Usputne bilješke

11.05.2021., utorak

Mongolske pjege

Na spomen imena slovenskog kantautora Zorana Predina mnogima će prva asocijacija s pravom biti muzika, dobra muzika. Priznajem da i sam spadam među te mnoge. Imao sam priliku slušati ga uživo prije tri godine u Sisku. Impresije s tog posebnog koncerta zabilježio sam ovdje na blogu. Posebno mi je dojmljiva njegova suradnja s pokojnim Damirom Kukuruzovićem. Album Zoran pjeva Arsena u gipsy swing aranžmanu uradak je kojem se zahvaljujući sveprisutnom youtubeu često vraćam. Kad je muzika u pitanju Zoran naglašava kako već dugo piše tekstove koji podliježu određenim zakonitostima žanra za razliku od pjesama čija je forma slobodna. Međutim, na jednoj književnoj tribini kazuje da tek proza omogućava korištenje ogromnog bogatstva riječi koje svaki jezik nudi. Čitatelji koji prate književna zbivanja u regiji znaju da se okušao i u takvoj formi. Prije nekoliko godina objavljena mu je zbirka anegdota "Druga žena u haremu", a nešto kasnije i vrlo dobra zbirka kratkih priča "Glavom kroz zid" koju sam imao priliku čitati. Donekle očekivan i logičan spisateljski put dao mu je potrebno samopouzdanje da se okuša u romanesknoj formi. Nastao je tako i pred čitateljima u Hrvatskoj zahvaljujući zaprešićkoj Frakturi, u prijevodu Jagne Pogačnik, osvanuo njegov prvi roman "Mongolske pjege".

Predin u njemu od početka do kraja naizmjence niže poglavlja koja sadržavaju dva narativna toka s različitim protagonistima. Čitatelj sluti da to nisu tek nevezani, pripovjedni pravci već živopisni i nepredvidivi meandri koji se u nekom trenutku trebaju spojiti u jednu maticu. Dvije priče u startu su kronološki, prostorno i sadržajno prilično dislocirane, te se čini kako je takvo što teško moguće. Na samom početku autor čitatelja vraća čak u šesnaesto stoljeće u vrijeme kad je na prostor današnjih slovenskih pokrajina povremeno prodirala turska, osvajačka vojska. Nakon neuspješnog pohoda na Beč jedinice Ibrahim paše zadržavaju se na području spomenutih pokrajina sijući strah među domaćim stanovništvom. Nasilje kojem pribjegavaju turski vojnici ogleda se u pljački, paležu, ubijanju i silovanju. Žrtva jednog takvog brutalnog pohoda mlada je djevojka Duša čije dvije sestre bivaju ubijene, a bolesni otac živ spaljen u skromnoj kućici. Jutro prije tragičnih događanja ona sreće Bilala turskog vojnika prema kojem iskazuje naklonost nudeći mu koricu kruha kad se došao oprati na zdenac u dvorištu. Taj susret njezina je karta spasa jer joj Bilal kasnije omogući da pobjegne iz zarobljeničkog harema nemilosrdnog paše. Tim činom i priznanjem vlastite homoseksualnosti neobični vojnik priskrbljuje sebi smrtnu osudu kod suboraca. Promrzlu i iscrpljenu Dušu u šumi pronalazi i spašava redovnica Klara koja joj u ptujskom samostanu pruža prijeko potrebno utočište. Nasilni seksualni čin turskih vojnika priskrbljuje Duši trudnički trbuh i nešto kasnije rođenje kćeri Jelke. Obzirom da joj majka umire dva dana nakon poroda Jelka odrasta s redovnicama. U djevojačkoj dobi prelazi u službu kod protestantskog baruna Herbalda s kojim stupa u ljubavnu vezu iz koje se rađa sin koji će kad odraste biti poznat kao Dimljeni Marjan.   

Druga pripovjedna krivulja Predinovog romanesknog prvijenca započinje šezdesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme još uvijek živućeg i žilavog socijalizma u Sloveniji. U skromnim životnim uvjetima s roditeljima željezničarom Zmagom i domaćicom Karolinom u Mariboru odrasta ambiciozni mladić Vinko čija je glavna težnja umaći siromaštvu i doseći viši društveni status. Linijom manjeg otpora taj put krči članstvom i aktivizmom u partiji čije su zakonitosti sve samo ne jednostavne. U tom nastojanju suputnik, ali i konkurent mu je prijatelj iz djetinjstva Karl. Vine, između ostalog uz Karlovu pomoć, uspijeva donekle realizirati građanske ambicije. Postaje partijski funkcioner i profesor na veterinarskom fakultetu u Ljubljani. Upušta se u ljubavnu vezu s Karlovom suprugom, zubarkom Martom koja kasnije nesretno pogiba u avionskoj nesreći na Korzici nakon koje Vini kola kreću nizbrdo. Zbog ekscesa u pijanom stanju gubi posao, a dobrano narušen brak sa suprugom Gabrijelom praktički prestaje postojati. Vine ne uspijeva izgraditi dobar odnos niti sa sinom Gorazdom koji u odrasloj dobi postaje profesionalni vojnik i ambiciozni član stranke Slovenija Slovencima. Gorazdu se iz braka s Bertom rađa kćer Brina čija životna i ljubavna priča, garnirana dvama izvrsnim simboličnim detaljema, u današnje vrijeme zatvara sagu rastegnutu na vremenski period od nekoliko stotina godina.

Predin u „Mongolskim pjegama“ niže mnoštvo događaja koje oblikuju brojni likovi. Razne životne priče obuhvaćaju niz epoha i generacija. Netko drugi bi ovakav roman rastegnuo na tisuću stranica ili nekoliko tomova. Autor ovog odlučio se na kraće, ali vrlo upečatljive opise. Okosnica su dobro prezentirane emocije protagonista, njihovi ljubavni, obiteljski i općenito međuljudski odnosi i postupanja često pogonjena strašću. Nekoliko je ljubavnih veza koje započinju strastveno, ali zbog okoline gasnu ili završavaju tragično. Partnerske i roditeljske uloge uglavnom se mogu svesti pod danas često korištenu frazu disfunkcionalna obitelj. Mladenački snovi i ideali gotovo svake opisane generacije u zrelijoj dobi prerastaju u ideološka, nacionalistička, vjerska i svaka druga zastranjenja koja se ponekad manifestiraju kroz tragičnu grotesku kao u slučaju Vinka koji cijelog života zapravo želi biti Indijanac. Djeca najčešće ne žive u simbiozi s roditeljima, već im oponiraju tražeći svoj, drugačiji put koji opet u nekoj fazi poprimi oblik spirale ili bumeranga. Uloge stečene rođenjem i poduzeti kompromisi s vremenom postaju preteško breme, pa se želja za slobodom upražnjava iza paravana takozvanih građanskih ličnosti i obično se ogleda u sitnim hobijima ili preljubima. Prepisujem jednu rečenicu iz samog teksta koja možda dobro oslikava uzaludna nastojanja likova da ostave dublji trag u odvijanju svijeta: „Gore se dosađivala vječnost, a dolje su životi gubili svoj smisao i značenje“.

Zoran Predin napisao je, po skromnom mišljenju ovog čitatelja, vrlo dobar prvijenac. Ambiciozno zamišljenim i solidno izvedenim premošćivanjem provalija u vidu cijelih epoha profilirao se i dokazao kao pisac spreman okušati se u zahtjevnijim formama. Iako pripovjedna strategija u vidu dva narativna toka nije novost njegovo pisanje izdvaja se prepoznatljivim stilom i tematskim odabirom. Strast, ljubav, emocije, motivi često prisutni u njegovoj muzici našli su načina nastaniti se i u proznom tekstu. Na radost čitatelja spremnog zaploviti kroz stranice ove knjige spomenuti meandri, ne samo da sporo vrludaju i spajaju se u moćnu maticu, već u konačnici čine raskošnu deltu koja u razlijevanju stremi poljubiti more.

 
- 20:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

23.03.2021., utorak

Borovi



Početkom prosinca prošle godine napisao sam i ovdje na blogu objavio kratku crticu u kojoj iz jedne prilično osobne perspektive pričam o borovima. Za potpunije razumijevanje ove današnje priče koja je svojevrsni nastavak ili epilog poželjno je kliknuti na link u prvoj rečenici. Naime danas je priča o borovima dobila jedno novo poglavlje, možda tek prvo u nizu, a može se reći i kako je to novi početak.

