Valjalo je danas o podnevu poći na groblje.
Kada sam kazao da idem na pogreb upućen mi je pogled s priličnom nevjericom; zar si znao Šveca? Ipak je on bio vođa bande – rekoh, pa pomislih kako nekako ovako isluženi vojnici odlaze na ispraćaje generalima armada u kojima su bivali topovskim mesom.
Ne znam uopće koga bismo inače umjesto njega mogli nazvati onim koji bi ponio žezlo za tih nekoliko generacija; berbi osamdesetišeste ili sedme iz Lapa, Jabuke i Gajeve; naraštaja koji je podigao glavu prema nebu kada je na njemu ovdje svijetlio najsjajniji meteor; meteor iz doba Univerzijade i kraja osamdesetih.
Postoji li zapravo netko od nas iz tog doba tko nije znao Šveca?
S njim sam u životu možda progovorio nekoliko riječi; ako bih smio pričati o onima koji su me išta naučili o glazbi, onda bi on bio jedan od dvojice ili trojice tih. Vidim to po očima onih koje sam zatekao gore, na vrhu one tamnozelene jame: svi su opet ovdje, kao nekad, naslonjeni na zid ili zagledani u daljinu sa crvenim umjesto crnih ruža među prstima, jedino imaju nešto manje kose, a više kila na utrobama i beznađa u očima. Zagreb koji je odavna umro i nestao u daljini nad Savom, možda već one tople jeseni s dalekom grmljavinom raketnih bacača – a svakako onoga dana kada je od ručnog bacača na njegovim ulicama preminuo nesretni Zoran Domini.
Zagreb koji je ugledao svjetlo na obzoru dana, pa pomislio da je sve završeno i da je budućnost već stigla.
Spuštamo se u tu budućnost; među skele, ruševine, buku i maglu uvjereni da smo još jednom prevarili smrt, makar i nakratko. Silazimo poput čaplji u brižljivo savijena blatna gnijezda u močvari; tiha i smrznuta ravnica uskoro će nas prigrliti prvim zvijezdama.
U sivilo vodi vapaj za mogućnošću da ne ostanemo samo jedna jedina stranica dnevnika.
Stare stvari na novim frekvencijama; ima li išta novoga za čuti ili vidjeti pod oblacima? Da se razumijemo, Yazoo mi je dugo, dugo, predugo bio onako, običan. Onda sam vidio nešto od ovih snimki - i stvari su dobile na značenju; trebalo im je valjda četrdeset ili pedeset godina da se spoje s vremenom u kojem će zazvučati ponovno. Kao što je gospa Alison posljednjih godina procvjetala, pa iz plave mlađahne bucke izrasla u šarmantnu baku koju čovjek jedva da bi prepoznao da nije onog sveprožimajućeg zaraznog mekog alta, tako je u glasovima Šveca i Marite svijet o kojem su nam pričali i kojem su stvarali glazbenu podlogu - ostao naša jedina, najbolja, nikad izgubljena rascvjetana proljetna livada puna snova.
Tko nije okrenuo novu stranicu, taj je uspio.
Post je objavljen 13.12.2024. u 15:14 sati.