Po svemu sudeći jesmo, možda ne bi bilo loše da se u nekim stvarima ugledamo na istočne nam susjede. Znaju kako organizirati velike prosvjede i ne boje se izaći na ulicu i pokušati se izboriti za svoje ciljeve. Sjetimo se samo masovnih prosvjeda protiv Vučića zbog navodno ukradenih glasova na izborima. Ove godine već su nekoliko puta organizirali masovne prosvjede zbog rudnika litija. U nedjelju su ponovo prosvjedovali zbog pada nadstrešnice na javnom objektu koji je rekonstruirala vlada Srbije i pustila u rad u srpnju, već u listopadu zbog rušenja nadstrešnice smrtno je stradalo 14 osoba.
A kada smo mi prosvjedovali? Zadnji prosvjed bio je prosvjed umirovljeničkih udruga 1. listopada. Čini mi se i jedini u Hrvatskoj ove godine. Teško je Hrvatu izaći na ulicu, izađe on na ulicu jedino kada se nogometna reprezentacija vrati s nekog natjecanja.
Možda siromaštvo pojedinih socijalnih skupina u Hrvatskoj i nije najveći problem ovog društva. Hadezeovci dobro znaju da će biti na vlasti sve dok je naše društvo nehomogeno jer u nehomogenosti društva njihova je moć.
Upitajmo se jesu li u Hrvatskoj ozbiljniji prosvjedi uopće mogući. Hadezeovci se drže one podijeli pa vladaj što se do sada pokazalo vrlo uspješnim. S jedne strane imamo poput ličkih medvjeda zaštićene i dobro plaćene državne službenike i sve koji su na državnoj sisi, s druge strane imamo radnike u privatnom sektoru od kojih dobar dio radi za minimalac ili nešto više od minimalca, imamo i penzionere umirovljene po posebnim propisima s velikim penzijama, ne svi, nasuprot penzionera iz rada koji su najčešće na granici ili ispod granice siromaštva.
Razumije se da se dobro plaćeni državni službenici i većina umirovljenika umirovljenih po posebnim propisima neće na protestnim skupovima pridružiti umirovljenicima iz rada koji samo traže veće mirovine da mogu koliko - toliko pristojno živjeti. Ako tome dodamo i ne mali broj starijih umirovljenika s vrlo malim penzijama koji nisu spremni i ne žele bar pokušati izboriti se za dostojanstveniji život, ostaje nas malo koji smo spremni izaći na ulice.
Imamo li mi razloga za prosvjede, ne mislim samo na umirovljenike? O da, itekako imamo. Mi prosvjedujemo na fejsu i u kavanama, kod kuće na kavicama, svi smo deklarativno za promjene ali, nažalost, nitko nema muda izaći na ulicu, blokirati promet na najprometnijim raskršćima, upotrijebiti bejzbolske palice i pokazati vladajućima da se narod budi i da je nezadovoljan općim stanjem u državi.
Lako se može pretpostaviti da su afere ministara tek vrhovi sante leda, tko zna koliko je afera i stotina milijuna € otišlo u džepove lakomih državnih službenika koji su mogli sjesti (milijuni, ne državni službenici!) na račune umirovljenika s najnižim mirovinama. Građani Hrvatske darovali su ES za ljudska prava 100 000 €, što jedna od najizdašnijih donacija u EU; za ES novca ima, mogli bismo govoriti i o perfidno prikrivenom mitu, ali za penziće nema.
Možda umirovljenici iz rada shvate da bi nam Vlada morala objasniti kamo odlazi sav taj novac; ako ne može i ne zna kontrolirati putove novca, vrijeme je da se zahvale na povjerenju i s premijerom na čelu podnesu ostavke. Teško je očekivati da će to napraviti dragovoljno, zato bismo im mi trebali olakšati odlazak.
......dobro je dok i toliko daju.......a što ja tu mogu, neka se netko drugi bavi s tim....... Drugim riječima logika tipičnog Hrvata gotovana: ti se bori a ja ću uživati plodove tvoje borbe.
Ne shvaća većina umirovljenika da Vlada ništa ne daje jer ona ne zarađuje već samo vraća ono što su umirovljenici kroz godine rada uplatili u mirovinski fond, a to nisu mali novci. Treba prekinuti praksu vlada da mirovinski fond koriste kao kasicu prasicu iz koje uzimaju kad im god zatreba. A to je vrlo često. Iz istrage cure detalji kako je proračun tempiran da se namiri mafija, u pitanju su milijarde, koliko je umirovljenika s najnižim mirovinama i koliko godina za taj novac moglo mjesečno dobiti dodatak od samo 100 €. Pomoć koja bi im puno značila.