Došlo je vrijeme da na brijegu, odnosno našem malom imanju u Kloštar Ivaniću osvanu prvi borovi. Trebalo je zato jučer potegnuti do Kladnika kod Kumrovca u kojem prethodno nikad nisam bio. Baš tamo je mali rasadnik u kojem jedan moj imenjak u slobodno vrijeme uzgaja i po povoljnoj cijeni prodaje borove kakve sam zamislio posaditi. Nakon vožnje kroz uski klanac uz rječicu Sutlu koja je na tom dijelu državna granica i kratkog vrludanja po prilično strmim zagorskim bregima zajedno sa starijim sinom pronalazim rasadnik koji je zapravo tek dio velikog živopisnog imanja s pogledom šumski krajolik susjedne Slovenije. Tamo nas dočekuje ljubazni domaćin koji nam prvo pokazuje okućnicu i razna mlada stabla nakon čega smo u prilici izabrati desetak bijelih borova zbog kojih smo došli. Dok oko nas fijuče sjeverac i zebe za prste on vadi izabrane sadnice iz prilično velikih posuda u kojima su dosad rasle i zajedno sa zemljom oko korijena traktorom ih prevozi do našeg auta. Tamo teške busene zemlje pažljivo umata u najlonske vreće kako bi auto ostao čist. Obzirom da je valjak zemlje oko svakog korijena popriličan uzimamo na kraju osam borova metar visokih otprilike. Kazuje nam usput prodavatelj da je baš ta obilna zemlja koju vozimo stotinjak kilometara daleko dobar preduvjet da se mlada stabla lakše adaptiraju i bolje potjeraju kad ih posadimo u novi okoliš. Plaćamo mu dogovorenu cijenu i pozdravljamo se uz okvirni dogovor o mogućem viđenju i nagodinu. U sumrak jurimo autoputom doma zbrajajući dojmove s kratkog izleta u Zagorje udišući ugodan miris mlade crnogorice. Dok sat kasnije ispod ulične lampe istovarujemo znatan teret pored klijeti u Kloštar Ivaniću već se uokolo dobrano uhvatio mrak. 

Danas popodne odmah nakon posla hitam na brijeg jer sadnja borova je trenutno prioriritet broj jedan. Pomoć i društvo ovaj put mi je mlađi sin koji je bez puno razmišljanja pristao sudjelovati u sadnji. Prilično sam zadovoljan zbog toga. Priča oko borova pokrenula je kod mene uz sve ostale i nekovrsni emotivni angažman. Zato mi je neobično važno da su moji dečki njezin sastavni dio. Povremeno mi se otme val sanjarenja u budućnost u kojoj su borovi iz ove priče velika stabla, a današnji i jučerašnji dan daleka prošlost koje se rado prisjećamo. Taman po našem dolasku stižu i susjedi, pa uz gemišt vršimo pregled sadnica i komentiramo moje planove da na djelu imanja vremenom oformim mali borik. Odmah po njihovom odlasku prihvaćamo se posla. Dok J. kopa prilično duboke i široke rupe za obilnu zemlju oko korijena ja u, za ovu priliku posuđenim, tačkama vozim sadnice i pažljivo ih polažem u novi ambijent s nadom da će dobro potjerati u visinu i širinu. Zato između ostavljamo oko četiri metra razmaka koji će se, vjerunem i nadam se, ispuniti bogatim granama. Kao pomoć i poticaj dodajemo ispod svakog malo prirodnog, organskog gnojiva što smo ga usput kupili. Kasno popodne umorni, ali zadovoljni spremamo alat i vraćamo susjedu tačke. Dok proljetno sunce tone u nedaleki horizont preostalo je samo još svako mlado stablo zaliti s malo vode i poželjeti mu u mislima dobar rast. Ako ne računamo presađivanje desetak trsova vinove loze i jednog grma aronije, ovo su prve biljke što smo ih zasadili na novom imanju. Neka im naš brijeg od danas bude novi dom.



