Usputne bilješke

Nikad nisam bio u Trebinju. Zapravo u jednoj prilici našao sam se blizu tog istočnohercegovačkog gradića. Vraćajući se s Pelješca u Ivanić naivno sam pretpostavio kako ću preko Hercegovine i Bosne uštedjeti na vremenu i novcu. Ako iz Hrvatske u BiH uđete blizu Čepikuća (to ime pamtim iz ratnih izvještaja) onda vas na putu za Mostar očekuje nekoliko neobilježenih križanja. Ako ste slab poznavatelj lokalne geografije (kao ja) onda tek pojavom natpisa Opština Trebinje shvatite da ste zalutali. Preko preče, okolo bliže. Tako kaže izreka.

Na tu pomalo neugodnu epizodu iz nepreglednog, hercegovačkog krša podsjetio me ovih dana pisac Namik Kabil svojom knjigom upečatljivog naslova Beskućnik. Zapravo njegovo ime (na prvu sam pogrešno pomislio da se radi o strancu i da ću čitati tekst prosječnog prijevoda) i pisanje mi je ugodno otkriće. Kad sam na poleđini, među ostalim biografskim podacima, pročitao da je scenarist filma Kod amidže Idriza znao sam da među koricama leži zanimljiva priča.

Naime Kabil je odrastao u Trebinju. Ranih devedesetih zbog ratnih zbivanja i neposredne opasnosti roditelji napuštaju obiteljsku kuću i sele privremeno u Dubrovnik. On sam otisnuo se "preko bare" i sreću potražio u Americi gdje ostaje devet godina da bi se naposljetku nastanio u poratnom Sarajevu. Nakon smrti roditelja zajedno sa sestrom nasljeđuje spomenutu kuću "dole" u koju sve rjeđe odlazi. Većinu vremena prazna kuća prepuštena je tako zubu vremena i neminovnom propadanju. Kabil posredno na stranicama ove knjige s čitateljima dijeli uspomene i opisuje trenutnu prazninu među zidovima kuće i melankoliju vlastite memorije povezanu s njom. Razapet je praktičnim razlozima koji uključuju i moguću prodaju i sentimentima koji ga sputavaju i oplemenjuju istovremeno. U trenutku kad spoznam njegove nedoumice u dobroj mjeri se poistovjećujem jer i sam trebam naslijediti kuću i Bosni koja od rata stoji prazna i među zidovima čuva uspomene na odrastanje. Već dugo mi na stranicama knjige netko nije vlastitom pričom ovako dobro preslikao obrise moje neodlučnosti.

Dodatna vrijednost ove knjige u mojem čitateljskom imaginariju je stil i vokabular. Kabilovi jezični konstrukti povremeno me katapultiraju u djetinjstvo i bude uspomene na drage ljude koji su izgovarali navlas iste rečenice i fraze. U uvodnom poglavlju naslovljenom Pohovani kaktus cijeli je traktat ispisan kurzivom koji obiluje takvom rustikalnom, jezičnom građom, a poanta je da u kući koja se u zimi ne koristi mora biti ispušćana voda. Trebinje Kabilu danas simbolizira povremene dolaske i sjećanje na prošlost. Sve rjeđi povratci građa su za priču o mladosti, roditeljima, rođacima i prijateljima koji su rasuti po svijetu ili na mezarju. Prilika je to i za propitivanja vlastitih odluka i dvojbi. Na više mjesta navodi da je odnos sa rodnom kućom zapravo kompleksan.

U jednoj prilici dugo odgađa posjetu da bi ga kad se ona konačno dogodi u banji dočekali štakori. Ta epizoda ga zgadi, ali potakne na praktično djelovanje. Rodi se tako ideja da nekom investitoru ustupi nekretninu na čijem će mjestu ovaj izgraditi manju zgradu. Zauzvrat bi on i sestra u toj zgradi svaki dobili stan. To međutim uključuje potpuno rušenje stare kuće što mu stvara nove dvojbe i kolebanja. Za mišljenje oko tog pitanja obraća se bolesnoj, praktički umirućoj majci koja mu donekle razrješuje dvojbe. To je opet prilika da odvrzi fim unazad i u tom poglavlju isporuči sentimentalnu priču o roditeljima kojoj rat čini glavnu okosnicu. Pri tom je prilično realan, ali istovremeno vrlo književan. Pripovjedač s mjerom, po mom ukusu, rekao bih. U opisivanju obiteljskih i općenito međuljudskih odnosa izravan je, a prema sebi iskren. Protagonisti ove knjige ljudi su sa imenom i prezimenom. U njoj nema okolišanja i lažne političke korektnosti, a istovremeno je stilski dotjerano i jezično bogato. To je dobro vidljivo u poglavlju Ulica svetog Đurđa koje je zapravo priča o ocu, uglednom trebinjskom liječniku koji je, kao i drugi Muslimani, u ratnom vihoru prisiljen napustiti mjesto boravka iako u njemu nema izravnih ratnih djelovanja. Odlazi živjeti privremeno u Dubrovnik, zatim u Sarajevo. Naposljetku se ipak vraća u Trebinje u kojem do smrti živi. Pišući o bliskoj osobi Kabil dopušta pripovjedaču u sebi dozu sentimentalnosti, a pritom vješto bježi od patetike. U odnosu na mjesto odrastanja izrazito je nostalgičan posebno u dijelu u kojem opisuje Begovu kuću. Prepoznatljivi amblem orijentalnog Trebinja sravnjen sa zemljom devedesetih. Međutim i za nostalgiju ustvrđuje kako ima rok trajanja i s vremenom počne blijediti.

U završnim poglavljima autor na volju pušta filozofa u sebi da se razmaše. Priča Mušema od ljudske kože filozofski je i sociološki mirko-esej na temu doma. Navodi upečatljiv primjer američkih homlessa kojima je svjedočio dok je živio i radio u Santa Monici. Ti nesretni ljudi duboko su mu usjekli u sjećanje i potaknuli ga na razmišljanje i djelovanje. Kao mini-istraživanje za pripremu ove knjige nenadano je nekolicini prijatelja postavio pitanje: Što je i gdje je tebi zapravo kuća, imaš li ti svoj dom? Većina njih biva iznenađena tim izravnim pristupom, zamisli se, nešto neodređeno odgovori ili postavi isto protupitanje. Potiče zapravo time i čitatelja da promisli i postavi sebi to pitanje na koje nema univerzalnog odgovora. Sam autor nudi jedan od mogućih, što ujedno može poslužiti i kao efektan završetak ove književne preporuke: Dom je tamo kamo se čovjek rado vraća. Dom je mjesto gdje se čovjek osjeća sigurno. Dom je napravljen od ljudi sa kojima živim, od ljubavi i uspomena.

U zadnjih dvadesetak i kusur godina više puta imao sam priliku sudjelovati u berbi grožđa. Kao jedan naturalizirani Moslavac i umjereni ljubitelj vina smatram da ponešto znam o naravi te, ajmo reći, ceremonije. Osim same berbe, muljanja, prešanja, pretakanja odnosno cjelodnevnog vrzmanja prilika je to za viđenje i druženje s prijateljima i poznanicima. Zadovoljstvo nakon obavljenog posla uvijek je izraženo. Osjećaj pripadanja (uz gemišt) neminovno biva pojačan. Javi se djelomično i neka iskonska potreba vraćanja zemlji i suncu odnosno zahvalnost na plodovima koji će u tami podruma dozrijeti u kapljice što krijepe duh i tijelo da se tako slobodnije, pjesnički izrazim.

Oboružan tim iskustvima berbe grožđa proteklog vikenda bio sam u prilici iskusiti nešto slično, am pak različno kak' bi rekli susedi Slovenci. Naime, naši prijatelji i kumovi odnedavno posjeduju nemali maslinik u Istri blizu mjesta Brtonigla. Ako sam ja, kad je vino u pitanju, naturalizirani Moslavac za njih slobodno mogu reći da su takvi Istrijani ako o maslinovim ulju govorimo. Nakon prošlogodišnje, prve berbe o kojoj su mi pričali odlučio sam ove godine pomoći i iz prve ruke iskusiti kako je to sa žilavih stabala skupiti sitne plodove što daju žitku, zlatnu tekućinu neponovljiva okusa i velike nutritivne vrijednosti.

Kako Istra nije baš blizu valjalo je u nedjelju poraniti i biti na nogama već oko četiri ujutro. Prije pet kuma M. kupi me, pa po mraku autoputom jurimo ka Zagrebu. Tamo nas čeka njena vedra i nasmijana seka Ž. u čijem društvu nastavljamo dalje. Razgovaramo i šalimo se u vožnji se dok se iza brda Gorskog Kotara kroz mrklinu (ha koja riječ) neuspješno probija zora. Tek oko Grobnika razabire se tama i ustupa mjesto oblačnom jutru. Komentiramo to dok ispijamo brzinsku kavu na Vratima Kvarnera i gledamo more i niske oblake iznad njega. Iza Učke kako odmičemo po ipsilonu nebo biva sve vedrije da bi nas u dolini Mirne i na samom cilju u mjestašcu Katunari Pisini dočekalo idealno sunčano vrijeme. Po vlažnoj istarskoj crvenici kližemo zadnji kilometar kako bi se obreli usred maslinika orni za posao što je pred nama.

Dok nas troje svježinu jutra stresamo rakijicom i mumlamo pršut i sir vrijedni domaćin M. s prijateljima i kumovima već uvelike napada. Vesela grupica Samoboraca neumorno trese sitne grane s kojih po raširenim mrežama frcaju sitni plodovi na sve strane. Pridružujemo im se i krećemo po uputama skupljati pobrano iz mreža u kašete. Nakon kratke aklimatizacije već smo ugrijani u kratkim rukavima. Adaptiramo se upoznavajući malo - pomalo, meni novu, ekipu koja neumorno uz pomoć električnih treskalica puni dugačke mreže. Dok ih potežemo, punimo kašete i jurcamo po nemalom masliniku sunce je sve više kao i radna temperatura. To zahtjeva povremene stanke i okrepu uz gemišt koji itekako prija.

Oko podneva N. nam pravodobno i autoritativno sugerira da se nacrtamo kraj logističkog kombija gdje na roštilju cvrče sočni komadi kotleta, steaka i ćevapa. To nam uopće ne pada teško. Dapače, u hladu jedne stare masline improviziram na kašeti i uživam u okusu sočnog mesa sve pojačano domaćim kruhom na koji mažem namaz od bakalara, ugodno otkriće. Sve naravo zalijevam neizostavnim gemištom. Ručak za poželjeti u neponovljivim ambijentu.

Odmah nakon jela hitamo dalje jer dan je kratak, a tek smo na polovici. Dok M. u hodu koordinira cijelu akciju, a djevojke odlučno potežu mriže i nemilice pune kašete pridružujem se veseloj ekipi Samoboraca. Preuzimam povremeno ulogu takozvanog tresača s neobičnim alatom koji izgleda kao neke moderne vile dok miruje. Kad se upali vrhovi vibriraju i tresu grane na kojima su masline. Četiri takva stvaraju priličnu buku praćenu šuškanjem lišća iz kojeg se praši sve u šesnaest. Pritom sa rodnih grana frcaju sitni plodovi kao neka nadrealno krupna kiša. Sve praćeno grajom i dobronamjernim dovikivanjem u kojem prednjači G. veseljak što je u stanju svaku konverzaciju pretvoriti u zajebanciju. U šali mi govori kako je na početku mislio da sam svećenik. Međutim kad mu velim da sam fotograf prišiva mi nadimak Lupino, pa me onda kroz smijeh svi tako zovu. U takvom raspoloženju posao ide glatko, a vrijeme leti brzo i dok se okrenete sunce je već nisko, a sjene sve duže.

