Usputne bilješke

Sjednemo povremeno moj mlađi sinovac i ja tek tako u auto i vozimo se. Prakticiramo to još od vremena kad je on bivao vrtićanac. Bez nekog posebnog razloga prevalimo pokoji kilometar tek toliko da nam guzica vidi puta odnosno da makar za stupanj promijenimo klimu. Lokacije koje pritom posjećujemo nisu daleke niti spektakularne. Obično se radi o dnevnim izletima i mjestima koja kolokvijalno možemo svesti pod onaj starinski pojam širi zavičaj. Zadamo pritom sebi neki cilj puta odnosno isplaniramo rutu, ali ne držimo se slijepo iste. Ako nas okolnosti ili sklonosti povedu u nekom drugom smjeru dovoljno smo fleksibilni da je promijenimo. Krajnja mjesta odnosno ciljeve putovanja biramo nasumično ili, jezikom današnjih klinaca rečeno, random. Igrom riječi skovali smo zajedno glagol rendomirati. Često izbor pada na one gradove ili lokacije na kojima prije još nismo bili, ali ne uvijek. Međutim ti zadani targeti nisu jedina poanta poduzimanja puta. Djelomično se držimo one: Putovati je nekad bolje nego stići.

Ovog utorka neradni dan odnosno državni praznik iskoristili smo kako bi posjetili Požešku kotlinu. I jednom i drugom bio je to prvi odlazak u taj dio naše Domaje. Krećemo oko osam i kroz brojna sela, Popovaču i Kutinu stižemo u Lipik. Tamo u centru nalazimo otvoren kafić i stajemo na kratku kavu. Onog trena kad smo kročili unutra svi lokalci pogledali su u našem smjeru i prekinuli razgovore kao u kaubojskim filmovima. Međutim to nas nije omelo u namjeri komodanja i ispijanja kave u njihovom salonu. Dok pijuckamo istu na tv-u se vrte kadrovi direktnog prijenosa ceremonije iz Vukovara. Svi povremeno pogledavamo u tom smjeru, ali nitko ništa na komentira. Vozimo dalje kroz pusti Pakrac nakon kojeg se nižu uglavnom prazna sela obrubljena šumom i lijepim, brežuljkastim krajolikom. Dok se na radiju redaju domoljubne pjesme komentiram kako bi u nekim boljim okolnostima ovo bila hrvatska Toscana. Na tu moju opasku nadovezuje se J. tinejdžerski brutalnim komentarom: Da, samo da mi Hrvati nismo toliko glupi i lijeni.

Kad nam se pred očima konačno rasprostre iščekivana Požeška kotlina skoro je podne. Na ulazu u grad vidimo jumbo plakat na kojem stoji: Požega grad dobre pizze! To nas podsjeća kako smo neodgovorno preskočili doručak. Parkiramo blizu centra i krećemo u kratki obilazak glavnog trga nad kojim dominira visoka katedrala i okolne zgrade. Našu pažnju međutim privlači stablo Ginka usred trga. Na njemu jesenji sjeverac treperi kroz preostalo žuto lišće kojeg se glavnina proteklih dana rasula uokolo kao sag. I okolne ulice u centru ostavljaju na nas ugodan i pitom dojam. Šalimo se da smo kao Đuro iz pjesme slavonskog repera Kandžije koja ide otprilike ovako: Znaju me u općini / Na moru i u Požegi. Zastajemo kod izloga trenutno zatvorenog gift shopa Zvečevo. Tražim od J. da me slika na ulazu. Dok poziram kraj velikog Mikada ljudi iz kafića preko puta smješkaju se toj mojoj navadi. Probuđeno sjećanje na okus baš te čokolade učinio je da se u gradu iz kojeg je potekla ćutim kao doma. Jednako ugodno i počašćeno osjećamo se nešto kasnije u pizzeriji Bolta. Tamo punih usta zadovoljno mumlamo i komentiramo kako onaj jumbo plakat na ulazu u grad uopće nije pretjeran.

Nakon ručka većina ljudi bi za povratak doma odabrala neku kraću, manje zahtjevnu rutu, ali mi nismo većina. Barem kad su ovakvi izleti u pitanju. Mi rano popodne presjecamo kotlinu u smjeru sjevera i napadamo Papuk. (za neupućene, obližnja gora visoka iznad šesto metara) Na izlazu iz Velike kod kamenoloma počinje zavojiti uspon i da bude zanimljivije prestaje asfalt. Zaustavljamo jedan auto iz suprotnog smjera i pitamo možemo li preko Jankovca izbiti na podravsku magistralu. Ljubazni bračni par govori nam da je izvedivo, ali nije blizu ni jednostavno kako se čini na karti. Osokoljeni donekle njihovim potvrdnim odgovorom tjeramo dalje uzbrdo. Početno solidan makadam na višim dijelovima pretvara se u razlokanu, šumsku kaldrmu na kojoj naša Fabia nervozno poskakuje. Priznajemo oprezno sebi da smo možda zagrizli ambiciozan komad brda, ali povratak nije bio opcija. Na vrhu prijevoja dočekuje nas snijeg i zimski, planinski ugođaj. Kad kratko izađem kako bi ga slikao uvidim koliko smo visoko i duboko u šumi kroz koju fijuče hladan sjeverac. Bojim se zamisliti scenarij u kojem bi nam auto na tom mjestu otkazao poslušnost. Na naše olakšanje brzo nakon toga kreće spust na drugu stranu i to u vidu novo-asfaltirane ceste. S olakšanjem pratimo brojne serpentine i dugo se kroz šumu, livade i sela spuštamo do Slatine. Rasterećeni i već malo umorni od prethodne dionice izbijamo na Podravsku magistralu. Kad usput ugledamo natpis Put paprika opet se sjetimo Kandžije koji repa: Kruva, masti, paprike / Nema bolje taktike!

Plovimo popodne dalje podravskom ravnicom do Virovitice. Stajemo u centru kako bi se počastili provjereno dobrim palačinkama u jednoj slastičarni. Po izlasku iz auta stojimo i smijemo se u kakvom je stanju nakon Papuka. Pošprican i blatan do stakala. Nema veze, vrijedilo je probati i taj bajpas. Međutim naši nesuđeni slatičari odlučili su praznikovati ovaj utorak do tri, a nama curi vrijeme pa smo prisiljeni voziti dalje. Kroz Pitomaču i manja mjesta dolazimo u prohladni Đurđevac. Parkiramo podno zidina starog grada iz kojeg su (tako kaže legenda) mudri Picoki ispalili pijetla na Turke i tako ih zavarali. Kroz akustični atrij ulazimo u skladno uređenu pivnicu u kojoj poslužuju i deserte. Naručujemo kavu i palačinke. Iako fine nisu na tragu onih virovitičkih koje su nam ovaj put zamalo izmakle. Za kraj puta preostaje nam magistralom preko Bjelovara i Čazme doći doma. Negdje oko Narte lovi nas mrak, a na potezu Štefanja primjećujem kako J. spava. Ja uprežem svu preostalu energiju i koncentraciju kako bi održao budnost i sigurno nas dovezao doma. U Graberju dugo stojimo na privremenom semaforu zbog neoprostivo dugotrajnih radova na kanalizaciji. Razmišljam čekajući kako smo dotad vozili oko tristo pedeset kilometara i nigdje nismo čekali duže od pola minute. A tu pred kućom praktički čubimo deset minuta u koloni kako bi konačno ugledali prva svjetla Ivanića.


Pišući ovaj mini-putopis prisjetio sam se knjige Zen i umjetnost održavanja motocikala američkog pisca Roberta M. Pirsiga. Davno sam je čitao i već djelomično zaboravio. Međutim sjećam se dobro da suprotno mojim početnim očekivanjima to nije knjiga o mehanici i popravcima iako ima i toga. Radi se o zanimljivom putopisu i još boljoj priči o ocu i sinu. Zapravo vozeći se po Americi njih dvojica grade i produbljuju odnos. U tom smislu mogu nam biti uzori. Ono dobro što poduzimamo nadograđuje se u društvu bliskih ljudi. I ugoda puta je veća ako je dijelimo s nekim koga u emotivnom pogledu posvajamo. Kad se na kraju dana ugasi i ohladi motor ostaje nam zajednički doživljaj viđenog i iz tog proizašle emocije.

Deseti je mjesec na izmaku; jesen u punom zamahu. Na grobljima već tinjaju i trepere lampaši. U podrumima zrije mošt i kad ga kušaš, to sam nedavno naučio, nemoj nazdravljati jer još nije vino. Listopadno drveće nudi bogatu paletu toplih nijansi. Autor tog vizuala nije štedio na toneru. U zemlju uvlači se ljepljiva vlaga koja će potrajati izgleda. Nakon posla oblačim radno odijelo i pravac Žutica. Cesta koja reže šumu na pola puna je rupa. Nitko izgleda više ne brine o njoj. Okružen visokim hrastovima u prizemnoj upravnoj zgradi knaufam i gletam. Zidovi i otvori grbavi su i puni neravnina. Trošim puno mat'rijala i vlastite energije kako bih to sakrio i zagladio. Iz susjednih ureda dopire žamor trudbenika koji tamo rade. To su naftaši, posebna bratija. Imaju vlastite šifre i vokabular komunikacije. Običan smrtnik uglavnom nema pojma o čemu pričaju. Malo su ogrubili od terenskog posla, ali kad ih bolje upoznaš vidiš da su uglavnom čestiti kao i svi što pošteno zarađuju plaću.

Žurim se ranije završiti s poslom kako bi stigao u kino. Na samom gradilištu opet navlačim na sebe "civilku" i žurim nazad u Ivanić. Vozeći kroz tminu izbjegavam udarne rupe na cesti koje u šumskom mraku čuče kao nagazne mine. Stižem u kino minutu prije same predstave. Na platnu se ukazuje crno-bijeli prizor Trešnjevke u već zaboravljenom četiri-tri formatu. Na repertoaru je "Ritam zločina" minimalistički, psihološki noar iz osamdeset prve. U naslovnim ulogama su Ivica Vidović i Fabijan Šovagović. Pojedini prizori i osobito dijalozi iz tog filma neponovljivo su remek-djelce onodobne hrvatske kinematografije. To mi je možda treći ili četvrti put da gledam taj film, ali prvi put u kinu. Na tom doživljaju mogu zahvaliti prijatelju Z. koji mi je dva dana prije slučajno spomenuo retrospektivu posvećenu Vidoviću. U kinu nas je sve skupa pet. Iako malobrojni začinili smo jedan običan ponedjeljak i dostojno obilježili dan audio-vizualnih medija.

Nakon kina produžujemo do Zmaja. (za neupućene: kafić u Ivaniću u kojem godinama odsjedamo uz kavu ili pivo) Tamo u ugodnom polumraku uz nenametljivu muzičku kulisu djelimo dojmove tek viđenog. Impresije na film su mahom pozitivne. Osobito smo oduševljeni rolom Šovagovića koji u "Ritmu zločina" izgovara neke neponovljive rečenice i fraze. Nakon nekog vremena Z. i V. se taktički povlače doma pravdajući se krulnim želudcem. Ostanem u društvu B. Naručujujemo jedne pa još jedne. Odmičemo se od filma i kočarimo o raznim temama. Mene nakon trećeg piva krene pa okrenem analizirati i filozofirati o svemu i svačemu. B. u početku sudjeluje u razgovoru, ali nakon što uvidi da imam dar govora pusti me da ispredajem svoje pristojno klimajujući. 'Ko mu je kriv što mi je dopustio da ga počastim pivom.

Doma dolazim kasno u noći. Imam jedva energije za tuš i krevet. Večeru mogu nekad i preskočiti. Ionako sam natukao par kila viška. Iako umoran i omamljen od piva dugo ne mogu zaspati. Nakon sadržajnog, maratonskog dana tijelo teško nalazi način prebaciti se u "safe mod". Sat ili duže vrtim unazad slike tog jesenjeg ponedljeljka; žuto-crvena Žutica, trešnjevačko nadmudrivanje Vidovića i Šovagovića, ćakula u Zmaju. Tek kad se kroz odškrinute škure ukazao srp polumjeseca hvata me prvi san. Ili sam taj prizor na prozoru možda već sanjao.

Nedavno sam nekoliko dana proveo u rodnom kraju. To u mom slučaju podrazumijeva grad Travnik i okolna mjesta. Glavni razlog vrzmanja po lašvanskoj dolini bio je potpisivanje ugovora o darovanju. Taj posao zaključen je kod osebujnog i srdačnog advokata H. Naime, otac je na mene prepisao kuću u kojoj smo prije rata živjeli. To je zapravo velika poludovršena katnica kroz koju već trideset tri godine laufa promaja. Zahtjeva trud i ulaganje da bi barem prizemlje bilo useljivo. Nisam siguran da ću je moći zadržati i oplemeniti. Razmatram moguću prodaju, ali ne preko koljena. Neka bude bar godinu moja. Makar na papiru. Planiram na proljeće uz pomoć sinova i rođaka napraviti akciju čišćenja same kuće i uređenja okoliša. Unutra su beskorisne drangulije koje će vjerojatno završiti na vatri. Treba prije listanja porezati veliki orah koji se nadvio s jugoistoka i potpuno zaklonio pogled s puta. Ni drugo raslinje nije mirovalo svih ovih godina. Ako ga donekle uspijemo kultivirati samoj kući će nakon dugo vremena svanuti neka nova zora. Eto da se pohvalim; sad sam veeliki gazda. Imam dva grunta u dvije domaje. Zmaj od Bosne ili bolje reći od papira.

Povremene odlaske u rodni kraj koristim i kako bi posjetio mjesta i ljude koje dugo nisam vidio. U takvoj prilici obično otrkrijem neki novi rukavac uspomena koji me vrati u prošlost, u djetinjstvo. Ovaj put odlučio sam tako navratiti kod komšinice N. To je već pomalo krhka staričica dobrano umorena životnim borbama i nenadanim udarcima. Krajem osamdesetih u dobi od četrdesetak godina iznenada joj je od zatajenja srca preminuo muž. Otad je udovica. Da usudbeni kantar nekad može i dvaput ukrivo vagnuti pokazalo se prije dvije godine kad joj od opet od prestanka rada srca u sličnoj dobi umire sin M. moj prijatelj iz djetinjstva. Otad se spremam posjetiti je i izraziti saućešće. Ostala je malo zatečena kad sam joj nenadano banuo na vrata. Na prvu me nije ni prepoznala, ali brzo se pribrala i pozvala me unutra. Nalila nam je po jednu bosansku šljivu i sjela za stol sučelice mi ne krijući zahvalnost zbog moje iznenadne geste. Nakon nekog vremena razgovor je neminovno došao do M. i praznine koja je iza njega ostala. Ostajem zatečen kad mi kaže da je eto baš na dan kad sam je posjetio njegov pedeseti rođendan. Vratila se onda točno pola vijeka u prošlost i ispričala mi anegdotu vezanu uz njegovo rođenje. Kako joj je muž bio terenecac radosna vjest o rođenju djeteta dočekala ga je negdje u Lici. Istu večer potegnuo je put Travnika i kasno u noći došao u rodilište. Suprotno uobičajenoj praksi dežurna sestra pustila ga je da usred noći vidi sina i suprugu. On ju je zauzvrat nagradio pozamašnom novčanom nagradom u iznosu mjesečne plaće. Dok gledam njegovu sliku na vitrini razmišljam kako je moj jaran M. kreativac i umjetnik zaslužio najmanje godišnju plaću. Ali sudbina je eto uplela prste i prije pedesetog rođendana dodjelila mu onu vječnu.

Oni što me bolje poznaju znaju da zadnjih godina nisam baš oličenje pobožnosti. Drugim rječima ne idem redovito u crkvu iako sam odgojen da to činim. Uzeo sam u odrasloj dobi sebi slobodu da vlastitu religioznost svedem na jednu, da je tako nazovem, ličnu mjeru. Sve dok pritom posjedujem unutarnji mir znam da je ta mjera dobra i za mene ispravna. Međutim kad dođem u stari kraj obično odem na misu. Dok u staroj kamenoj crkvi u Ovčarevu slušam i gledan na oltaru bosanske Franjevce vraćam se u djetinjstvo. U to vrijeme bio sam tim istim Fratrima ministrant pobožan i poslušan. Kad je krajem osamdesetih umro jedan od njih, skromni i cjenjeni fra D. imao sam priliku ići mu na sahranu u Guču Goru. Bio je to za mene veliki društeveni događaj kojeg se ponekad sjetim. Nedugo potom nastupio je rat i moje sjećanje na to mjesto izblijedilo je. Obnovio sam ga prije više od dvadeset godina prisustvom u tamošnjoj crkvi na vjenčanju prijatelja i rođaka A. i njegove supruge S. Potom sam opet u dobroj mjeri zaboravio na Guču Goru, ali slučaj je htio da ovih dana u atriju tamošnjeg samostana prispijem na jednu kazališnu predstavu. Uprizorenje je to bilo bogate, ali bremenite povijesti gučorskog samostana i onih koji su ga uporno gradili i držali na životu. Da se povijest ciklično ponavlja i da se stvarnost uporno prepiliće sa umjetnošću najbolji dokaz mi je jedan upečatljiv prizor iz te predstave. U samom kutu otvorene pozornice stajao je kip svetog Franje. U zadnjem ratu vandali su mu otkinuli prste na rukama i više puta propucali lice metcima i otad takav oskrnavljen stoji. Obuzele su me emocije kad su ga dvije mlade glumice u narodnoj nošnji obgrlile i tako pod svjetlom reflektora punu minutu nepomično stajale.

Kad sam ljetos već spomenutog rođaka A. upitao kako je i kako se trenutno živi u srednjoj Bosni odgovorio mi je šaljivo, ali upečatljivo: Ha znaš kako je, dever forever. Ta originalna, meni nova, orijentalno-engleska fraza ili bolje reći fazon dobro opisuje stanje duha ljudi koji tamo žive i nas koji smo potekli iz te kotline. Vječito deveranje sa bremenom života nam je izgleda suđeno. Da nam slučajno ne bi postalo dosadno. Nekad mi se čini da smo ga dobili u naslijeđe kao ja roditeljsku kuću. Međutim jednako tako, treba to pošteno reći, donosi nam i puno životne radosti.

1

06.12.2020.

Osamdesetih godina u vrijeme djetinjstva živio sam s obitelji na mjestu s kojeg puca lijepi pogled na desnu obalu rječice Lašve. Na prostrana brda po kojima su razbacane kuće što se u noći pretvore u tinjajuća svijetla. Kraj jedne koja se dobro vidjela s našeg prozora rastao je borik. Tih godina njegova stabla već su premašivala visinu kuće iza koje su rasla. Posadio ih je puno prije djed mog dobrog prijatelja iz razreda. Djelomično po uzoru na taj borik otac i ja početkom devedesetih posjekli smo samoniklo grmlje na krševitoj padini iza naše kuće i zasadili je bijelim i crnim borovima (latinski Pinus silvester i Pinus negra). Unatoč kamenitom tlu većina ih se primila i prve godine lijepo potjerala. Maštali smo kako će za dvadeset ili više godina netko s druge strane Lašve uživati u pogledu na naše borove. Međutim mladice lijeske, drijena i drugih listopadnih vrsta rasle su brže i gušile mlada stabla bora. Moj posao bio je dugotrajno i sporo štucanje tih izdanaka. Radio sam to u proljeće dvije godine zaredom, a onda smo se uslijed rata odselili. U našoj odsutnosti listopadni grmovi opet su uzeli maha. Kad smo prvi put nakon rata došli u obilazak činilo se da su zagušili borove. Međutim kako su godine prolazile borovi su bivali sve uspješniji u borbi za prostor i svijetlo. Na jednom djelu istisnuli su bjelogoricu i vinuli se visoko. Zadnjih godina dominiraju okućnicom kao neki vitki stameni stražari. Mi nažalost nismo u prilici naužiti se njihove ljepote, tek povremeno i vrlo kratko. Ali meni je srce puno jer se ispunio davni plan da naš borik dostigne dimenzije i raškoš onog s druge strane Lašve i da plijeni pažnju izdaleka.


2

23.03.2021.

Početkom prosinca prošle godine napisao sam i objavio kratku crticu u kojoj iz jedne prilično osobne perspektive govorim o borovima. Danas je priča o borovima dobila novo poglavlje, možda tek prvo u nizu, a može se reći i kako je to novi početak.