Po svemu sudeći Hrvati su zadovoljni, mnogi vjerojatno ni ne znaju da se može i ljepše živjeti. Razumijem da određene socijalne skupine doista nemaju razloga buniti se jer im je dobro; čudi me da oni kojima je najteže, a to su umirovljenici, stoički podnose neimaštinu i siromaštvo. Imamo situaciju da se pojedinci kupaju u novcu i ne znaju što s njim, što je najgore ne zna se je li toliki novac stečen legalno, to po svemu sudeći nikoga u ovoj državi niti ne zanima, s druge strane imamo oko 200 000 umirovljenika koji jedva, ili nikako, spajaju kraj s krajem.
.
Svakako. Zanimljivo bi bilo pogledati kako je prostitucija regulirana u državama EU. U većini zemalja zastupljen je takozvani abolicionizam u kojem je prostitucija načelno dekriminalizirana, ali je držanje bordela, poticanje i prisila na prostituciju ilegalno. Drugi model je legalizacija u kojoj je svaki oblik dobrovoljne prostitucije legalan. Odmah nakon toga slijedi nordijski model ili neo-abolicionizam u kojem se kažnjavaju klijenti.
Legalizacija se temelji na poštovanju slobode izbora, autonomije i neutralnosti države po pitanju osobnog morala U tom sustavu prostitucija je legalna ukoliko se osobe registriraju, dobiju dozvolu ili rade u određenom dijelu grada gdje je ona dopuštena.
Ukoliko to nije slučaj, ona je ilegalna. Osim što prostitutke u reguliranim uvjetima imaju više zdravstvene zaštite, imaju i bolju pravnu zaštitu u slučaju nasilja, prijetnji i zlostavljanja. Legalizacijom se može postići bolja zaštita od službi i zakona kao i smanjenje nasilja od poslodavca, ali i humanije postupanje prema prostitutkama.
Od legalizacije prostitucije koristi bi imali svi, počevši od samih prostituki, njihovih korisnika, države, a posredno i svi mi. Prostitucija je opasno zanimanje, što vrlo dobro znaju sve djevojke i njihovi muški kolege (prostituti?), budući da se među korisnicima njihovih usluga nerijetko nađe i poneki psihopat.
Kome prijaviti nasilje ako do njega dođe? U ovom trenutku prostitucija nije dozvoljena, što znači da ako ode na policiju i prijavi nasilnika, prostitutka će možda odgovarati kao i nasilnik. Zbog toga se mnoga zlostavljanja vjerojatno niti ne prijavljuju.
U registriranim bordelima vjerojatno postoje i zaštitari koji mogu zaštititi prostitutke ako klijent želi vršiti nasilje nad njima. Osim toga obavezno je nošenje kondoma zbog čega su bolje zaštićene od spolno prenosivih bolesti, ali također imaju i bolji pristup zdravstvenom sustavu što poboljšava i društvenu sigurnost.
Nigdje nisam našao zakon kojim je prostitucija legalizirana i kod nas, što ne znači da takav zakon i ne postoji. Zašto Hrvatska ne bi, poput nekih država, legalizirala prostituciju. Ne treba sumnjati da bi desnica i kler graknuli i držali prodike o nemoralu i moralu, a Markić i slični vjerojatno inzistirali i na referendumu i na taj način pokazali koliki smo licemjeri. Ne sumnjam da bi i klečavci dali svoj doprinos borbi protiv legalizacije prostitucije.
Prostitucije je bilo, ima je i bit će je. Stavljanjem u zakonske okvire bilo bi onima, što taj posao danas obavljaju ilegalno, omogućeno pošteno i legalno bavljenje tim poslom. Kao i za druga slobodna zanimanja, morali bi biti ispunjeni neki uvjeti. Na primjer,“ salon“ se ne bi smio nalaziti blizu škola i sličnih ustanova, morali bi se propisati minimalni higijenski uvjeti i slično.
Obvezna bi bila primjena kondoma i, što je vrlo važno, redoviti zdravstveni pregledi osoba koje se time bave, nazovimo ih seksualne radnice, a obavezno bi bilo i uplaćivanje mjesečne naknade za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Kada se prestanu baviti tim poslom, vjerojatno sredinom četrdesetih, bez uplata za mirovinsko, makar i minimalnih, te bi osobe postale socijalni slučajevi.
U državama u kojima je prostitucija legalna, vlast strogo regulira i kontrolira bordele koji se obvezno registriraju i provjeravaju se vlasnici, a posebice se brine o sigurnosti i zdravlju prostitutki.
Takozvanom uličnom prostitucijom bave se obično slabije obrazovane i siromašne djevojke koje su iz tko zna kojeg razloga bile prisiljene baviti se tim poslom.
Prema istraživanju provedenom u Njemačkoj 43 % prostitutki bilo je u djetinjstvu seksualno zlostavljano, a četvrtina ih često ili ponekad razmišlja o suicidu.
Hrvatska je turistička zemlja, pa zašto onda u ponudu ne uvrstiti i ovaj vid turizma? Naravno, postoji prostitucija i danas, vjerojatno se i tu obrnu ne male svote, ali država od toga nema praktički nikakve koristi.
Država represivnim aparatom troši, umjesto da zarađuje kroz poreze koje bi plaćale registrirane seksualne radnice. Posebna su priča svodnici i elitne prostitutke koje nitko ne kažnjava jer imaju zaštitu bogatih i moćnih. O toj vrlo zanimljivoj temi nekom drugom zgodom.
Prilikom pisanja posta koristio sam podatke iz nekoliko naših i stranih časopisa i knjige iz naše Knjižnice i čitaonice.
Ne znam zapitate li se ponekad od kuda su sve ministri u vladi našeg premijera? Ima ih odsvakuda. Iz Zagreba dolaze 3 ministra, 2 iz Dubrovnika, jednak je broj ministara iz Splita, po 1 je iz Cetingrada, Pule, Rijeke, Osijeka, Sinja, Zadra, Novske, Varaždina, troje je iz BiH i jedan iz Beograda.
Ne bih na ovom mjestu o imenima, jedino mi nije jasno po kojim kriterijima su neki ministri zaslužili mjesto u vladi. Ako su mjerila uspješnost, stručnost i znanje, jao, jao, jao, jao si ga nama!! Što očekivati od ostalog stanovništva kad za neke ministre složiti 5 - 6 suvislih rečenica predstavlja već popriličan napor.
Četiri ministra rođena su izvan teritorije RH. Koliko ministara u Plenkovićevoj Vladi dolazi iz hrvatskih regija istočnije od Siska? Vjerovali ili ne samo dvojica: Piletić iz Novske i Anušić iz Osijeka.
Bio bih zahvalan premijeru da nama koji smo imali sreću roditi se u bezministarskim regijama objasni zašto u Vladi ima dvostruko više ministara iz drugih država nego iz regija istočnije of Siska. Možda je slaba zastupljenost ministara iz tih regija jedan od razloga zaostajanja i iseljavanja stanovništva iz Moslavine, Slavonije i Baranje i odljeva naših znatnih sredstava u Hercegovinu.
Čitam neki dan da Slavonija postaje siromašnija i od Srbije. Zato Hercegovini i Ukrajini cvatu ruže. Hrvatska za Ukrajinu izdvaja 1 %, BDP-a, podatak je s Eurostata. U nekim našim medijima podatak je da se za Ukrajinu izdvaja 0,37 % BDP-a. Za državu naše razvijenosti - suviše.
I to bez troškova za izbjeglice. Koga boli, što već obično boli, što Slavonija postaje sirotinjska regija bez stanovništva kad je to HDZ-ova utvrda u kojoj HDZ uvijek uvjerljivo pobjeđuje.
Ne želim ni misliti o propasti te regije kad našu plodnu i kvalitetnu zemlju zahvaljujući HDZ-ovoj destruktivnoj politici za siću pokupuju stranci. Kad se to dogodi neka se pepelom pospu po glavi svi koji su šakom i kapom dijelili glasove HDZ-u i njegovim pulenima.
Dok nam je Plenković na čelu mogućih idućih vlada (daj bože da se to ne dogodi), ove regije teško se mogu nadati ljepšim i sretnijim vremenima u kojima bi se broj ministara iz tih regija bar izjednačio po broju s ministrima koji dolaze iz BiH. Neka je nama naše Hercegovine, bar nećemo oskudijevati u svećenicima i ministrima.
Faun - Kutina
9 života
Lovemeow
Satellite tracker
Mirovina
Vedra
Njuškalo
Katarina Peović
Nacional
Telegram
Index