Drugi dan predvečer zove me M. kako bi se još jednom zahvalio na pomoći. Govorim mu kako mi ne mora posebno zahvaljivati jer mi je bio gušt. U glasu mu čujem umor, ali i zadovoljstvo. Trebalo je nakon što smo mi u žurbi otišli skupiti sve kašete, spremiti ih u kombi i odvesti u uljaru, tamo ostaviti i drugi dan doći po ulje. Kaže da je urod bio dobar. U posudama od inoksa u Ivanić je iz Istre stigla tekućina koja će svako jelo učiniti boljim. Kad je okusite na nepcu vam se nađe esencija. Ono najbolje od crvene zemlje i zlatnog sunca.

Utorak je prije podne. Osmi je dan desetog mjeseca. Donedavno neradni, Dan neovisnosti. Po novom radni, Dan Hrvatskog sabora. Stojim u centru Ivanića ispred penzionerca i promatram križanje Tomislavove i Vladimira Nazora. U mislima mi se vrte stihovi: Odlazi cirkus iz našeg malog grada / širokim drumom što izlazi na most. Odlazi cirkus i ja se pitam sada / 'ko je domaćin / a 'ko je bio gost.


Proteklog vikenda u našem malom gradu dogodila se Bučijada, jubilarna dvadeseta. Dvije i pete bio je to mali sajam proizvoda od buče na gradskoj tržnici. S godinama je rastao i pretvorio se u veliku, gotovo trodnevnu manifestaciju što okupira pola grada. Promatram plato na kojem se odigrala glavnina događanja. Prethodnih dana mjesto u koje gledam okupirale su sotine ljudi. Mladi, stari, klinci. Redovi raznih štandova, kafići, zalogajnice, ogromna pozornica nasred ceste. Šušur, vika, smijeh, muzika. Prilika za viđenje i druženje. Puno poznatih lica, još više nepoznatih. Zagrepčani dostojanstvena držanja obilaze štandove i zagledavaju. Cijele obitelji odsvuda sportski-elegantno dotjerane defiliraju grupno kroz mnoštvo. Sredovječni parovi ruku pod ruku jedno drugom priuštili su izlazak. Djevojke namještenom ležernošću išću pažnju vršnjaka koji se prave da ne primjećuju. Najmlađi uspješno žicaju roditelje slatkiše, igračke, još jednu vožnju. Neumorna klinčadija vršlja po slami što se kovitla kroz njihovu ciku. Mobiteli neumorno škljocaju i snimaju. Od šarenila bezbrojnih buča i vesele jeseni u Ivaniću stavarju digitalne uspomene. Mi domaći držimo se malo po strani. Kad je potrebno zauzmemo gard gostoprimstva. A opet poželimo biti i obični posjetitelji, promatrači kao i svi drugi.

Danas ujutro ista pozornica za sasvim drugu predstavu. Nepoznati sredovječni čovac s buntom papira hita pogleda usmjerenog ka općini. P. na rasklimanom biciklu obilazi svoje punktove i traži plastične boce ignorirajući blago sažalne poglede prolaznika. Gospodin D. s rukama u džepovima hoda kroz park kao da negdje žuri, a zapravo zamišljen krati vrijeme otkako mu je žena umrla. Mlada simpatična mama koju znam po viđenju gura kolica dok istovremeno vodi monolog sa svojom bebom koja je možda već zaspala. Trojac srednjoškolaca u šali se naguravajući mljacka nešto iz pekare zamotano u škrnicle. Vozač dostavnog kombija zaustavlja napola na nogostupu, drži u ruci mali paket i telefonira stranci koja možda još u šlafroku hoda njemu ususret. Gospođa D. sa štapom u ruci čilo gestikulira i tumači susjedi za neku treću osobu da je bila jako bezobrazna i da tako više ne može. Indijski radnici na nekom svom rahlom jeziku dovikuju se dok nose alat na skelu što su je postavili prošli tjedan.

Mogao bi ovako satima stajati, gledati ljude i pisati. Upijati bilo grada kojeg iz godine u godinu sve bolje osjećam svojim. Ipak na kraju odlučujem krenuti za poslom. Prepustit ću se još samo minutu-dvije rezimiranju sadržajnog vikenda i zrakama što se probijaju kroz krošnju. Opet kao u stihu: To prkosno sunce pred zimu.

Znate onu pjesmu: U Virovitici / ne postoje pritisci / i mirno žive svi / kao hipici / u Virovitici. Tako otprilike djeluje taj pomalo uspavani gradić na rubu Podravine. Dobro, nije baš potpuna siesta kao u pjesmi. Događa se nešto, ljudi rade, kreću se, promet se odvija, ali sve skupa nekako je ravničarski mirno. Baš tamo zaputih se početkom mjeseca u lokalnu bolnicu. Razlog: snimanje glave. Nakon što su mi neurokirurzi na Rebru prije petnaest godina malo švrćkali po glavi i praktički mi produžili život svake dvije do tri godine moram na MR, pa na kontrolu. Logično pitanje: Zašto, kao i svi koji žive blizu Zagreba, ne obavim tu pretragu u nekoj od zagrebačkih bolnica? Odgovori: 1. U zagrebačkim bolnicama čeka se barem dvostruko duže. 2. Promet u samom gradu radnim je danom postao nepodnošljivo kolonijalan. 3. Jednom sam već obavio to snimanje u virovitičkoj bolnici i iskustvo je dobro. 4. Da mi stražnjica vidi puta, odnosno nije daleko i vožnja do tamo čist' je ugodna.

