"Bolje biti krepan nego poluživ."
(Saša Lošić u rijetkim trenucima kad je ovaj bio trijezan)

"U diktaturi ne smiješ nikome reći ono što je zabranjeno. U demokraciji smiješ svakome reći ono što je dozvoljeno."
(A.Ferkel, Berlin)

"Ni ove godine vjerojatno nećete otići tamo gdje još nikada niste bili, a bogami ni tamo kamo ste uvijek odlazili."
(Dalaj Sarma)

"Vidim opasan virus koji će izazavati pandemiju svjetskih razmjera početkom 2020."
(Baba Vanga nakon okulističkog pregleda po okončanju pandemije, krajem 2023)




U središtu kružnice radijusa 15km

subota, 17.04.2021.

Kad odem

Jutros sam rano ustala, pripremila salatu od krompira i bijelih šparoga, da imam gotov ručak kad se vratim,



skuhala čaj, spakirala ruksak i dok su dečki još spavali krenula novootkrivenim putem prema susjednom Bammentalu.



Začudilo me koliko je zapravo blizu kad se krene prijeko priječe naokolo bliže kroz polja i šumu. Cestom se vozim do tamo svaki tjedan i po nekoliko puta i dosad nisam došla na ideju jednostavno odpješačiti.



Po putu opet neki dejavu krajolici stoput vidjeni,



i table sa upozorenjima bez kojih ne prodje ni najkraća šetnja. Ajde, ova ima smisla, ipak je riječ o području pod zaštitom prirode



ali evo, nije lako ovdje biti niti četveronožac



a posebno ne kad ti se prisere po putu od svih tih zabrana.



Konji, za razliku od pasa mogu srati do mile volje, nitko ne dodje na ideju kupiti za njima.
A trebalo bi.
No, nećemo sada počinjati Kalimerovu priču o nepravdi po kojoj se od svih sportova jedino jahanjem i golfom u lockdownu smije baviti.



Malo pomalo i već sam na ovdašnjoj bari koju nazivaju jezerom



i u blizini koje je opet osim sjedenja na klupi



i šetnje u krug



sve zabranjeno.



Dozvoljeno je traženje djeteline s četiri lista.
Barem se nadam, jer nije izričito zabranjeno ali nikad se ne zna.
Kao mala nalazila sam djeteline sa 4 lista svaki dan.
Pokojna baba ih je sve skupljala.
Za sreću.
Nije da nam je baš pomoglo.
Sada ih više ne nalazim pa da tražim tjedan dana.



Ova "fontana" sjetila me na nekoga, pa nije valjda i u ovome remekdjelu imao prste.



Put me dalje vodi uz crkvu koja više sliči na vulkanizer ili stanicu za tehnički pregled nego na crkvu.
Što mi se dopada za razliku od svog onog mramora i zlata kojima se na nekim drugim svetim mjestima nemilice razbacuju.



Stigoh tako i do bazena na kojemi bi u nekom normalnom životu provela ljetna i kasno proljetna popodneva nakon posla



i do klupice uz "Kneipanlage"



do koje se divnim čudom može, pa čak ju je dvoje starijih ljudi i koristilo. Ovdje upute, ako nekog zanima.



Ja se nisam usudila, probala sam par puta ali mi je prehladno.
Malo dalje nalazi se vrt sa ljekovitim biljem (i ostalim raslinjem)



koji me podosta razočarao.





Jedini vjesnici proljeća za sada su tri starije gospodje koje su uredjivale jedan dio vrta (a koje nisam slikala da me ne opizde motikama) pa se nadam da će se raslinje poljepšati za koji tjedan.



Natrag se vraćam kraćim putem, kroz šumu iznad bazena koji je po njoj dobio ime "Waldschwimmbad".



Put je stvarno kraći, no cijena kratkoće plaća se u usponu kojem nikad kraja,



pa treba malo i stati, odmoriti noge



i srknuti čaja.



I tako se put i ovoga puta polako približio kraju.



****************
Za kraj ovog posta tihi spomen na našeg dragog Božu, knjiškog moljca, muža moje sestre i Leinog tatu kojem je jučer bila godišnjica smrti.

Božidar Alajbegović
(1972-2020)



uz stvar sa njegove kompilacije za kraj.



Kad odem,
Kad me đavo isprati glavnim sokakom
I kad mesečina zaveje moj trag
Nemoj tugovati jer jednom svakom
Mali nemi slavuj doleti na prag.

Kad odem,
Kad zamumla vetar zimske očenaše
I kad mrtvo lišće potera u kas
Za kaznu prognaće i tamburaše
Zbog pogrešne pesme u pogrešan čas.

Hej, budi jaka ti,
Najlakše je plakati.
To nam samo Gospod svira
Jesenju sonatu.



- 17:05 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.04.2021.

