Usputne bilješke

Hrvatska je postala Eldorado za strane radnike. To je sad jasno kao dan. U zadnje dvije-tri godine pristiglo ih je više nego u prethodnih dvadeset-trideset. Smješteni su uglavnom organizirano u đuture. Ciljano se grade ili preuređuju objekti za nadolazeće pregaoce. Traži se krevet više. Preuređuju se kuće, stanovi. Sve je više privatnih osoba i poduzeća koja nekretninu koriste za smještaj stranih radnika. Ima i onih koji love u mutnom, pa iskorištavaju te ljude. Ali njima se u pravilu kod nas otvara mogućnost za dobru zaradu. Zato i dolaze.

Prema evidenciji mupa najviše gastarbajtera je iz bližeg okruženja iz takozvane regije. (čitaj bivše Juge) Najbrojniji su oni iz bliske nam i sestrinske Beiha. Slijedi potom Srbija, pa Makedonija. Međutim ono što je prije samo pet godina bila rijetka pojava danas je uobičajeno. Po manjim mjestima šeću ljudi azijatskih crta lica i to više nikom nije neobično. U Hrvatskoj danas kruh zarađuju i doma novce šalju tisuće Nepalaca, Filipinaca, Indijaca, Egipćana i drugih. Oni popunjavaju upražnjena radna mjesta onih koji su sreću potražili u Njemačkoj, Irskoj ili nekoj trećoj zapadnoj zemlji. Migracija je uvijek bilo i bit će. Svijet će u sve većoj mjeri biti globalno selo.

U zadnje vrijeme susrećem se izravno sa stranim radnicima na poslu kad se dođu slikati za radnu dozvolu. Tad imam priliku nakratko vidjeti ljude na čijim se licima obično ćuti trema i uzbuđenje, a iz očiju brine neizvjesnost. Kao da se pitaju: Kud sam poš'o, gdje sam doš'o. To je normalno ako mene pitate. Kad potegneš preko pola svijeta u Europu, u Hrvatsku, u Ivanić iz recimo Indije niže turbana ti se sigurno roje brojni upitnici. Zapravo se do neke mjere divim tim ljudima. Njihovoj odlučnosti i hrabrosti da ovdje dođu raditi i tako financirati obitelj koja obično ostane tamo daleko i video poziv preko whatsappa s bliskim osobama postane jedini link. Do neke mjere ponosan sam i na nas kao društvo što smo stvorili infrastrukturu i okruženje koje je strancima postalo poželjno. Ono što je mojem ocu krajem osamdesetih bio Regau kod Vocklabrucka danas je simpatičnoj Nepalki Yayi Novoselec kod Križa.

Brojni stranci prošli su kroz naš mali foto studio. U tim situacijama obično komuniciramo na engleskom koji većina njih govori barem malo. Međutim danas je prvi put u njega kročila mala skupina ljudi iz Azerbajdžana. Njima engleski nije poznat i obraćali su mi se na ruskom. Kroz objektiv i kasnije na monitoru vidim crte lica koja pričaju neku priču što je na razmeđu Europe i Azije. Kasnije s kolegom komentiram gdje je uopće Azerbajdžan. On veli da je kod onih Stanova, a meni se čini da je bliže Europi kod Gruzije. Gledamo kartu na internetu koja kazuje da smo i jedan i drugi u pravu. Graniči sa Gruzijom i Armenijom, ali blizu preko Kaspijskog jezera su mu Turkmenistan i Kazahstan.

Ne tako davno događala se migracija radne snage i obrnuto. Naši radnici naftaši odlazili su na pečalbu u Azerbajdžan koji je bogat naftom i plinom. Nije to bilo gastarbajterstvo u klasičnom obliku, ali tamo su radili i zarađivali plaću. Prije dvadesetak godina poznavao sam stanovitog Miku iz Ferdinandovca pedesetogodišnjaka otprilike u to vrijeme. Njega i njegove kolege vozio sam kombijem na posao po obližnjim bušotinama rasutim po Žutici i Moslavini. Mika je bio tornjaš onaj što manevrira teškim dugačkim tubinzima na samom vrhu bušaćeg tornja. Prilično zahtjevna i opasna uloga ako mene pitate. Izloženi ste svim vremenskim prilikama i neprilikama dok oko vas skaču i tutnje dugačke čelične cijevi. Dovoljan je trenutak nepažnje ili loša sreća i jedna od njih zdrobit će vam nogu. Unatoč tome Mika je redovito bio pod tropom na poslu. Svakodnevno je trusio priličan broj gemišta i nemalo bi se naljutio ako nismo stali u nekoj birtiji usput. Jedan njegov kolega rekao mi je da mu šefovi toleriraju alkohol do neke mjere jer mu je nedavno poginula kćer.

Unatoč tome činio mi se Mika kao veseljak i dobričina. Kolege su ga ismijavali jer jer je umjesto Azerbajdžan govorio Azerbeđedan. Svako malo neki mangup bi ga upitao: Mika gdje si ono bio na terenu? On bi tad naivno odgovorio: U Azerbeđedanu no! Tad bi cijeli kombi prasnuo divlji u smijeh. Kad bi on za par dana zaboravio na to opet bi uslijedilo isto pitanje, pa isti odgovor i tako unedogled. Nekad nas je u vožnji Mika zabavljao svojim pričama. U sjećanju mi je ostala ona o traktoru John Deere. (On je to izgovarao doslovno kako je napisano sa produženim prvim e) To je bio stroj star otprilike kao i on sam, ali funkcionalan i koristan. Mana mu je bila jedino pokvareni alnaser. Ako ga je htio iznova pokrenuti prisiljen je bio parkirati na nizbrdici ili gurati. U jednoj prilici imao je dugotrajnu turneju po lokalnim birtijama. Kako bi ostala neprekinuta nije gasio traktor, već ga je ostavljao da brekće ispred svakog ugostiteljskog obejkta u praznom hodu. Upečatljiva mi je ostala ova njegova rečenica: Ja v nutra deerem, a John Deere vune deere i tak cel den dok nesmo obedva presaugali.

U seriji Bolji život ima jedna scena, zapravo dijalog na nastavničkom vijeću u školi, koja mi se urezala u pamćenje. Profesor matematike zvani Terminator i njegov kolega iz likovnog Mravojed ulaze u raspravu oko ocjene koju bi mladom Popadiću trebalo pokloniti. Terminator sugerira Mravojedu kako bi baš on bio taj koji bi malo nategnuo zaključnu ocjenu aludirajući kako likovni baš nije od krucijalne važnosti za budućnost koja čeka učenike. Prozvani Mravojed međutim oštro se protivi prijedlogu. Uvrijeđeno objašnjava kako će im od matematike, kad sve zbroje i oduzmu, nagomilaju i otmu, ostati samo japanski digitron u ruci. Dok on mlade ljude uči lijepom ukusu. Potiče ih da razlikuju lijepo od ružnog. Ukratko inzistira na trajnim, umjetničkim vrijednostima.

Ta scena podsjeća me na mojeg nastavnika likovnog iz osnovne škole koji nam je ujedno bio i razrednik. Zvao se Abdalajbegović Ibrahim. Neki klipan poigrao se slovima u njegovom prezimenu i prozvao ga Abdalabudalabegović. Taj fazon kružio je neko vrijeme po školi, ali našeg razrednika i kolege i učenici zvali su kratko i jasno Ibro. Bio je on sitan, nizak čovo, proćelav i prosijede brade. Pedesetogodišnjak otprilike u to vrijeme. Pomalo neobičan pojavom, ali vrlo oštrouman i elokventan. Kao i spomenuti Mravojed nije se puno obazirao na prolazne vrijednosti praktične naravi. U slobodno vrijeme relativno se uspješno bavio slikarstvom. Pokušavao je u nama nezainteresiranim osnovcima potaknuti neku kreativnu misao. Pokrenuti nas da se izrazimo izvan ustaljenih okvira. Zbog toga je ponekad bio predmet ogovaranja ili čak izrugivanja, ali to ga nije previše doticalo. Naš Ibro bio je kao njegov imenjak iz pjesme Zabranjenog pušenja defakto umjetnik.

Učionica u kojoj je predavao bila drugačija od ostalih. Velika, prozračna, dobro osvijetljena, u sredini spuštena kao neki amfiteatar. Iako za crtanje nisam imao dara rado bi odlazio na likovni zbog Ibre i načina na koji je tumačio umjetnost i život sam. Imao je ponekad osebujne metode. U jednoj prilici svima nam je podijelio po limenku soka sve nutkajući da je otvorimo i pijemo. Kad smo ispraznili sadržaj tražio je da ju do pola stisnemo i tako zgužvanu naslikamo. Prvo je zavladalo čuđenje, ali nakon malo truda rezultati su kod pojedinaca bili onako baš warholovski. Živo se sjećam blok-sata na kojem nas je učio tehnici linoreza. Podijelio nam je komade grubo izrezanog tvrdog linoleuma na kojem smo prvo nacrtali neki prizor. Po tim linijama izrezivali smo raznim nožićima kao dlijetom. Izrezbareno bi kasnije premazali bojom i provukli kroz valjke čiji je pritisak ostavio otisak na papiru. Poticao nas je Ibro da sebi damo oduška, da izrezujemo kao da se igramo, da tvorimo valovite linije, ali inzistirajući da uvijek guramo nož od sebe. Nikad prema sebi jer bi se u tom slučaju mogli ubosti u ruku kojom pridržavamo linoleum ili, ne daj Bože, probosti prsa. Zapamtio sam taj savjet i držao ga se i kasnije radeći druge poslove što su podrazumijevali korištenje oštrih predmeta. U vremenu što je uslijedilo ponekad bi se sjetio nastavnika Ibre i linoreza. Međutim to sjećanje s godinama kao da je izblijedilo, postalo nepouzdano sve do prije nešto više od godinu dana kad se igrom slučaja osvježilo.

Prilikom zadnjeg posjeta rodnom kraju ukazala se prilika za obilazak obiteljske kuće u kojoj smo do rata živjeli. Ta velika tužna građevina već dugo stoji napuštena i prazna kao ljuštura. Iz nje smo u nekoliko navrata uzimali sitnice koje su nakon ratnog vihora zaostale. To su uglavnom bivale fotografije, poneki dokument ili ukras i slične stvari sentimentalne vrijednosti. Bio sam uvjeren da smo iscrpili zalihu takvih drangulija. Međutim kod zadnjeg posjeta otvorio sam ormarić u kojem su krajem osamdesetih stajale moje školske stvari. Ostao sam kao ukopan vidjevši da na vratima iznutra još zaljepljen stoji raspored sati iz osmog razreda. U mračnoj unutrašnjosti tad pronalazim još nekoliko bilježnica i raznih papira. Trideset godina čučale su te stvari truneći u memli i mraku sve osim jedne. Kao netaknut ukazao se zeleni linoleum s likovnog. Nevješto nožem izrezbarene linije na njemu prikazuju neki lik za koji ne mogu sa sigurnošću ustvrditi što predstavlja. Kao neka čudna apstrakcija. Djeluje mi nedovršeno. Pojma nemam što sam htio izrezati i prikazati tada. Ipak silno sam mu se obradovao jer mi je poslužio kao dokaz da me sjećanje svih ovih godina nije prevarilo. Naš razrednik Ibro urezao je izgleda u njega trag trajne vrijednosti tehnikom linoreza.

Prije više od trideset godina igrom slučaja moja obitelj nastanila se (privremeno) u Đurđevcu. Kumovao je tome ponajviše rat što se kao buktinja širio Bosnom. Tog proljeća devedeset druge bio sam četrnaestogodišnjak tek svršeni osnovac. U Đurđevcu sam ujesen krenuo u srednju školu i to za automehaničara. Ne pitajte zašto baš taj izbor. Govorili su mi da sa ocjenama koje imam mogu upisati gimnaziju, ali ja nisam htio biti ćato ma što to značilo. (uporno sam ponavljao) Htio sam raditi rukama, nešto dinamično, mobilno što ima veze sa autima. To me držalo još od osnovne škole. Kasnije ću uvidjeti da su te iste ruke stalno crne ispod noktiju, a žuđena dinamika i uzbuđenje svodi se na predvidivu i pomalo dosadnu kolotečinu. Uglavnom škola je već od prvog razreda podrazumjevala praksu i to dva dana u tjednu. Kolega iz razreda G. pohvalio se kako njegov otac vodi malu radionicu u Ćepelovcu selu pet kilometara od Đurđevca i voljan je uzeti učenike na naukovanje. Tako smo bratić I. i ja uz spomenutog G. krenuli sa praktičnom nastavom kod majstora Č. u živopisnom Ćepelovcu.

Odmah na početku skupa s bratićem uviđam da G. o materiji koju izučavamo zna puno više od nas jer šarafi uz oca od malih nogu praktički. Dok smo mi u tom smislu apsolutni početnici da ne velim totalne neznalice. Ta činjenica po inerciji stvari prometnula ga je u svojevrsnog mentora iako je bio naš vršnjak. Mi smo nošeni početnim entuzijazmom sa zanimanjem usvajali njegovo znanje i savjete, ali teško smo se mirili s činjenicom da nam je na neki način nadređeni. Tražili smo slabosti u njegovom karakteru kako bi ga do određene mjere diskreditirali što nam je često polazilo za rukom osobito u školi. U situacijama kad se više nije mogao nositi s našim zadirkivanjima tražio je zaštitu kod strogog i autoritativnog oca što je nas kod istog dovodilo u nemilost. Izdržali smo tako dvije godine da bi se nakon drugog razreda u miru rastali i nastavili svako svojim putem uvidjevši da na posao gledamo drugačije i da su nam očekivanja različita.

Nije uvijek bilo napeto u Ćepelovcu. U dvije godine naučili smo osnove posla i usvojili ponešto znanja o popravljanju onodobnih motornih prometala. Bivalo je tu Fićeka, Stojadina, Golfova, Tamića, uglavnom flota iz bivše države. Ponekad bi se zalomio i neki bolji, skuplji stroj zapadne proizvodnje koji je tražio povećanu pažnju i stručnost. Tad bi na scenu stupao osobno majstor Č. dok smo mi ostali bili samo pomagači. Kroz radionicu su defilirali razni likovi i osebujni karakteri. Kad imate petnaest godina i izbjeglica ste sve vam je novo i zanimljivo. Dolazak svakog novog klijenta potencijalna je priča i prilika da se nešto novo čuje i nauči o životu samom koji se, činilo se tako, tek odmotava pred nama. Osim nas šegrta povremeno su pomagali i stanoviti M. iz Virja pedestogodišnjak u to vrijeme, vrstan majstor bravar, te T. umirovljenik iz obližnjeg Mićetinca ekspert za auto-limariju. I jedan i drugi bili su odlični u poslu i majstor Č. relativno često trebao je njihove usuge i stručne konzultacije, ali obojici ahilova peta bio je trop iliti sklonost pretjeranoj konzumaciji alkoholnih pića. Obzirom da su pod tropom bili neupotrebljivi, štoviše potencijalno štetni po sebe i okolinu, majstor Č. strogo im je kontrolirao broj popijenih rakijica i gemišta u radnom vremenu. Oni su se nametnute stege poslušno držali, ali bi nakon posla vlastitom demonu davali oduška i dobar dio zarađenog novca zapili u bitriji ili pred dućanom.

Jedan od prvih većih poslova na kojima sam sudjelovao bila je generalka na Fići. To je sveobuhvatan posao u kojem se gotovo kompletan motor rastavi i temeljito očisti pri čemu se vitalni dijelovi skloni trošenju mijenjaju. Olakotna okolnost je činjenica da je pogonski stroj malog diva iz Kragujevca bio relativno jednostavne konstrukcije kao stvoren da se početnici uče na njemu. Puna dva dana šarafili smo po tom Fićeku i stalno se provlačila ta famozna riječ generalka, generalka, pa smo je i mi šegrti usvojili. Kad sam drugi dan nakon posla krenuo doma odlučio sam stopirati. Stao mi je jedan lokalac i povezao me. Na pitanje kojim poslom sam u njegovom selu odgovorio sam važno da idem na praksu kod majstora Č. i da učim za automehaničara. Na to je on kratko pošutio i skrenuo mi pažnju na glasno zujanje što ga je generirao rasklimani Ford u kojem smo se vozili. Upitao me potom: Što mislim? Kakvo je to zujanje? O kakvom kvaru bi se moglo raditi? Ja sam malo razmislio i potom ispalio: Treba generalka! Na tu moju stručnu opservaciju on se glasno nasmijao rekavši mi potom kako nije u pitanju istrošeni motor, već zuji ležaj u kotaču i treba ga zamijeniti. Ja sam se onda pravdao kako sam početnik i imam još puno za naučiti, ali on se do Đurđevca nije prestao smješkati mojoj krivoj dijagnozi.

U drugoj godini naukovanja kod majstora Č. polako uviđam kako je šarafljenje u radioni pomalo monoton posao, pa sve češće tražim priliku otići na teren, na neku intervenciju. Nije ih bilo puno, ali u onim malobrojnim bio sam redoviti dobrovoljac. Jedna od njih bila je voziti prasicu na bucanje u Budrovec. Posao se sastojao u tome da za zeleni traktor Torpedo prikačim takozvanu bucalku, usku, kratku prokolicu visoke ograde. U rikverc privezem bucalku do svinjca kako bi spomenuta dama mogla u nju ući. Potom slijedi najzanimljiviji dio. Samostalna vožnja traktora do susjednog sela. Tamo me dočekuje gazda T. vlasnik krupnog nerasta s kojim spomenuta prasica treba provesti izvjesno vrijeme u prisnom zagrljaju. Nakon što gazda T. stručno ustvrdi kako denes ne bu s toga niš jer gospoja ne diši kak treba radnju je trebalo ponoviti i naredni tjedan i još jedan koji je tek bio plodonosan. Dok sam na trećem povratku iz Budrovca suvereno upravljao Torpedom vidim prijatelja Z. s kojim sam išao na košarku. Njegovi su u blizini obrađivali vinograd. Veselo mu mašem s traktora. On meni uzvraća pozdrav, ali mu po izrazu lica vidim da bezuspješno pokušava protumačiti moju pojavu u neobičnom kontekstu. Dan-dva potom prije treninga me pred drugima pita što sam radio u Budrovcu, a ja mu lakonski bez objašnjenja odgovaram: Vozil sam prasicu na bucanje.

Na kraju drugog razreda tinjajući nesporazumi sa majstorom Č. pretvaraju se u otvoreno neslaganje. Bratić i ja jednostavno nismo mogli prihvatiti njegovu ideju da dobar komad ljetnih praznika provedemo u radioni usavršavajući mehaničarske vještine. To uostalom nije bilo predviđeno ni školskim programom. Puno privlačnije opcije bile su nam košarkaško igralište, kupanje na podravskim šodericama i sve brojniji izlasci u grad. To je rezultiralo sporazumnim prekidom suradnje i odlaskom iz Ćepelovca. Bratić odlučuje preći u jednu državnu firmu, a mene put preko jednog očevog poznanika u trećem razredu odvodi u pitoreskne Grkine kod majstora B. Njegovo imanje i radionica na rubu šume pružilo mi je nešto mirniji nastavak karijere. Tamo imam priliku upoznati se sa osnovama auto-limarskih i lakirerskih radova. Ionako sve slabiji interes i koncentraciju za posao dodatno mi remeti prisustvo njegovih dviju vrlo simpatičnih i zgodnih kćeri koje su svako malo u prolazu znale nešto koketno dobaciti. To je činilo odlaske u Grkine i sam boravak u njima puno ugodinjim. Majstor B. i sam pomalo osobenjak okupljao je u radionici živopisne klijente. Jedan od njih stanoviti D. Crnogorac porijeklom, nastavnik u obližnjoj školi koristio je popravke zahrđale Bube kako bi usput s majstorom razmijenio pornografske VHS filmove. Prometni policajac L. u jednoj prilici dolazak u radionicu začinio je svirkom na harmonici što se otegla duboko u noć. Nekoliko godina kasnije iskoristio sam to kad me zaustavio zbog prekoračenja brzine. Trebalo mu je neko vrijeme da se prisjeti svirke u Grkinama nakon čega sam prošao samo uz opomenu.

U ovom kratkom osvrtu nema puno o samom poslu automehaničara. U određenom trenutku shvatio sam da to nije ono čime se želim baviti. Predodžba iz osnovne škole rasplinula se u tri godine prakse. U stvari da budem iskren do kraja. Omanuo sam kod izbora srednje škole. Nakon prekvalifikacije u elektrotehnički smjer nikad više nisam radio taj posao. On je generalno dobar. Može donijeti pristojnu zaradu, ali ja se u njemu nisam našao. Ostale su ove kratke crtice u sjećanju (nadam se donekle zanimljive) i jedna jedina fotografija kao podsjetnik na to vrijeme.

U ljeto devedeset sedme doselio sam u Ivanić-Grad. Nije to bio vlastiti izbor. Nakon mojeg i maminog dugog dvoumljenja i otezanja stari je prelomio i donio odluku: Ostajemo živjeti u Hrvatskoj. Kupit će kuću u Ivaniću za koji prethodno jedva da smo čuli. Zapravo o "Malom Kuvajtu", kako su mu svojevremeno tepali, nismo imali pojma. Dotad bila je to samo točka na karti. Jedna u nizu na debeloj crti autoputa. Najednom se prometnula u mjesto našeg življenja. Trebalo je još jednom krenuti ispočetka.

Ako izuzmemo ljude koji su nam prodali kuću nismo u samom gradu poznavali nikoga. Kad imaš devetnaest i nađeš se u novoj sredini na čistini nije ti lako. U sociološkom smislu apsolutni si padobranac. Ne znaš odakle početi kako upoznati ljude. Pet godina prije zbog ratnih okolnosti u Bosni postali smo izbjeglice. Igrom slučaja našli smo se u Đurđevcu. I to ljeto devedeset druge nije bilo lako. Živjeli smo u svojevrsnoj komuni naglo istrgnuti iz zavičaja. Opsjednuto smo pratili vijesti o ratnim zbivanjima. Ja zbog prizora brutalno mršavih logoraša nisam jedno vrijeme mogao spavati, ali to je za neku drugu priču. Međutim ujesen kad je krenula škola i nešto kasnije treninzi košarke poznanstva su se rađala sama od sebe. Udomaćili smo se i s vremenom je bivalo sve lakše. Potrajalo je pet godina i taman kad smo se dobrano navikli opet iznova.

U tim prvim danima u Ivaniću pojma nisam imao kako ispuniti dan, kako prikratiti vrijeme. U potrazi za bilo kakvim poslom listao sam redovito Plavi oglasnik i zvao moguće poslodavce koji su blago rečeno bivali živopisni, a uvjeti koje su nudili varirali su od loših do katastrofalnih. Iz tjedna u tjedan ta navada činila mi se sve uzaludnijom. Kao logično mjesto na kojem bi potrošio višak vremena i energije nemetnulo se košarkaško igrište i to ono kod đačkog doma. Dok smo brat i ja ulagali trud kako bi okruglu Spaldingovu mješinu iz raznih kutova i udaljenosti proturili kroz obruč prišao nam je I. i predložio da ujedinimo napore. Kako je i on igralište pohodio s mlađim bratom formirali smo takozvane dvojke i zaigrali međusobno. Nakon hakla popričali smo i shvatli da se nalazimo u sličnoj situaciji. Niti oni nisu poznavali puno ljudi u Ivaniću. Prethodno su bili izbjeglice kao i mi. Pao je dogovor za kavu odnosno zajednički izlazak u grad. Ostvarili smo prvo poznanstvo koje se nešto kasnije prometnulo u prijateljstvo.

Nastavio sam odlaziti na igralište kod đačkog. U to vrijeme igrao se tamo dobar hakl. Defilirali su mnogi ljudi različitih godina, naravi i stilova igre. Košarkaško umijeće kod većine bilo je prosječno što za rekreativno madmetanje i nije loše. Igrajući s njima dobio sam priliku upoznati ih i proširiti krug poznanstava. Mogu slobodno reći da mi je đipanje ispod obruča kod Đačkog uvelike pomoglo pri socijalizaciji u novoj sredini. Pokrenulo je lančanu reakciju koja se kasnije nadograđivala u društvenom, pa čak i ekonomskom smislu. Zahvaljujući srdačnom Slavoncu T. i uviđavnom ravnatelju Š. dobio sam nešto kasnije priliku zaposliti se u Učeničkom domu u kojem ću ostati punih dvadeset pet godina sve donedavno. Na haklu sam upoznao i sprijateljio sa sa G. koji me na određeni način "zarazio" čitanjem što za posljedicu ima i potrebu da povremeno napišem našto.

Ne mogu precizno odrediti vrijeme, ali živo se sjećam hakla koji je kumovao nadimku što sam ga tamo zaradio. Nakon jedne dobre akcije koja je rezultirala mojim napadačkim skokom M. je sa kibicerskog nasipa, što je funkcionirao kao improvizirana tribina, u šali ispalio: Vau Jason Kidd!! (za neupućene, onovremeni NBA igrač Phoenix Sunsa, bjelac fantastičnog šuta, sad odličan trener) Upadica je dobro prihvaćena i zafrkancija je nastavljena. Skoro svaki put kad bi mi pošlo za rukom odigrati nešto dobro netko bi ispalio: Jason Kidd! To se nastavilo i idući dan i još nekoliko narednih. Obzirom da većina ljudi na haklu niije zapravo znala kako se zovem počeli su me tako oslovljavati zaozbiljno i nadimak se primio. Nije imalo smisla buniti se. Moram priznati da mi je zapravo odgovaralo. Igrač po kojem sam nadimak zaslužio bio je u najužem krugu mojih košarkaških idola.

Nadimak je zaživio i izvan hakla iz jednako praktičnog razloga jer oni koji su ga čuli nisu znali kako se zovem i prihvatili su ga. S vremenom je evoluirao u kraće Jason, pa u još praktičnije Jay. Nikad se nisam bunio na to Jason. Znalo bi mi malo zasmetati ako bi netko neupućen upitao: Jesi ti Jason iz Petka trinaestog? Onda bi se ja silno trudio objasniti da s tim nemam veze, da taj fim nisam nikad niti gledao. Uglavnom nadimak se održao se sve do današnjih dana u kojima više ne igram niti pratim košarku. Ljudi koje u novije vrijeme upoznam u početku me oslovljavaju imenom, ali kad čuju od drugih ono Jay sa radošću to usvoje. Neke meni vrlo bliske i drage osobe zovu me upravo tako. Prihvatio sam to kao datost jer iza svega stoji jedna davna i draga mi priča.

Upoznali smo se još tamo davno krajem devedesetih. On je bio stariji od mene generacija mojih roditelja otprilike. Bili smo imenjaci i kolege niz godina. Njegov posao bio je održavanje i manji popravci, a moj nabava i skladištenje robe. Iako generacijski prilično udaljeni dobro smo se slagali. Kolegijalnost zasnovana na uvažavanju razlika i sličnosti. Tako bi otprilke mogao nazvati naš odnos. Bilo je različitih dana. Nekad bi se neslagali čak i porječkali oko nečega. A više puta bi zajednički odradili nešto nakon čega bi on pomalo šeretski u šali ustvrdio: To je poso što naprave dva Joso. Zanimljivo je bilo pratiti evoluciju nadimka što mi ga je usput prišio. Od početnog Jopa postao sam Jop da bi u zadnje vrijeme to preraslo u vokativno Joup! Trajalo je to naše kolegijalno prijeteljstvo petnaestak godina otprike sve dok on nije otišao u penziju.


Par mjeseci prije nego će se umiroviti u jednoj prilici vozio sam ga doma. Izašavši iz auta pred svojom kućom onako iz zafrkancije ubrao je s malog stabla jednu mušmulu i dao mi je. Zahvalio sam se i spremio sitni žuto-zeleni plod. To je zapravo kultivirana divlja kruška vrlo ljekovita navodno. Vrativši se na posao spremio sam je u kancelriji prvo na stol, a kasnije na radijator. Bez nekog posebnog razloga čuvao sam tu sitnu neuglednu kuglicu narednih sedam-osam godina. Iz nje je već nakon par tjedana potpono nestalo soka. Potamnila je, smežurala se i otvrdnula kao drvo. Više puta znala je pasti na pod, a ja sam je uporno vraćao na mjesto. Znala se povremrno i zagubiti. Služila mi je kao neki neobični ukras, podsjetnik na kolegu i imenjaka kojeg sam rijetko viđao od kad je postao penzioner.

U kasnu jesen prošle godine i ja sam otišao iz firme. Konačno je sazrjelo vrijeme za promjenu, za novi početak. Pokupio sam neke sitnice osobne naravi što su se s godinama pomicale po ladicama u maloj kancelariji u kojoj sam proveo dobar komad godina. Bilo je tu fotografija, dokumenata, razglednica, čestitki i sličnog materijala čija je vrijednost više sentimentalna, a manje uporabna. Planirao sam na odlasku uz ostale stvari u kartonsku kutiju od cipela spremiti i mušmulu. Međutim odustao sam vidjevši da je pukla. Jednostavno se prepolovila na dva djela. Zaključio sam da nema smisla čuvati je više i bez puno razmišljanja sam je bacio.

Kad se tanki curak godine na izmaku pretvotrio kapanje do mene je stigla vijest da je moj stari kolega i imenjak umro. Prethodno sam već bio čuo da je teško bolestan. Obzirom da sam dan prije otputovao nisam bio u mogućnosti doći mu na sahranu. Nekad mi dođe žao da još uvijek nemam onu mušmulu.

Baveći se iz hobija fotografiranjem i pisanjem zadnjih godina zaključio sam otprilike ovo: Da bi autor privukao pažnju gledatelja ili čitatelja i pobudio kod istog neku emociju treba pronaći kadar i motiv koji prije nije viđen i opisan ili prezentirati viđeno na drugačiji, novi način. Inače će njegov uradak biti osrednji, odnosno kratkotrajnog efekta. Poželjno je pritom da je taj isti autor kreativan i spretan. Ovo „pravilo“ moguće je primijeniti i na druga područja kreativnog izražavanja kao što su muzika ili slikarstvo. Sjetio sam se ove svoje teorije prije nego sam posegnuo za knjigom Mare Doljak „Moj Camino“ podnaslova „Šetnja u dubine sebe“. Moram priznati da sam tu knjigu u nekoliko navrata zaobišao iako me „gledala“ s police. Obično bi pomislio: Vjerojatno još jedan putopis kakvih u zadnje vrijeme ima sve više, a svode se na: Gdje sam bio, što sam vidio. U kojem se nižu suhoparni podatci, a autorska inventivnost je u najboljem slučaju prosječna. Na kraju sam se ipak bez posebnog razloga predomislio, izvukao knjigu iz reda i počeo ju čitati.

Odmah na prvim stranicama koje sadrže čak tri predgovora moje mišljenje počelo se mijenjati. Da se radi o autorici koja razmišlja i piše o poznatoj temi inovativno i drugačije uviđam već na samom početku gdje navodi dvanaest razloga: Zašto ne čitati ovu knjigu. Iako sam se u nekima prepoznao istovremeno se probudio neki čitateljski inat i unutarnji glas koji je govorio otprilike: E baš zato ću je sad čitati, ja sam tome dorastao.

Putovanje o kojem Mara Doljak u nastavku piše zahtjevno je u fizičkom, intelektualnom i duhovnom smislu, ali zato nagrađuje brojnim zadovoljstvima. Iz poglavlja u poglavlje opisuje dnevne dionice kojima hoda prelazeći Camino Frances kojemu je početna točka selo u sjeverozapadnoj Francuskoj, ali se velika većina puta događa u sjevernoj Španjolskoj. Cilj je naravno Santiago de Compostela grad u Galiciji u kojem završavaju svi hodočasnički putevi Camina. Pješačenje traje oko mjesec dana i proteže se na više od sedamsto kilometara. Svako poglavlje popraćeno je usputnim fotografijama (nešto slabije kvalitete) i informativnom kartom na kojoj je moguće pratiti napredovanje kroz brojna manja i veća naselja i gradove. Opisani događaji i doživljaji puta, vidici koje isti omogućava, boravka u odmorištima usput, komunikacija s domaćinima, susreti i upoznavanje s drugim hodočasnicima nude niz zanimljivih impresija i interakcija kao i korisnih informacija svakome tko razmišlja i sam jednom odvažiti se i krenuti na Camino.

Međutim ono što je, po meni, najveća vrijednost sadržaja ove knjige krije se u njezinom podnaslovu. Autorica u više navrata ponavlja da je njezin Camino bivao šetnja i to uglavnom u laganim sandalama i tenisicama. Suprotno prekaljenim planinarima koji u teškim gojzericama osvajaju hodočasnici na Caminu putuju svi sa istim ciljem, ali iz različitih pobuda svaki sa vlastitom životnom pričom. Posvećenost cilju i lakoća (iako ima teških kilometara i dionica, lutanja, lošeg vremena, žuljeva i kriza) kao da se prelijeva na intelektualni i duhovni segment putovanja i omogućava autorici da, kako sama kaže, zaviri dublje u sebe. Rezultat brojnih unutarnjih monologa i razmišljanja na najbolji mogući način materijalizirao se u nizu redaka koji i onome tko posredno preko ove knjige doživi Camino omogućava da se osjeća produhovljeno. Treba spomenuti i izražen spisateljski nerv i osjećaj za jezik i tempo pripovjedanja. Fascinantno je kako Mara Doljak od naizgled banalnih stvari veze nit teksta koji poprimi formu kompaktne cjeline. Ujednačena i monotona radnja hodanja može biti intenzivno iskustvo ako vam pođe za rukom koloplet usputnih misli definirati i kasnije drugima smisleno prezentirati. Niz od nebrojeno puno koraka spretno je pretočen je u nisku redova koji su ovom čitatelju zakratko omogućili da u mašti stvori neki vlastiti Camino i donekle zaviri u sebe. Ovaj tekst pokušaj je da se to intenzivno književno putovanje za koji redak produži i produbi.

Dok se spremam zaviriti u "Moj Camino 2" i sanjarim jednog dana i sam se odvažiti na taj put preostaje mi još samo svim hodačima, Marinim čitateljima njoj samoj poželjeti: Bon Camino!

Nedjelja je popodne, druga u listopadu. Jesen. Godina je okrugla sa tri nule i dvojkom na čelu. Nakon obilnog ručka palim televizor. Na CRT ekranu katodna cijev producira prvu epizodu nove emisije Nedjeljom u 2. Na prvu mi se učini da je termin za takav format potpuno promašen. Ipak gledam. Gost je Ivo Sanader predsjednik HDZ-a koji je u to vrijeme opozicija. Pažnju mi privlači mladi voditelj Aleksandar Stanković. Postavlja konkretna, pronicljiva pitanja. Ne podilazi gostu, ne okoliša. Sugovornik mu je, kao i svaki političar, slatkorječiv. Puno obećava. Iako vode živ razgovor na polovici me njihova konverzacija uljuljka u plitki san. Budim se sat kasnije i gasim televizor. Najednom odlučujem ostatak dana provesti negdje vani u prirodi.

Odluka pada na brdovitu šumu nedaleko od mjesta u kojem živim. Palim auto i vozim se do najbližeg ulaza u šumu. Kod spuštene rampe parkiram i krećem hodati širokim makadamom. Plan je pješačiti kilometar-dva unutar šume, pa istim putem nazad. Od stvari nosim samo ključ od auta u džepu. Nemam ruksak, vodu, ništa. Još nisam u posjedu mobitela. Ne postoji google maps. Dotadašnja iskustva boravka na otvorenom vrlo s skromna, gotovo nikakva. U šumu upadam kao padobranac. Od svega potrebnog za siguran i ugodan boravak u prirodi imam samo dobru volju.

Prvih pola sata čista je uživancija. Povremeno krilima prhne neka nepoznata ptica. Refulima vjetra nošeno suho lišće improvizira neku svoju melodiju. Sve praćeno ujednačenom škripom koju generiraju moji koraci. Puštam misli da nasumično vrludaju uokolo. Nema politike, stresa, ničega negativnog. Sve je spontano, prirodno. Nisko sunce probija se kroz visoka stabla što krajolik čini razigranim i oku ugodnim. Zemlja generira reski miris skorog nadolaska zime. U određenom trenutku kliknuli smo šuma i ja. Osjećam se dobro. Po to sam došao.

Kako ulazim dublje put se sužava. Široki makadam pretvara se u poljski put da bi kasnije prerastao u šumsku stazu koju su utrli strojevi za izvlačenje drva. Dolazim do mjesta na kojem se staza grana. Oprezni i logički dio neuronskih veza sugerira mi kako to treba biti krajnja točka izleta odnosno početni punkt povratka. Ipak onaj znatiželjni, avanturi sklon splet misli, prevlada i navede me da skrenem desno i nastavim još malo dublje istražiti šumu. Kako hodam dalje konfiguracija terena se mijenja. Krajolik je u sve većoj mjeri neravan. Lijevo i desno pojavljuju se padine i duboke vrtače. Stabla su viša, masivnija, pod od suhog lišća deblji. Sve djeluje novo, uzbudljivo. Kao da sam desecima kilometara od kuće na nekoj planini.

Nakon ps sata otptilike nilazim na još jedno račvanje na kojem kratko zastajem. Prilično sam siguran da ću, ako opet skrenem desno, načiniti krug i doći do auta s druge strane. Vremena još imam. Dani još nisu suviše kratki. Bez puno razmišljanja tjeram dalje. Međutim kako odmičem ugoda sve više ustupa mjesto zabrinutosti. Možda ipak stati i okrenuti nazad. Ma ne, to je zasigurno puno duže. Blizu sam izlazu. Mora biti tu iza prvog brijega. Sve manje doživljavam okoliš koji je zapravo prekrasan, fascinantan. Ali zbog rastuće zabrinutosti više nisam u stanju u njemu uživati. Ubrzavam korak kako bi što prije ugledao rub šume i izašao iz labirinta drveća iz kojeg se ubrzano povlače sunčeve zrake. Na teži način uviđam da sumrak u šumi pada ranije i da dolazi nenadano brzo. Shvaćam kako sam stigao do točke nakon koje hodanje u bilo kojem smjeru postaje neizvjesno i nesigurno. Izgubio sam se. Vjetar koji pojačava čini neugodnu zvukofoniju koja generira hladnoću i izaziva strah. Hodam sve brže u smjeru koji nudi kakvo takvo svjetlo. Željno iščekujem neko polje cestu, bilo kakav trag ljudskog djelovanja. Međutim nakon svakog savladanog brijega pojavljuje se novi još veći za nijansu tamniji. Put postaje sve uži i na kraju potpuno iščezava. Čujem samo vlastito glasno disanje. Ne usuđujem se više pogledati ustranu. Umišljam da me iz sumraka vrebaju parovi očiju. Okoliš mi sve više djeluje tjeskobno. Preuzima me panika.

Najednom izbijam na makadamski put. To nije onaj kojim sam došao, ali ipak pruža određeno olakšanje. Kako mrak sve više uzima maha odlučim trčati. Nakon trećeg zavoja vidim svjetlo u daljini. Pomišljam viknuti u tom smjeru. Primjećujem da zrake tog svjetla nisu statične. Čujem sve glasnije zujanje i brundanje. Auto! Ide u mom smjeru. Mašem da stane. Zabrinuti vozač me vidi i zaustavlja rasklimanu Ladu Nivu. Oprezno otvara prozor i upitno me gleda. Skrušeno mu priznajem da sam se izgubio. Pokušavam mu objasniti gdje sam parkirao. Začuđeno konstatira da je to na sasvim drugom kraju sedam-osam kilometara daleko. Molim ga da me odveze tamo. Sjedam na iskrzano sjedalo ruskog terenca. Unutra je ugodno, toplo. Osjećam veliko olakšanje. Kazuje mi postariji vozač kako je velika sreća da je naišao. On je lovočuvar. Brine se o hranilištima unutar šume. Inače ne ide ovako kasno. Taj dan se zadržao kod unuka na rođendanu. Pokušavam ne razmišljati što bi uslijedilo da nije naišao. Dok me ostavlja kod auta po deseti put mu se zahvaljujem i nudim novac barem za benzin. Odbija rezolutno. Ozbiljno me upozorava da više nikad ne kročim u šumu ovako kasno potpuno nespreman. Obećavam i sebi i njemu: Nikad više! U mrklom mraku otključavam auto po kojem se ulovio prvi mraz. Palim ga i vozim se doma u tišini pokušavajući sabrati misli.

U godinama što su uslijedile u tu istu šumu došao sam nebrojeno puta. Pješice, biciklom ili autom apsolvirao sam sve dostupne putove. U razgovoru sa iskusnijima i na lokalnim kartama, a kasnije na i google mapsu proučio sam sve staze. Obično bih krenuo ranije nekad u društvu, češće sam s ruksakom na leđima u kojem je voda, kišna jakna, kapa, rukavice, nešto slatko za energiju, voće, sendvič i obavezno mobitel. Putove koji su me taj prvi put krivo odveli naučio sam napamet. Sva moguća križanja, izlaze, prečice sad imam u malom prstu. Šuma je u konačnici postala mjesto na kojem se osjećam sigurno i ugodno. Znao sam ponekad vidjeti fazane, srne ili divlje svinje koji u pravilu zaziru od ljudi. U više navrata sretao bih onog lovočuvara. Zapamtio me. Obično bi se pozdravili i kratko popričali. Jednom sam vozeći bicikl kroz obližnje selo stao kod njegove kuće na kavu. Sad je u mirovini. Posao je preuzeo njegov sin. Naš prvi susret nikad nismo spomenuli.

Kasno popodne na terasi obiteljske kuće Stuparovih pročelnik za urbanizam i prostorno planiranje Damir Stupar i njegova supruga doktorica neurologije Stefani Belc Stupar upražnjavaju ritual ispijanja zajedničke kave. Otkako su zagazili u pedesete i ostali živjeti sami sve više nalaze vremena za sitna zajednička zadovoljstva i rituale. Dok mirisna tekućina na stolu otpušta oblačiće pare svatko za sebe prebire po mislima u tišini i odsutno promatra obližnji šumarak što sve slabije odolijeva naznakama jeseni. Ispod među nogama im mirno leži dobroćudna mješanka Lori i strpljivo čeka uobičajenu šetnju u predvečerje. Nakon duže šutnje prva nenadano i bez uvoda progovori doktorica.

-Ambivalentni aparatčik, to si postao Damire! Bez ljutnje, ali moram ti tako reći. Dvoumiš se i lomiš do besvijesti. Nemaš više svoje ja. Danas tjeraš po pravilima kao mazga da bi već sutra zažmirio na jedno oko i popustio. Tako nećeš dugo. Znaš i sam.

Servirala je mužu zasluženu porciju Stefani nakon što joj se prethodno pravdao kako je zbog situacije na poslu umoran i razdražljiv. Žalio se pročelnik Stupar svojoj zakonitoj na nerazumijevanje i pritisak nadležnih oko moguće promjene generalnog urbanističkog plana.

-Znaš da se pojavio taj famozni investitor oko kojeg se sve vrti. Njemu je to jednostavno. Isprobana kombinacija. Jeftino će kupiti livade. Mi kao ušminkamo gup. Poljoprivredno najednom postane građevinsko i umjesto trave naraste poslovna hala. Samo tu mi još nešto smrdi. Zato ne mogu zažmiriti.

Iscrtao je u nekoliko rečenica pročelnik supruzi situaciju koja mu uzrokuje nemir. Ne bi bilo prvi put da se dorađuje gup. Događalo se već da hortikultura ustukne pred betonom i čelikom. Zakon jačeg, reklo bi se narodski. Na kraju svi nešto dobiju. Proširi se poslovna zona. U grad se sliju nova davanja. Ponešto ljudi pronađe novi posao. Međutim raspitao se službenik Damir o investitoru Buriću i saznao kako je sklon milijunskom zaduživanju. A kao zalog obično podmetne bagatelno kupljenu parcelu i velebni projekt koji na kraju ne bude ostvaren. Njegova sumnja tim je veća jer se zadnji put radilo o nikad izgrađenim stanovima za koje su naivci uplatili polog ili u gorem slučaju podigli kredite. Taj najgori dio Damir je zatamnio u izvještaju kojeg je upravo referirao Stefani.

-Znam ja šta tebe muči. Ona mala parcela uz prugu što si je nedavno naslijedio. Da si bar to prepustio Eleni. Ionako nije zadovoljna podjelom nasljedstva. Bezvrijedni korov i drač. Tebe brine da će ljudi pričati kako prodaješ vlastitu zemlju koju si jednim potpisom učinio pet puta vrjednijom. Dok ti ljudima objasniš da nije tako izludit ćeš. Pusti sve. Prebaci to nekom drugom i spavat ćeš mirnije.

Ponudila je najbolji mogući savjet neurologinja svojem mužu. Obzirom da ju je poštedio najtežeg dijela nagađala je da njegova moralna dvojba dolazi od mogućeg sukoba interesa. Tek je ovlaš slutila kako se viši službenik u svojem poslu u zadnje vrijeme susreće s korupcijom što je kao korov zahvatila gotovo sve sfere u kojima se okreće konkretniji novac. Famozni EU fondovi postali su eldorado u kojem takozvani kontroverzni poduzetnici traže svoj dio kolača. Pojedini državni službenici pritom nisu imuni na mito i sprega javnog i privatnog često rezultira tako da samo nekolicina onih najbliže kotlu omasti brk. Prosječan građanin koji gleda svoja posla na kraju na vlastitoj grbači osjeti kako srednji sloj postaje sve tanji, a jaz između onih snalažljivih i onih koji nemaju za režije pretvara se u provaliju.

-Ne mogu ništa nikom prebaciti. Neće niko vrući krumpir u ruke ako nije baš primoran u njega puhati. Onaj Antić bi u pravilu trebao rješavati takve stvari. On je zamjenik gradonačelnika. Ali mustra ima direktan link u županiji. Izgleda da je išao u osnovnu školu u nekoj zabiti sa Čovićem predsjednikom skupštine. On bira posao kao na pijaci. Samo ono što dobro zvoni u medijima. Skuplja poene za novu kampanju. Kraj mene prođe uzdignutog nosa kao kraj turskog groblja. Nisam u talu s velikim igračima, a moj potpis je na svim dokumentima. Ako krene neko češljanje bit ću prvi kandidat za saslušanje.

Referirao je pročelnik svoju situaciju po tko zna koji put pomalo očajno. Znao je dobro kad se prihvatio tog posla da će nadređeni od njega očekivati određene kompromise. Nije bio ničiji igrač, ali uvažavali su ga i prihvaćali zbog poštenja i stručnosti. Jedno je pogodovati određenoj strani. Onoj koja bolje lobira. Međutim nešto sasvim drugo je sudjelovati u kriminalu. Taj put uvijek završi na stranputici. Pročelnik Stupar dobro je to znao i sve će poduzeti da ga izbjegne.

-Sjećaš se kad su mene postavili za ravnateljicu zavoda. Znali su dobro s kim imaju posla. Da neću pristajati na trule kompromise, da ću dodatno povući za kolege i pacijente ako zatreba. Ipak su mi kasnije suptilno sugerirali koju veledrogeriju odabrati, čijeg nećaka na posao primiti. Onda dođeš u situaciju da moraš uzeti skuplji, a lošiji lijek. Da čovjek kojeg primiš na posao nema pojma i tvoji ljudi moraju potegnuti umjesto njega. Kad sam vidjela da ne ide protiv vjetrenjača odstupila sam i vratila se na odjel bez velike bure. Nisam porušila sve mostove. Možda će mi opet zatrebati. I ti ćeš morati prelomiti. Ako muljanje preraste tvoju razinu tolerancije morat ćeš odlučiti i maknuti se. Možeš uvijek nazad kod Zdenka u firmu. Ionako mu bez tebe ne ide najbolje. Znam da nemaš želudac za takve igre. Nećeš moći protiv sistema. Koliko god da si stručan i pošten. Uostalom pusti da prođe neko vrijeme. Probaj se malo opustiti. Nekad stvari same sjednu na svoje mjesto.

Iskustveno je sumirala situaciju doktorica Belc Stupar. Uzdahnula je pomalo ravnodušno i bez volje za daljnjom analizom muževih poslovnih dvojbi posegnula za mobitelom. Povukla je prstom po glatkoj površini zaslona i pokrenula internet preglednik u namjeri da vrijeme prikrati pregledavajući vijesti na portalima. Gotovo da i nije više slušala paćenika koji se uporno vraćao na problematiku što ga je mučila.

-Ne ždere mene toliko ta parcela uz prugu. To uopće nije bitno u cijeloj priči. Pokušao sam jutros objasniti gradonačelniku da trebamo odgoditi promjenu gupa bar do proljeća. Da moramo to dati na neku javnu raspravu, malo zamotati, inače slijedi rešetanje na skupštini, možda i do medija dospije. I bit će opravdano jer mi zapravo pogodujemo jednom ulagaču. I to liku koji iza sebe ima repove koji nas mogu sve odnijeti k vragu. Znaš šta mi je rekao? Stupar nisi ti istražitelj. Drži se svoga posla, a moje je da procijenim koji investitori su dobri za grad. I šta reći na to. Briga njega. On je politička figura. Danas je tu, a sutra će možda biti ministar ako njegova stranačka struja prevlada i za takvu karijeru će trebati sponzore. Zato otvara vrata kojekakvim burićima. Ja moram biti izvan toga, napraviti nešto dugoročno za grad. Da mogu svakog pogledati u oči. Hoću raditi ovaj posao najbolje što znam.

Lamentirao je svoju pravedničku filozofiju gradski službenik odsutno zagledan ispred u lišće obližnjeg drveća što je razigrano treperilo na povjetarcu. Kad je zamijetio da ga je zakonita prestala slušati, da je pažnju usmjerila ka pametnom telefonu shvatio je da govori u prazno. Tad je uvukao glavu dublje među ramena i potonuo u zamršene čvorove vlastitih misli. Proveli su tako nekoliko minuta da bi šutnju opet prekinula ona.

-Eto vidiš trebaš malo pričekati, biti strpljiv samo par minuta i stvari će sjesti na svoje mjesto. Rekla sam ti.

Izjavila je Stefani smješkajući se.

-O čemu ti to?

Uzvratio je zbunjeni Damir.

-Nećeš morati nikom pogodovati. Danas je policija privela tog vašeg Burića. Evo tu piše.

Okrenula je ka mužu telefon na čijem se zaslonu isticala slika poduzetnika Miljenka Burića zvanog Bubaš kako između dva policijska službenika prkosno gleda u smjeru objektiva.

-Daj da vidim!

Gotovo je istrgnuo pametnu napravu doktorici iz ruke preneraženi Stupar.

-Jebo te! Vele da je osumnjičen da davanje mita, utaju poreza i iznudu. Pa neće valjda sad i nas povezati s njim.

Pomalo panično skrolao je površinom zaslona pročelnik i zabrinuto komentirao novu vijest pokušavajući predvidjeti njene posljedice po vlastiti položaj.

-Ma daj prestani više! Nek se brine onaj ko je primio mito. Ima sreće tvoj gradonačelnik i ti skupa s njim da su tu lopinu uhapsili na vrijeme prije nego ste mu prostrli crveni tepih. Sad te više niko neće tjerati da krojiš gup za njega, budi siguran. Ajd dovrši tu kavu, već se ohladila, pa idemo prošetati, godit će nam.

Na spomen šetnje do tad samozatajna Lori munjevito se pridigla iz drijemeža i počela veselo mahati repom.

Petak predvečer s kišobranom u ruci prolazim parkom ispred Muzeja seljačkih buna u Gornjoj Stubici. Dok čekam da počne koncert Prljavog kazališta pokušavam za rubriku Panoramic Factory na Facebooku uloviti dobar kadar s povišenog mjesta iznad spomenika Matiji Gupcu. Promjenjivo vrijeme oblikovalo je zanimljivo, bojama ispunjeno nebo dinamičnih oblika i oblaka. Dok objektivom mobitela nišanim prema obzoru isti se najednom oglasi. Na ekranu se ukaže ime susjeda i prijatelja S. Ispravno pretpostavljam da je njegova nakana pozvati me u berbu grožđa. Zadovoljno prihvaćam očekivani poziv i potvrđujem mu dolazak za nedjelju ujutro. Ostatak večeri prolazi u prilično dobroj svirci Prljavaca odnosno energičnom i povremeno bombastičnom pjevačko-skakačkom performansu Mladena Bodalca u srcu Zagorja.

Subota ujutro rezervirana je za završetak radova na kući kod jednog poznanika. Ne temelje terase nanosim takozvani teraplast zrnatu, žitku masu koja se sušenjem pretvori u čvrsti, završni pokrivač. Pri tome površina doživi temeljitu izglednu preobrazbu u kojoj sivi beton ustukne pred oku ugodnim šarenilom sitnih, raznobojnih zrnaca. Negativni aspekt cijele priče leži u činjenici da je zidić nisko pri zemlji, pa se cijeli posao mora obaviti u dugotrajnom čučnju ili klečnju (upravo izmišljena riječ) što rezultira neugodnim bolovima u koljenima, a kasnije i leđima. Pozitivno je to što površina nije velika, pa cijela priča ne traje dugo. Nakon jutarnjeg klečanja i čučanja subotnje popodne prolazi u znaku stajanja na šarampovskom groblju gdje dostojanstveno ispraćamo I. oca jedne prijateljice. Dok razigrani oblaci vrludaju rujanskim nebom a mali zbor pjeva „Otišo je otac moj polako“ nekoliko puta promotrim ožalošćenu obitelj. Pri tom u grlu mi zastaje knedla koja čini da se ispod naočala oči ovlaže.

U nedjelju ujutro već oko osam parkiram na našem brijegu u Kloštar Ivaniću. Spuštam se do vinograda braće Đ. gdje jedan po jedan pomalo kapaju berači. Dan započinjemo dezinfekcijom grla rakijicom i podmazivanjem istog takozvanim špekom sapunarom. Tako osokoljeni jurcamo nešto kasnije među redovima dovikujući se dobro raspoloženi. Meni je u prvom poluvremenu kod mlađeg brata S. dodijeljena uloga muljatora, odnosno malog od muljače. Zdušno se prihvaćam te početne stavke podrumarenja. Okrećem ručku na zamašnjaku pune muljače što rezultira frcanjem peteljki i curenjem stisnutog grožđa i slatkastog mošta ugodnog mirisa. Posao se naravno u nekoliko navrata prekida kako bi se razmijenila koja pošalica i ovlažilo suho grlo. U drugom poluvremenu (kao u nogometu) mijenjaju se strane, pa u gornjem vinogradu kod starijeg brata S. dobivam novu ulogu nosača. Balansirajući svako malo s dvije pune kante grožđa krstarim između redova. Već dobro ugrijani i uigrani berači najčešće komuniciraju na način da glasno izvikuju: Kaanta! Nije trebalo dugo da ekipa od petnaestak ljudi ovogodišnji dobar urod pobere i pripremi za daljnju obradu. M. za to vrijeme ordinira oko roštilja što rezultira zamamnim mirisom i slasnim okusom vratine, piletine, pljeskavica i kobasica. Iste nadopunjujemo sočnom grah salatom što u kombinaciji sa hladnim gemištom čini savršeni krug. Nekolicina nas najupornijih popodne energiju akumuliranu obilnim ručkom trošimo vrzmajući se oko preše. Iako znam da će mi još par dana zbog toga oko noktiju biti crno, golim rukama grabim stisnutu masu praznih i polupraznih grozdova iz koje sustavno cijedimo dragocjene kapi. Pri tom osjećam veliko zadovoljstvo. Gotovo da među prstima izravno mogu oćutiti kako suncem okupano ljeto curi u sočnu jesen.

Taman prije obilnog pljuska predvečer dovršavamo posao što nam daje za pravo preseliti se na susjedni brijeg gdje L. naš zajednički prijatelj i veseljak slavi uspješno okončanje vlastite berbe i rođendan. Ispred njegove živopisne klijeti veselo je društvo koje nas dočekuje pjesmom. Nije dugo trebalo da se ušaltamo u taj mol i mod. Red pjesme, pa red zdravica sve dok škrto jesensko sunce nije potonulo iza obzora. Ostalo je na kraju još taman vremena i energije da navečer doma uz film Toma i njegovu sjetnu muziku sumiram dojmove ispunjenog vikenda i na posljetku usnijem jesenski san.

Dvije tisuće deveta je godina, ljeto. Neke čudne stvari događaju mi se u glavi, doslovno. Neobični simptomi. Trnci po licu, dvostruke slike. Krećem obilaziti doktore, oftalmologe, neurologe. Dok tjednima čekam zakazani termin na Rebru (09.09.2009. 9h) u knjižnici nailazim na zanimljiv naslov „Čefuri raus!“, autor Goran Vojnović. Posuđujem i čitam doma uglavnom na terasi s pogledom na obližnje gradilište gdje niču dvije nove zgrade. Sadržaj knjige dobrano sam zaboravio. Sjećam se samo da mi je bila dobra, svježa, zanimljivog stila i sadržaja. Šteta da u to vrijeme nisam pisao bilješke o knjigama. Danas bi se mogao podsjetiti. Došao je i famozni termin da Rebru. Pokazalo se da je prilično ozbiljno. Ostanak u bolnici, pretrage. Na kraju rizična i neizvjesna operacija. Dobro je završilo. Krajem te godine umire nana V. Na Merkuru svijet prvi put gleda naš J. Zgrade nikad nisu dovršene. Investitor se zadužio i zbrisao. Promijenio identitet. Tako se pričalo. Navodno da ima ljudi koji su za neuseljene stanove digli i otplaćivali kredite u famoznim švicarcima. Ostao je samo pogled na prazne, crvene ljušture. U godinama koje su uslijedile okolno drveće sve više je zakrivalo zgrade, a Vojnović je napisao i objavio još nekoliko knjiga. Nisam ih imao priliku čitati. Od one iz dvije i devete dobro sam upamtio neobični naslov Čefuri raus!

Poduži uvod kojeg ste upravo izdržali upriličen je zbog nove knjige ovog autora što mi ovih dana dospje u ruke. Naslovljena je „Đorđić se vraća“ i nastavak je gore spomenute. Glavni protagonist je Marko Đorđić. Odrastao u Ljubljani, ali silom prilika seli U Visko, pa u Bjeljinu i mladenaštvo uglavnom provodi u poratnoj Bosni. Nakon dužeg izbivanja vraća se na Fužine, ljubljanski kvart dobrano napučen Čefurima (tako časte dotepence u Sloveniji). Tamo ga dočekuje zabrinuta majka i bolesni otac kojeg očekuje operacija tumora. Istovremeno Đorđić kontaktira stare fužinske kompanjone s kojima brzo stupa u zanimljivu osobnu interakciju i neizvjesnu poslovnu kombinaciju. Cijela priča datirana je prije točno pet godina u vrijeme europskog košarkaškog prvenstva koje je Slovenija iznenađujuće i na opće oduševljenje u osvojila.  Glavni lik bivši je košarkaš i kao takav pozvan je prozvati se poznavateljem materije. Ovom čitatelju (također bivšem košarkašu (skromnih sportskih i visinskih dosega)) zanimljiva je podudarnost čitanje knjige u vrijeme aktualnog košarkaškog Eura što se ovih dana igra. Kao dodatnu zanimljivost (koliko zanimljivosti (nadam se da i vama to jesu)) istaknut ću poraz favorizirane slovenske reprezentacije odnosno iznenađujuću pobjedu podcjenjene bosanske nad istom. Vojnovićev novi roman upriličen je na relaciji Bosna-Slovenija. Glavni junak i pripovjedač balansira upravo na toj zemljopisnoj i identitetskoj razlici i sličnosti. Autor preko njega progovara jednim nerafiniranim, sirovim jezikom ulice. Ne libi se upotrijebiti psovku, opisati predrasudu, biti grub. Sve u službi dobre i autentične priče. Njegova književnost je kao košarka, elegantna i gruba u isto vrijeme. Napeta i neizvjesna u taman tolikoj mjeri da bude oku ugodna. Ako me pitate kako završava reći vam da pojma nemam jer ovo pišem na pola čitanja. Kao što ne znam tko će biti novi prvak Europe. (Možda Hrvatska!) Ok priznajem, sad sam pretjerao sa zagradama. U književnosti, košarci, u svemu, sve se vraća, sve se plaća. Obično u zadnjim redcima priče stvari sjednu na svoje mjesto. Nekad lopta kao suza sa zvukom sirene mine kroz obruč. Kao i život sam.