Marketing
Laguna
upload pic
Sad ću ja vama napisati kako i kamo i zašto; ionako deset godina ovdje pišem jedan jedini post s uputstvima kako pobjeći negdje gdje se već dade. Vinjeta tu, benzin tamo, skretanje ovamo, ručak onamo. Napustiti autostradu već u Razdrtome pa se lagano spustiti kotlinama predivnog Krasa i razgaljen prije podneva dočekati more što nam se pružilo pod nogama (kao da mi nismo išli prema Njemu, nego se Ono zaputilo k nama); osjetiti možda isto ono što su osjećali oni tamo, prvi i slabi; oni što su ponizno šaptali riječi u mraku; radi kojih su gradili malene bazilike i crtali prizore toplim bojama na tmurnim zidovima. Skinuti potom tenisice i čarape, zavrnuti hlače, pa gacati jedva hladnim morem u blatu plićaka, pa nakon toga sušiti noge na toplom drvu nekog slabašnog i škriputavog mola pred sumrak. Izgubiti dan u sebi, ili sebe u njemu - i ponavljati to nekoliko puta godišnje; kada se ruke dotaknu oko mjenjača, ne odvajajući se kilometrima i držeći se topline pod prvim skutima tmine ponad koljena.
To; to nešto što smo gradili desetljećima rušeći iz opreza sve mostove za nama poput posljednjih diverzanata na povlačenju; lutajući i bježeći niotkuda nikamo; ovako tromi, tihi i opasno zarazni pokušat ćemo prenijeti na one što dolaze iza nas. Pa dok oni traže svoje puteve u kilometrima daljine, a mi čekamo među trstikom i prvim popodnevnim vjetrom, osjetit ću najmekši od svih poljubaca u ono mjesto, onaj pregib iznad ramena kojeg se dugo i ustrajno tražilo i šaptati nešto što bismo još do prije koju godinu izgovarali naglas, poput optužbe.
- Nikad s tobom neću imati dom kao mjesto.
- Možda dom i nije mjesto, nego ovo što je sad zapucketalo tu, oko tvoga koljena?
- Možda dom i ne postoji; možda sam samo tražila nemoguće.
- Pa si ga našla, je li tako?
- A eto, da; griješila bih dušu kada bih kazala da nije.
- I onda, ako bolje razmislimo – i nemamo kamo bježati; ja ti odgovorno tvrdim da je dom ono odakle nemaš zašto bježati. Sada možda samo magle i kiše bježe od nas da nas sunce i more lakše pronađu?
Odavna već odgovorno tvrdim kako odgovorno tvrdim samo onda kada se smije; a smije se onda kada nekako osjećaš da je središte svijeta tu, oko tebe; da se nigdje drugdje ne dešava nešto posebno čemu bi baš morao prisustvovati, nego onako - neka se dešava, ako je dobro, pa neka drugima na dobro iziđe, a neka prestane odmah, ako je zlo. Tako sam - odgovorno tvrdim - tu predivnu sintagmu preuzeo od naših političara; davno su još oni zamijetili kako tvrditi i nije baš tvrdo i kako se tvrdnje siju po novinama i pikselima i megabajtima kao obične pahulje od perja, šuplje i nevolje. Tvrditi se može i neodgovorno; otuda i te dvije riječi zajedno.
Gleda me onim svojim očima dok pitam kao zainteresiran i usredotočen pitalac; ovako valjda djeca ispituju svoje majke kad imaju tri ili četiri; gotovo da sam već zaboravio kako je to kada su ispitivali mene – davno je bilo; sada mogu još samo vježbati gdje uhvatim naše oči i naša pitanja. Moram vježbati; govorim pogledom; ako budemo te sreće, i nas će uskoro nečije oči ispitivati i tražiti puteve prema tajnama i otkrićima.
- Vježbaj ti, vježbaj, samo mi se nemoj prehladiti. Navuci brzo te čarape i sjedni tamo na klupu, da te leđa ne dohvate.
Dalje se nema što razgovarati; mogu se izgovarati riječi koje ne znače ništa, ili znače ono što znače i sve druge koje bismo izgovorili na taj način: tiho, meko, jedva razumljivo, u uho i vrat; među kosu i ravno na obraze ljubeći ih usnama pažljivo, kao kada jagodicama prstiju navlačimo najtanji konac u najmanju iglu iz kutije.
Onu kojom se ne šivaju rane, niti bilo što što je rasparano ili odvojeno; onu kojom se tek nježno pričvršćuju sjećanja da ne otplove s prvim valovima namreškane pučine i morskom travom; niz lagunu, laganom strujom s vjetrom na otvoreno more i ocean.
Post je objavljen 29.12.2024. u 16:14 sati.