Krećem oko osam. Računam da su mi dva sata lagane vožnje sasvim dovoljna da se prije deset nacrtam na prijemu radiologije. Odlučujem ignorirati auto-put, pa do Kutine uz muziku s radija prolazim kroz sela. U samoj Kutini obilazim centar i skrećem lijevo prema Garešnici, pa dalje do Grubišnog Polja. Ta dionica pravi je užitak za vožnju. Promet je slab, a dobra, široka cesta prolazi kroz polja obrubljena proplancima i šumarcima. Kao na američkom srednjem zapadu. Nakon Grubišnog Polja jednako dobar put spušta se kroz šumu da bi završio u ravnici u samoj Virovitici.

Na radiologiji me mlada, ljubazna sestra upućuje u detalje pregleda kojem se podvrgavam možda već deseti put. Upozorava me da će potrajati i do sat vremena tijekom kojih treba mirno ležati i ne pomicati glavu. Oni koji su iskusili MR znaju da je to uski tunel koji reproducura neobičnu kombinacija lupkanja, zujanja i pištanja. Neki ljudi u tom stisnutom okruženju osjećaju nelagodu. Skloni su strahu ili čak panici. Jedan poznannik pričao mi je da, kako bi skrenuo misli sa neugodne buke, moli krunucu. Međutim, meni ta smiješna kakofonija ne smeta. Čak štoviše nakon nekog verema od nje mi se počne spavati. Međutim taman kad se naviknem na jedan monotoni zvuk od kojeg mi se prispi on prestane, pa počne drugi koji me razbudi. Ali ovaj put sve skupa toliko je dugo trajalo da sam unatoč tim promjenama zaspao. To je primjetila i komentirala ljubazna sestra kad me na kraju izvukla iz tunela. Rekoh joj, šaleći se, da bi bolje odkunjao da nije stalno mijenjala kombinaciju lupanja, zujanja i pištanja. Ona mi opet u šali odgovara kako će gledati da drugi put bude monotono kako bi se mogao dobro naspavati.

Nakon bolnice odlučujem malo pješice prošvrljati po samom gradu, odnosno njegovom centru. Obilazim skladno uređen i dobro održavan park u čijem središtu na povišenom dominira dvorac sada u svojstvu gradskog muzeja. Okidam nekoliko fotografija mobitelom (da se nađe za blog) i sjedam na kavu na samom rubu parka uz prometnu cestu. Kratko škicnem za susjedni stol gdje se dvije gospođe osim kavom goste i palačinkama, pa se i sam odlučujem za tu kombinaciju. Očekujem mali desert za uz kavu. Međutim, konobar na stol ispred mene stavlja cijeli obrok, dvije velike zasitne palačinke krcate Nutellom i prelivene čokoladnim i karamel preljevom. Doza šećera dovoljna za tri dana. Ipak nakon početnog ustezanja uspijevam savladati šećernu bombu koja mi daje toliko energije da bi kući mogao pješice.

Nakon kave i obilnog deserta odlučujem da natrag neću istim putem. Opciju preko Đurđevca također eliminiram jer sam ju isprobao prije tri godine. Gmaps mi pokazuje da postoji i treća plava crta za koju se na kraju odlučujem. Kasnije se pokazalo da sam je možda trebao zumirati i vidjeti da nije tako jednostavno kako na prvu izgleda, ali nisam to učinio. Sjedam u dobrano zagrijani auto, palim klimu i vozim natrag do Grubišnog Polja. Tamo skrećem desno i po relativno solidnoj lokalnoj cesti dolazim do Velikog Grđevca u kojem me navigacija šalta lijevo-desno, pa opet na lokalnu cestu kroz mjesta Donja i Slavinska Kovačica gdje cesta biva sve uža i lošija, a promet se od rijetkog pretvara u nema prometa, odnosno samo ja na cesti. Na ulazu u mjesto Orlovac teta navigacija mi govori da skrenem lijevo ma makadamski put. Tu već postajem oprezan i odlučujem uživo provjeriti o čemu se radi. Pristajem ispred jedne kuće na čijim se vratima pojavljuje oprezni vlasnik. Nakon što mu prezentiram svoje dvojbe on me mi potvrđuje da moram po makadamu. Nerado skrećem na isti i kroz oblak prašine dolazim u Novu, pa u Staru Plošćicu gdje opet moram lijevo sve po makadamu koji se na kraju pretvara u šumski put. U kabini osjećam lagani miris prašine koja lako može zaštopati filter zraka ili klimu koja naveliko radi. Da bude zanimljivije ponestaje internet signala, pa teta navigacija više ne zna moju lokaciju. Dolazim u iskušenje vratiti se nazad skroz do Grubišnog Polja, ali to bi značilo poraz i vjetar u prsa mojim budućim ruralnim istraživanjima lijepe naše domaje. Po intuiciji skrećem na jednom neobilježenom križanju usred šume čiji se kraj ipak na nazre prije mjesta Srijedska gdje se ponovno ukazuje i pomalo zaboravljena asfaltna podloga. Nakon što auto bijel od prašine parkiram u Ivanskoj kako bi provjerio da je najteže iza mene ekipa iz lokalnog kafića potvrdi mi da mogu dalje i dobrano se nasmije kad im kažem da dolazim iz Grubišnog Polja. Kad se napokon dokopam magistrale u Štefanju tek onda odahnem. Na povratku u Ivanić odmah idem oprati auto koji izgleda kao da je prošao kroz pustinjsku oluju. Pritom se sjetim one stare poslovice: Preko preče, okolo bliže. Ipak nije mi žao zbog improvizacije. Poslužila je, ako za ništa drugo, onda kao materijal za priču.


FOTO

Drugu polovicu našeg izleta u rodni kraj odlučujem započeti korisno. Naime, kuću koju spominjem u prvom dijelu ovog putopisa otac mi je odlučio darovati. S tom odlukom slažu se i drugi mogući nasljednici, članovi obitelji. Odnosno odriču se svog dijela u moju korist kako bi to pravnici rekli. Ideja mi je iskoristiti ovaj posjet kako bi se raspitao za proceduru formalnog prijepisa. Dok mlađi snovac još spava, stariji i ja u ponedjeljak ujutro već oko sedam smo pred općinskim sudom u Travniku. Mladi policajac na ulazu upozorava nas da smo uranili jer službenici sa strankama rade od osam. To nam daje priliku za kavu i rani desert u slastičarnici Egipat preko puta. U osam sam unutra prvi na vratima gruntovnice. Tamo bivam zabrinut i razočaran kad mi službenica kaže da u zemljišnim knjigama nema nekretnina koje se vode na mojeg oca. Ali odmah potom upućuje me u katastar za koji pretpostavlja da ima starije podatke koji me zanimaju. L. mi čini društvo dok pješačimo do zgrade općine u kojoj je smješten katastar gdje ipak imamo više sreće. Tamo ljubazna službenica u arhivi nalazi čak tri posjedovna lista u kojima se otac vodi kao vlasnik ili suvlasnik. Izdaje nam sva tri i upućuje u formalnosti prijepisa i upisa vlasništva. Koristim priliku i pitam je za trasu buduće brze ceste o kojoj sam načuo da bi navodno trebala proći blizu naše parcele i same kuće. Sliježe ramenima i šalje me na drugi sprat u službu za urbanizam. Na putu do tamo zaustavlja me potrir i strogim glasom odreže da ne mogu gore u kratkim hlačama. Bez razmišljanja mu odgovaram: Dobro, onda se vidimo opet sutra!

Vraćamo se na Kraljevice i budimo J. On odmah pita gdje ćemo na ručak. Nakon kraćeg vijećanja izbor pada na pizzeriu Cedar u Travniku. Kratko odmaramo i već oko podneva smo u skladno uređenom ambijentu u kojem dominira drvo. Naručujemo i gostimo se obilnim, hrskavim kolutima dobrano ispunjene površine. Potom hodamo do Šarene džamije blizu koje pronalazimo slastičarnicu u kojoj poslužuju baklave i crnu kavu koju zovu Bosanska. Naručujemo i iz malih bakrenih džezvi točimo žitku tekučinu u fildžane, minijaturne šalice bez ručkice. Dok se gostimo sočnom slasticom i domaćom kavom promatramo mnoštvo prolaznika i turista. Osluškujemo žamor ljudskih glasova i buku radnog dana travničke čaršije. Ne mogu se oteti dojmu da je taj dio grada dobrano prožet orijentalnim naslijeđem. Pokušavam zamisliti, vezire, age, begove, konzule, zanatlije, trgovce, raju, sirotinju, prosjake i sve one koji su u prošlosti oblikovali ovaj grad i ovu zemlju bogate i žilave istorije na čijim temeljima dobrano počiva i ovovremena svakodnevica.

Predvečerje koristimo za kratki izlet do Busovače. Tamo nas dočekuje mladi bračni par Lj. i B. Pokazuju nam nedavno kupljenu novu kuću u koju trebaju preseliti. Pričamo s njima uz pivo dok njihov petogodišnji D. neumorno trči za loptom i juri na romobilu po novom dvorištu što je možda najbolji dokaz da je selidba iz stana u kuću s okućnicom pun pogodak. Na povratku smo opet u Travniku treći put taj dan. Koristimo toplu večer ljeta na izdisaju za šetnju po glavnoj ulici koja je u večernjim satima zatvorena za promet i puna šetača. Promenada po kojoj gazimo nekako spontano, prirodno slije se do Konaka, velike, skladno uređene ćevabdžinice u gornjoj čaršiji pa taj splet okolnosti tumačimo kao znak da trebamo upriličiti jednu kasnu mesnu večeru. Naručujemo i gostimo se kao da nismo tri dana jeli. Kroz slasne zalogaje donosimo generalni zaključak kako su travnički ćevapi jednostavno najbolji u Bosni. (u relativno kratkom vremenu probali smo sarajevske i banjalučke) To nije samo naš subjektivni stav, već naprosto činjenica koju će teško osporiti svi koji ih kušaju.

Četvrti, posljednji dan naše mini-turneje u rodnom kraju opet pokušavam započeti korisno. Već oko sedam sam u Travniku. Preko puta općine pijem prvu kavu i promatram kako se grad budi. Dok užurbani prolaznici hitaju svojim poslom na istoku ranojutarnje sunce probija se kroz razbacane oblačke i kišobrane što vise iznad promenade. U osam sam na porti zgrade općine u dugim, ispeglanim hlačama. Onom istom portiru govorim da trebam u zavod za urbanizam. Kaže mi da mogu samo ako dolazim ispred mjesne zajednice za što mi treba pisana potvrda. U iskušenju sam da mu odbrusim: Šta ćeš mi sutra reći? Da nisam oprao zube! Ipak smireno mu objašnjavam kako sam tu privatnim poslom jer postoji mogućnost da trasa buduće brze ceste prođe kroz moju dnevnu sobu. Na tu moju efektnu opasku ipak se smiluje i pusti me u birokratski labirint uz napomenu da tražim gospođu A. na drugom spratu. Gospođa A. sušta je suprotnost krutom portiru na ulazu. Ljubazna i srdačna, samo što me nije kafom ponudila. Dolazim u iskušenje da joj poklonim rahat lokum koji sam prethodno po narudžbi kupio za prijateljicu iz Ivanića, ali od te ideje ipak odustajem. Nakon što joj predočim vlastite dvojbe i upitnike oko famozne ceste gospođa A. nakon kraćeg klikanja mišem okreće prema meni veliki monitor i pokazuje mi nacrt projekta. Zumira na dio koji me zanima. Prema tom projektu cesta neće zahvatiti našu parcelu, ali će proći uz nju. Tri susjedne kuće koje su naseljene predviđene su za izvlaštenje i rušenje. Nakon što prihvatim realnost razvoja situacije na koji teško mogu utjecati pitam je onako više privatno ima li smisla obnavljati kuću uz koju će u budućnosti brujati kamioni. Na to ona, kao da se u ime Vlade federacije BiH ispričava, samo slijegne ramenima i blago se osmjehne.

Finale naše "gastro-pustolovine" odigralo se na terasi kod kod tetke D. Za taj doživljaj i ugođaj možemo slobodno reći da je bio šećer na kraju nakon kojeg treba otpustiti remen za jednu rupicu. Kao u onoj pjesmi od Balaševića nahranila nas je i napojila naša vrijedna tetka kao da smo cijeli dan orali i kopali. Za početak bila je tu juneća juha s domaćim rezancima. Nakon zagrijavanja prešli smo na punjene paprike uz koje izvrsno ide mirisni domaći kruh. Meni osobno najbolje je legao šareni burek s mesom i krumpirom kojem se teško može naći premca. Našlo se mjesta i za zalogaj vruće krumpiruše i kolač sa šljivama i kokosom. Ova fina i obilna hrana, uz poslovičnu tetkinu srdačnost i gostoprimstvo, dobri su razlozi da, kad prilike dopuste, opet navratimo i rado je se sjetimo.

Na kraju mogu rezimirati kako je izlet u domaju itekako ispunio očekivanja. Dobrano smo jeli i pili, bivali gošćeni i čašćeni. Ali ono važnije napunili smo emotivne baterije, nakrcali ladice svijesti novim uspomenama i, vjerujem da neće zvučati patetično, otvorili srca. Bosna je kao neka hirovita ljepotica. Ako joj se bez kalkulacija predaš bit ćeš u prlici doživjeti sevdah kakav samo na tom komadiću svijeta postoji.

1. Dio

U društvu dvojice svojih sinovaca na samom prijelazu kolovoza u rujan tempirao sam višednevni posjet rodnom kraju. To podrazumijeva grad Travnik i nama važne punktove u njegovoj okolici. Bio je to jedan onako muški gastro-road trip s naglaskom na druženje s rodbinom i prijateljima koje uvijek rado vidimo. Bili smo dobro ugošćeni i čašćeni i pravo da vam kažem bilo nam je lijepo. Prilika je to za jednu opširniju blogo-reportažu, pa krenimo, kronološki:

U subotu na zadnji dan kolovoza krećemo autom iz Ivanića oko sedam ujutro. U dobroj atmosferi uz muziku s radija brzo stižemo do Novske odnosno graničnog prijelaza Jasenovac i bez čekanja ulazimo u BiH. Kratko se vozimo kroz sela uz Savu da bi se kod Gradiške uključili na auto-put kojim brzo stižemo do Banja Luke koja nam je prva stanica. Razlog: čuveni banjalučki ćevapi koje dugo planiramo kušati na licu mjesta. Uz pomoć klimave ofline navigacije pronalazimo ćevabdžinicu "Kod Muje" gdje naručujemo i kušamo razvikani lokalni specijalitet koji je po mom subjektivnom mišljenju dobar, ali ne kao travnička inačica, ali o tome nešto kasnije. Nastavljamo dalje preko Kotor Varoši, pa uz strme srpentine do planinskog gradića Kneževo nakon kojeg planinska cesta dugo vrluda do našeg krajnjeg odredišta mjesta Kraljevice nekoliko kilometara od Travnika. Nakon prvotne akomodacije i aklimatizacije vozimo se do susjednog Paklareva gdje nas dočekuje uvijek srdačna i dobro raspoložena tetka D. Na njezinoj terasi ispijamo crnu kavu i kušamo izvrsne domaće kolače sa šljivama i pitu od jabuka. Komentiramo familijarne aktualnosti i raspitujemo se za rođake i poznanike koje zbog udaljenosti rijetko viđamo. Okvirno s tetkom dogovaramo u narednim danima ručak kod nje jer je općepoznato da je izvrsna kuharica, a mi "izjelice" koje nije trebalo puno nagovarati. Potom selimo samo ulicu dalje u zaselak Veljančići u kojem živi ujna I., sestrična M. i ujko S. dobričina i radoholičar. Iako im dolazimo nenajavljeni vesele nam se raširenih ruku i širokog osmjeha. Nakon zakuske uz nareske i pivo i ugodnog razgovora u veseloj atmosferi moj mlađi sinovac J. izrazi želju da posjetimo Injiće napušteni zaselak iz kojeg su potekli mnogi što nose to prezime uključujući i nas trojicu "(avan)turista". Za petnaest minuta ujko već pali svoj legendarni Mercedes, kamiončić koji još vozi i prolazi tamo gdje mnogi idu samo pješice. Njegov unuk M. i moji dečki smještaju se u tovarni sanduk. Dok stoje rukama se čvrsto drže za rub kabine jer put do Injića sve je samo ne ravan. Ja u kabini poskakujem skupa sa ujkom koji vješto upravlja nepoderivim njemačkim automatikom koji suvereno svladava grubi makadam pun kamenja. Na samom ulazu u zaselak parkiramo žutog "Švabu" i nastavljamo pješice. Obzirom da već više od trideset godina na tom mjestu nitko ne živi priroda sve više uzima maha i guta ono što su prvi doseljenici davno kultivirali, a generacije dugo koristile i oplemenjivale. Kuće, štale, put, staze, avlije, njive, bašće, voćnjaci zarasle su u drač i gusto raslinje. Dok koračam kroz visoku travu pokazujem svojim dečkima mjesto na kojem je stajao čardak u koji su me donijeli iz rodilišta i sobu u kojoj sam proveo prve godine života, odnosno ono što je od nje ostalo. Pritom me očekivano obuzimaju sjetne i nostalgične emocije kao svaki put kad tamo kročim. Slikamo se kraj donekle očuvanog kamenog zida, ostataka takozvanog kučarka, malog objekta uz kuću u kojem je pokojni did S. nekad sušio i čuvao meso. Pokušavamo se probiti do zidova magaze o kojoj sam nedavno pisao ovdje na blogu, ali gusta šikara nam staje na put, pa uzmičemo kako ne bi možebitno razbudili neku zmiju. Izvan samog zaselka obilazimo Prisode proplanak s kojeg se dobro vide razmjeri bujne vegetacije iz koje se tek ponegdje naziru ostatci zidova nekadašnjih domova susjeda i rođaka sad rasutih po svijetu. Pronalazimo raskopane mravinjake, razbacane kisele divlje jabuke takozvane divakinje i crni osušeni izmet. Ujko nam skreće pažnju da su to tragovi nekog mede koji vjerojatno povremeno doluta u potrazi za hranom. Na povratku stajemo na groblju kako bi se prisjetili baka i djedova i svih naših koji tu počivaju. Po dolasku ujna I. dočekuje nas sa friško pečenim  palačinkama, nutelom, medom i nekolko vsta domaćeg pekmeza po izboru. Dok mumlamo punih usta kujemo planove za naredni dan i nove gastro i ine doživljaje. Punih želudaca prije spavanja na Kraljevicama svaki za sebe zbrajamo dojmove sadržajnog dana koji se u tišini iza obronaka Vlašića diskretno gasio.

Drugi dan u nedjelju budim se rano i potežem do obližnjeg Turbeta u pekaru po pite i kavu za van. Dok na balkonu mljackam još toplu zaljanicu i zalijevam je kavom pogled mi vrluda po obroncima Vlašića koji dominiraju krajolikom. Puštam dečke da duže spavaju i vozim do župne crkve u Ovčarevu kako bi nazočio ranoj misi. Čim kročim u veliku kamenu građevinu miris njezine unutrašnjosti katapultira me četrdesetak godina u prošlost u vrijeme kad sam na tom mjestu bivao ministrant. Tijelom mi pritom prostruji intenzivan osjećaj ugode od kojeg se gotovo naježim. Smještam se u drugu klupu kraj ujke koji je kao pravi ranoranilac već zauzeo svoje mjesto. Klimnem mu u znak pozdrava i pogledom zaokružim golemi, sakralni mozaik na zidu iza oltara koji me svaki put iznova fascinira veličinom i sadržajem. Fratar S. kratko i jezgrovito izgovara molitve i pjesme na koje nazočni uglas odgovaraju. Taj ugodni žamor ljudskih glasova navlas je isti kao onomad osamdesetih godina kad sam bio osnovac, samo sam izgleda ja drukčiji ili mi se to samo čini. Tokom propovjedi svećenik tumači prijetvornost farizeja i skreće pažnju na otvorenost uma i srca ma gdje bili i što god radili da bi na kraju poantirao sa: Idite u miru i otvorena srca. Moje u tom trenutku nije moglo biti ispunjenije. Nakon mise pred crkvom srećem rođaka O. Pozdravljamo se i međusobno pitamo za zdravlje i novosti. Govorim mu kako sam na mini-turneji po rodnom kraju. On govori da to uopće nije loše i šaljivo primjećuje da, između ostalog, skupljam materijal za pisanje bloga što nije daleko od istine. Po povratku na Kraljevice budim dečke govoreći: Ajmo na noge lagane! Tako je mene svojevremeno budio moj stari i to mi uopće nije bilo simpatično. Vjerojatno iritira i moje klince, ali ne mogu sebi pomoći. Svaki roditelj u većoj ili manjoj mjeri ponavlja "grijehe svojih otaca" i to je, uz sve druge karakterne vrline i mane, nešto što nas čini ljudima.
Oni potom još sneni i bunovni bauljaju do kupaonice, pa do kuhunje gdje kroz zalogaje bureka pitaju: Gdje ćemo danas? Podsjećam ih kako smo večer prije definirali da je na redu posjet rodnoj kući, a potom Vlašić.

Stajemo u Ovčarevu kako bi obišli obiteljsku kuću koja već pune trideset i dvije godine stoji prazna i napuštena. Unatoč dugodišnjoj osami i čamotinji dobro se drži. Nigdje ne prokišnjava, ne urušava se i ne propada na očigled. Unutra je zbog rijetkog ili nikakvog provjetravanja vlažno i zagušljivo. Okolno raslinje potjeralo je i razmahalo se u visinu i širinu. Kržljavi orah iz devedesetih poprimio je divovske razmjere, premašio kuću i zaklonio dobar dio južnog pročelja. Žgoljavi ariš iz istog vremena vinuo se petnaestak metara u visinu i dominira na ulazu sa zapada. Ipak najdojmljiviji su borovi što su okupirali krševitu kosinu iznad kuće i formirali zapravo mali borik. To je upravo ono što smo poželjeli otac i ja kad smo ih prije oko trideset i pet godina posadili. Pozdravljamo i pitamo za zdravlje susjedu V. što živi preko puta. Njoj su baš tih dana u posjeti unuci. Raduje me što imam prilku upoznati klince čiji je otac S. moj dobar prijatelj iz djetinjstva. Utom nailazini susjeda N. koju također pozdravljamo i pitamo za zdravlje. Nakon par prigodnih rečenica podsjeća me kroz tihi plač da joj je prošle godine iznenada preminuo sin svega dvije godine stariji od mene. U nemogućnosti da joj, osim formalne sućuti, iskažem riječi utjehe grlim je u tišini dok mi se i samom oči pune suzama.

