vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 22.06.2023.

Šta će meni raj pomoći



Postavljam ovu pjesmu ponukan videom kojeg je kao komentar postavio na svome blogu jedan kolega; neće mi on zamjeriti jer je s istog albuma postavio jednu drugu stvar – i tako mi otkrio čitav jedan svemir: suradnju Dunje Knebl i Adama Semijalca (hvala njemu, a i njima, i dalje neću o tome, barem negdje do dna ovog napisa).

I tako ja pustim tu stvar, prvu na albumu, vidjet ćete već ako poslušate (kakva umna formulacija), a suze mi počnu same da prostite teći, pa velim naglas „ovako nešto mogu samo Međimurci napisati“ - i stvarno, prisjedne ti kafa koju paša pije dok njen dragi u zemli sad gnjije. Ma dajte molim vas, pa život je prekratak da bih taj album snimio na cd i onda ga puštao dok se nas dvoje svojim rajevima vozimo, da zajedno plačemo nad tuđim sudbinama - a smijati se možemo, bar još malo – mislim si onako poskrivećki, da prostite domobranski, švejkovski.

Da ne bi ispalo da sam samo politički korektan, pa da neću spomenuti dan koji se danas obilježava, e hoću – spomenut ću ga, to je Dan antifašističke borbe. Kako je za pretpostaviti da će u ovoj – kao i u većini birtija u gradu – na svaki spomen današnjeg praznika (na koji vjerojatno ipak ne rade, premda ga se nerado sjete) glasniji od antifašista biti anti-antifašisti (što ih sigurno ne čini fašistima, ali ih ne može obraniti titule zakerala koju bih im s pravom dao), napisat ću ovdje nešto o tome što mislim da bi sa mnom bilo četrdesetprve.

Dakle, četrdesetprva. Švaba jaše crnog konja, potresa se sva Evropa - i dok vojska napad čeka spremila je malog topa.

Mislim, to je zapravo jedno baš onako, pravo pitanje koje bi svatko od nas morao sebi postaviti kada osuđuje druge. Evo, recimo, ovi iz Brezovice, skupio ih Capo, još se s njega prašina Guadalajare sprala nije, pa su čekali radio prijenos rata u zoru, i kad su čuli da je krenulo, onda su rekli – da pomognemo centrali, nijesmo šugavi. I tako bismo i svi mi: samo da se upitamo, a što bih ja, da sam bio tamo?

E sad, to jako ovisi. Da sam bio tamo, tamo gdje je južni dio moje obitelji, odakle potječe morska loza – pa to valjda nema nikakve sumnje; našao bih s ovima njihovu Brezovicu, kad već nije drukčije moglo (a iz grada odakle mi je otac valjda je svaka treća kuća dala nekoga na Neretvi i Sutjesci). Čudna mi čuda, kada im je alternativa bio ricinus. No, puno je složenije odgovoriti na pitanje – što bih da sam bio ovdje, pa da sam zapravo te četrdesetprve doživljavao isto što i sada, devedesetprve? Čekao bih da dođu po mene, kako sam čekao i sada – i došli su; došli bi i onda – da me odvedu u neki svoj rat, pa da pokušaju učiniti da taj rat postane mojim, a ja bih se trudio da niti jedan rat ne postane moj, nego bih samo morao puštati da ja postanem njegov; jer ne znam kako bih drugačije (pa nakon trideset godina shvaćati da sam ovdje ostao radi bolesne mame – jer nisam mogao zamisliti sebe kako živim sretan u nekom tamo Oslu dok ona ovdje umire) - i kada mi netko spomene domovinu, ja od svega vidim tek svoju poluslijepu majku kako u sobi pored naše odvrće radio da me dozove u svoj mrak u kojemu može samo slušati strahote o ratu i plakati nad time što će mi se desiti ili bi mi se moglo desiti). Pa bih obukao neku domobransku uniformu, švejkovsku, kako bih drugačije, kao što sam i obukao, onu istočnonjemačku, tenkističku, sa potfutranim hlačama, s koje smo zgulili onu njemačku trobojku i prišili na tu rupu nekakav znak vepra; uniformu s mirisom naftalina, tešku, otvrdnulu od skladišta, prekratku i preusku, kako to već biva, i potom u njoj ležao po nekim blatnim rovovima i kopao zemlju kao krtica, valjda da u njoj nestanem - i možda kao neki mačak pod šljemom u nekom bilogorskom, pokupskom ili tko zna kojem već selu radi gaća negdje pri kraju priče otišao u revoluciju (kako je to besmrtno opisao Joža Horvat), ili možda čak zaglibio na nekom Kočevskom rogu, tko će ga znati, sekunde bi tu i slučajnosti odlučivale, kao i u svakoj pravoj drami. Ali, nije to sada važno. Usred tog rata (čiji sam ja postao) mama je preminula, a uzmaka više nije bilo – morao si ostati tamo gdje si, i tako sam ja postao dio rata, trudeći se da mu ne dopustim, koliko čovjek uopće može u odnosu na svaki pošten rat – ne dati mu da uđe u njega.

Važno je to da mi i dalje ličimo na civilizirano društvo, pa se obilježavanjem ovog praznika pravimo kao i sav normalan svijet da smo na strani pobjednika u ratu, a u stvari si baš onako domobranski, s figom u džepu, mislimo – idem ja svojim putem, ne bude valjda mene pljesnulo po glavi, a na koncu – i nije loše da imaš nešto spojiti s vikendom. Zato baš, za one milijune i milijarde koji sada u zemli gnjiju dok paše kafu piju, prisjetim se sjajne Dunje Knebl čiji sam glas davno, davno uživo uz gitaru čuo u ovdašnjoj provincijskoj knjižnici, kako se poput svile na obrazu penje na stropove i ispunjava prostoriju kao mek i nikada dosanjan dodir (a i ovaj bluzer na harmoniju s njom nije uopće loš, dapače, kume, kapa dolje) - i u tom glasu napipam, osjetim, domislim se lica svoje Najdraže te neke devedsetprve, četrdesetprve, koje već prve (ili pete, ako hoćete, kako vam već drago), pa zamišljam kako me to lice pratilo kroz tmine i blato i gluhe noći ratne, baš kao samo lice raja – i kako je sve što se zbiti moralo i zbilo se – bilo obećanje da nikada Njeno lice neću dovesti do toga da zapjeva neku takvu pjesmu.

Eto, zato mi suze poteku kada čujem ovu pjesmu, zato što znam da je Njoj nikada ne smijem pustiti, dok je ne pronađe sama.

Zato što sam u toj nakani uspio, a za sve one kojima to nije pošlo za rukom, od svih gelera i tanadi i kama, od Brezovica, Kozjača, Kočevskih rogova i Šamarica pa do samih zvijezda pod kojima gledaju na nas, ja sada puštam Vama ovu nevjerojatnu pjesmu (ma, čitav album, a ona je na njemu prva) - i šutim dalje.

Prije nego još kažem samo ovo: pjesme su, naravno, napravljene po zbirci muzikologa Žganeca koji je godinama negdje u memli biblioteka prepisivao i komparirao note, tekstove, harmonije, pa ih zapisivao – znajući da taj trud, pored svih birtija i pjesama na koje se žile režu – možda neće ostati uzaludan. Zato, prije svega, hvala njemu, a onda i - hvala, teta Dunja. Možda ste čak i mlađi od mene, kao da je to sad važno, ne da mi se guglati, ali Vi ste za mene teta s gitarom; teta koja me sjetila toga svega - pa još na ovaj dan, a ja sam samo još uvijek jedan mali, plašljivi dječak što pod miškom nosi note za klavir, negdje u drugom osnovne, pa trči iza Pivovare u Vodovodnu i Muzičku školu, da uspije upiti barem djelić svega tog blaga.

22.06.2023. u 17:13 • 7 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.