XP

Bill Muray je jednom zapeo u beskrajnom danu koji se uvijek ponovno vrtio.
A ja sam zapela u windowsima XP i reklami za Fructal sokove iz davnih sedamdesetih.



U njegovom filmu svakoga dana budio se svizac.
U mojem filmu ja sam hrčak koji se vrti u krug.
Zajedničko je jedno.
Noćna mora počinje budjenjem umjesto da njime završava.
Ali on je imao tu sreću da je sve to skupa bila holivudska komedija s hepiendom.



Kakve sam ja sreće, da se ubijem i skratim si muke, ispalo bi da ima raja i pakla.
I da je gore policijski sat cijeli dan a ne samo od 21 do 5.
I to odsada do vječnosti.



Danas sam konačno dobila termin kod zubara.
Bojala sam se hoće li me uopće primiti ili će tražiti brzi test na coronu i instaliranje aplikacije za praćenje kao što traže u IKEA-i na primjer
(dobro da kod tog Mc Donaldsa za namještaj godinama već ništa ne kupujem a sad me pogotovo više neće vidjeti), no nije trebalo niśta od navedenog.
Pokušao mi je doduše uvaliti spiku kako se ne isplati dati 100 eura za plombu nego bi bilo bolje napraviti krunu za 1500.
Kao da dodjem u vulkanizer kupiti ljetne gume a ovaj me krene uvjeravati kako mi se više ispati kupiti novi auto sa ljetnim gumama.
Na kraju smo se dogovorili za krpanje.
A mostove i krune napraviti ću ako jednoga dana dodjem u Hrvatsku kod malo stručnijih zubara od ovih ovdje koji ne bi ništa ispod 2 milje eura popravljali.
Ionako se svuda nosi maska pa i da ostanem krezuba nitko neće primjetiti.

Evo sladoledar me danas s maskom, ošišanu i bez muža u pratnji nije prepoznao kad sam svratila po sladoled to go.
Pa ti radi krune i mostove u svijetu bez lica.



Danas sam u šetnju u krugu krenula nekim novim putevima kojima još nisam pješačila ali da je sad neka velika razlika u slici i tonu i nije.



Usput sam razmišljala kako bi možda, kad već drugačije nikada neću doći na red, mogla napravito termin za cijepljenje kod veterinara.



Jedno što je mačak kod njega VIP pacijent pa imam dobre preporuke a drugo što plaćam sama pa ću odmah dobiti termin.



Istina, cijepili bi me protiv bjesnoće, no i to bi pozitivno utjecalo na suzbijanje corone.



Jer na najboljem sam putu da uskoro počnem i fizički a ne samo verbalno gristi sve one koji mi stanu na žulj.



A ugrizom se, pretpostavljam, isto može prenijeti coronu.
(Ili se pjena iz usta ne račun pod aerosol?)



Tako da, cjepivo protiv bjesnoće u mojem slučaju znalo bi biti učinkovitije od svih drugih cjepiva zajedno.



Pogotovo kad popravim gebis pa budem mogla opet onako pravo zagristi.



Osim toga s potrvdom o cijepljenju protiv bjesnoće mogao mi muž dokazati policiji da šeće kuju kad nas ulove u šetnji iza devet navečer.



Treba se znati snalaziti u ovim ludim vremenima.
Sutra ujutro zovem veterinara.

A prije toga još jedna s kompilacije za kraj.
Baj baj baj!



You went off the river
Smoke stacks fade to blind
This town's my own, ridin'free and alone
And I'm looking back
Maybe I know some people
Maybe I break some rules
But this is the street, I've got to compete
Baby, I ain't no fool

So I take a little bad with the good
It ain't just black and white
(It still ain't black and white)
You've got to deal with the real
Woo, living on the edge of the night




- 20:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 13.04.2021.

Antena

Danas mi je video sastanak u firmi onako pravo digao živac.
Nije dosta bilo one ludjakinje iz Berlina koja nas sad na proljeće, kad su dani dugi i moglo bi se malo rashladiti u večernjoj šetnji, misli moriti policijskim satom svaki put kad incidenca prijedje 100.
Nego će nam od drugog tjedna gurati i štapove u nos dvaput tjedno na poslu (gurnite ih svojoj materi u guzicu tamo u domu u koji ste ju šutnuli).
Mislim treba održati incidencu iznad sto tamo negdje do izbora na jesen.
Tako da imamo razlog da ih ne bude.
Izbora, jel.
Jer je izvanredno stanje.
A kako to bolje izvesti nego testirati sve i svakoga svaki dan.
Pa si mislim jebite se svi skupa.
I firma.
I projekti.
I šef.
I njegov sin.
I kreštava pizduljetina iz kadrovske koja nam se danas predstavila.
A koja je jučer iz jaja ispala.
I koja "vozi bicikl i obožava sport i zdravu hranu" (ma napuši se qrca, jebe se meni što ti radiš ni što ždereš u slobodno vrijeme, da imaš pojma o poslu ne bi takve nebuloze iz Priručnika za preko veze zaposlene "Personalere" srala), kao da piše pismo doktor Sommeru u Bravo a ne da se predstavlja tehničarima i inženjerima kao nekakva potpora.
I sad će ona nas savjetovati.
Buahahahahah.
O čemu će me takvo nešto savjetovati?
Kako promijeniti gumu na faking biciklu?
Naručiti za marendu brokoli ili tofu?
Ma mrš.
I ti.
I onaj koji te zaposlio.
I Andjela.
I corona.
I njene mjere.
Napušite se onako pravo.
Da sad ne spominjem čega pa da svi budu zgroženi.