- 20:14 - Komentari (10) - Isprintaj - #

16.02.2021., utorak

Da se ne baci


U ova epidemijska vremena ni posuđivanje knjiga nije lišeno stanovitih mjera i ograničenja. Dogodilo mi se nedavno u knjižnici neoprezno i neodgovorno doticanje knjiga prstima bez prethodne dezinfekcije ruku. Ogorčena knjižničarka gotovo me istjerala iz knjižnice kad je to uvidjela. Drugom prilikom nakon petnaestominutnog prebiranja (dezinficiranim rukama) po izloženim naslovima hladno mi je saopćila kako je moje vrijeme isteklo. Preostalo mi je u cajtnotu zgrabiti prvu primamljivu knjigu, posuditi je i izjuriti van sve u strahu da me ne proglasi literarnim bio-teroristom.

Slučaj je htio da ta posuđena knjiga bude dobra i zanimljiva što me učvrstilo u uvjerenju da pod pritiskom funkcioniramo brže, učinkovitije i bolje. Odnosno da sreću treba na neki način izazvati. Ali da se posvetimo knjizi: Njezin naslov je „Da se ne baci“, a ime autorice Boba Đuderija. Imao sam prethodno priliku čitati kraće tekstove ove simpatične Dalmatinke na internetu, ali ovo je prvi put da ih konzumiram otisnute, ukoričene kao dio kompaktne cjeline što je prošla kroz iskusne uredničke škare Marine Vujčić koja je zaslužna i za odličan naslov.

„Da se ne baci“ uvriježena je fraza dugo prisutna na prostorima takozvane regije ili, kako je netko originalno ispalio, Regioslavije. Ona je dobar podsjetnik na vremena u kojima se na ovim prostorima živjelo skromno. Hrana je bila teško dostupna i nerijetko je u siromašnijim slojevima bivala prisutna glad. O tome autentično svjedoči živopisno oslikan središnji, ženski lik ove knjige nazvan jednostavno Mater. Mater je pragmatična i praktična majka, osoba koja riječima ili zagrljajima teže iskazuje emocije, ali neprestanom pažnjom i brigom cijeloga života zapravo zaštitnički bdije nad bliskim osobama, kućnim ljubimcima, pa čak i biljkama. Manje prisutni, ali jednako upečatljivi muški su likovi, živopisni, uvijek na šalu spreman, Brat i Mali, odrasli sin, najmlađi član obiteljske zajednice.

Vrijeme ove osobne i obiteljske štorije proljeće je dvije tisuće dvadesete godine. Mjeseci su to početka, svima nam dobro poznate, pandemije. Na samom početku Mater i pas Byron dolaze na nekoliko dana u Grad, u stan u kojem žive autorica i Mali. Nešto kasnije migracija se odvije u suprotnom smjeru, pa potonji privremeno sele na Otok u kuću čiji su stalni stanovnici Byron i Mater. Opisi ponekad napete, ali u osnovi skladne obiteljske svakodnevice u karanteni, dobar su okidač i povod za vraćanje u bližu i dalju prošlost. Trenutna i minule epohe vješto su prepleteni i u tekstu čine skladnu cjelinu. Prilika je to autorici da djelomično ispiše vlastitu, osobnu povijest i u određenoj mjeri se, u maniri takozvane ispovjedne proze, otkrije pred čitateljima. To je osobito naglašeno u najdužem, meni posebno dojmljivom, poglavlju naslovljenom „Ljubavne pjesme“. U više navrata u knjizi Boba Đuderija vraća se u vrijeme djetinjstva i mladosti i prisjeća preminulih članova obitelji. Vodi čitatelja na vlastite čitateljske i spisateljske početke. Knjige okupiraju veliki i važan dio njezinog osobnog imaginarija. Kaže kako je u početku čitala poskrivečki jer je ta navada majci bivala pomalo neobična, čudna. Od silnog čitanja doživljavala je svojevrsno predoziranje slovima. Taj overdoz uzrokovao je terapiju pisanja koja traje sve do danas. Slova koja se presipavaju preko ruba uspješno skuplja i oblikuje u smislene tekstove i knjige. Već godinama koristi priliku da kroz pisanje olakša sebi. Na jednom mjestu u šali kaže kako pisac postaneš iz potrebe za grintanjem. Pridodaje još kako se lako oduševi stvarima. Preambiciozna je i sve hoće. Iako se dobar dio toga ne realizira prateće oduševljenje i entuzijazam čin su veselja. Naglašava kako prije svega voli ljude, pa je i pisati počela baš iz tog razloga. Pomalo filozofski zaključuje kako sve postoji u odnosu na drugog. U stanju je recimo na kavi dugo ljude promatrati. Kako se ponašaju? Što govore? Kako izgledaju? Iz tih opažanja gradi, u većoj ili manjoj mjeri fikcionalizirane, priče. U stanju je oslikati „savršeni spokoj banalnog događanja“.

Tekstovi i motivi Bobe Đuderije samo su naizgled banalni. Simpatičnom i savršeno razumljivom čakavicom ona zapravo na neki način zavara čitatelja. Iz svojevrsne neambicioznosti, sklonosti da se piše o svakodnevnom, običnom često se rađa velika književnost. Đuderija kroz brojne baze često kroči na ozbiljne, duge staze. Koristeći šalu i ironijski odmak zapravo ispisuje ambiciozne kartice. Ambicija u smislu pokazivanja osjećajnosti i ljudskosti u kombinaciji s talentom za pisanje živi je dokaz da je pomoću književnosti moguće ljude grliti.


 



- 14:47 - Komentari (12) - Isprintaj - #

05.02.2021., petak

Leptir

Dan je bio prilično dug i ispunjen i kao takav zaslužuje malu blogersku crticu na kraju. Počeo je prije nego što je sunce bljesnulo nad zadnjim krpama mraka. Kroz polutamu snen i nerazbuđen dokotrljao sam se do posla. Tamo me umjesto dobro jutro dočekalo treba ovo, trebalo bi ono. Takvi obrasci potrajali su sve do kraja radnog vremena. Osim uobičajenih poslova na kraju radnog tjedna trebalo je još odraditi nekoliko nenadanih. U jednom trenutku uočio sam kako mi taj zgusnuti raspored odgovara do neke mjere. Osjećao sam se dobro, korisno, živo. Pomislio sam pomalo samodopadno kako drugi kreiraju traženja za moja gotova riješenja. Ponesen tim adrenalinom odlučio sam i nakon posla nastaviti aktivno. Trebalo je samo navući radno odijelo i zaputiti se do klijeti na brijegu. Tamo se uvijek nađe nekog posla. Odmah po dolasku hladan tuš. Zidovi u podrumu sanirani prije zime opet su na mjestima vlažni, mokri gotovo. To znači samo jedno: Treba opkopati temelj i napraviti drenažu izvana. Dodatni trošak i briga. Ne dam se smesti i krećem s planiranim poslom. Stružem staru boju i nanosim sredstvo protiv vlage. To je prilično težak fizički posao koji mi ipak pričinjava zadovoljstvo. Kad stignem do najudaljenijeg kuta sobe ugledam crnog leptira sklopljenih krila. Tad mi sine kako sam ga još puno prije vidio u tom kutu. Zapravo bio je tamo svaki put kad sam navraćao u zadnjih dva mjeseca, možda i duže. Potpuno nepomičan proveo je najhladniji dio godine u tom tamnom, neuglednom ćošku. Bio sam suguran kako je iz velikh crnih krila još prošle godine iščeznuo život. Krenuo sam prema njemu rukom u namjeri da ga izbacim van kroz otvoren prozor. Na moje iznenađenje krila su se najednom rastvorila i pokazala kako sam uvelike u krivu. Ne samo da u njima još ima života nego su s gornje strane šarena i puna raznih boja. Oprezno sam ga uhvatio prstima i prenio do prozora na kojem je još nekoliko puta oprezno zalepetao. U kontra-svijetlu vidjelo se kako zapravo otresa sa sebe sitnu prašinu. Ostavio sam ga na suncu i nastavio raditi. Svako malo pogledavao bih prema prozoru na kojem je stajao. Kad se počelo mračiti krenuo sam upaliti svijetlo. Umjesto sjaja neonske lampe dočekalo me još jedno neugodno iznenađenje, njezin glasan prasak i nestanak struje u cijeloj klijeti. Nakon početne smušenosti nazvao sam prijatelja električara koji me uvjerio kako se problem može otkloniti i da se ne trebam puno brinuti. Preostalo mi je počistiti, pokupiti alat, zatvoriti i krenuti doma. Već sam bio u autu kad mi je najednom sinulo: leptir. Vratio sam se nazad i pretražio sve oko prozora vani i unutra. Međutim njega tamo više nije bilo.

- 21:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #

01.02.2021., ponedjeljak

Nova šuma

Današnje vedro, snježno popodne rezervirano je bilo za kratki izlet u šumu Marču blizu Ivanić-Grada. Šuma je privlačna u svim godišnjim dobima. Svaki put kad se tamo zateknem učini mi se da je za nijansu drukčija, kao da poziva na novo promatranje i otkrivanje. Istovremeno je donekle mistična posebno u sjenovitim teško dostupnim dijelovima. Prekrivena snijegom osobito je zanimljiva. Bijeli pokrov priguši gotovo sve zvukove. Tek povremeno prolomi se graktanje vrana ili topot snijega što se stropošta s grana visokih stabala. Na ulazu i rubnim dijelovima dočekao me snijeg koji se ubrzano topi i stvara male potočiće koje valja preskočiti ako ne želite hodati mokre obuće. Koračanje po takvom putu povremeno preraste u šljapkanje kroz blato. U dubljim predjelima gdje se sunce dugo penje do linije obzora i kratko i škrto probija kroz granje više je neugažene bjeline. Tamo osim mene nitko danas nije prošao. To sudim po odsustvu otisaka čizama i automobilskih kotača. Ujednačeni ritam mojih koraka u tom dijelu generirao je ono uhu ugodno škripanje snijega i krckanje leda. Nakon određenog vremena ti zvukovi učine da misli postignu ravnotežu i dosegnu sklad i ugodu koju sam u šumu došao potražiti. Svuda uokolo dominiraju visoka stabla golih grana na čijim izdancima su jučer izrasli bijeli listovi i plodovi. Ispod njih gospodare veprovi čiji tragovi svjedoče o brojnosti i aktivnosti. Na svaki glasniji zvuk osvrtao sam se uokolo pomalo u strahu od susreta s jednom takvom družinom. Ostali su međutim danas samozatajni i nezainteresirani za moju pojavu. Pokazale su se nakratko tek dvije mlade srne koje su šmugnule u bijeli gustiš čim sam pokušao fotografirati ih. Nakon više od dva sata ugodne hodnje, dok se sve škrtije sunce skrilvalo iza oblaka na obzoru, osjetio sam hladnoću i umor u nogama. Valjalo je tad ubrzati korak i napustiti šumu prije sumraka. Za leđima mi je ostao nepregledni labirint od drveća, avenije velegrada divljih životinja u kojem smo mi ljudi tek povremeni gosti. Mobitelom sam u prolazu uslikao nekoliko fotografija, a po povratku doma napisao ovih par redaka da posluže kao podsjetnik na današnji dan jer već sutra šuma će biti drugačija.


- 19:04 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Veljača

Polagano, mistično probija se veljača. Mjesec sanjara, umjetnika, Vodenjaka. :)