Došlo je vrijeme da na brijegu, odnosno našem malom imanju u Kloštar Ivaniću osvanu prvi borovi. Trebalo je zato jučer potegnuti do Kladnika kod Kumrovca u kojem prethodno nikad nisam bio. Baš tamo je mali rasadnik u kojem jedan moj imenjak u slobodno vrijeme uzgaja i po povoljnoj cijeni prodaje borove kakve sam zamislio posaditi. Nakon vožnje kroz uski klanac uz rječicu Sutlu koja je na tom dijelu državna granica i kratkog vrludanja po prilično strmim zagorskim bregima zajedno sa starijim sinom pronalazim rasadnik koji je zapravo tek dio velikog živopisnog imanja s pogledom šumski krajolik susjedne Slovenije. Tamo nas dočekuje domaćin koji nam prvo pokazuje okućnicu i razna mlada stabla nakon čega smo u prilici izabrati desetak bijelih borova zbog kojih smo došli. Dok oko nas fijuče sjeverac i zebe za prste on vadi izabrane sadnice iz prilično velikih posuda u kojima su dosad rasle i zajedno sa zemljom oko korijena traktorom ih prevozi do našeg auta. Tamo teške busene zemlje pažljivo umata u najlonske vreće kako bi auto ostao čist. Obzirom da je valjak zemlje oko svakog korijena popriličan uzimamo na kraju osam borova metar visokih otprilike. Kazuje nam usput prodavatelj da je baš ta obilna zemlja koju vozimo stotinjak kilometara daleko dobar preduvjet da se mlada stabla lakše adaptiraju i bolje potjeraju kad ih posadimo u novi okoliš. Plaćamo mu dogovorenu cijenu i pozdravljamo se uz okvirni dogovor o mogućem viđenju i nagodinu. U sumrak jurimo autoputom doma zbrajajući dojmove s kratkog izleta u Zagorje udišući ugodan miris mlade crnogorice. Dok sat kasnije ispod ulične lampe istovarujemo znatan teret pored klijeti u Kloštar Ivaniću već se uokolo dobrano uhvatio mrak.

Danas popodne odmah nakon posla hitam na brijeg jer sadnja borova je trenutno prioriritet broj jedan. Pomoć i društvo ovaj put mi je mlađi sin koji je bez puno razmišljanja pristao sudjelovati u sadnji. Prilično sam zadovoljan zbog toga. Priča oko borova pokrenula je kod mene uz sve ostale i nekovrsni emotivni angažman. Zato mi je neobično važno da su moji dečki njezin sastavni dio. Povremeno mi se otme val sanjarenja u budućnost u kojoj su borovi iz ove priče velika stabla, a današnji i jučerašnji dan daleka prošlost koje se rado prisjećamo. Taman po našem dolasku stižu i susjedi, pa uz gemišt vršimo pregled sadnica i komentiramo moje planove da na djelu imanja vremenom oformim mali borik. Odmah po njihovom odlasku prihvaćamo se posla. Dok J. kopa prilično duboke i široke rupe za obilnu zemlju oko korijena ja u, za ovu priliku posuđenim, tačkama vozim sadnice i pažljivo ih polažem u novi ambijent s nadom da će dobro potjerati u visinu i širinu. Zato između ostavljamo oko četiri metra razmaka koji će se, vjerujem, u budućnosti ispuniti bogatim granama. Kao pomoć i poticaj dodajemo ispod svakog malo prirodnog, organskog gnojiva što smo ga usput kupili. Kasno popodne umorni, ali zadovoljni spremamo alat i vraćamo susjedu tačke. Dok proljetno sunce tone u nedaleki horizont preostalo je samo još svako mlado stablo zaliti s malo vode i poželjeti mu u mislima dobar rast. Ako ne računamo presađivanje desetak trsova vinove loze i jednog grma aronije, ovo su prve biljke što smo ih zasadili na novom imanju. Neka im naš brijeg od danas bude novi dom.


3

13.04.2022.

Priča o borovima na našem brijegu u Kloštar Ivaniću danas je dobila novi nastavak. Pripreme za njega izvršili smo još početkom zime. Tad se tamo našlo nas desetak kako bi porezali i porušili stare voćke koju su svoje najbolje godine davno proživjele. Akcija je bila sveobuhvatna i učinkovita. Brujala je motorna pila. Vukli smo granje, kratili i slagali deblje komade. Jelo se i pilo. Zapravo smo se dobro družili. Bila je to zadnja subota u godini kad se još moglo duže biti na otvorenom. Nakon toga nastupila je zima i brijeg je utonuo u hibernaciju iz koje se pošteno razbudio tek prije dva tjedna otprilike. Povremeno sam navraćao tokom zimskih mjeseci. Međutim zadržao bi se samo nakratko. Samoća i hladnoća dvije su stvari kojima se gledam izlagatati vrlo dozirano.
Proljetno buđenje potaknulo me i na neki način prisililo da, osim košnje trave i obrezivanja preostalih voćki, krenem u potragu za novom rundom borova koji bi ispunili prazninu nastalu rušenjem starih stabala. Prvotni plan bio je opet krenuti put Zagorja, međutim prodavatelj iz Kumrovca trenutno nema u ponudi sadnice koje želim. U telefonskom razgovoru požalio mi se kako nije uspio nabaviti sjeme za ovu godinu. To me prisilio na daljnju potragu. Sveznajući google usmjerio me prema Brestju rasadniku Hrvatskih šuma u Sesvetama. Tamo sam nakon nekoliko telefonskih razgovora, dogovora i promjena plana jutros napokon ukrcao u auto osam sadnica crnog bora. To nije bilo nimalo jednostavno jer su izvađeni sa popriločnom gromadom zemlje oko korijena.

Popodne odmah nakon posla nastupila je sadnja. Jedva sam dočekao realizirati plan kompletiranja malog borika kojeg dorađujem u mislima već dugo. Ovaj put cijeli posao obavio sam oslanjajući se samo na vlastite zalihe energije i refule odlučnosti. Trebalo je svaki teški busen zemlje zajedno s mladim stablom tačkati do mjesta sadnje, iskopati prilično velike rupe, namjestiti sadnicu i sve zatrpati. Unatoč umoru, bolnim leđima i izgrebanim rukama zadovoljstvo na kraju bilo je veliko. Nakon zalijevanja, pospremanja alata i neizostavnog slikanja bacio sam radne rukavice na vlažnu travu, sjeo na njih i dugo pogledom kružio po borovima. U mislima sam vajao buduće godine kad će mladci, vjerujem i nadam se, izrasti u visoka raskošna stabla.Tek kad su se zrake niskog, zapadnog sunca prestale probijati kroz tamnozelene iglice ustao sam i krenuo doma.


4.

28.07.2025.

