vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 11.06.2023.

Bombe, rašpe, livorveri

Vidjet ćete, lako je ovo: ne morate gledati fotografije. Može se to; čovjek pročita nešto teksta – iako su moji tekstovi obično dugi, naporni, teško prohodni – pa se malko zamisli nad onim što je pročitao.

U zatvoru u Coloradu – to vam hoću ispričati - neki dan izgleda da je samoubojstvo počinio Unabomer, osamdesetjednogodišnji Ted Kaczynski; matematički genije poznat po svome manifestu protiv progresa i suludoj praksi odašiljanja paketa kojima je na adrese političara i znanstvenih uglednika dostavljao eksplozivne naprave.

„Ljudi boluju od progresa tehnologije koji pogađa većinu na planetu te izaziva neizmjerno ekološko uništenje. Jedini put koji vodi prema naprijed je zaustavljanje tehnološkog napretka, vraćanje priprostom životu i bliskosti s prirodom...” – riječi su njegova poznatog Bombaškog manifesta. Za razliku od većine drugih bombaša, iza Unabombera nije stajao nitko osim dugih noćnih sjena oko ponoći – i njegova uma u kojemu je smislio svršetak svijeta kakvog znamo.

Pomno je birao mete kojima će dostavljati pakete, pa je to činio profesorima, šefovima avionskih kompanija ili reklamnih agencija, direktorima državnih tvrtki... bombe su imale dovoljno jaku razornu snagu da se ljudi ozbiljno ozlijede pa čak i ostanu invalidi. Smatra se da je ozlijedio osamnaest ljudi; za nekoliko kasnijih smrti izravno je odgovoran iako nisu nastupile odmah po otvaranju paketa – ali su bile izravnom i najbližom posljedicom njegova djelovanja. Kako je stario, počeo je osim bombi slati i pisma novinama, tražeći objavu njegova manifesta.

Dapače, izravno preuzimajući odgovornost za napade, slao je i pisma svojim žrtvama za koje je saznao iz medija – proklamirajući kako će, ako se objavi njegov manifest, prestati s bombaškim napadima.

Konačno je to učinio New York Times, trpeći kritike da promoviraju običnog kriminalca. No, na taj način, Unabomber je naposlijetku i uhićen: njegov stil pisanja prepoznao je brat, David Kaczynski.

Ted Kaczynski, matematički genije, dugo je šokirao svojim mentalnim sposobnostima - jer je mogao riješiti zadatke koje gotovo nitko nije umio. Zbog njegova briljantnog uma ponuđeno mu je mjesto člana profesorskog zbora i predavača na fakultetu, što je radio tri godine, objavljujući stručne radove u prestižnim časopisima, te je konačno sa dvadesetipet dospio i do mjesta predavača na Berkeleyu, a sa toga je mjesta krajem šezdesetih, imajući sve što uključuje jedan pravi američki san – dobar posao, mogućnost zasnivanja obitelji, perspektivu napredovanja u struci - naglo i bez ikakva jasnog razloga napustio taj život i akademsku scenu, postavši pustinjak u brdima Montane. Održavao je jedino kontakt sa bratom, odlazeći rijetko u nabavu kako bi pribavio namirnice koje nije mogao uzgojiti.

Dalje citiram članak iz Večernjeg lista otprije nekih pet godina - o uhićenju: „Kada je David shvatio kako je Unabomber njegov brat, obratio se policiji. Kazao im je gdje mu brat živi, a oni su mu obećali da javnost nikada neće doznati da je upravo on odao brata. No taj je podatak ipak objavljen u medijima pa se život Davida Kaczynskog pretvorio u pakao. Kako je za informacije koje bi mogle dovesti do uhićenja Unabombera bila raspisana novčana nagrada, tu je nagradu dobio David, a on ju je iskoristio da plati troškove suđenja svom bratu te obešteti obitelji njegovih žrtava.“

Na suđenju, Ted je odbio braniti se bolešću, a sudski psihijatar utvrdio je kako je sposoban pratiti suđenje iako boluje od shizofrenije. Dapače, prvo je priznao krivnju, ali je potom povukao priznanje. Osuđen je na četiri doživotne kazne bez mogućnosti puštanja na slobodu; bilo je to krajem devedesetih – i eto, poživio je sve do prije neki dan.

