vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 03.12.2024.

Enzo Traverso




"Preuzimajući žigosanje kolonijalizma što ga je obavio kršćanski utilitarist William Howitt, autor Kolonizacije i kršćanstva (1838.), Marx je pružio uistinu tegobnu sliku. Nabrojio je strahote kolonijalizma - istrebljivanje, porobljavanje i zakopavanje urođenika u rudnike, početak osvajanja i pljačkanja Istočne Indije, pretvaranje Afrike u jedan zabran koji služi za trgovinski lov na crnokošce.

Danas su povjesničari skloni razorne posljedice kolonijalizma u Americi, Aziji i Africi označiti kao "genocid" ili „holokaust". Čak i oni koji, poput Jürgena Osterhammela, radije izbjegavaju pribjegavanje tom leksiku priznaju da su kolonijalna osvajanja posvuda proizvela duboku političku, društvenu i biološku destabilizaciju“, izazivajući čak „ekologiju bolesti (Krankheitsökologie) novog tipa."

Rezultat je bio opće demografsko pustošenje - dijalektičko dvojstvo zapadnog progresa - koje nipošto nije predstavljalo „prirodnu katastrofu" nego je proisteklo iz svojevrsnog kolonijalnog vladateljstva kojim je imperijalizam jačao svoju moć. Na tragu Karla Polanyija, Mike Davis je pokazao da su indijske gladne godine XIX. stoljeća bile proizvod tijesno povezan s liberalizacijom tržišta žita i britanskim uništavanjem seoskih zadruga, ali on također podsjeća da će te „prirodne katastrofe" osnažiti ideju rasne nadmoći Europe.

Marx je uočio postojanje organske veze izmedu onoga što ćemo mi danas nazvati humanitarnim katastrofama i akumulacije kapitala, ali je nije mogao objasniti izvan koliko dijalektičkog toliko i teleološkog historicizma. Sljedbenik Rousseaua i Kanta, Marx je svoju kritiku kolonijalizma upisao u tradiciju prosvjetiteljstva i radikalno se udaljio od „znanstvene" rasističke vulgate.

Za njega nije bilo previše sumnje da su humanost i moral u povijesti kolonijalizma bili na strani potlačenih, ali to im nije dopuštalo da obrnu povijesni put čiji je nositelj usprkos svemu bio kolonijalizam.

Kolonijalizam je samo, na brutalniji način, ilustrirao dijalektiku povijesti, dijalektiku napretka koji se nametao tlačenjem i zahtijevao danak u krvi. U toj tragediji kolonizirani su, dakako, poticali svoje suosjećanje.

Marxov stav o Simónu Bolívaru, junaku ratova za neovisnost u Latinskoj Americi, nije bio nimalo laskav. U jednom pismu objavljenom 1858. u New American Cyclopaedia opisao ga je kao karikaturu Napoleona I. Ustanak Sepoja u Indiji 1857. protiv britanske vladavine za njega je predstavljao ogledalo jedne religije, hinduizma, koja je oduvijek gajila vještinu mučenja. „Užasna sakaćenja“ što su ih indijski pobunjenici nanosili Britancima - rezanje nosa i dojki - zacijelo su bila osveta kolonijalnom nasilju koje je mučenje uvelo kao praksu vlade -,,silovanje žena, probadanje djece, spaljivanje sela" ali to nije moglo predstavljati društvenu i političku alternativu.

Taipinški ustanak, najveća društvena pobuna XIX. stoljeća, bio je obilježen mješavinom konfucijanizma i evangeličkog protestantizma koja nije pružala nadu. Njegovo snažno egalitarističko stremljenje, usmjereno istodobno protiv kineske carske vlasti i strane vladavine, kod Marxa je više izazivalo užasavanje nego empatiju ili divljenje. Iako mu je priznavao autentični status „,narodnog rata", prokazivao je njegov fanatizam, a njegove pripadnike stigmatizirao kao „lumpen, skitnice i nasilnike"... "

MELANKOLIJA LJEVICE (Tim press, 2018.)

03.12.2024. u 11:34 • 6 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.