Moram na početku biti pošten i, kao uvod u novi nastavak sage o borovima, napomenuti kako će i oni posađeni na bregu u Kloštru prije tri i četiri godine, čija je nabava i sadnja opisana u drugom i trećem poglavlju, rasti izvan dosega mojeg pogleda. Naime, malo imanje na kojem su već lijepo narasli u međuvremenu sam prodao. Ta prodaja bila je ishitrena i nepotrebna. Ali prije dvije godine tako sam se osjećao i po osjećaju postupio. Zapravo zapao sam u to vrijeme u stanovitu psihološku krizu, odnosno depresiju. Mnoge stvari bivale su mi teret tada pa tako i briga oko imanja na bregu. Prodaja mi se nametnula kao jedno od riješenja tadašnjih problema. A zapravo sam panično od njih bježao. Na kraju sam bio prisiljen pohrvati se s njima izravno da bi se danas osjećao bolje. Vjerujem čak da me to teško razdoblje i iskustvo ojačalo. U svakom slučaju dugačka uska parecla s malom vikendicom na vrhu sad ima nove vlasnike. U njenom dnu raste mladi borik. Svih šesnaest borova (osam bijelih i isto toliko crnih) lijepo su potjerali. Oni najviši broje već oko tri metra. To mi je uz gemišt ispričao susjed i prijatelj. Nakon prodaje nisam odlazio obići te "svoje" borove. Možda će zvučati pretjerano i dramatično, ali bojim se da me ne optuže za izdaju.

Danas sam zato opet posjetio onaj, sad već stari, borik kraj rodne kuće na lijevoj obali Lašve opisan u prvom poglavlju. Sadnice što smo ih otac i ja prije više od trideset godina sjedinili sa zemljom sad su visoka stabla koja gospodare tim dijelom krajolika. Neka debla pri zemlji broje oko trideset centimetara u promjeru. Druga su vrlo vitka i krošnja im počinje tek šest-sedam metara od zemlje. Skoro sva su nadmašila kuću i nad nju se nadvila. Dugo sam danas gledao kako se povijaju na vjetru pokušavajući mislima nostalgično obuhvatiti minule godine. Dok sam se nešto kasnije u njihovoj sjeni probijao kroz labirint pokriven sagom otpalih iglica na zemlji sam zamjetio tek potjerale mladice istih. Pažljivijim pregledom pronašao sam ih čak sedam. Odlučio sam oprezno ih s korijenom iščupati iz zemlje i ponijeti sa sobom. Dok ovo pišem stoje u jednoj posudi korijena uronjenog u vodu. Znam da time riskiram i da nije dozvoljeno, ali planiram ih prenijeti preko famoznog šengena i donijeti u Kloštar. (ako je netko od vas carinik ova priča je fikcija) Tamo ću ih prvo posaditi u tegle. Ako se prime i potjeraju na proljeće ili u jesen naredne godine presadit ću ih u zemlju pri dnu grunta na kojem sad živim. To će biti zametak novog, trećeg po redu borika čiji ću rast i napredak, vjerujem i nadam se, gledati stalno i dugo. Ako plan zbog nečega i ne uspije neću biti razočaran. Možda neće preći granicu. Moguće se neće uduomaćiti u teglama ili u novoj zemlji. A opet moguće da će narasti pa će i na njima oči odmarati netko drugi. Kako veli moj stari: Čovjek snuje, a Bog određuje. Tako je bilo svih ovih godina s nama i sa borovima. Važno da još imamo snage i volje za nove početke.

Jednog popodneva prije oko osam godina vozio sam bicikl zapadnim rubom Moslavačke gore. Na mostu kod Rečice Kriške ugledao sam dvojicu nepoznatih biciklista. U takvim situacijama obično bih samo pozdravio i produžio dalje. Ovaj put bez nekog posebnog razloga zaustavio sam se na mostu. (U godinama koje su uslijedile shvatit ću da je razloga bilo puno) Upoznao sam se s biciklistima i kratko popričao. Jedan od njih, Dinko Husadžić Sansky, u to vrijeme pedesetdvogodišnjak, na prvu me zaintrigirao. Već u kratkom razgovoru stekao sam dojam kako ispred mene stoji kreativac širokih interesa. To je bio razlog da prihvatim poziv na kavu u obližnjem Novoselcu. Na toj kavi doznajem kako Dinko živi i radi u Velikoj Ludini gdje osnovcima predaje Hrvatski. U slobodno vrijeme svira, slika, piše knjige i troši energiju na fine stvari. Razmijenili smo brojeve i odmah se bez zadrške sjaranili na facebooku. Posebno zanimljiva činjenica bila mi je da Dinko piše. U tjednima nakon tog susreta posudio sam i pročitao njegove do tad objavljene knjige. Dva romana: U potrazi za izgubljenom tajnom i Pametno potroši dan. Veliku pažnju privukao mi je originalan i opširan publicistički naslov Pogled na jazz - Zapisi iz jazz svemira. Kako sam tu knjigu vidio i doživio u to vrijeme možete pročitati ovdje. Jednako mi važna komponenta Dinkovog osobnog imaginarija bila je njegov interes i poznavanje muzike kao takve posebno jazza. Zahvaljujući baš njemu imao sam priliku proširiti i pokvalitetiti vlastite muzičke senzibilitete. Posebno otkriće bio mi je gypsy swing o kojem sam dotad znao malo. Zajednički odlasci u Sisak u, mogu slobodno reći, legendarni Siscia jazz klub učinili su da se povremeno osjećam djelom jedne velike muzičke priče. Zbog svega navedenog uzeo sam za pravo i privilegiju Dinka proglasti za svog prijatelja.

Kako smo stalno bili u kontaktu znao sam da Dinko piše i treći roman koji će se po stilu i sadržaju nadovezati na prethodne i tako zaokružiti trilogiju. Već odavno je bio poznat i pomalo zagonetan naslov Firentinski Selmer-Maccaferri. Iz njega se donekle naslućivao možebitni sadržaj koji je predmet Dinkovih interesa i strasti. Međutim nastanak istog iz ovih i onih razloga prilično se oduljio. Kad je prije oko mjesec dana rekao da će roman konačno ugledati svijetlo dana laknulo mi je kao da sam ga sam pisao. Prošlu nedjelju svratio je do mene u Kloštar i poklonio mi potpisan primjerak. Nije tad bilo prilike za kavu i razgovor. Odgodili smo to za nakon čitanja. Ovaj moj blogerski osvrt nije književna kritika. To je o knjizi priča, osobni doživljaj pročitanog. Subjektivan i afirmativan jer Dinko to zaslužuje.

Sve velike i važne stvari u životu imaju dobar početak. Kao što je bio upečatljiv moj prvi susret s Dinkom tako zvoni i prva rečenica u ovoj knjizi. Ako je istina da prva rečenica određuje priču onda je ova u savršenoj ravnoteži. Mogao bih je ovdje citirati, ali ne želim nekome pokvariti užitak samog početka čitanja. To je ono kad oprezno ispipavamo teren, propitujemo stil autora, a knjiga onako fino miriše po novom.

U početnom poglavlju autor nas upoznaje sa glavnim likom Dobromirom. Mi koji Dinka poznajemo uočit ćemo na prvu autobigrafske crte tog karaktera.
Međutim ovo, po meni, nije klasična auto-fikcija. Nije knjiga o određenoj osobi, već priča o strastima, o potrebi da se kroz življenje ostvari puno više od primarnih potreba. Da se ostavi neki trag. Dinko, prema vlastitim riječima, iz stvarnosti posuđuje taman onoliko koiliko mu treba da kreira upečatljive književne likove. Oni potom žive vlastite biografije na stranicama ove knjige. Biraju put nekad i neovisno autoru. Na taj način sami protagonisti oblikuju priču. Po mom skromnom sudu to je magija pisanja. Kad priča ode u neplaniranom smjeru jer se kroz proces pisanja prilagođava i mijenja. Kroz opise Dobromirovih afiniteta autor podvrgava čitatelja maloj muzičkoj i likovnoj edukaciji. U kakvoj su vezi Dire Straitsi i umjetnik Brett Whiteley saznat ćete ako zavirite i za to vam neće trebati google i GPT. Pojedini djelovi ove knjige čine se kao natuknice neke osobene gitarističke enciklopedije. Usputni susret Dobromira sa uličnim sviračem povod je za mikro-esej o Zeppelinima, pojačalima, omotima i prilika sa se čitateljsko muzičko znanje produbi.

Kad autor u priču uvede Juliju i crticu o skeli u Dubrovčaku Lijevom ovaj čitatelj osjeti se kao da je u vlastitom dnevnom boravku. Poznati toponimi i putevi nutkaju ga da se poistovjeti i tako u većoj mjeri knjigu osjeti svojom. Prepoznavanje i poistovjećivanje važno je za moj osobni doživljaj čitanja. Većina nas se komotnije osjeća u poznatom okruženju. Izazov je napustiti zonu komfora. Međutim ako se potegne samo kilometar iza obzora ili okrene nova stranica otkrije se nešto novo. Učiti nepoznato o poznatom potpun je doživljaj. Čitatelj je onda u prilici posredno oćutiti, kako Dinko na jednom mjestu kaže, maličak sreće, a osmijeh mu pritom može biti širok kao Dunav.

Ova knjiga je, mogu to bez pretjerivanja reći, poslastica za ljubitelje gypsy swinga. To je priča o jednoj posebnoj gitari čiji zvuk može od besmrtnika učiniti smrtnika samo ako ovaj to jako želi. Baš tome teže Vlad Tepeš i njegova Binoche, ali nešto se pita i samuraja Takashija čiji je zadatak odrubiti im glave usred Firence 2025. godine. Da dobro ste pročitali. Važnu ulogu u cijeloj priči igraju i graditelj gitara Don Geppeto, mladi gitarist Mogli, Dobromir, Julia i Dugobradi, Sjedobradi starac. Ova knjiga broji možda i deset važnih likova. Neki su potpuno izmišljeni. Drugi samo posjećaju na stvarne. Treći imaju ime i prezime. Pojedini od njih s lakoćom putuju kroz vrijeme. Njihova fluktuacija je naizgled laka kao da je samorazumljivo preskakati vjekove.
Izlaze iz vlastitih priča kako bi odigrali svoju rolu u ovoj. Meandriraju pritom od Rumunjske do Zagreba, Moslavine, Firence, Istanbula sve do dalekog Japana. Glavna poveznica im je pritom jedan muzički instrument. Zapravo replika, ali neobično važna.

Negdje oko sredine priče Binoche posjeti u Zagrebu Dobromira. Lažno se predstavi i ukrade mostić od glogovog drveta Gitano gitare. Odmah potom na vrata pozvoni japanski samuraj Takashi i od Julije otkupi porculansku figuricu u čijoj je unutrašnjosti notni zapis. Pomislio sam pritom da kreće zaplet nekog neobičnog krimića. Međutim u ovoj priči nema negativaca. Autor se nastavku poigrava žanrovima i plete nekovrsnu bajku za odrasle u kojoj, kako sam kaže, književnost postaje stvarnija od stvarnosti. Živopisne likove stavlja neobične situacije i potpuno prepliće stvarni i izmišljeni svijet. Od magijskog realizma pravi stvarnosni nadrealizam. Da se tako izrazim. Podjednako važne likove spaja u cjelinu koja sve do kraja drži vodu.

Završno poglavlje naslovljeno Oni tu budu rezime je ove fabularno neobične štorije. U razgovoru sa dvijema majkama autor, odnodno njegov alter-ego, radi prvu recenziju romana. Inovativno ako mene pitate. Za susjedove magarce jednostavno kaže: Oni tu budu. Mislim da se ova krajnje jednostavna fraza može odnositi i na ljude odnosno čitatelje. Čini se da je dovoljno biti tu prisutan, ali zaintetesiran. I priča će će poteći. Mostovi su u pravilu projektirani za prelaske, ali nekad treba stati.

Sarajevski bend Zabranjeno pušenje zenit slave doživio je prije više od trideset pet godina. Bilo je to još za one države. Sve je manje onih koji se sjećaju iste. Ili bolje reći koji se žele sjećati. Osamdesetih godina Nele i društvo izbacili su nekoliko kultnih albuma i odradili par turneja za pamćenje. Crko maršal neponovljiva je fraza. Trenutak u kojem je izrečena označio je možda početak kraja takozvanog sistema. Kao što se urušila država u kojoj je Pušenje nastalo i stasalo nešto kasnije u ratu raspao se i sam bend. Nele se pokupio u Srbiju i krenuo koketirati s nacionalizmom što znači da je prestao biti roker jer te su dvije stvari nespojive. Istinabog objavio je ranih devedesetih slušljiv album Ja nisam odavle. Iako je objavljen pod starim imenom ja sam ga doživio kao pokušaj samo jedne frakcije, one istočne. Istovremeno je i Sejo Sexon nastavio snimati i nastupati koristeći staro ime. Iako se preselio u Zagreb zadržao je prepoznatljivi sarajevski naglasak i duh. Pisao je tekstove i objavio nakon rata nekoliko albuma od kojih je prvi Fildžan viška možda ponajbolji. Početkom dvijetisućitih kupio sam ga na cd-u. U narednih nekoliko godina preslušao sam ga puno puta. Naučio skoro sve tekstove napamet. Mnogi stihovi bili su mi upečatljivi jer sam se s njima mogao poistovjetiti. Jedan on njih je: Ćebe, pivara, roštilj i odbojka. / Sve šareno poput ćilima.

Nikad nisam bio na koncertu koji je uključivao originalnu postavu benda. Za takvo što jednostavno sam bio premlad. Međutim zapadnu Sejinu frakciju imao sam priliku slušati tri puta. Prvi put prije puno godina u davno zatvorenom kafiću Hollywood kraj semafora u Ivaniću. Entuzijastični vlasnik preko nekog svog poznanstva dovukao je Seju i društvo u skučeni pajzl jedva adekvatan za popit' pivu. U pomalo underground atmosferi cupkali smo uz neponovljive rifove i dobrano guštali. Sejo je, da bi ga prisutni bolje vidjeli, stao na preokrenutu praznu gajbu Žuje i tako odradio dobar dio koncerta. Kasnije smo ga častili pićem. Kad je skužio da smo zemljaci naručio je duplu lozu i zajedno s nama nostalgično nazdravio. Dugo poslije nisam išao na njihove svirke da bi ih u zadnjih par godina čuo dva puta. Prvo u Čazmi u sklupu dana grada. Bila je to zapravo mala pučka veselica na otvorenom. Ponesen atmosferom Sejo je prisutnima na kraju upriličio bis rekavši zajebanski: Ajmo još jednom Zenicu nek se raja baci ukolo! Treći put legendarne sarajevske rokere poslušao sam i pogledao u njihovom gradu. Na dočeku nove godine kraj vječne vatre okupilo se možda i desetak hiljada ljudi. Dobrih tristo metara Ulice Maršala Tita bilo je krcato ljudima. Oni udaljeniji protagoniste su mogli vidjeti samo na velikim ekranima sa strane. Iako su te večeri svirali i drugi stari bendovi tek pojavom Pušenja na stejdžu atmosfera se do kraja ugrijala, a prisutni dobrano raspojasali. Taj koncert meni je potvrdio da bend u Bosni, ali i šire ima kultni status.

Prije desetak dana na Prvi maj kod mene na bregu okupilo se nas petnaestak. Prvi ešalon rodbine rekli bismo: starci, braća sestre i podmladak. Povod je bio useljenje i aktualni praznik. Prvi put u roštilju naložio sam vatru ili, kako Nele kaže na jednom mjestu, nahajcao furunu. Isti se solidno iskazao i dobrih sat i pol držao usijanu žeravicu od drvenog ugljena i bukovine. Dovoljno da se ispeče sve ono sto je dan prije zaleglo u pac. Nakon obilnog ručka, kolača i neizostavne kave razgibali smo se igrajuči odbojku kao u pjesmi Zabranjenog pušenja. Ta sportska aktivnost kod mene je razbudila uspavane mišiće koji su me još danima boljeli. Ali preporučujem je svima koji žele napraviti dobru pripremu za hladno pivo.

Kasno popodne dok se već dan pomalo gasio sjeo sam na zidić ispred kuće u društvu dva najmlađa nećaka. Dok su nam se noge klatile u zraku guštali smo slušajući muziku sa youtubea, između ostalog i Pušenje. Bili su uglavnom zadovoljni mojim muzičkim izborom. Ti mladići gaze tek treću godinu življenja. Svijet gledaju doslovno, krasnim dječjim očima. Doživljaji su im još dabrano prazan hard disk bez predrasuda koje dolaze s iskustvom. U njihovom društvu osjećam se mlađe i svijet doživljavam ugodnijim mjestom. Kad su oko mene dragi ljudi sam sebi djelujem vrijednije. Dobro nam je sve dok smo u prilici stvarati nove uspomene.

Negdje sam pročitao kako je moždani centar za miris usko povezan za onim koji čuva uspomene. Miris je zapravo kemijska čestica čiji impuls stigne do dijela mozga koji se zove amigdala. Ona je, kažu istraživači mozga, zadužena i za emocije. Tamo se taj impuls očitava kao kod koji može, u ostalom, i aktivirati sjećanja. Informacije koje primamo drugim osjetilima obrađuju se drugačije, manje suptilno. Više puta mi se dogodilo da me poznati miris vrati u prošlost. Pritom iz ladica podsvijesti kao da na površinu isplivaju neke dobro arhivirane uspomene. U stanju sam pritom ponovno proživjeti davno zaboravljenu situaciju i raspoloženje. Kao da se odmota neka rola pozitivne nostalgije kojoj se namjerno prepustim.

Ispred kuće u kojoj sam odrastao na samom ulazu rastao je jorgovan. Vjerojatno ga je otac posadio kad smo uselili. Desetak smo godina u rano proljeće uživali u pogledu na njegove ljubičaste cvjetne grozdove, a miris koji se iz njih širio bivao je vrlo ugodan. Označavao je definitivni kraj zime i nagovještavao duže, toplije dane odnosno buđenje prirode. Sjećanje na taj jorgovan za mene je usko povezano na godine djetinjstva i odrastanja kad su brige male, a čovjek nekako naivno sretan.

U proljeće devedeset druge na brdima oko našeg sela počelo je zveckati oružje. Početkom travnja te godine, taman kad je procvjetao naš jorgovan, spakirali smo se i zaputili na zapad. (kao u nekom američkom filmu) Prva stanica bila nam je Austrija pa potom Podravina. Bili smo uvjereni kako je to privremeno. Ma, vratit ćemo se, samo da se malo smiri situacija. Je vraga! Nismo se vratili. Ostali smo živjeti u Hrvatskoj. To samo po sebi uopće nije loše. Započeli smo novi život. Prošlo je puno godina. Međutim, meni se zauvijek urezalo u sjećanje kako smo iz zavičaja naglo otrgnuti.

Točno četiri godine kasnije opet u proljeće otac i ja prvi smo put nakon rata posjetili rodnu kuću. To više nije bio dom, već ljuštura zidova u kojoj laufa propuh i lepet golubova. Iz moje perspektive gledano kuća i okućnica kao da su se smanjile, povukle u sebe. Bit će da sam silom prilika preko noći odrastao i zauvijek promijenio kut gledanja. Povećalo se samo okolno raslinje uključujući i jorgovan. On je tom prilikom, ionako emotivno iskustvo, dodatno potpirio jer je opet bio taman procvjetao. Tad sam prvi put osvijestio koliko upečatljivo može biti sjećanje potaknuto poznatim mirisom. Iako sam im se opirao, niz lice su mi se slijevale suze koje se nisu dale obuzdati.

Prošle godine kupio sam kućicu u zoni vinograda u Kloštar Ivaniću. Nedavno sam u nju preselio. Nakon više od trideset godina opet živim na selu. Countryside što bi rek'o naš narod. Još uvijek je uređujem iznutra i izvana. Ima puno posla, ali ne žalim se. Odgovara mi do neke mjere trošiti vrijeme i energiju na takozvane manualne poslove. I okućnicu valja dovesti u red. Trebalo je tarupirati visoku travu, očistiti staze, poruširi prerasle čemprese, počupati podivljalo grmlje i živicu. Redovita košnja i flaksanje se podrazumijeva. Proteklih dana aktualna je bila rezidba voćki. Prvom prilikom posadit ću borove. Sve te biljke na neki su mi način drage. U njima se najbolje zrcali mijena godišnjih doba. Međutim posebno mi je drag mali jorgovan na ulazu. Dok odmaram od posla uz kavu ili pivo točno je predamnom. On mi je ljubimac među stablima. Visok je jedva metar i po'. Malo je grbav i raste ukoso, ali baš takav vrlo mi je drag. Ovih dana krenuo je listati, a pupoljci na vrhovima tankih grana oblikuju se stidljivo u ljubičaste, cvjetne grozdove. Jedva čekam pomirisati ih kad procvjetaju. U stvari malo me i trema istovremeno. 'Ko zna! Možda se otvori neki zaboravljeni leksikon uspomena.

S kolegom pijem prvu jutarnju kavu. Razgovaramo. Komentiramo. Dođemo u razgovoru nekako do moje mame. Pita me gdje je radila prije. Govorim mu da je već dugo doma. Nekad davno dok je bila mlada skupila je nešto staža u Borcu. To je bio ogromni socijalistički kombinat u Travniku. Tamo se šivala odjeća, obuća i još puno toga. Cijeli kraj živio je od Borca. U najboljim godinama brojao je nekoliko tisuća radnika. Svaka treća obitelj imala je nekog zaposlenog. Autobusi su vozili u svako selo dvije smjene. Mama je tamo jedno vrijeme na proizvodnoj traci šivala neki segment na jaknama. Bilo je to par godina prije mog rođenja i još toliko nakon njega. Kad se rodio brat ostala je doma s nama, radi nas. Žrtvovala se. Još uvijek to čini.


Otprilike sat nakon kave ulazi u naš foto studio starija gospođa. Treba slike za osobnu iskaznicu. Kažem joj da može skinuti jaknu i odložiti naočale. Ona to poslušno čini. Nakon slikanja govorim joj da će za pet minuta imati fotografije i da potom može na policiju. Odlučuje pričekati u studiju. Ponovno stavlja naočale i oblači jaknu. Razgovaramo kratko, općenito o vremenu i sličnim neutralnim stvarima. Pritom malo bolje osmotrim njenu zimsku jaknu. Pomalo je starinska, ali uščuvana i uredna. Val sjete obuzme me kad spazim dobro mi poznat logo Borac.

U izvrsnoj američkoj tv seriji The wire (Žica) ima jedna scena koja mi se urezala u sjećanje. Razlog je možda što sam se u njoj djelom prepoznao. Naime, jedan policijski istražitelj na čuđenje kolege govori kako je na poslu u arhivi dokaza (u podrumu zgrade bez dnevnog svjetla) proveo trinaest godina i sedam mjeseci. Taj njegov arhivarski staž rezultat je spleta okolnosti na koji nije mogao utjecati, ali i vlastite ravnodušnosti i mirenja sa sudbinom. Jedini benefit odnosno vrlina koju je u tim godinama uvježbao je strpljivost. Na kraju ipak "izlazi na svjetlo dana" pa je opet u prilici znanje i talent upotrijebiti na bolji i korisniji način u istragama ubojstava na baltimorskim ulicama.

Sjećate li se kad smo dočekali okruglu dvijetisućitu godinu? Dosta je Save otad proteklo i Drave i Dunava.. Neopravdano smo u to vrijeme strahovali od milenijskog buga. Na vlast je došla Račanova koalicija. Ostavili smo iza sebe turbulentne devedesete. Ćutio se neki novi zamah. Baš tih dana i sam sam bio na svojevrsnom početku. Otpočeo sam dugu "karijeru" na radnom mjestu ekonoma u Učeničkom domu u Ivaniću. Taj posao radio sam bez prekida dvadeset tri godine i deset mjeseci. (puno duže od baltimorskog policajca) Uljuljkao sam se u sigurnost koju pružaju takozvane državne jasle i dok se okreneš učas prođe skoro četvrt vijeka. Tek na Sesvete pretprošle godine otišo sam iz Doma i promijenio branšu.

Posao ekonoma podrazumijevao je naručivanje, dovoz, skladištenje, izdavanje i evidenciju raznovrsne robe. Glavnina se odnosila na kuhinju jer je opseg posla u tom dijelu bivao najveći. U sklopu velike kuhinje na samom ulazu bio je moj mali ured opskrbljen skromnim namještajem i računalom. U procesu kuhanja i posluživanja hrane nisam direktno sudjelovao, ali sam s njime imao dosta dodirnih točaka.

Godinu-dvije nakon mene u Dom je na recepciju došla raditi M. Tamo smo se upoznali i, mogu slobodno bez patetike reći, zaljubili. Kasnije smo se vjenčali, živjeli zajedno, dobili dva sina. Istinabog pošlo nam je za rukom i razvesti se zatim se nakon nekog vremena pomiriti i krenuti ispočetka. Ali to nije glavna tema ove priče. M. je nakon jednog administrativnog akta i ukidanja mjesta recepcionera prešla u kuhinju i postala kuharica. Neko vrijeme živjeli smo i radili zajedno.

Nedugo nakon mojeg dolaska u Dom promijenjena su na kuhinji ulazna vrata. Stara drvena ustupila su mjesto novim aluminijskim koja su i danas tamo. Tadašnji domar J. prije nego ih je otpravio u otpad skinuo je s njih malu žutu pločicu na kojoj je crnim slovima urezan natpis KUHINJA. Tu pločicu spremio je negdje u skladište i zaboravio na nju. Stajala je tako godinama u nekoj ladici sa drugim nepotrebnim drangulijama. Prije nego je i sama otišla iz Doma M. ju je dobila na poklon od tadašnje šefice. I kod nas doma bila je dugo u ladici, ali ovih dana odlučili smo vratiti joj prvobitnu namjenu. Potražit ćemo joj prikladnu pozadinu, možda malu drvenu dasku za rezanje, i staviti na vidljivo mjesto na zidu u našoj kuhinji. Bit će zgodna uspomena, pločica s pričom.

To je vesela, simpatična pjesma brzog ritma. Uz nju možete plesati ili čak skakati ponekad i sa (polupunom) čašom u ruci kad ste vrlo dobro raspoloženi. Izvođač je mladić umjetničkog imena Ivan Hrvatska. Živi u Kanadi u Vancuveru. Porijeklom je negdje s naše obale. Grbave hrvatske suglasnike izgovara "umeko" po engleski. Kad otpjeva Hrvatska rakija s takozvanim mekanim R meni odmah dođe da naručim još jednu.

Prvi put pjesmu sam čuo prije nekih trinaest godina u vrijeme nogometnog Eura u kafiću U zmajevom gnijezdu u Ivaniću. Tamo se obično okupi nas desetak poznanika/prijatelja u vrijeme kad igra Hrvatska. Bez prethodnog dogovora, spontano se pojavimo u Zmaju i navijamo u dobroj, opuštenoj atmosferi. Obično je to početkom ljeta parnih godina kad se igraju nogometna prvenstva ili u siječnju kad je rukomet. Najbolje, one stresne (skoro sve) pojede Hrvatske slavili smo slušajući Rakiju odmah nakon zadnjeg sučevog zvižduka dok se još igrači grle na terenu.

Ljetos smo gledali nogomet i čekali, nadali se. Međutim ostali smo kratkih rukava zamalo. T. je već bio spreman stisnuti play kad su Talijani izjednačili u zadnjim sekundama i pokvarili nam feštu. Ostao sam pomalo željan Hrvatske rakije. Međutim sinoć smo nadoknadili. Rukometaši su nam dali povoda za slavlje. Nakon stresne, napete završnice gol u zadnjoj sekundi više je nego dobar razlog za još jednu rundu i Hrvatsku rakiju!


https://www.youtube.com/watch?v=p2FlO5OndKI