Mnogi će napisati, neopravdano; trebalo ga je ubiti odmah pri uhićenju kao psa, ili mu izreći smrtnu kaznu. Vjerojatnije je ipak kako je američki pravosudni sustav procijenio da u okružju zlikovaca kakvima se on bavi, Unabomber nije nešto posebno okrutan i učinkovit – jer nemam sumnji o tome da bi mu smrtna kazna bila izrečena da takvo što tamo za takav slučaj priliči. Dvadesetak ranjenih i nekoliko onih koji su kasnije umrli – vjerojatno nije ništa previše posebno.

Možemo li išta dobroga naučiti iz primjera Unabombera? Moje je mišljenje - itekako. Možemo naučiti kako dobar i pravdi sklon čovjek u današnjem svijetu može neizmjerno patiti – ali nema nikakva prava nanositi štetu drugim ljudima. Za činjenje zla, tako, pokazuje se – nije nužna samo kolektivna svijest, izokrenuta ideologija koja pojedince pretvara u oružje; ponekad – doduše u slučajevima izrazito inteligentnih ljudi –dovoljno je da čovjek sam dođe do zaključaka o nepravednosti, neodrživosti i besmislenosti svijeta u kojemu živimo. No, odlučivati o smislu i pravdi za druge i umjesto drugih – neprihvatljivo je; učinimo li to sami za sebe i budemo spremni snositi posljedice – tu negdje moramo postaviti granice svoga postupanja.

Ovaj svijet, prije ili kasnije, ionako će se urušiti i ugasiti implodirajući sam u sebe poput nekog dalekog, mističnog i bogatog pulsara. Ljudska zloba, sebičnost, pohlepa – sigurno da će na tom putu značajno doprinjeti, ali pojedinac nema prava uzimati pravdu u svoje ruke i krojiti živote i sudbinu drugih, ma koliko o njihovim nedjelima imao nečega što bi mogao smatrti dokazima. Sve to iz jednostavnog razloga – jer nismo toliko umješni, pametni i uspješni u spoznajama svijeta oko sebe da bismo mogli postaviti jasne granice takvoj raboti. Dapače, što je netko inteligentniji, sposobniji, pametniji, obrazovaniji – njegova je odgovornost tim veća.

Jedina manifestacija pravde, ili bolje rečeno – održavanja nekog osnovnog reda u zajednici, na tom putu može biti postavljanje i publiciranje unaprijed određenih, jasnih i što manje dvosmislenih pravila o tome kako se treba ponašati – i potom dosljedno, trajno i bez izuzetka – provođenje tih pravila u djelo. Na tom putu, na žalost, baš svatko će uskoro zamijetiti strašna odstupanja, često i nenamjerna ili nesvjesna, a često – i u disfunkconalnim i siromašnim zajednicama češće – intencionalna, čak sustavna i gotovo pa nepobjediva. Boriti se protiv zlosilja tako postaje dužnost pojedinca – ali samo u okvirima sustava koji je uspostavljen, barem tamo gdje taj sustav nije toliko zastranio da je izgubio svaki svoj smisao.

U tom pogledu, završavam ovaj tužan i vjerojatno malo poticajan napis asocijacijom na jedno filmsko remek-djelo; film Andreja Zvyagintseva – Leviathan. Napravio je on i još jedno remek djelo nakon njega, nakon Povratka s početka ovog tisućljeća – Loveless, ali ovaj, Leviathan, bavi se upravo tim problemom: mogućnošću borbe osviještenog pojedinca protiv... zla. Ili nečega što možda ne možemo zvati zlom, ali svakako potječe od ljudi – i vjerojatno je neiskorjenjivo. Dok i posljednji čovjek hoda ovim planetom određujući sebi i drugima što i kako golom silom, i dok ne budemo imali pouzdanja u nekoga izvan i iznad – bit će nam tako.

11.06.2023. u 12:03 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.