I tako sam danas lijepo ranije no inače odjebala sve i zbrisala u pizdu materinu.
Na brdo iznad starog šporkog grada.



Gdje su se već prije mene nasrali neki, kojima je pretpostavljam kao i meni bio pun kurac svega.
Ili su, a što je vjerojatnije, tu samo da bi meni dodatno išli na qrac.



No možda ima i zabavnih pizduljetina iz kadrovske.
Iliti hjuman resursa.
A koje ne voze bicikl u slobodno vrijeme nago se strmopizdvaju sa brda.
Pa ih čovjek može zamisliti u onoj epizodi Mućki kad se Del zmajem zabije u antenu.
I tako čovjeku/ženi poprave dan.



A eto, ni tu se nije dalo bez gradjevinske mehanizacije i gradilišta.
Koje je na ovom mjestu već godinama.
Nikako da završe radove.



Od jeseni nisam bila na ovome mjestu i danas mi se šuma učinila puno šugavijom nego inače,



više neko rijetko govno od drveća nego prava šuma.



A i ova prazna igrališta na kojima klinci normalno "tamburaju" sad više sliče na kulise vještice iz Blaira, negoli na mjesto na kojem bi se čovjek opustio.



Pa se mislim, jebem ti dan kad sam došla na ideju doći u ovu prokletu državu



i mislim se malo kakav tek debil moraš biti da u ovo corona vrijeme doseliš ovamo.
A i takvih ima.



Vjerojatno takav da si čitao nebuloze onakvih ko ona Gastarbajterica nove generacije, a koja je pisala hvalospjeve "Leiharbeit" firmama.



No ima corona i dobrih strana.
Pa je tako zatvoren Märchenparadis.
Iliti bajkovni raj.
Tipično okupljalište heidelberških zelenih i njihovog podmlatka.
A koji više sliči paklu nego raju.



No sve je to stvar pristupa.
Dok se meni riga od svih tih tabli sa kojekakvim pravilima i upozorenjima, prosječni Nijemac gledajući i postavljajući ih doživljava orgazam.
A prosječna gastarbajterica nove generacije pohvalit će gazdu jer se eto, tu zna što je red, Švabo je to, a on zna (kurca moga).
Vau vau.
Vuf, vuf, vuf.



I za kraj prosječnog imbecilnog posta ni o čemu najbolje paše malo isto takve maneštre skuhane na brzinu od ostataka svega i svačega.



Potraje li ovo još koju godinu izlizat će mi se polako kompilacija za kraj.



And the world could die in pain
And I wouldn't feel no shame
And there's nothing holding me to blame
Makes you want to feel, makes you want to try
Makes you want to blow the stars from the sky
And I'm taking myself to the dirty part of town
Where all my troubles can't be found
Makes you want to feel, makes you want to try
Makes you want to blow the stars from the sky
And I can't stand up, I can't cool down
I can't get my head up off the ground



- 22:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.04.2021.

Za neka dobra stara vremena

Sjećam se tako jedne subote prije Uskrsa davne sedamdeset i neke.
Baba i ja smo u kuhinji farbale jaja.
Mama je u dnevnome gledala neku francusku komediju i umirala od smijeha.
Baba i ja nismo znale čeme se mama smije ali smo i nas dvije u kuhinji umirale od smijeha.
Na to se tata vratio s posla i čudio čemu se to svi toliko smijemo da se kuća trese.
Pa smo mu pokušale ispričati ali od smijeha nikome nije uspjevalo.
Ali nije bilo ni bitno.

Da sam tada znala koliko će mi taj trenutak sreće, (kad su sritni ljudi i njihova dica, rekli bi TBF-ovci) faliti jednoga dana, bila bi zapamtila svaku naljepnicu na crvenim i plavim pisanicama.
Bila bi zapisala koji je to film mama gledala i mogla bi ga tradicionalno pogledati svakog Uskrsa.
I kad njih svih više ne bude.

Kad sam bila mala najveća noćna mora mi bila da će i moja baba jednoga dana umrijeti.
Ona mi je bila i ostala najvažnija osoba u životu.
Moji se pokojni roditelji na ovo ne bi uvrijedili, za mene su uvijek i sami govorili da sam "babina".
Ona me je odgojila, bila tu uvijek za mene.
Na nju sličim i fizički, što sam starija, to sve više.
Naučila me puno toga, pa eto i držati do Uskrsa i Božića.
Ona je bila vjernik i za nju je to imalo i neko više značenje. Meni su to dani koje slavim jer me ona tako naučila.

Tako i ove ružne godine.
Šunka je kuhana, jaja su pofarbana.
Na van je sve šareno i igramo se normaliteta.
Ali nekako nije to to.
A opet...
Za sve te neke sretne dane koji se više nikada neće vratiti...

Sretan Uskrs!





Dobro jutro želim, dobro jutro svima
sunce je visoko pjatu juve sliči.
Vrše su u moru tovar grlo štima
sve ča nas zaboli ovdi se izliči.

Evo mene među moje
puna srca, puni pluća
svi se gušti ovdi spoje
kad se svitom puni kuća.

Tu je srce i kad krene
jer su čvrste te kadene.
Evo mene među moje
tu ću spustit sidro svoje
evo mene među moje.

Divno teplo jutro pupa friškeg kruva
jaslice ditinjstva, maslinovo lišće.
Sve to lipo vonja, sve se tu zakuva
pa je šćeta poći, ali srce išće.

- 10:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 03.04.2021.

Na pola puta

Jučer nakon doručka (lažem, dok smo došli na sebe bilo je već negdje oko podneva) stavili smo ruksake na ledja i štapove u ruke i krenuli na jednu od nekoliko klasičnih dugih tura koje propješačimo slobodnih dana.


Ova je duga nekih 12 kilometara i vodi iz naše Pripizdine preko polja do susjednog mjesta. I dalje.


U biti bi se dalo hodati do u nedogled kad bi bilo vremena. Na kraju svakog puta počinje neki novi.


Drveće se polako rascvalo


pa sad ptičice više ne trebaju kućice i veselo cvrkuću cijelim putem. Toliko da im čovjek poželi naše dvije mačke za susjede da ih malo ušutkaju.


Od cijelog puta meni su najdraže klupice, kojih srećom po putu ima svako toliko


kao i Windows wallpapera.


I tako lagano stigosmo nekako na pola puta, do Schatthausena


i do guske kipara Jürgen Goertza na Dorfplatzu


nasuprot crkve. Kako ovdašnje stanovnišvo čine uglavnom katolici i protestanti, tako skoro svako selo obično ima po dvije crkve, ovo je protestantska.


Nastavljamo put prema Baiertalu, dijelu Wieslocha, koji je pak poznat po lokalnoj psihijatrijskoj klinici. Pravo mjesto za nas, već napol lude od lockdowna koji ulazi u šesti mjesec.


Danas sam zaboravila Cedevitu ali barem ima Bronhija kojeg sam slučajno pronašla u turskom dućanu.


U Baiertalu smo zapravo namjeravali osvježiti se sladoledom kod lokalnog Talijana, no komtemplirajući na klupici služila sam da sam doduše uzela novčanik ali nemam maske sa sobom. Tako se u samo mjesto nismo niti spuštali, nije da se tamo baš ima nešto posebno za vidjeti.




E sono qui, a mezza via
Di quel che č la corsa mia
E cerco un po' di veritŕ
La veritŕ, dovunque sia
Dunque, credi
Sono qui con te
Disorientato io


Mostovi našeg okruga definitivno neće privući Clint Eastwooda,


da traži Meryl Streep dok nezadovoljna životom mijesi uskršnju pincu.


Prazna igrališta najtužniji su mogući prizor, no nije da je puno bolje bilo ni prije pandemije. Tko je vidio igrati se vani.


Zapravo je dobro da smo zaboravili maske i nismo mogli kupiti sladoled jer nije lako po ovim poljima naći kakav grm na osami ukoliko se po putu mora onamo kamo i carevi idu pješke.


Tako se boljoj polovici negdje na putu nazad pripišalo i ko za vraga baš su tada svi oni kojih oko podneva nigdje nije bilo čuti ni vidjeti, izmigloljili iz rupa po kojima se obično skrivaju.


I stanemo mi tako na kod jednog drva i čekamo da odjebu, kad neki stari šeta pse i isto tako stoji. Pa krene par koraka pa opet stane. Pa gleda u nas.
Kaž muž : Jebem mu mater, gle ga šta bleji, najradje bi ga pitao šta mu ne paše.


I taj moment stari potrči prema susjednom drveću.
Uzeo je vrag šalu. Nije da njemu nešto ne paše nego i mi njemu smetamo da se olakša.


Tako se Pišonja i Žuga ispišaše, pozdraviše se s razumijevanjem i svako krenu svojim putem kući pjevajući.
Bilo je dobrih pola pet kad smo se vratili i trebalo je nešto riblje ubaciti pod zub. Ove godine nema bakalara, nije nam pasao pa se nismo ni mučili tražeći ga po butigama.


A za desert nije bilo druge nego staviti maskicu pa do našeg sladoledara, koji je polako već zatvarao za taj dan, pa je dodao svakome po jednu besplatnu kuglicu stracciatelle. Da se ne baci.


I tako prodje još jedan dan.
Danas farbamo jaja.
Radimo francusku.
I odmaramo uz prigodnu s kompilacije za kraj:



For life is quite absurd
And death's the final word
You must always face the curtain with a bow
Forget about your sin
Give the audience a grin
Enjoy it, it's your last chance anyhow



- 12:03 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.04.2021.

15 Million Merits

Kažu da su sitna zadovoljstva najvažnija u životu.
Tako sam jutros prvo svratila do doktora po još jednu špricu, da me pokrpa preko Uskrsa



a onda se zaputila usput u obližnji supermarket zagorčati malo život njemačkim penzićima koji su tamo navalili u velikom broju.


Gdje se pokazalo da je strah od corone doduše gadna stvar ali strah od nedostatka šunke na Uskrs puno je g(l)adniji.


Dok su mene poslužili i narezali mi sve ono što sam imala na spisku, jebali su oni meni sve po spisku.
U sebi naravno, fini su oni i dresirani po onoj njihovoj meni najmilijoj : Das darf man nicht sagen!
Što znači otprilike da možeš nekoga nevoljeti koliko hoćeš, samo to ne smiješ glasno reći da netko ne pomisli da si stari hitlerjugendovac.
Što jesi.



A ništa njima ovdje ne pada toliko teško kao stranac kojem slučajno ide jednako dobro kao i njima.
Ili ne daj bože, radi nešto drugo osim da njeguje njihovu starudiju (imaju sreće da se ja ne brinem o njima nego neki kako tako ljubazni i dragi stranci) ili pak čisti za njihovim lijenim snahama. I ne kupuje jeftinu šunku u Aldiju.



No proljeće je, ljubav je u zraku, obostrana čak, pa ćemo dalje pozitivno.
Kako je i dalje sve "zaključano", pa čak i autokino (ovo mi je vrhunac debilizma corona mjera; koga to možeš zaraziti sjedeći u autu i gledajući film?), ostaje nam bauljati po njihovim šumama i gorama, kao što su njihovi djedovi nekada bauljali po našima dok im nisu Ridjan i Dimnjačar dali po pički.



Ugodjaj domovine pokušavamo kompenzirati Cedevitom po putu. Muž umre od smijeha svaki put kad iz ruksaka počnem izvlačiti čaše i ostali "Zubehör", no treba se prilagoditi promjenama.
Da nije pandemije nikad ne bi upoznali sve klupice našeg zatvora otvorenog tipa, pardon, kraja.



Ima jedna epizoda Black Mirrora, Fifteen Million Merits, a koja me neodoljivo podsjeća na akualni trenutak, pa kada god krenem u još jednu šetnju u glavi mi se vrti bicikl kojeg vrte junaci te epizode po cijeli dan.
Zauzvrat dobivaju digitalne bodove koje mogu koristiti za isključivanje imbecilnih video spotova kojima ih inače maltretiraju po cijeli dan. I tako svaki dan. Izlaza nema, osim za pobjednike ispraznog talent show-a.



Eto, tako i mi vrtimo bicikl u već lagano usahloj nadi da će nam vratiti nazad živote koje su nam oduzeli.
I dok vrtim svoje krugove ne mogu isključiti soundtrack te epizode.
I have a dream.
Imala ga nekad, bolje rečeno.

I Have a Dream, a fantasy
To help me through, reality
And my destination, makes it worth the while
Pushin' through the darkness, still another mile




Jučer su mi dokurčila više polja pa sam potražila u blizini nekakvu vodu, bilo kakvu, glavno da teče.



Na povratku htjedoh uzeti sladoled za doma, no lokalni Talijan već je bio zatvorio.
Jedino što je uvijek otvoreno, regal je sa knjigama koje možete besplatno uzeti kući a isto tako donijeti tu vlastite knjige ako ih nemate više kamo slagati ili vam se sa njih ne briše prašina.



Nadje se tu za svakoga ponešto. Kako mi je u životu dovoljno Mučnine Jean Paul Sartrea i filozofije o životu Meše Selimovića, izabrala sam krimić i neku limunadu Yoyo Moyes tipa one kad se jebeno bogati tip u kolicima zaljubi se asocijalku koju Zavod pošalje k njemu reda radi, pa tu oni nešto petljaju i onda se on svejedno eutanazira. Kad već siromašni nemaju puno od života, nek barem onda u knjizi prne u fenjer i Guzonjin sin. (serem, naravno, čak i meni padne nešto u oko kad ovaj odluči ne živjeti dalje, potpuno ga razumijem, ja ne bi čekala na njegovom mjestu ni tih godinu dana).



I tako.
Dan za danom, prošla je cijela jedna Corona godina.
Kaže mi sin neki dan : Mama, kad će se više pojaviti neki mutant u Bavarskoj pa da Bavaria pandemijom okončamo Coronu?
Frend sa fejsa na to je odgovorio : Za Ožujsku pandemiju je sad prekasno, no ne treba gubiti nadu, pred nama je cijela 2022...
2023...
2024...
Dok se vozimo okolo pustim mjestima pitajući se koliko mišjih rupa mora biti u zemlji od navodnih 80 milijuna stanovnika kad nijednog od njih nigdje ne vidiš (izvan supermarketa), imamo ekskluzivnu priliku još samo koju godinicu slagati goblene, češljati mačke, mijesiti uskršnje pince, farbati jaja, brojati hrčkove korake pjevušeći Ajhevadrimasongtosingtuhelpmikopvidevriting, slikajući drva, potoke i nebo dok nam kurac kojeg nemamo od muke ne ispadne, gledati drage ljude preko ekrana i nadati se da ćemo ih jednom još u životu možda i vidjeti i zagrliti.



A obzirom da su zabranili AstraZeneku za mladje od 60 pa nećemo pandrknuti od tromboze, ima još nade za Heineken, Veltens, Budweiser, Leffe.
Mogućnosti su gotovo pa neograničene.
Uz malo sreće možda se razvije i Nikšićka pa se virus konačno uspori i malo prilegne a mi malo odahnemo.

Do tada, idemo dalje s kompilacijom za kraj.
Život je lep...
ako si slep...
(Vlada Divljan)



Jutros su dve kapi krvi
kanule sa srca tvoga
jutros je potočić slani
tekao od tvojih suza

Jutros si došla rano
mislio sam da je juče
da li će iko da prodje
da mi te iz sna vrati

Život je lep, ako si slep
žene su sve tad bezbojne
Dodir je blag, mirisa trag
melodije kažu ti sve
kažu ti sve


P.S. Malo me ovo jučer sa maskama u zagrebačkim kafićima podsjetilo na Ima li pilota u avionu 2.dio kad kaže stjuardesa da ima dvije loše vijesti. Prva je da nezaustavljivo lete prema Suncu u koje će se zabiti a druga da je nestalo kave. Na prvu nitko ne reagira a na drugu nastaje općenarodno histeriziranje. Tako i Purgeri, nosit će "maskice" do sudnjeg dana, ma riječ da bi rekli. Ali uzmi im ispijanje kave, e to je razlog za revoluciju. Skoro ko Švabe kad su se pobunili protiv slobodnog četvrtka prije Uskrsa pa danas radimo a mogli smo doma lijepo češljati mačke.

P.P.S. Sad mi palo na pamet da je danas prvi april.
Trebala sam kad je sve narezala ovoj na delikatesi reći da mi sve to ne treba.
Izbeljiti joj se i reći:
Aprilililili!
Neka, čovjek se uči dok je živ.
To ćemo ostaviti za dogodine.

P.P.P.S Zaključavanje za Uskrs u praksi:


- 14:32 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 30.03.2021.

Pčela u žlici čaja

Kada bi zaboravila na trenutak ono što se ne vidi na slikama*,



a što nam je ukralo u nepovrat cijelu jednu godinu života


pa vegetiramo uz fast food serije sa netflixa i famoznu coffee to go odlazeći na posao i to nazivamo životom, novonormalnim čak,


možda bi ovo bio još jedan proljetno proljevasti post
o prirodi koja se budi, vijesnicima proljeća


i sličnom kiču iz zadaćnice napušene vjeverice davne sedamdeset i sedme.


Ovako je ovo samo još jedna reska, još malo pa četiristota, od dana kad je sve što iole vrijedi nestalo, udavilo se u žlici čaja držeći dah.


* nije govno nego se stvarno pašče usralo prije no što ga uslikah.



Sve, sve je propalo, sve se srušilo
svemu je kraj
Sve, sve je propalo, sve se srušilo
izgubilo sjaj


- 09:49 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 20.03.2021.

Asteroid

Čitam jučer kako se neki asteroid približava Zemlji brzinom od 100000 km/h i već sam se ponadala pravom smaku svijeta, a ne ovim jeftinim nadomjescima iz horor filmova C produkcije.
Kad ono ništa, opet će nas fulati.
U nedjelju.
Čak i tu nemamo sreće, ono malo šanse da nas strefi ne pada na radni dan.



A ja se pitam kol'ko astronomski mala je mogla bit' ta šansa?
Al' opet, dobro da je danas
Na radni dan, a ja ću ostat doma
Uz hit dana apokalipsa sa vašeg balkona


A opet, gledajući već godinu dana kako nas "struka" vodi kroz krizu malo se ipak nadam da je neki stručnjak u NASA-i jednako stručan pa se preračunao. I možda ovog puta budemo bolje sreće nego prijašnjih krajeva svijet(ov)a.

U anketi
Da se asterooid približava Zemlji i puknuti će u nju vi bi:
a) molili Boga da padne radnim danom i izvadili kompilaciju za kraj
b) cjepili se AstraZenekom, bolje da vas ugrušak pogodi prije od asteroida
c) sjedili doma i čekali, slijedeća dva tjedna su ključna
d) nazvali šefa da vas u ponedjeljak ne mora čekati
e) rekli jednom u životu ono što stvarno mislite a ne ono što se očekuje od vas,


ja bi definitivno izabrala odgovor pod a.
Prije toga nazvala bi par dragih ljudi i rekla im da volim. Tako će znati da je sad stvarno kraj kad je mene omekšalo.



I šefa, naravno, javiti mu da me u ponedjeljak ne mora čekati. Reda mora biti, ne smije se neopravdano izostajati s posla niti nakon apokalipse.

No, učili su nas kako nas ništa ne smije iznenaditi, pa ćemo dalje nastaviti po starom, pa kud puklo da puklo.

Jučer s posla zovem muža doma, okrenem broj kad ono javi se policija.
Usrala sam se živa, već sam vidjela kako mi po stanu trči CSI i neki švapski Horejšio.
Od šoka poklopim slušalicu.
Pomislim, čekaj malo, nije mi se javio Horejšio nego automat koji kaže da počekam jer su sve linije zauzete.
Naravno da je zauzeta kad Helga i Hilda prijavljuju susjede po cijeli dan.



Provjeravam broj koji sam nazvala i skužim da sam zajebala zadnji broj u predbroju.
I sad si mislim, samo se meni može dogoditi da imam isti broj kao neki službenik policije.
Da me oće takva slučajnost strefit kad izvlače loto.
Pa da imam iste brojeve kao dobitnik jackpota.
Pa odletim na Bora Boru uzgajati morske pse, plivati sa njima pjevajući.



Da mi je biti morski pas
bar jedan dan
jedan sat, jedan tren
biti morski pas


P.S. složila još jednu sliku, ne pogodi li nas u nedjelju, konačno krećem na Merlinicu iz jednog od prethodnih postova.



P.P.S. samo za Vandu i Lojzeka u sikret hedkvoteru bang





- 10:34 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.03.2021.

Mali petak

Danas sam uzela slobodan dan.
Ostao mi je jedan dan godišnjeg od lani a ni sa ovogodišnjim ne znam što ću uopće moći, pa reko da ne propadne.



Ujutro sam ionako morala na godišnje vadjenje krvi i sad me muči da mi nešto ne pronadju, pa da odkracam prije nego završi pandemija.
A naći će sigurno jer ne plivam, a to me je dosada držalo u kakvoj takvoj formi bez bolova u križima i općenito, na životu.



No nema veze, kad ne budem mogla izdržati, mogu se cijepiti Astra Zenekom pa me više ništa neće boljeti. Kad ti mama i baba, koje medjusobno nisu bile u krvnom srodstvu, umru od plućne embolije, onda ne moraš puno razmišljati o tome što će te jednog dana strefiti. Ali još mi se ne ide, pa će se maskirani astronauti sa AZ bočicama u centru za cjepljenje načekati dok mene vide.



Što bi rekla dva pokusna kunića kad se sretnu ovih dana:
- Ej, stari, kako si, kako žena i djeca? Jesu mi vas već cijepili?
- Ma pusti ti to, žena i ja čekamo da završe pokuse na ljudima.



Tako i ja.

Nego, jebeš cjepivo i coronu, slobodan je dan i treba ga iskoristiti koliko se da.


Pa kaže muž : a da odemo malo do grada, jest da treba nosit masku po centru ali tek toliko da malo promijenimo okolinu. A i zatvorit će opet sve, pa bolje onda da odemo malo prošvrljati po butigama prije nego ih opet zatvore, pa u šetnju uz Neckar.



Mene inače stvarno treba nagovarati na šoping.
Posebno kad mi se strga patent na torbici.
Pa trebam novu.
Iako ih imam valjda dvadesetak.
No od još jedne ne boli glava.



I evo je.
Crvena.
Bordo čak.



Na sniženju jer Njemice od boja poznaju crno, bež, smedje, svijetlo smedje, smedjkasto, sivkasto, sivo i naravno, hit hitova - boju kože.
Pa se za vodenjakuše uvijek nadje sniženo nešto što one ne kupuju da ne bi ispale bojom iz prosječnog prosjeka.



Usput sam se nasmijala izbornom plakatu jedne margnalne partije, koja sama sebe zove jednostavno "Partija" i bore se koliko se sjećam za pravo svakog stanovnika na besplatno pivo i za uvodjenje dodatne subote svakog tjedna.



Dobijem li ikada pravo glasa na parlamentarnim izborima, definitivno će dobiti moj glas.
Jer kad ti počnu Dan Svetog Patrika čestitati proizvodjači vode, definitivno je došlo vrijeme za promjene.



- 17:13 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.03.2021.

Nekako s proljeća

Finila je i ova šetemana od bloga tjedna.



Dokurčilo mi je lijepiti slike uvijek istih Pripizdina kojima se prisilno krećemo zadnjih mjeseci, pa ću današnji post popratiti slikama sa prvog, i nadam se zadnjeg, ljetnog godišnjeg odmora na Rajni.



(No, da nismo bili, nikad ne bi sreli dva kurčića sa Lorelaya.) 

Lijepo za pogledati ali ne sad nešto bi me vuklo vraćati se tamo svake godine na godišnji, izlet preko vikenda sasvim je dosta (sada ne ide ni to pa bezveze mi spominjati).



Što bi rekla moja prijašnja kolegica, sad penzionerka : Nema veće sramote za nas Nijemce nego kad se njemački turisti naloču na Mallorci pa se uhvate pjevati Kako je lijepo na Rajni. Ako je tako lijepo, što ne ostanu doma, pa tamo pijani pjevaju!
Tako nekako.
Sve je rekla.



A eto, kako je u prošlih godinu dana bilo malo dogadjaja vrijednih spomena, tako se najzabavniji dogadjaj u cijeloj godini dogodio baš tamo, u mjestu Bacharach. Onda doduše i nije bio zabavan, bila bi najradije zadavila muža, ali sada mu se smijemo.



Svratili smo tamo jednog popodneva nakon posjete Sankt Goaru. Vidjeli smo mjesto vozeći se s druge strane rijeke i dopale su nam se sve te kućice u Fachwerk-stilu, pa da pogledamo izbliza.



I tako, uspijemo se parkirati na dobro mjestu, tik pred ulazom u grad.



Parkiranje jeftino u odnosu na deračinu po gradovima u našoj okolici.
Samo 2 eura za cijelo poslijepodne, sve do ujutro.



Toliko nam nije ni trebalo, ionako smo morali uhvatiti trajekt, bolje rečeno splav koja vozi izmedju dvaju obala rijeka.



(Na slici gore nije splav, nisam toliki debil ali splav nisam slikala. Ionako slike nemaju veze sa tekstom. A i mi smo naravno, uvijek na krivoj strani. )



Uglavnom, muž ubaci dva eura i stisne tipku za printanje karte.
Kad ono ništa, automat se napravi blesav.



Već lagano nadrkan ubaci još jedan euro (ne pitajte me zašto, kad parkiranje košta dva).
Automat ga i dalje ne jebe i samo mudro šuti, stoji i guta kovanice.



A bilo je vrijeme ručka.
A govno od automata ne zna kako su neki gadni kad su gladni.



Bolja polovica popizdi : meni si našo progutat 3 eura, mamu ti jebem! I lagano ga šutne nogom.
Kad je ovaj počeo tuliti!
Uključio se alarm, zaštita kradljivog automata od kradljivaca.



Stajali smo tako šokirani uz njega dok nije prestao tuliti.
Već sam nas vidjela u prugastim odijelima s kuglom na nozi kako bezuspješno objašnjavamo da je on pokrao nas a ne mi njega.



Od šoka smo se oporavili, po običaju, tek kad smo nešto ubacili u kljun. 



I tako, do slijedećeg puta, na nekom drugom mjestu.
A sad idemo dalje s kompilacijom za kraj...
Baj baj baj...



Mnogo toga zajedno smo prošli
sad sve je iza nas
ni za čime ti ne žali
ide dok ide, traje dok traje
nekad se dobiva, nekad se daje



- 20:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2021  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve sličnosti sa stvarnim osobama, mačkama i dogadjajima slučajno su namjerne.
Kako ne bi morali razmišljati da li su Vaši komentari na ovom blogi poželjni ili ne, autorica je iskoristila mogućnost blokiranja i time vam olakšala dilemu.

Pritužbe i primjedbe možete svakodnevno slati na slijedeće mailove:
Nuspojaveineželjeniučincibloga@net.hr
LansirnarampazalansiranjeodjebaPraćka@gmail.com
Blogotragedijestopifreshliste@histeriziranje.org