- 09:07 - Komentari (8) - Isprintaj - #

28.01.2021., četvrtak

Bright side of the moon


- 08:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

24.01.2021., nedjelja

Sutra je novi ručak

Dobar tek vam želim ili bolje reći u slast. Upravo takvu vrstu užitka možete očekivati ako zavirite među korice novog kriminalističkog romana "Sutra je novi ručak" splitskog pisca Ivice Ivaniševića. Književni sladokusci ovog žanra zasigurno će omastiti brk prateći zgode glavnih protagonista starijeg inspektora Nalisa i njegove mlađe kolegice Nine. Upravo taj netipični, istražiteljski dvojac, Splićanin osebujnog, metodološkog nerva i tajnovita Zagrepčanka na početku policijske karijere istražitelji su pomalo bizarnog trostrukog ubojstva. U razmaku od nekoliko dana u samom središtu Splita osvanu tijela međusobno povezanih muškaraca obučenih u različite legionarske uniforme. Na autoritet i pravila slabo osjetljivi Nalis i inteligentna šreberica Nina vode istragu uvrnutog slučaja u smjeru koji je logičan policijskom postupanju sve dok ih u tom ne ometu autoriteti s viših instanci. Iako u mnogočemu različiti, međusobno dobro funkcioniraju i vremenom sve bolje komuniciraju i upoznaju se. Ivanišević, između ostalog, kroz dijaloge dobro dočarava njihove karaktere, navike i osobne povijesti. Uz njih kroz istragu ubojstava defiliraju brojni sporedni likovi jednako uvjerljivo opisani. Moram se pohvaliti kako sam u jednog od njih ispravno posumnjao u relativno ranoj fazi romana iako krivac biva otkriven na samom kraju. To mi ni najmanje nije pokvarilo užitak čitanja. Čak štoviše, pomoglo mi je uživiti se u ulogu čitatelja detektiva koji prati brojne tragove ovlaš rasute po cijelom tekstu. Autor osnovnu fabulu vješto uklapa u ambijent našeg najvećeg primorskog grada. Prepletena življenja svih aktera u ovom romanu tek su zapravo komadić velike socio-ekonomske slagalice vremena koje živimo. Kroz lik inspektora Nalisa usputno veze priču o hrani, odnosno načinu na koji joj pristupamo, te koliko vremena i važnosti joj posvećujemo. Kao što začini finom jelu poboljšavaju okus tako crtice o hrani garniraju ovu književnu poslasticu. Pripovjedački jezik vrlo je precizan, bogat i slikovit. Rečenice su oblikovane pažljivo i sa velikim umijećem bilo da se radi o pripovjednom standardu ili izvrsno napisanim dijalozima na dijalektu koji su u stanju nasmijati čitatelja, ali i učiniti da se prepozna i dobro zamisli. Tekst obiluje brojnim stilskim figurama ponekad zamotanim u celofan ironijskog konteksta što prodonosi dojmu stiske originalnosti. Ipak osnovna potka priče pažljivo je i promišljeno složena kriminalistička slagalica. Čitatelj postpno stranicu po stranicu u nju biva uvučen. Zajedno sa svim akterima, vođen vještom spisateljskom stretegijomm, u prilici je pretpostavljati, tražiti i otkrivati ključ raspleta. Pri tom ne ostaje uskraćen za spomenutu slast i ugodu što je donosi dobra književnost.


- 07:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #

22.01.2021., petak

Vincekovo


Vrlo rijetko na poslu pijem alkohol. Ako se dogodi, onda je to mala količina i neka posebna prilika. Ponekad s kolegom petkom popijem čašu vina ili malo pivo uz finiji gablec. Tako je bilo danas. Lignje na žaru morali smo utopiti u malo bijelog vina. Pretražujući naše skromne zalihe naiđoh na butelju Rajnskog Rizlinga Kešer iz kalničkih podruma. Kako nam nije bio poznat put kojim je ta butelja dospjela do našeg stola dali smo se u malo istraživanje, odnosno nagađanje njezina podrijetla. Kušajući njezinu finu, aromatičnu tekućinu složismo se da je moguća poveznica ivanićki župnik koji je iz Kalnika. Moguće je on nedavno simbolično darovao našu kuhinju u znak zahvale za smještaj i prehranu volontera koje je organizirao za pomoć nakon potresa. Ako je to istina onda smo na neki način uz gablec pili misno vino. Razmišljajući tako naglas kolega se najednom sjeti da je danas rođendan jednom našem zajedničkom poznaniku koji je usput i veliki ljubitelj vina. Govorim mu kako mi ne treba objašnjavati kojim su mu tokom išle misli i kako se najednom sjetio tog rođendana. Nakon toga preostalo nam je samo nasmijati se i otpiti u njegovo ime. Mala je mogućnost da ću danas tog poznanika sresti. Zato sam mu preko Facebooka čestitao rođendan i Vincekovo.


- 13:56 - Komentari (8) - Isprintaj - #

17.01.2021., nedjelja

Frozen

Jezero Sudarice u šumi Marči blizu Ivanić-Grada.


- 21:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2021  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o koječemu i razmišljanja potaknuta istim.