vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite
utorak, 13.12.2022.
U gradu
Danas sam u gradu vidio Boška Šutala;
nisam ja toliki fanatik da znadem prepoznati Boška Šutala u prolazu;
na jednom mjestu zazvali su njegovo ime, pa sam tako povezao;
imao je na glavi vunenu kapu, a u mislima vjerojatno šibenski travnjak;
bio je ozbiljan, šutljiv i zamišljen, što je prilično neobično za momka od dvadeset i nešto;
kada večeras pogledate utakmicu i ne vidite ga tamo, razumjet ćete možda zašto.
Danas sam u gradu vidio šesnaest osoba sa mentalnim poteškoćama,
to znadem zato što je njihov vođa puta prišao vozaču autobusa prije nego li su izlazili
i zamolio malo dulje stajanje na stanici - dok šesnaest osoba sa mentalnim poteškoćama iziđe iz autobusa.
Mislim da danas, vozeći se javnim prijevozom s kraja na kraj grada – a vjerojatno i dugo prije toga - nisam uočio zadovoljnije ljude; barem - ne toliko mnogo zadovoljnih ljudi zajedno: neki od njih su tek ispuštali glasove, neki izgovarali čitave rečenice, a neki se samo smiješili.
Danas sam u gradu vidio puno sitnih svjetala, žaruljica, ukrasa što svijetle, kite drveće, povezuju stupove rasvjete i pletu mrežu svjetla u zraku;
prolazio sam gradom baš u času kada javna vlast radi štednje sasvim preuranjeno – dok je još gotovo mrkli mrak - gasi svjetla na javnoj rasvjeti,
dok svjetla postavljena radi adventske zabave nastavljaju svijetliti i dalje;
šteta što nisam pogledao na sat – bilo je to negdje oko sedam sati;
nisam bio za upravljačem pa sam se mogao posvetiti tom trenutku:
upamtio sam kako se istodobno štedi i rasipa.
Kada čovjek hoda pustim šumama ili livadama, ili uopće ne izlazi van, pa čak niti ne odlazi u veliki grad – ne može doživjeti i saznati toliko stvari kao kada se uputi među ljude.
Barem, ne toliko stvari o kojima nije znao puno – ili ništa.
