Tko uopće nema mira, ili ga nema dovoljno, taj će prije ili kasnije lutati - i zalutati u neki sasvim nepoznat i tuđ vrt, ili dvorište sa sjenovitim kutkom pod krošnjama, iza kojega se pruža dugačko zapušteno polje što vodi prema nedalekoj rijeci. Nije red uzeti, a onda i ne reći kako si uzeo cvijet, dva ili čitav prstohvat suha bilja, oparena predugim satima vreline i osušena poput mrtvih mrva zloće na trpezi dobra dana. Uzeo si, ukrao si - tako si morao; vičeš u sebi: radilo se o nekom zaboravljenom starcu ljepote čijih slika nitko više ne može – ili bolje rečeno: ne žudi ugledati; pa si takvo što brzo prilijepio na tanke strune mrežine, poigravajući se okrutno bojama, svjetlošću i oblicima što ti nahrupiše u naručje. Što bismo mogli, mi ćemo – ili ne svi, ali mnogi – pokušati izmjeriti novcem, imetkom, nadoknadom kakvom – a ti ćeš u toj priči ostati neokaljan i bezbrižan, ili ćeš tako pokušati; dok se ne dozna. Pretvarat ćemo se kako smo na strani svjetla, vrline i snage; ili ćemo barem sa snažnim uvjerenjem zboriti o tome, do kraja našeg vremena. Jer, dobro nije tamo gdje ga tuđe oči takvim ugledaju; dobro je tamo gdje drugoga obraniš od sebe – i rijetko još gdje drugdje.
Udarite, simboli i alegorije, da kraja vašeg ili moga - povikat će starac taj, već gotovo nemoćno iza tvojih leđa.
I evo ga onda opet: starac oživi poput snažna i lijepa mladića; u pravom društvu tek probuđena i pomlađena svijeta; u mekom i šuštavom krilu sjena što se pružaju danom niz oblake i vjetar, šepureći se pod beskrajnim snažnim nebom sve do strašna sumraka. Zagrne svojom sigurnošću i tihim šaptom potpore ono neoprezno društvo što se uza nj oslonilo, pa ostane jedva vidljiv njima - nekako više s boka, ili čak za leđima – ovisi s koje si strane gledao, ili uzeo; ili osudio.
< | lipanj, 2023 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |