Usputne bilješke

02.02.2025., nedjelja

Kuhinja


U izvrsnoj američkoj tv seriji The wire (Žica) ima jedna scena koja mi se urezala u sjećanje. Razlog je možda što sam se u njoj djelom prepoznao. Naime, jedan policijski istražitelj na čuđenje kolege govori kako je na poslu u arhivi dokaza (u podrumu zgrade bez dnevnog svjetla) proveo trinaest godina i sedam mjeseci. Taj njegov arhivarski staž rezultat je spleta okolnosti na koji nije mogao utjecati, ali i vlastite ravnodušnosti i mirenja sa sudbinom. Jedini benefit odnosno vrlina koju je u tim godinama uvježbao je strpljivost. Na kraju ipak "izlazi na svjetlo dana" pa je opet u prilici znanje i talent upotrijebiti na bolji i korisniji način u istragama ubojstava na baltimorskim ulicama.

Sjećate li se kad smo dočekali okruglu dvijetisućitu godinu? Dosta je Save otad proteklo i Drave i Dunava.. Neopravdano smo u to vrijeme strahovali od milenijskog buga. Na vlast je došla Račanova koalicija. Ostavili smo iza sebe turbulentne devedesete. Ćutio se neki novi zamah. Baš tih dana i sam sam bio na svojevrsnom početku. Otpočeo sam dugu "karijeru" na radnom mjestu ekonoma u Učeničkom domu u Ivaniću. Taj posao radio sam bez prekida dvadeset tri godine i deset mjeseci. (puno duže od baltimorskog policajca) Uljuljkao sam se u sigurnost koju pružaju takozvane državne jasle i dok se okreneš učas prođe skoro četvrt vijeka. Tek na Sesvete pretprošle godine otišo sam iz Doma i promijenio branšu.

Posao ekonoma podrazumijevao je naručivanje, dovoz, skladištenje, izdavanje i evidenciju raznovrsne robe. Glavnina se odnosila na kuhinju jer je opseg posla u tom dijelu bivao najveći. U sklopu velike kuhinje na samom ulazu bio je moj mali ured opskrbljen skromnim namještajem i računalom. U procesu kuhanja i posluživanja hrane nisam direktno sudjelovao, ali sam s njime imao dosta dodirnih točaka.

Godinu-dvije nakon mene u Dom je na recepciju došla raditi M. Tamo smo se upoznali i, mogu slobodno bez patetike reći, zaljubili. Kasnije smo se vjenčali, živjeli zajedno, dobili dva sina. Istinabog pošlo nam je za rukom i razvesti se zatim se nakon nekog vremena pomiriti i krenuti ispočetka. Ali to nije glavna tema ove priče. M. je nakon jednog administrativnog akta i ukidanja mjesta recepcionera prešla u kuhinju i postala kuharica. Neko vrijeme živjeli smo i radili zajedno.

Nedugo nakon mojeg dolaska u Dom promijenjena su na kuhinji ulazna vrata. Stara drvena ustupila su mjesto novim aluminijskim koja su i danas tamo. Tadašnji domar J. prije nego ih je otpravio u otpad skinuo je s njih malu žutu pločicu na kojoj je crnim slovima urezan natpis KUHINJA. Tu pločicu spremio je negdje u skladište i zaboravio na nju. Stajala je tako godinama u nekoj ladici sa drugim nepotrebnim drangulijama. Prije nego je i sama otišla iz Doma M. ju je dobila na poklon od tadašnje šefice. I kod nas doma bila je dugo u ladici, ali ovih dana odlučili smo vratiti joj prvobitnu namjenu. Potražit ćemo joj prikladnu pozadinu, možda malu drvenu dasku za rezanje, i staviti na vidljivo mjesto na zidu u našoj kuhinji. Bit će zgodna uspomena, pločica s pričom.

- 10:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #
  • Usputne bilješke - Kuhinja (f/2.8 02.02.2025. 10:01)
  • ma super ti je priča : od početka do kraja , od ekonoma do supruga riječ KUHINJA dominira pa ma što značila u konačnici (Ana.comm 02.02.2025. 11:19)
  • bilo je tu svakakvih turbulencija ali kuhinja je opstala (Litterula 02.02.2025. 13:40)
  • kroz sve scile i haribde života i vremena probili ste se polako i strpljivo; taj mali komadić metala ili plastike uvijek će vas sjećati na to :) (j. 02.02.2025. 16:32)
  • 29.01.2025., srijeda

    Hrvatska rakija

    To je vesela, simpatična pjesma brzog ritma. Uz nju možete plesati ili čak skakati ponekad i sa (polupunom) čašom u ruci kad ste vrlo dobro raspoloženi. Izvođač je mladić umjetničkog imena Ivan Hrvatska. Živi u Kanadi u Vancuveru. Porijeklom je negdje s naše obale. Grbave hrvatske suglasnike izgovara "umeko" po engleski. Kad otpjeva Hrvatska rakija s takozvanim mekanim R meni odmah dođe da naručim još jednu.

    Prvi put pjesmu sam čuo prije nekih trinaest godina u vrijeme nogometnog Eura u kafiću U zmajevom gnijezdu u Ivaniću. Tamo se obično okupi nas desetak poznanika/prijatelja u vrijeme kad igra Hrvatska. Bez prethodnog dogovora, spontano se pojavimo u Zmaju i navijamo u dobroj, opuštenoj atmosferi. Obično je to početkom ljeta parnih godina kad se igraju nogometna prvenstva ili u siječnju kad je rukomet. Najbolje, one stresne (skoro sve) pojede Hrvatske slavili smo slušajući Rakiju odmah nakon zadnjeg sučevog zvižduka dok se još igrači grle na terenu.

    Ljetos smo gledali nogomet i čekali, nadali se. Međutim ostali smo kratkih rukava zamalo. T. je već bio spreman stisnuti play kad su Talijani izjednačili u zadnjim sekundama i pokvarili nam feštu. Ostao sam pomalo željan Hrvatske rakije. Međutim sinoć smo nadoknadili. Rukometaši su nam dali povoda za slavlje. Nakon stresne, napete završnice gol u zadnjoj sekundi više je nego dobar razlog za još jednu rundu i Hrvatsku rakiju!


    https://www.youtube.com/watch?v=p2FlO5OndKI
    - 12:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #
  • Usputne bilješke - Hrvatska rakija (f/2.8 29.01.2025. 12:13)
  • Zbilja je bilo za hrvatsku rakiju a mogla se usput i koja palinka. (gogoo 29.01.2025. 13:09)
  • može i pelin (Ana.comm 29.01.2025. 13:33)
  • Rakija ko rakija, za prozore i grla. Al pisma.... (sewen 29.01.2025. 18:53)
  • Sretno im i sutra! Slutim da če biti neizvjesno s Francuskom do zadnje sekunde.... (luki2 29.01.2025. 23:02)
  • 26.01.2025., nedjelja

    Kroz objektiv

    Moj stric F. friški je penzioner. Ta činjenica omogućava mu da pametno i na tanane troši vrijeme i zasluženi novac. Uz to nije pretjerano komotan niti komplicira oko sitnica i kao takav dobro je društvo za putovanje. U više navrata upriličili smo nas dvojica mini izlete kako bi se vozili, razgovarali i usput nešto vidjeli. Ove južinske nedjelje izbor je pao na Hrvatsku Kostajnicu. Ništa posebno nismo tamo očekivali, ali ja nisam bio dugo, a on nikad prije. Pa rekosmo: Aj'mo! Tek tol'ko da nam rit vidi puta.

    Krećemo iz Ivanića oko devet. Ja vozim ovaj put. Jurimo auto-cestom do Popovače pa dalje magistralom do Siska. Tamo stajemo i u dupkom punom kafiću uz Kupu naručujemo kavu. Međutim duhanski dim, glasna graja i cajtnot tjeraju nas brzo dalje. Vozimo dalje kroz Caprag i na izlazu iz grada skrećemo lijevo pa kroz sela lokalnom cestom dolazimo do Sunje. Tamo smo primorani pomoći se navigacijom jer skretanje na lokalnu cestu koja vodi do Kostajnice nije obilježeno. Kroz slabo naseljena mala banijska mjesta i oko podneva dolazimo na lijevu obalu Une cilj naše mini putešestije.

    Na samom ulazu u grad skrećemo desno i uskom, sporednom cestom penjemo u brijeg kako bi vidjeli spomen obilježje poginulom ratnom snimatelju Gordanu Ledereru. Onaj tko je osmislio i realizirao taj spomenik napravio je, po meni, izvrstan posao. Mjesto je zapravo vidikovac jer je na povišenom i s njega puca krasan pogled na rijeku, sam grad i okolna brda. Ono što ga čini posebnim je oko četiri metra velika leća propucanog stakla u sredini. Simbolički smisao i naboj tog kruga izražen je i snažan. Na tom brdu ubijen je tridesettrogodišnjak koji je samo snimao i bilježio kamerom. Nije ratovao. Odatle je pucao pogled, a onda su oni žestoko uzvratili. Jednostavno morate stati i dobro se zamisliti nad tim olovnim vremenima posebno ako se bavite fotografskim poslom.

    Puni dojmova spuštamo se u grad i razgledamo ga kratko. Specifičan geografski položaj čini ga zanimljivim. Preko puta veike crkve i glavnog trga je Una odnosno granica. Neugodno smo iznenađeni pustim ulicama, odnosno tek pokojim prolaznikom. Ni ahitektura ne ostavlja dojam živosti. Pojedine zgrade još su prošarane rupama od gelera kao da je od rata prošlo tri godine, a ne trideset. Hotel Central, za koji smo bili uvjereni da ne radi jer izvana djeluje zapušteno, pokazao se kao jedini restoran u centru u kojem možete pojesti ručak. Dok u solidno uređenom interijeru žvačemo zagrebački odrezak, jedino jelo na meniju, razmišljam kako ovo mjesto sa Zagrebom ima zapravo samo administrativnu vezu dok je ona stvarna vrlo slaba i daleka.

    Na povratku se odlučujujemo za drugu rutu kako bi vidjeli Petrinju u kojoj dugo nismo bili. Opet kroz prilično zapuštena i napuštena sela vozimo i komentiramo kako treba prilično volje, snage i novca da se nakon posljeratne ratne započne i provede post potresna obnova. U cetru zatičemo veliko gradilište. Iza pokrivenih skela naziru se novi-stari objekti pokriveni biber crijepom. Dojam je da se obnova zahuktala, barem što se tiče samog centra grada, i da Petrinja neće dugo biti u ruševinama. Kratko šećemo kroz park ispred crkve koja je u ratu bila potpuno srušena da bi nakon obnove opet zauzela centralno mjesto i na neki način dominirala prostorom. Dok promatram stara stabla lipe ili ginka razmišljam kako je onaj tko je prilično davno projektirao ovaj park utisnuo time gradu urbani pečat što njegovi stanovnici mogu i trebaju doživjeti kao kompliment. Uz njihovu odlučnost i ustrajnost Banija neće i ne smije biti "područje bez signala" već regija u kojoj može stanovati budućnost.
    - 18:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #
  • Usputne bilješke - Kroz objektiv (f/2.8 26.01.2025. 18:39)
  • bojim se da je prekasno za to,
    mlađarija nam se razbježala po svijetu,
    čim iz Petrinje kreneš dalje nigdje ni žive duše,
    al tako ti je bilo i 1984. kad sam ja stigla u ovaj kraj,
    nema ti tu velike razlike (Litterula 26.01.2025. 22:19)
  • Prije koju godinu vraćali smo se iz Kostajnice nakon kestenijade, jedino doba kad grad živne. Bili sa fredovima koji imaju troje djece pa voze kombi. Pao mrak, do Petrinje nema svjetla ni za lijek, a kamoli civilizacije ili života. Zaustavi nas policija, pa kad je vidjela dječurliju i mame koje pokušvaju drzati kakav takav red u kombiju pustili nas dalje. Nismo migranti, samo ljudi koji izletima povezuju krakove domovine. :) (Kockavica 27.01.2025. 07:13)
  • 12.01.2025., nedjelja

    Pečeni zec

    Ona je sitna, niska ženica kratke kose. Mogla bi imati sedamdeset godina otprilike, baka zapravo. Pristojna i strpljiva. U govoru izraženog bosanskog naglaska koji joj lijepo pristaje. U zadnjih par mjeseci u tri navrata došla je u naš foto studio kako bi joj skenirali i povećali neke obiteljske fotografije. Prvi put u pitanju su bili njezini roditelji na maloj, vrlo staroj crno-bijeloj slici. Naredni posjet rezerviran je bio za nešto noviji zadnički portret sa pokojnim mužem. Treći put pojavila se sa dvadesetak godina starom iskrzanom slikom na kojoj su njezina četiri sina  zagrkjeni nasmijani. Sa žalom u glasu ukratko mi je ispričala koliko joj ta slika znači. Kaže da je sad sama i da su svi u Njemačkoj. Dok sam drzao u ruci tu sliku shvatio sam da njezine sinove, i nju uostalom, zapravo poznajem.

    Prije oko četvrt stoljeća upoznao sam dvojicu koji su mojih godina otprilike. U nekolko navrata upriličili smo zajednički izlazak u noćni klub Mungos u Kašini. U jednoj prilici u sitne sate vozili smo se auto-putem prema Ivaniću. Najednom se na cesti ispred nas pojavilo nešto kao nepokretno klupko krzna na cesti. U punoj brzini trznuo sam instiktivno volan i zaobišao ga riskirajući izlijetanje. Na to je mlađi brat I. gotovo panično povikao da stanem. Zaustavio sam auto nekih dvijesto metara niže. On je bez riječi otvorio vrata i otrčao nazad u mrak. Za minutu-dvije pojavio se sav zadihan. Gledao sam u čudu kako za zadnje noge drži velikog mrtvoga zeca kojeg je potom ubacio u bunker. Kad je ponovno sjeo u auto samo je odlučno rekao: Sutra si kod nas na ručku!

    Kad je slika bila gotova rekao sam gospođi da njezine sinove poznajem. Podsjetio sam je na zgodu sa zecom. Upravo ona ga je ispekla skupa sa krumpirima i priuštila nam upečatljiv ručak. Međutim ispričala se kako se ne toga ne sjeća. Okupirana je ovih dana velikim brigama. Drugi brat D. koji je onu večer bio s nama boluje od raka vjerojatno neizlječivog. Ovih se dana sprema posjetiti ga u bolnici u Njemačkoj svjesna da će ga možda vidjeti zadnji put. Zatekla me njezina priča. Nisam znao ništa suvislo reći. Već je bila na vratima kad sam joj još samo uspio dometnuti da ih sve pozdravi.
    - 19:34 - Komentari (5) - Isprintaj - #
  • Usputne bilješke - Pečeni zec (f/2.8 12.01.2025. 19:35)
  • da sam ja jela toga zeca, sad bi mi sigurno zapeo u grlu (Litterula 12.01.2025. 21:21)
  • Život. (Kockavica 13.01.2025. 11:43)
  • uh, ovo me baš ganulo... crtica koja opisuje život u svoj njegovoj punini... (j. 15.01.2025. 18:35)
  • Pa ti idi u Njemačku. Vjerojatno se i cijepio. (airsoft pokret Plaćenici 16.01.2025. 13:22)
  • 06.01.2025., ponedjeljak

    Dine sjećanja

    U zadnjih petnaest godina vrijeme oko Nove godine za mene je obično rezervirano za posjet Đurđevcu. Povod tome je revijalna košarkaška utakmica što se u to vrijeme tamo igra. Nekoliko generacija bivših igrača KK Mladost Đurđevac okupi se u dvorani i u dobrom raspoloženju odmjeri snage na parketu. Prilika je to zapravo za viđenje i druženje odnosno podsjećanje na vrijeme u kojem su košarku aktivno igrali. Početkom devedesetih u Đurđevcu sam živio i nekoliko sezona u klubu trenirao i igrao. Te godine ostale su mi u lijepom sjećanju i rado ih u ovoj prilici zajedno sa ostalima evociram. U ovu sunčanu nedjelju u društvu mlađeg sinovca J. potegnuo sam u Podravinu još jednom zakratko oživjeti u sebi košarku i sve blijeđe uspomene na Mladost i mladost.

    Krećemo odmah iza ručka oko jedan kako bi za dana stigli. U dobrom raspoloženju glasno slušamo muziku dok presjecamo sela stisnuta uz magistralu. Iz arhive smo izvukli već zaboravljene stare cd-e Riblje čorbe i Zabranjenog pušenja koji nam po putu čine izvrsnu muzičku kulisu. Dok brbljamo i pjevušimo vrijeme brzo prolazi. Naš mali češki karavan suvereno plovi zavojitom cestom što nam ulijeva sigurnost i stvara dobar putni osjećaj. Krajcamo Bjelovar i Bilogoru da bi nam se pred sam cilj najednom pred očima rasprostrla podravska ravnica. Horizont tog krajolika kao da je kreirala viša sila koja je na raspolaganju imala kilometarski dugačko ravnalo.

    Odmah po dolasku odlučujemo posjetiti đurđevačke peske odmilja zvane hrvatskom Saharom. To je lokalitet kraj ceste za Kalinovac obilat žuto-smeđim pjeskom iz kojeg raste specifično raslinje. Ovaj put na sjenovitm djelovima prošaran je krpama tankog snježnog pokrova što mu dodatno daje na živopisnosti. Dok hodamo cipele nam propadaju u prhki snijeg i sipki pjesak pa žalimo što nije ljeto da ga možemo bosi prehodati i osjetiti među prstima. Trava i razbacani grmovi što iz njega strše kao da su presađeni iz Arizone ili New Mexica. Hodajući se zabavljamo u neuspješnim pokušajima detektiranja različitih životinjskih tragova. Na prvu se činilo da se radi o psu. Minutu kasnije izgledalo je da divlje svinje onuda marširaju. Iza zavoja je već mogla biti srna. Na kraju lakonski zaključujemo kako se sigurno radi o pustinjskoj nemani. A to biće, opće je poznato, u stanju je manipulirati tragovima što kod ljudi može uzrokovati fatamorganu.

    Nakon pustinjskog mini-trackinga svraćamo kod prijatelja S. On nas ugošćuje doma, pa uz čašicu razgovora pretresamo aktualnosti i pikamo po uspomenama dobrano prekrivenim talogom godina. Nešto kasnije S. nam pokazuje okućnicu i dvorište u kojem je njegov pokojni otac početkom devedesetih otvorio autopraonicu. Na tom mjestu nas nekolicina srednjoškolaca frendova okupljali smo se i pomagali u pranju i čišćenju onodobnih prometala nemalo im se diveći. Bilo mi je to prvo iskustvo u poslu za koji ću tek kasnije naučiti kako spada u sferu takozvanih uslužnih djelatnosti. Kad danas vidim da netko samo ofrlje isplahne auto i mokrog ga istjera na cestu poželim ga navuči za uši i edukativno zagnjaviti pričom o praonici na Peskima gdje se radilo brzo i temeljito i nije bilo nezadovoljnih mušterija.

    Finale našeg izleta u, mogu slobodno reći, stari kraj doslovno se odigralo u dvorani. Tamo na tribinama zauzimamo centralnu poziciju i pratimo revijalni i prije svega prijateljski ogled mlađih i starijih veterana. Za starije sam prethodnih godina i sam znao kratko zaigrati. Ovaj put odolijevam iskušenju pravdajući se sam sebi činjenicom kako u zadnjih godinu dana nisam pošteno potrčao. Iako također izvan takozvanog redovnog trenažnog procesa ostali akteri ove priče prezentiraju nam tečnu i povremeno atraktivnu košarku. J. se u tim trenutcima iskreno interesira za tu elegantnu igru, za ljude koje gledamo, tradiciju što iza toga stoji i to mi stvara ugodan osjećaj zadovoljstva.

    Na povratku vozimo kroz mrklinu zimske noći oprezno mileći po vlažnoj cesti. Među cd-ima piknemo Arsena što se pokaže kao pun pogodak. Slušajući ga u mraku skoro do Ivanića zbrajamo dojmove govoreći malo. Dok pratim cestu šibenski genije neponovljivo originalnim stihovima golica mi nostalgičnu maštu. A sjetne melodije kao refuli vjetra oblikuju pjesak u mislima da se tako slikovoto izrazim. Od njega će barem na jedan dan osvanuti dine sjećanja.

    - 14:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #
  • Usputne bilješke - Dine sjećanja (f/2.8 06.01.2025. 14:30)
  • 18.12.2024., srijeda

    Hrvoje putnik

    Volim čitati putopise. Iako nije čest slučaj da je putopisac i dobar pisac. Što sam stariji kod knjiga mi je važniji stil, pa tek onda sadržaj. Ako zbijeni redci ne skrivaju ono nešto posebno mašta ovog čitatelja ostaje tapkati u mjestu, a knjige čitam kako bi je raspirio. Ako se se međutim talentiran pojedinac vješto igra riječima, plete priču posebnije od drugih tad ima svu moju pažnju i simpatiju. Nerijetko putnici posjete atraktivna mjesta, natuku svu silu kilometara, prikupe brojne "kvačice". Poneseni silinom dojmova i viškom spisateljskog samopouzdanja krenu pisati. Međutim nerijetko se priča otprilike svede na dugačku kobasicu teksta: Gdje sam bio? Što sam vidio? Meni to nije dovoljno. Dobar putopis treba i komponentu: Kako sam doživio viđeno? Što sam od doživljenog doma donio? Tek tad ima smisla od puta praviti knjigu.

    Prije oko tri godine u ruke mi je dospio planinarski putopis "Himalajski dnevnik" simpatično podnaslovljen "Vlaji na Himalaji" autora Hrvoja Rupčića osnivača i frontmena grupe Cubismo. Dok sam je listao pomislio sam da se radi o pomalo suhoparnom i neinventivnom dnevničkom zapisu planinarskog uspona. Međutim Rupčić me već na prvim stranicama razuvjerio. O ekspediciji na šest i pol tisuća metara visoki vrh Mera Peak u Nepalu ispisao je britak i pitak putopisni prvijenac. Ekipu je predvodio naš legendarni penjač Stipe Božić. Bio je tu i glumac Vedran Mlikota i još desetak manje poznatih planinara. Iako je od čitanja prošlo podosta u sjećanju mi je ostao dojam kako Rupčić sjajno prenosi oduševljenje viđenim i emociju doživljenog.

    Kako nisam baš pasionirani slušatelj Cubisma sve donedavno na Rupčića sam pomalo zaboravio. Međutim pažnju mi je opet privukao knjigom "Putešestvije po Turkestanu". U njoj opisuje oko mjesec dana dugo putovanje motorom po srednjoj Aziji. U društvu supruge Ivane krstari tako Hrvoje kroz "Stanove" odnosno prašnjavim putevima nekadašnjeg Pezijskog carstva zastajući u drevnim gradovima punktovima čuvenog puta svile. Kruna putovanja dolazak je u planine Pamira i prolazak legendarne pamirske autoceste. Nepretencioznim, lucidnim stilom autor ove knjige apsolutno me pridobio. Ako sanjarite i sami se jednom otisnuti na istok onda ove stranice mogu biti priručnik odnosno one su crv koji golica maštu i uzrokuje svrab u stopalima.

    Nedugo nakon što sam je pročitao njezin autor došao je u ivanićku knjižnicu promovirati je. Iako mi je njezin sadržaj bio poznat otišao sam iz prve ruke čuti kako je nastala. Hrvoje se i kao govornik prezentirao jezgrovito i upečatljivo. Materijala sa brojnih putovanja nije mu nedostajalo. U par navrata izmamio je uzdahe i čuđenje prisutnih. Meni su dodatna dimenzija bili video isječci s putovanja vješto uklopljeni udobro pripremljenu prezentaciju. Autorica svih foto i video sadržaja njegova je suputnica. Na kraju sam kupio treću putopisnu knjigu "U zemlji plemenitih ljudi" u kojoj na bjelini papira čitatelju podastire iskustvo i putove Irana. Zamolio sam ga da mi se na nju potpiše kako bi imao uspomenu na taj susret. Pritom ssm mu stisnuo ruku i poželio sreću. To je također motoristički putopis u društvu mama Huanite kako od milja zove suprugu. U njemu, osim opisa samog putovanja, naglasak stavlja na izraženu gostoljubivost domaćih ljudi s kojima dolazi u susret. Dobrano razbija predrasude koje smo kroz medije o Iranu usvojili. Evocira slavnu i bogatu prošlost Perzije na kojoj počiva. U maniri vrsnog putopisca nudi čitatelju mogućnost da iz udobnosti vlastitog naslonjača "doda gas" i otisne se u potragu za mjestima i horizontima pod kojima sunce izlazi. U ove kratke zimske dane ovaj čitatelj tim zrakama bivao je obasjan.
    - 19:40 - Komentari (6) - Isprintaj - #
  • Usputne bilješke - Hrvoje putnik (f/2.8 18.12.2024. 19:43)
  • lijepo si napisao: čitala sam putopis i divila se potajno plućima V, Mlikote i Rupčića. Ipak, njihov život prije planinarenja bip je i noćni i zadimljen (Donabellina 18.12.2024. 19:48)
  • Nisam čitao ali sam pratio izvještaje o usponu Vlaja na ovaj himalajski vrh i znam kakve su probleme imali jer sam i ja imao na velikim visinama. Ali iskusni Viki Grošelj ih je dobro vodio do vrha (gogoo 18.12.2024. 23:17)
  • ljudi se čude kako to da netko uopće pomisli na takve izlete tj putovanja (Litterula 19.12.2024. 09:56)
  • Iran, to bi meni bio prvi cilj. Hvala na lijepom i jasnom prikazu pročitanoga :) (j. 19.12.2024. 18:41)
  • O vlajima naHimalaji sam čuo iz prve ruke, a Rupčića nisam čitao niti ću, iritantan mi je, a ja sam prestar da bi na takve gubio vrijeme, tebi svako dobro. (Supatnik 19.12.2024. 18:54)
  • 30.10.2024., srijeda

    Beskućnik

    Nikad nisam bio u Trebinju. Zapravo u jednoj prilici našao sam se blizu tog istočnohercegovačkog gradića. Vraćajući se s Pelješca u Ivanić naivno sam pretpostavio kako ću preko Hercegovine i Bosne uštedjeti na vremenu i novcu. Ako iz Hrvatske u BiH uđete blizu Čepikuća (to ime pamtim iz ratnih izvještaja) onda vas na putu za Mostar očekuje nekoliko neobilježenih križanja. Ako ste slab poznavatelj lokalne geografije (kao ja) onda tek pojavom natpisa Opština Trebinje shvatite da ste zalutali. Preko preče, okolo bliže. Tako kaže izreka.

    Na tu pomalo neugodnu epizodu iz nepreglednog, hercegovačkog krša podsjetio me ovih dana pisac Namik Kabil svojom knjigom upečatljivog naslova Beskućnik. Zapravo njegovo ime (na prvu sam pogrešno pomislio da se radi o strancu i da ću čitati tekst prosječnog prijevoda) i pisanje mi je ugodno otkriće. Kad sam na poleđini, među ostalim biografskim podacima, pročitao da je scenarist filma Kod amidže Idriza znao sam da među koricama leži zanimljiva priča.

    Naime Kabil je odrastao u Trebinju. Ranih devedesetih zbog ratnih zbivanja i neposredne opasnosti roditelji napuštaju obiteljsku kuću i sele privremeno u Dubrovnik. On sam otisnuo se "preko bare" i sreću potražio u Americi gdje ostaje devet godina da bi se naposljetku nastanio u poratnom Sarajevu. Nakon smrti roditelja zajedno sa sestrom nasljeđuje spomenutu kuću "dole" u koju sve rjeđe odlazi. Većinu vremena prazna kuća prepuštena je tako zubu vremena i neminovnom propadanju. Kabil posredno na stranicama ove knjige s čitateljima dijeli uspomene i opisuje trenutnu prazninu među zidovima kuće i melankoliju vlastite memorije povezanu s njom. Razapet je praktičnim razlozima koji uključuju i moguću prodaju i sentimentima koji ga sputavaju i oplemenjuju istovremeno. U trenutku kad spoznam njegove nedoumice u dobroj mjeri se poistovjećujem jer i sam trebam naslijediti kuću i Bosni koja od rata stoji prazna i među zidovima čuva uspomene na odrastanje. Već dugo mi na stranicama knjige netko nije vlastitom pričom ovako dobro preslikao obrise moje neodlučnosti.

    Dodatna vrijednost ove knjige u mojem čitateljskom imaginariju je stil i vokabular. Kabilovi jezični konstrukti povremeno me katapultiraju u djetinjstvo i bude uspomene na drage ljude koji su izgovarali navlas iste rečenice i fraze. U uvodnom poglavlju naslovljenom Pohovani kaktus cijeli je traktat ispisan kurzivom koji obiluje takvom rustikalnom, jezičnom građom, a poanta je da u kući koja se u zimi ne koristi mora biti ispušćana voda. Trebinje Kabilu danas simbolizira povremene dolaske i sjećanje na prošlost. Sve rjeđi povratci građa su za priču o mladosti, roditeljima, rođacima i prijateljima koji su rasuti po svijetu ili na mezarju. Prilika je to i za propitivanja vlastitih odluka i dvojbi. Na više mjesta navodi da je odnos sa rodnom kućom zapravo kompleksan.

    U jednoj prilici dugo odgađa posjetu da bi ga kad se ona konačno dogodi u banji dočekali štakori. Ta epizoda ga zgadi, ali potakne na praktično djelovanje. Rodi se tako ideja da nekom investitoru ustupi nekretninu na čijem će mjestu ovaj izgraditi manju zgradu. Zauzvrat bi on i sestra u toj zgradi svaki dobili stan. To međutim uključuje potpuno rušenje stare kuće što mu stvara nove dvojbe i kolebanja. Za mišljenje oko tog pitanja obraća se bolesnoj, praktički umirućoj majci koja mu donekle razrješuje dvojbe. To je opet prilika da odvrzi fim unazad i u tom poglavlju isporuči sentimentalnu priču o roditeljima kojoj rat čini glavnu okosnicu. Pri tom je prilično realan, ali istovremeno vrlo književan. Pripovjedač s mjerom, po mom ukusu, rekao bih. U opisivanju obiteljskih i općenito međuljudskih odnosa izravan je, a prema sebi iskren. Protagonisti ove knjige ljudi su sa imenom i prezimenom. U njoj nema okolišanja i lažne političke korektnosti, a istovremeno je stilski dotjerano i jezično bogato. To je dobro vidljivo u poglavlju Ulica svetog Đurđa koje je zapravo priča o ocu, uglednom trebinjskom liječniku koji je, kao i drugi Muslimani, u ratnom vihoru prisiljen napustiti mjesto boravka iako u njemu nema izravnih ratnih djelovanja. Odlazi živjeti privremeno u Dubrovnik, zatim u Sarajevo. Naposljetku se ipak vraća u Trebinje u kojem do smrti živi. Pišući o bliskoj osobi Kabil dopušta pripovjedaču u sebi dozu sentimentalnosti, a pritom vješto bježi od patetike. U odnosu na mjesto odrastanja izrazito je nostalgičan posebno u dijelu u kojem opisuje Begovu kuću. Prepoznatljivi amblem orijentalnog Trebinja sravnjen sa zemljom devedesetih. Međutim i za nostalgiju ustvrđuje kako ima rok trajanja i s vremenom počne blijediti.

    U završnim poglavljima autor na volju pušta filozofa u sebi da se razmaše. Priča Mušema od ljudske kože filozofski je i sociološki mirko-esej na temu doma. Navodi upečatljiv primjer američkih homlessa kojima je svjedočio dok je živio i radio u Santa Monici. Ti nesretni ljudi duboko su mu usjekli u sjećanje i potaknuli ga na razmišljanje i djelovanje. Kao mini-istraživanje za pripremu ove knjige nenadano je nekolicini prijatelja postavio pitanje: Što je i gdje je tebi zapravo kuća, imaš li ti svoj dom? Većina njih biva iznenađena tim izravnim pristupom, zamisli se, nešto neodređeno odgovori ili postavi isto protupitanje. Potiče zapravo time i čitatelja da promisli i postavi sebi to pitanje na koje nema univerzalnog odgovora. Sam autor nudi jedan od mogućih, što ujedno može poslužiti i kao efektan završetak ove književne preporuke: Dom je tamo kamo se čovjek rado vraća. Dom je mjesto gdje se čovjek osjeća sigurno. Dom je napravljen od ljudi sa kojima živim, od ljubavi i uspomena.



    - 20:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #
  • Usputne bilješke - Beskućnik (f/2.8 30.10.2024. 20:35)
  • Jako dobro - eto novih knjiga u redu za čitanje. (luki2 30.10.2024. 22:41)
  • čitao sam njegov Amarcord, a sada vidim da su ove druge još i bolje... da, stvarno, Kod amidže Idriza je odlična preporuka; taj scenarije nije mogao napisati netko tko piše loše.... pozdrav :) (j. 31.10.2024. 07:56)
  • Knjige, barem one dobre, rijetko pišu ljudi, ljudi pišu one bezlične, one dobre pišu se same, pišu ih sudbine (Supatnik 31.10.2024. 20:56)
  • 16.10.2024., srijeda

    Plodovi zemlje i sunca

    U zadnjih dvadesetak i kusur godina više puta imao sam priliku sudjelovati u berbi grožđa. Kao jedan naturalizirani Moslavac i umjereni ljubitelj vina smatram da ponešto znam o naravi te, ajmo reći, ceremonije. Osim same berbe, muljanja, prešanja, pretakanja odnosno cjelodnevnog vrzmanja prilika je to za viđenje i druženje s prijateljima i poznanicima. Zadovoljstvo nakon obavljenog posla uvijek je izraženo. Osjećaj pripadanja (uz gemišt) neminovno biva pojačan. Javi se djelomično i neka iskonska potreba vraćanja zemlji i suncu odnosno zahvalnost na plodovima koji će u tami podruma dozrijeti u kapljice što krijepe duh i tijelo da se tako slobodnije, pjesnički izrazim.

    Oboružan tim iskustvima berbe grožđa proteklog vikenda bio sam u prilici iskusiti nešto slično, am pak različno kak' bi rekli susedi Slovenci. Naime, naši prijatelji i kumovi odnedavno posjeduju nemali maslinik u Istri blizu mjesta Brtonigla. Ako sam ja, kad je vino u pitanju, naturalizirani Moslavac za njih slobodno mogu reći da su takvi Istrijani ako o maslinovim ulju govorimo. Nakon prošlogodišnje, prve berbe o kojoj su mi pričali odlučio sam ove godine pomoći i iz prve ruke iskusiti kako je to sa žilavih stabala skupiti sitne plodove što daju žitku, zlatnu tekućinu neponovljiva okusa i velike nutritivne vrijednosti.

    Kako Istra nije baš blizu valjalo je u nedjelju poraniti i biti na nogama već oko četiri ujutro. Prije pet kuma M. kupi me, pa po mraku autoputom jurimo ka Zagrebu. Tamo nas čeka njena vedra i nasmijana seka Ž. u čijem društvu nastavljamo dalje. Razgovaramo i šalimo se u vožnji se dok se iza brda Gorskog Kotara kroz mrklinu (ha koja riječ) neuspješno probija zora. Tek oko Grobnika razabire se tama i ustupa mjesto oblačnom jutru. Komentiramo to dok ispijamo brzinsku kavu na Vratima Kvarnera i gledamo more i niske oblake iznad njega. Iza Učke kako odmičemo po ipsilonu nebo biva sve vedrije da bi nas u dolini Mirne i na samom cilju u mjestašcu Katunari Pisini dočekalo idealno sunčano vrijeme. Po vlažnoj istarskoj crvenici kližemo zadnji kilometar kako bi se obreli usred maslinika orni za posao što je pred nama.

    Dok nas troje svježinu jutra stresamo rakijicom i mumlamo pršut i sir vrijedni domaćin M. s prijateljima i kumovima već uvelike napada. Vesela grupica Samoboraca neumorno trese sitne grane s kojih po raširenim mrežama frcaju sitni plodovi na sve strane. Pridružujemo im se i krećemo po uputama skupljati pobrano iz mreža u kašete. Nakon kratke aklimatizacije već smo ugrijani u kratkim rukavima. Adaptiramo se upoznavajući malo - pomalo, meni novu, ekipu koja neumorno uz pomoć električnih treskalica puni dugačke mreže. Dok ih potežemo, punimo kašete i jurcamo po nemalom masliniku sunce je sve više kao i radna temperatura. To zahtjeva povremene stanke i okrepu uz gemišt koji itekako prija.

    Oko podneva N. nam pravodobno i autoritativno sugerira da se nacrtamo kraj logističkog kombija gdje na roštilju cvrče sočni komadi kotleta, steaka i ćevapa. To nam uopće ne pada teško. Dapače, u hladu jedne stare masline improviziram na kašeti i uživam u okusu sočnog mesa sve pojačano domaćim kruhom na koji mažem namaz od bakalara, ugodno otkriće. Sve naravo zalijevam neizostavnim gemištom. Ručak za poželjeti u neponovljivim ambijentu.

    Odmah nakon jela hitamo dalje jer dan je kratak, a tek smo na polovici. Dok M. u hodu koordinira cijelu akciju, a djevojke odlučno potežu mriže i nemilice pune kašete pridružujem se veseloj ekipi Samoboraca. Preuzimam povremeno ulogu takozvanog tresača s neobičnim alatom koji izgleda kao neke moderne vile dok miruje. Kad se upali vrhovi vibriraju i tresu grane na kojima su masline. Četiri takva stvaraju priličnu buku praćenu šuškanjem lišća iz kojeg se praši sve u šesnaest. Pritom sa rodnih grana frcaju sitni plodovi kao neka nadrealno krupna kiša. Sve praćeno grajom i dobronamjernim dovikivanjem u kojem prednjači G. veseljak što je u stanju svaku konverzaciju pretvoriti u zajebanciju. U šali mi govori kako je na početku mislio da sam svećenik. Međutim kad mu velim da sam fotograf prišiva mi nadimak Lupino, pa me onda kroz smijeh svi tako zovu. U takvom raspoloženju posao ide glatko, a vrijeme leti brzo i dok se okrenete sunce je već nisko, a sjene sve duže.

    Drugi dan predvečer zove me M. kako bi se još jednom zahvalio na pomoći. Govorim mu kako mi ne mora posebno zahvaljivati jer mi je bio gušt. U glasu mu čujem umor, ali i zadovoljstvo. Trebalo je nakon što smo mi u žurbi otišli skupiti sve kašete, spremiti ih u kombi i odvesti u uljaru, tamo ostaviti i drugi dan doći po ulje. Kaže da je urod bio dobar. U posudama od inoksa u Ivanić je iz Istre stigla tekućina koja će svako jelo učiniti boljim. Kad je okusite na nepcu vam se nađe esencija. Ono najbolje od crvene zemlje i zlatnog sunca.
    - 21:56 - Komentari (8) - Isprintaj - #
  • Usputne bilješke - Plodovi zemlje i sunca (f/2.8 16.10.2024. 22:02)
  • Uživanje! Pozdrav! (luki2 16.10.2024. 22:18)
  • Pozdrav Moslavcu koji bere masline.Dobar si ! (Donabellina 17.10.2024. 15:44)
  • Eto lijepo radno iskustvo u Istri. (Čevapi i gemišt?! Ovdje ide riba na gradele, istarska supica i čista malvazija.) (gogoo 17.10.2024. 15:45)
  • Lijepo (Supatnik 17.10.2024. 16:26)
  • I mene to izgleda čeka sljedećeg vikenda u Dalmaciji. Uživao sam čitajući ovaj tekst. Pozdrav :) (j. 17.10.2024. 16:55)
  • Iz Istre je sve najbolje, uključujući mene:))) (marival11 18.10.2024. 07:51)
  • Tvoje pisanje je tako posebno...dok čitam, tvoje se riječi pretvaraju u krasne, žive slike :) (smjehotvorine 30.10.2024. 20:28)
  • 08.10.2024., utorak

    Bučijada after

    Utorak je prije podne. Osmi je dan desetog mjeseca. Donedavno neradni, Dan neovisnosti. Po novom radni, Dan Hrvatskog sabora. Stojim u centru Ivanića ispred penzionerca i promatram križanje Tomislavove i Vladimira Nazora. U mislima mi se vrte stihovi: Odlazi cirkus iz našeg malog grada / širokim drumom što izlazi na most. Odlazi cirkus i ja se pitam sada / 'ko je domaćin / a 'ko je bio gost.


    Proteklog vikenda u našem malom gradu dogodila se Bučijada, jubilarna dvadeseta. Dvije i pete bio je to mali sajam proizvoda od buče na gradskoj tržnici. S godinama je rastao i pretvorio se u veliku, gotovo trodnevnu manifestaciju što okupira pola grada. Promatram plato na kojem se odigrala glavnina događanja. Prethodnih dana mjesto u koje gledam okupirale su sotine ljudi. Mladi, stari, klinci. Redovi raznih štandova, kafići, zalogajnice, ogromna pozornica nasred ceste. Šušur, vika, smijeh, muzika. Prilika za viđenje i druženje. Puno poznatih lica, još više nepoznatih. Zagrepčani dostojanstvena držanja obilaze štandove i zagledavaju. Cijele obitelji odsvuda sportski-elegantno dotjerane defiliraju grupno kroz mnoštvo. Sredovječni parovi ruku pod ruku jedno drugom priuštili su izlazak. Djevojke namještenom ležernošću išću pažnju vršnjaka koji se prave da ne primjećuju. Najmlađi uspješno žicaju roditelje slatkiše, igračke, još jednu vožnju. Neumorna klinčadija vršlja po slami što se kovitla kroz njihovu ciku. Mobiteli neumorno škljocaju i snimaju. Od šarenila bezbrojnih buča i vesele jeseni u Ivaniću stavarju digitalne uspomene. Mi domaći držimo se malo po strani. Kad je potrebno zauzmemo gard gostoprimstva. A opet poželimo biti i obični posjetitelji, promatrači kao i svi drugi.

    Danas ujutro ista pozornica za sasvim drugu predstavu. Nepoznati sredovječni čovac s buntom papira hita pogleda usmjerenog ka općini. P. na rasklimanom biciklu obilazi svoje punktove i traži plastične boce ignorirajući blago sažalne poglede prolaznika. Gospodin D. s rukama u džepovima hoda kroz park kao da negdje žuri, a zapravo zamišljen krati vrijeme otkako mu je žena umrla. Mlada simpatična mama koju znam po viđenju gura kolica dok istovremeno vodi monolog sa svojom bebom koja je možda već zaspala. Trojac srednjoškolaca u šali se naguravajući mljacka nešto iz pekare zamotano u škrnicle. Vozač dostavnog kombija zaustavlja napola na nogostupu, drži u ruci mali paket i telefonira stranci koja možda još u šlafroku hoda njemu ususret. Gospođa D. sa štapom u ruci čilo gestikulira i tumači susjedi za neku treću osobu da je bila jako bezobrazna i da tako više ne može. Indijski radnici na nekom svom rahlom jeziku dovikuju se dok nose alat na skelu što su je postavili prošli tjedan.

    Mogao bi ovako satima stajati, gledati ljude i pisati. Upijati bilo grada kojeg iz godine u godinu sve bolje osjećam svojim. Ipak na kraju odlučujem krenuti za poslom. Prepustit ću se još samo minutu-dvije rezimiranju sadržajnog vikenda i zrakama što se probijaju kroz krošnju. Opet kao u stihu: To prkosno sunce pred zimu.
    - 14:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #
  • Usputne bilješke - Bučijada after (f/2.8 08.10.2024. 14:09)
  • Kažu da su pisci zapravo na neki način (jako ružna riječ) strvinari; promatraju tuđe živote pa iz njih otimaju sve što je vrijedno pisanja...

    Moglo bi to biti tako nekako; jako ružno zvuči, ali kada se iz toga iščili ono što je lijepo i vrijedno za život, pa čak i može pomoći na nečijem putu - onda sva ružnoća prestaje...

    Eto, tako i ti: osjećaš potrebu promatrati i bilježiti, a iz toga će se - jer u tebi, očito po tome kako pišeš - nema zloće, nego želje za pomaganjem i dobrim - roditi potreba za gradnjom i pričanjem fikcije; iza toga doći će pitanje: što će drugi iz toga dobiti i imati... i tako... polako... na koncu možda opet završiš u parku sa nekom svojom knjigom pod miškom, samo što možda više nećeš promatrati ljude, nego ptice :)))))... (j. 09.10.2024. 10:24)
  • 14.09.2024., subota

    Virovitica naglavačke


    Znate onu pjesmu: U Virovitici / ne postoje pritisci / i mirno žive svi / kao hipici / u Virovitici. Tako otprilike djeluje taj pomalo uspavani gradić na rubu Podravine. Dobro, nije baš potpuna siesta kao u pjesmi. Događa se nešto, ljudi rade, kreću se, promet se odvija, ali sve skupa nekako je ravničarski mirno. Baš tamo zaputih se početkom mjeseca u lokalnu bolnicu. Razlog: snimanje glave. Nakon što su mi neurokirurzi na Rebru prije petnaest godina malo švrćkali po glavi i praktički mi produžili život svake dvije do tri godine moram na MR, pa na kontrolu. Logično pitanje: Zašto, kao i svi koji žive blizu Zagreba, ne obavim tu pretragu u nekoj od zagrebačkih bolnica? Odgovori: 1. U zagrebačkim bolnicama čeka se barem dvostruko duže. 2. Promet u samom gradu radnim je danom postao nepodnošljivo kolonijalan. 3. Jednom sam već obavio to snimanje u virovitičkoj bolnici i iskustvo je dobro. 4. Da mi stražnjica vidi puta, odnosno nije daleko i vožnja do tamo čist' je ugodna.

    Krećem oko osam. Računam da su mi dva sata lagane vožnje sasvim dovoljna da se prije deset nacrtam na prijemu radiologije. Odlučujem ignorirati auto-put, pa do Kutine uz muziku s radija prolazim kroz sela. U samoj Kutini obilazim centar i skrećem lijevo prema Garešnici, pa dalje do Grubišnog Polja. Ta dionica pravi je užitak za vožnju. Promet je slab, a dobra, široka cesta prolazi kroz polja obrubljena proplancima i šumarcima. Kao na američkom srednjem zapadu. Nakon Grubišnog Polja jednako dobar put spušta se kroz šumu da bi završio u ravnici u samoj Virovitici.

    Na radiologiji me mlada, ljubazna sestra upućuje u detalje pregleda kojem se podvrgavam možda već deseti put. Upozorava me da će potrajati i do sat vremena tijekom kojih treba mirno ležati i ne pomicati glavu. Oni koji su iskusili MR znaju da je to uski tunel koji reproducura neobičnu kombinacija lupkanja, zujanja i pištanja. Neki ljudi u tom stisnutom okruženju osjećaju nelagodu. Skloni su strahu ili čak panici. Jedan poznannik pričao mi je da, kako bi skrenuo misli sa neugodne buke, moli krunucu. Međutim, meni ta smiješna kakofonija ne smeta. Čak štoviše nakon nekog verema od nje mi se počne spavati. Međutim taman kad se naviknem na jedan monotoni zvuk od kojeg mi se prispi on prestane, pa počne drugi koji me razbudi. Ali ovaj put sve skupa toliko je dugo trajalo da sam unatoč tim promjenama zaspao. To je primjetila i komentirala ljubazna sestra kad me na kraju izvukla iz tunela. Rekoh joj, šaleći se, da bi bolje odkunjao da nije stalno mijenjala kombinaciju lupanja, zujanja i pištanja. Ona mi opet u šali odgovara kako će gledati da drugi put bude monotono kako bi se mogao dobro naspavati.

    Nakon bolnice odlučujem malo pješice prošvrljati po samom gradu, odnosno njegovom centru. Obilazim skladno uređen i dobro održavan park u čijem središtu na povišenom dominira dvorac sada u svojstvu gradskog muzeja. Okidam nekoliko fotografija mobitelom (da se nađe za blog) i sjedam na kavu na samom rubu parka uz prometnu cestu. Kratko škicnem za susjedni stol gdje se dvije gospođe osim kavom goste i palačinkama, pa se i sam odlučujem za tu kombinaciju. Očekujem mali desert za uz kavu. Međutim, konobar na stol ispred mene stavlja cijeli obrok, dvije velike zasitne palačinke krcate Nutellom i prelivene čokoladnim i karamel preljevom. Doza šećera dovoljna za tri dana. Ipak nakon početnog ustezanja uspijevam savladati šećernu bombu koja mi daje toliko energije da bi kući mogao pješice.

    Nakon kave i obilnog deserta odlučujem da natrag neću istim putem. Opciju preko Đurđevca također eliminiram jer sam ju isprobao prije tri godine. Gmaps mi pokazuje da postoji i treća plava crta za koju se na kraju odlučujem. Kasnije se pokazalo da sam je možda trebao zumirati i vidjeti da nije tako jednostavno kako na prvu izgleda, ali nisam to učinio. Sjedam u dobrano zagrijani auto, palim klimu i vozim natrag do Grubišnog Polja. Tamo skrećem desno i po relativno solidnoj lokalnoj cesti dolazim do Velikog Grđevca u kojem me navigacija šalta lijevo-desno, pa opet na lokalnu cestu kroz mjesta Donja i Slavinska Kovačica gdje cesta biva sve uža i lošija, a promet se od rijetkog pretvara u nema prometa, odnosno samo ja na cesti. Na ulazu u mjesto Orlovac teta navigacija mi govori da skrenem lijevo ma makadamski put. Tu već postajem oprezan i odlučujem uživo provjeriti o čemu se radi. Pristajem ispred jedne kuće na čijim se vratima pojavljuje oprezni vlasnik. Nakon što mu prezentiram svoje dvojbe on me mi potvrđuje da moram po makadamu. Nerado skrećem na isti i kroz oblak prašine dolazim u Novu, pa u Staru Plošćicu gdje opet moram lijevo sve po makadamu koji se na kraju pretvara u šumski put. U kabini osjećam lagani miris prašine koja lako može zaštopati filter zraka ili klimu koja naveliko radi. Da bude zanimljivije ponestaje internet signala, pa teta navigacija više ne zna moju lokaciju. Dolazim u iskušenje vratiti se nazad skroz do Grubišnog Polja, ali to bi značilo poraz i vjetar u prsa mojim budućim ruralnim istraživanjima lijepe naše domaje. Po intuiciji skrećem na jednom neobilježenom križanju usred šume čiji se kraj ipak na nazre prije mjesta Srijedska gdje se ponovno ukazuje i pomalo zaboravljena asfaltna podloga. Nakon što auto bijel od prašine parkiram u Ivanskoj kako bi provjerio da je najteže iza mene ekipa iz lokalnog kafića potvrdi mi da mogu dalje i dobrano se nasmije kad im kažem da dolazim iz Grubišnog Polja. Kad se napokon dokopam magistrale u Štefanju tek onda odahnem. Na povratku u Ivanić odmah idem oprati auto koji izgleda kao da je prošao kroz pustinjsku oluju. Pritom se sjetim one stare poslovice: Preko preče, okolo bliže. Ipak nije mi žao zbog improvizacije. Poslužila je, ako za ništa drugo, onda kao materijal za priču.


    FOTO
    - 11:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #
  • Usputne bilješke - Virovitica naglavačke (f/2.8 14.09.2024. 11:11)
  • Mogao si svratiti u moje Suhopolje razgledati obnovljen dvorac grofa Jankovića i rijetko viđenu crkvu s dva okrugla tornja iz 1802 godine. (Demetra 14.09.2024. 11:58)
  • Zanimljiva putešestvija dijelom koju poznam kad sam se voziko biciklom pred dosta godina. Inače Virovitica je na rubu Slavonije, mislim da Podravina počinje nešto prije Starog Gradca prema Pitomači. Za auto bolje okolo. (gogoo 14.09.2024. 12:37)
  • Đole kažeš ....:)))))) Nadam se da ce nalazi biti odlični. A lijepo što se sve pretvorilo u lijepi izlet. Bravo! Pozdrav! (luki2 15.09.2024. 00:17)
  • najbitnije je da su nalazi dobri, a put kojim se do njih dođe je manje važan... Virovitica mi je ostala u sjećanju po jednom lošem događaju kada je moju Dragu na putu počelo boljeti a nismo imali pojma što, kasnije se ispostavilo da je bila plućna embolija i tromb; jedva smo došli kući... moramo to svakako ispraviti :) (j. 16.09.2024. 17:07)
  • Nakon godina učestalih putovanja na ruti Rijeka-Virovitica, došlo je do utišanja na neko vrijeme, a onda se svelo na jednom godišnje - ako. U zadnjih 15-ak godina -nikako. I sve do tada išlo se Rijeka-Zagreb ( u početku kroz vijugavi Gorski Kotar)-Bjelovar-Virovitica. U tim godinama učestalih putovanja znala sam sva sela napamet. Po imenu i redosljedu pojavljivanja,
    Prošle nas je godine teta navigacija na istoj turi gotovo isto izvrtila. Išli smo okolo uokolo, jer kao hajdemo ne ići preko Bjelovara. Doduše stizali smo iz pravca Daruvara, zaustavili se na kratko u selu i nastavili za Rijeku. Da me sad pitat gdje smo mi to uopće bili - pojma nemam. Al da smo se vrtili - jesmo. Bilo je i makadama maašala.
    Lijepa je Virovitica. I da, takve pretrage se isplati raditiu manjim KBC-ovima. Manje se čeka na red, usput padne i izlet (palačinke ili pastrva :) ) i supać.
    Još da nalazi budu dobri - di ćeš bolje. (konobarica 18.09.2024. 08:48)
  • Samo da dodam. Stigli su nalazi. Dobri su. Hvala svima koji su izrazili nadu da će takvi biti. Poz :) (f/2.8 18.09.2024. 14:29)
  • << Arhiva >>

    Creative Commons License
    Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

    < veljača, 2025  
    P U S Č P S N
              1 2
    3 4 5 6 7 8 9
    10 11 12 13 14 15 16
    17 18 19 20 21 22 23
    24 25 26 27 28    

    Veljača 2025 (1)
    Siječanj 2025 (4)
    Prosinac 2024 (1)
    Listopad 2024 (3)
    Rujan 2024 (3)
    Kolovoz 2024 (1)
    Srpanj 2024 (4)
    Lipanj 2024 (2)
    Svibanj 2024 (2)
    Travanj 2024 (1)
    Ožujak 2024 (2)
    Siječanj 2024 (2)
    Listopad 2022 (1)
    Rujan 2022 (4)
    Kolovoz 2022 (2)
    Lipanj 2022 (2)
    Ožujak 2022 (2)
    Siječanj 2022 (4)
    Svibanj 2021 (1)
    Ožujak 2021 (1)
    Veljača 2021 (4)
    Siječanj 2021 (8)
    Prosinac 2020 (6)
    Studeni 2020 (3)
    Listopad 2020 (2)
    Rujan 2020 (3)
    Kolovoz 2020 (5)
    Srpanj 2020 (4)
    Lipanj 2020 (1)
    Svibanj 2020 (1)
    Travanj 2020 (5)
    Ožujak 2020 (5)
    Siječanj 2020 (1)
    Prosinac 2019 (1)
    Studeni 2019 (2)
    Listopad 2019 (2)
    Rujan 2019 (2)
    Siječanj 2019 (1)
    Prosinac 2018 (6)
    Studeni 2018 (6)
    Listopad 2018 (4)
    Rujan 2018 (1)
    Srpanj 2018 (5)
    Lipanj 2018 (13)
    Svibanj 2018 (18)
    Travanj 2018 (13)
    Ožujak 2018 (22)
    Veljača 2018 (15)

    Dnevnik.hr
    Gol.hr
    Zadovoljna.hr
    Novaplus.hr
    NovaTV.hr
    DomaTV.hr
    Mojamini.tv

    Ovo su bilješke o koječemu i razmišljanja potaknuta istim.

    DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica