penetenziagite

srijeda, 18.12.2024.

Albert Camus o umjetnosti

"Umjetnik razlikuje tamo gdje osvajač izjednačuje. Umjetnik koji živi i stvara na razini tijela i strasti, zna da ništa nije jednostavno i da drugi postoji. Osvajač želi da drugi ne postoji, njegov je svijet svijet gospodara i robova, upravo svijet u kojem živimo. Svijet umjetnika svijet je živih prepirki i razumijevanja. Pred suvremenim političkim društvom jedini suvisli stav umjetnika jest nepopustljivo odbijanje - ili odricanje od umjetnosti.”

18.12.2024. u 09:55 • 8 Komentara • Print • # • ^

petak, 13.12.2024.

Nova stranica

Valjalo je danas o podnevu poći na groblje.

Kada sam kazao da idem na pogreb upućen mi je pogled s priličnom nevjericom; zar si znao Šveca? Ipak je on bio vođa bande – rekoh, pa pomislih kako nekako ovako isluženi vojnici odlaze na ispraćaje generalima armada u kojima su bivali topovskim mesom.

Ne znam uopće koga bismo inače umjesto njega mogli nazvati onim koji bi ponio žezlo za tih nekoliko generacija; berbi osamdesetišeste ili sedme iz Lapa, Jabuke i Gajeve; naraštaja koji je podigao glavu prema nebu kada je na njemu ovdje svijetlio najsjajniji meteor; meteor iz doba Univerzijade i kraja osamdesetih.

Postoji li zapravo netko od nas iz tog doba tko nije znao Šveca?

S njim sam u životu možda progovorio nekoliko riječi; ako bih smio pričati o onima koji su me išta naučili o glazbi, onda bi on bio jedan od dvojice ili trojice tih. Vidim to po očima onih koje sam zatekao gore, na vrhu one tamnozelene jame: svi su opet ovdje, kao nekad, naslonjeni na zid ili zagledani u daljinu sa crvenim umjesto crnih ruža među prstima, jedino imaju nešto manje kose, a više kila na utrobama i beznađa u očima. Zagreb koji je odavna umro i nestao u daljini nad Savom, možda već one tople jeseni s dalekom grmljavinom raketnih bacača – a svakako onoga dana kada je od ručnog bacača na njegovim ulicama preminuo nesretni Zoran Domini.

Zagreb koji je ugledao svjetlo na obzoru dana, pa pomislio da je sve završeno i da je budućnost već stigla.

Spuštamo se u tu budućnost; među skele, ruševine, buku i maglu uvjereni da smo još jednom prevarili smrt, makar i nakratko. Silazimo poput čaplji u brižljivo savijena blatna gnijezda u močvari; tiha i smrznuta ravnica uskoro će nas prigrliti prvim zvijezdama.

U sivilo vodi vapaj za mogućnošću da ne ostanemo samo jedna jedina stranica dnevnika.

Stare stvari na novim frekvencijama; ima li išta novoga za čuti ili vidjeti pod oblacima? Da se razumijemo, Yazoo mi je dugo, dugo, predugo bio onako, običan. Onda sam vidio nešto od ovih snimki - i stvari su dobile na značenju; trebalo im je valjda četrdeset ili pedeset godina da se spoje s vremenom u kojem će zazvučati ponovno. Kao što je gospa Alison posljednjih godina procvjetala, pa iz plave mlađahne bucke izrasla u šarmantnu baku koju čovjek jedva da bi prepoznao da nije onog sveprožimajućeg zaraznog mekog alta, tako je u glasovima Šveca i Marite svijet o kojem su nam pričali i kojem su stvarali glazbenu podlogu - ostao naša jedina, najbolja, nikad izgubljena rascvjetana proljetna livada puna snova.

Tko nije okrenuo novu stranicu, taj je uspio.

13.12.2024. u 15:14 • 7 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 08.12.2024.

Sve je počelo tada

Neki dan odgledao sam u ciklusu na Trećem sjajan film velikog Bertranda Tavernierea „Sve počinje danas“ (Ça commence aujourd'hui); intrigantno, skromno i nenametljivo djelce iz devedesetih godina prošlog stoljeća koje je, kako ćete vidjeti, u mnogočemu posvema precizno otkrivalo mjesta na kojima sustav već tada dramatično popušta, a još više - kakve će se posljedice uslijed toga zbiti.

Radnja filma zbiva se ponajvećma u dječjem vrtiću u malom francuskom provincijskom gradu devedesetih; među djecom jedva da još ima pokoji tamnoputi dječačić ili djevojčica; posebno se moraju tražiti žene pod maramama koje će na školskoj priredbi prodavati falafel ili pogače pod berberskim šatorima koji su priređeni posebno za svrhu dočaravanja pustinje. Na ulicama, osim možda u Parizu, ali on je daleko (i svi su, izgleda, u njemu zaboravili na ove druge), još uvijek nema slamova i geta za tamnopute; pozornica je provincijska, mirna, još nedavno idilična i nedirnuta Francuska oslikana u pejzažima Moneta i Renoira; Francuska iz filmova Belmonda i Montanda; to je Francuska između crnoga vala šezdesetih i ovog vala devedesetih – kojem nikako ne uspijevam smisliti bilo kakvo smisleno ime; ali prepoznat ćete ga; nema sumnje; okupani smo njime još i danas.

Radi se zapravo o godinama u kojima državna politika nakon socijalista Mitteranda i bujanja socijale u osamdesetima izrazito i beskrupulozno hvata pravac udesno; ponajprije se to ogleda na pitanjima rezanja budžeta lokalnih jedinica za socijalu, odgoj i obrazovanje. Atmosfera u filmu je poprilično tmurna; raste nezaposlenost; briga za nemoćne i potrebite naočigled slabi; država prepušta stvarima da se dešavaju same od sebe ili da ih vode entuzijastični i osamljeni pojedinci, praktički avanturisti koji se ne predaju. Godine su to u kojima nekad slavna i moćna industrija propada i seli daleko na istok koji je tek otkriven nakon pada Berlinskog zida, tamo je cijena rada daleko jeftinija, a propisi lakši za izigravanje; to se tako nevino i pristojno naziva „investicijska klima“.

Umjesto daljeg prepričavanja i razmatranja, prepuštam vas dijalozima koje na rubu suza u filmu vode odgajatelji, medicinske sestre i socijalni radnici.

„Mene ne zanimaju oni na dnu ljestvice, nego oni u sredini, njih još možemo spasiti. Oni drugi su izgubljeni slučajevi. Nismo mi Bog. Ionako smo loše plaćeni.“

„Tvoje stajalište ne drži vodu. Kod mene svi klinci imaju probleme, ne samo neki. Društvo će implodirati, a mi se okupljamo oko šefa i slušamo evanđelje... Gubimo vrijeme!“

„Prije dvadeset godina imala sam četrdesetipet učenika. Nismo se žalili. Četrdesetipet! Bili su disciplinirani, dolazili su na vrijeme, bili su uredni. A nije da nije bilo siromaštva. Ali danas je drukčije. Ne mogu izaći na kraj s njih 30. Kasne, dolaze prljavi. Roditelji su često u beznadnoj situaciji. Mnogi nemaju posao. Maleni i ne znaju što je to zanimanje. I čini mi se da samo sa mnom mogu razgovarati. Nada? Više se ne nadam da će maturirati i ići na fakultet. Samo im želim pružiti ljubav jer sam vezana uz njih. To je sva nada koja mi ostaje.“

„Majke se više ne brinu za djecu kao nekada, ne mogu više. Kao da ih se žele riješiti. Provode dane pred TV-om. Posjednu djecu pred televizor da bi bila mirna. Posljedica: vi ih morate sve naučiti, čak i da pozdravljaju. Neki uopće ne znaju da mogu razgovarati s nekime. Riječi im služe da kažu, gladan sam, hladno mi je, žedan sam.
To je preživljavanje.“

Eto, možda mi ne možemo razumjeti kako smo dospjeli tu gdje smo dospjeli, ali zato postoje ljudi kao Taverniere koji će nam to sigurno umjeti objasniti; lirski, nenametljivo a kirurški precizno. I kao i uvijek, usput natuknuti: možda je moguće da nisu baš krivi oni drugi.

08.12.2024. u 18:21 • 9 Komentara • Print • # • ^

utorak, 03.12.2024.

Enzo Traverso

"Preuzimajući žigosanje kolonijalizma što ga je obavio kršćanski utilitarist William Howitt, autor Kolonizacije i kršćanstva (1838.), Marx je pružio uistinu tegobnu sliku. Nabrojio je strahote kolonijalizma - istrebljivanje, porobljavanje i zakopavanje urođenika u rudnike, početak osvajanja i pljačkanja Istočne Indije, pretvaranje Afrike u jedan zabran koji služi za trgovinski lov na crnokošce.

Danas su povjesničari skloni razorne posljedice kolonijalizma u Americi, Aziji i Africi označiti kao "genocid" ili „holokaust". Čak i oni koji, poput Jürgena Osterhammela, radije izbjegavaju pribjegavanje tom leksiku priznaju da su kolonijalna osvajanja posvuda proizvela duboku političku, društvenu i biološku destabilizaciju“, izazivajući čak „ekologiju bolesti (Krankheitsökologie) novog tipa."

Rezultat je bio opće demografsko pustošenje - dijalektičko dvojstvo zapadnog progresa - koje nipošto nije predstavljalo „prirodnu katastrofu" nego je proisteklo iz svojevrsnog kolonijalnog vladateljstva kojim je imperijalizam jačao svoju moć. Na tragu Karla Polanyija, Mike Davis je pokazao da su indijske gladne godine XIX. stoljeća bile proizvod tijesno povezan s liberalizacijom tržišta žita i britanskim uništavanjem seoskih zadruga, ali on također podsjeća da će te „prirodne katastrofe" osnažiti ideju rasne nadmoći Europe.

Marx je uočio postojanje organske veze izmedu onoga što ćemo mi danas nazvati humanitarnim katastrofama i akumulacije kapitala, ali je nije mogao objasniti izvan koliko dijalektičkog toliko i teleološkog historicizma. Sljedbenik Rousseaua i Kanta, Marx je svoju kritiku kolonijalizma upisao u tradiciju prosvjetiteljstva i radikalno se udaljio od „znanstvene" rasističke vulgate.

Za njega nije bilo previše sumnje da su humanost i moral u povijesti kolonijalizma bili na strani potlačenih, ali to im nije dopuštalo da obrnu povijesni put čiji je nositelj usprkos svemu bio kolonijalizam.

Kolonijalizam je samo, na brutalniji način, ilustrirao dijalektiku povijesti, dijalektiku napretka koji se nametao tlačenjem i zahtijevao danak u krvi. U toj tragediji kolonizirani su, dakako, poticali svoje suosjećanje.

Marxov stav o Simónu Bolívaru, junaku ratova za neovisnost u Latinskoj Americi, nije bio nimalo laskav. U jednom pismu objavljenom 1858. u New American Cyclopaedia opisao ga je kao karikaturu Napoleona I. Ustanak Sepoja u Indiji 1857. protiv britanske vladavine za njega je predstavljao ogledalo jedne religije, hinduizma, koja je oduvijek gajila vještinu mučenja. „Užasna sakaćenja“ što su ih indijski pobunjenici nanosili Britancima - rezanje nosa i dojki - zacijelo su bila osveta kolonijalnom nasilju koje je mučenje uvelo kao praksu vlade -,,silovanje žena, probadanje djece, spaljivanje sela" ali to nije moglo predstavljati društvenu i političku alternativu.

Taipinški ustanak, najveća društvena pobuna XIX. stoljeća, bio je obilježen mješavinom konfucijanizma i evangeličkog protestantizma koja nije pružala nadu. Njegovo snažno egalitarističko stremljenje, usmjereno istodobno protiv kineske carske vlasti i strane vladavine, kod Marxa je više izazivalo užasavanje nego empatiju ili divljenje. Iako mu je priznavao autentični status „,narodnog rata", prokazivao je njegov fanatizam, a njegove pripadnike stigmatizirao kao „lumpen, skitnice i nasilnike"... "

MELANKOLIJA LJEVICE (Tim press, 2018.)