Zakopana, prethodno posjetivši Kielce i Krakow, pa se sljedeći dan preko Žiline i Trenčina spustili do Bratislave.
Već smo prilično na jugu, pa je vani vruće. Ona radije čita knjigu i pije kavu, jer više nema snage i deveti dan bauljati po pustim zamcima koje smo ionako davno već posjetili, pa ostavljamo vozilo u trgovačkom centru koji je taman dvadesetak minuta hoda od centra. Uzimam dovoljno vode u ruksak, pa radim krug Bratislavom, preko Hlavnih namesti i pored nekoliko crkava do ispod zamka (po onoj vrućini čak je i za moj entuzijazam, kojeg bi mnogi prozvali običnom bedastoćom, previše ispenjati to usred dana) a onda se jednim mostom spuštam na drugu obalu, pa uz dunavsku šetnicu u hladu dolazim do drugog mosta, kojim prolaze samo tramvaji i pješaci. Ta šetnja pruža izvanredne vidike na grad, pa kada mogu okidam fotografije.
Bratislavu smo posjetili jedne sad već gotovo davne zime; pamtim je po raspojasanom veselju puka na trgovima osvijetljenim vatrama iz bačvi uz koje se pio sjajan punč i grickale pajde sa kiselim zeljem i slaninom. Naravno, i po bratislavskom Starom hradu. Ne znam hoćemo li do ovog mjesta više dolaziti ili prolaziti, možda će nam ipak avioni postati prihvatljiviji način putovanja; neka zdravlja i nnjima i nama. U početku ovog poduhvata vrtio sam glavom; sada mi se čini da bih mogao voziti do Švedske. Mogao bih, samo kada mi stožer to razlomi u nekoliko dana.
Odmaramo se i krijepimo specijalitetima što smo ih nabavili u nekom potravinyu kraj Žiline (peciva s orasima, grožđicama, naribanom jabukom, borovnicama – s malo šećera a puno voća; ne znam više kako se zovu ali su fenomenalna; podsjećaju me na majstorske radove koje je kada bi k nama došla spremala pokojna teta Ivka; sestra moje bake koja je živjela u Pragu; od knedlički do legendarnih tačkrla). Nakon prve snažne i prave crne kave koju smo popili u desetak dana s pogledom na nepregledni smeđi Dunav, hvatamo zalet pa skrećemo dalje prema jugu, za Madžarsku.
Odustajem od ideje da po ovoj vrućini odemo negdje na fiš ili somperkelt; radije nabavljamo neke domaće sokove od cikle i mrkve iz frižidera, pa se vraćamo na autoput, a onda prema Szombathelyu.
Tu nas već u smiraj dana čekaju daleke i nepregledne puszte; na jednoj takvoj unajmili smo posljednji smještaj ovog poduhvata; nedaleko ceste koja granicu spaja sa Szombathelyem i Csornom. Kada se smjestimo, pojedemo u slast domaćih kobasa i rajčice kupljenih u nekom dućanćiću, zalijemo ih hladnim tokajcem i osvježimo, ostaje nam možda sat vremena danjeg svjetla; mažemo se Autanom, pa trpamo vodu u ruksake i odlazimo u nepregledna polja suncokreta i žita. Ovdje nema ničega na valjda četrdeset i pedeset kilometara; samo gdjekoji osamljeni hrast, pa ti se čini da pridržava nebo da samo ne padne na zemlju. Umiruće sunce daje tim prizorima drugačiju boju; boju tišine i spokoja kakvog se rijetko gdje može osjetiti, isprekidanog tek pokojim krikom ili pjevom daleke ptice. Mračni putevi u drvoredima prastarih stabala vode nas nazad, u sigurnost i ugodnu hladnoću zgrade građene od debelih, starih opeka; u tišinu i san.
Posljednjeg dana stigli smo još potrošiti sve forinte što su zveckale po džepovima i nabaviti obećane tokajce i egri bikavere, pa se nakon posjeta starom lendavskom gradu i namakanja u hladnoj Muri zaputismo kući uz uvijek izazovnu i mističnu Ivanšćicu što pluta nad ravnicom punom jare i izmaglice. Deset dana ljetnog plandovanja; zalog za budućnost i uspomene.
Post je objavljen 02.09.2024. u 06:11 sati.