Nakon emotivnih minuta sa susjedima napuštamo drage mi sokake djetinjstva i dugo se uspinjemo zavojitom cestom na Vlašić. Izbijamo na Galicu, visoravan na kojoj dominiraju sve brojnije vikendice i veliki planinarski dom. Tamo u ulozi konobara zatičemo bratića M. On taman završava s kasnim doručkom što je razlog više da svi zajedno popijemo po pivo i prodiskutiramo aktualnosti. Naš rođak živa je enciklopedija fora i fazona koje nemilice sipa iz rukava kao neki spontani stand up komičar koji ne naplaćuje ulaznice za nastup. Bivanje u njegovom društvu garancija dobre zabave i smijeha jer to prisutnima uzrokuje svaka treća njegova rečenica. Dok se mi šalimo u Domu ujko S. i ujna I. u blizini ispred svoje vikendice već su zapalili vatru iznad koje na roštilju cvrče juneći kotleti i ćevapi. To nama gladušima odmah po dolasku izmami osmijeh na lica. Dok čekam da ujko zgotovi mesnu gozbu obilazim kratko obližnju šumu uživajući u mirisu i ambijentu golemih stoljetnih smreka koje dominiraju krajolikom. Nakon obilnog ručka organiziramo se i krećemo na uspon ka Devečanima visoravni na rubu strmih stijena na oko 1700 mnv. Do tamo nam treba oko sat i pol sporog hoda sve uz pomoć štapa. Kako se uspinjemo vegetacija biva sve oskudnija, kamenjar izraženiji, a priroda nas za upornost i odlučnost nagrađuje prekrasnim vidicima. Strpljivi ujko nam u ulozi vodiča govori kako se zove koji lokalitet, objašnjava gdje su sve u prošlosti napasali svoja stada i boravili ovčari. Dok nas istovremeno žari sunce i šiba planinski vjetar u jednom skrivenom dolu  pokazuje nam ostatke planinske kolibe u kojoj je njegov pokojni stric I. godinama u toplijim mjesecima upražnjavao težački život stočara, proizvođača nadaleko poznatog vlašićkog sira. Taj sir poseban je zbog škrte aromatične vegetacije što raste na toj visini. Primam u ruku busen tankih, suhih vlasi te neobične trave koje mi se oštre kao slak urežu u kožu. Na samom vrhu u prilici smo uživati u spektakularnim vidicima. Dok stojimo na rubu strmih stjena u stalnoj smo dvojbi kamo usmjeriti pogled jer vidik puca kilometrima daleko na naselja u podnožju i planine s druge strane lašvanske doline. Prije silaska osvježavamo se izvorskom vodom koja na Devečanima osvježavajuće hladna izvire iz nekog nama nedokučivog, prirodnog, podzemnog frižidera. Po silasku na Galicu ujna nam kuha krepku, crnu kavu i opet opet pali vatru i peče preostale sudžukice i ćevape. Iako je prošlo svega nakoliko sati od ručka, gladni od napora i planinskog zraka, repriziramo mesni obrok sve zadovoljno mljackajući i mumlajući zbog dobro iskorištenog i ispunjenog dana. Prije mraka preostaje nam još spustiti se u podnožje i dokopati se konaka na Kraljevicama. Tamo s balkona praktički iz žablje perspektive promatramo i komentiramo stijene na čijim smo vrhovima do maločas stajali. Prije spavanja pregledavam i razvrstavam na mobitelu fotografije od tog dana kojih se skupilo pedesetak. Zaključujem pritom kako Vlašić jednostavno inspirira i dovodi iskušenje posjetitelja da ponešto od te nepregledne prirodne ljepote pokuša "ukrasti" i ponijeti sa sobom kao trajnu uspomenu.


FOTO

Riječ magaza turskog je, odnosno perzijskog porijekla. Znači otprilike skladište, podrum. Mjesto je to gdje se odlažu i čuvaju stvari, drangulije. Može biti u prizemlju ili djelomično ukopana u zemlji. U novije vrijeme magaze se betoniraju. Nekad davno za njihovu gradnju ljudi su koristili kamen. Stara djedova kuća u koju su me donijeli iz rodilišta izgrađena je na jednoj takvoj. Nalazila se u zaselku koji je po našem prezimenu nosio ime. U bosanskom ratu devedesetih cijeli taj zaselak je uništen, odnosno spaljen. Nakon toga ostao je pust. Po njemu povremeno tumaraju divlje životinje iz obližnje šume. Od stare kuće ostalo je samo nekoliko nagorjelih greda i urušena magaza. U kasnijim godinama nestala je u raslinju. U toj kući proveo sam najranije djetinjstvo. Ne sjećam se tog vremena osim po pričama i starim fotografijama. Magazu i cijelu kuću izgradio je pradjed po kojem sam dobio ime. Kažu da je bio vrstan majstor zidar i tesar. Umro je prije mog rođenja. Iza njega ostali su po prašnim kamenim zidovima visiti jednostavni ručni alati i veliki drveni hoblbank kraj ulaza. Svaki taj predmet pričao je neku težačku priču. Takav je bio moj dojam kad sam ih promatrao djetinjim očima. Da su sačuvani danas bi krasili neki obiteljski muzej velike sentimentalne vrijednosti. U nedostatku tih stvarnih predmeta možda je moguće u ovakvim pričama kreirati imaginarni postav koji će poslužiti kao gorivo melankoličnoj mašti.

Jedan naš rođak, umjetnik izradio je u bakru portret spomenutog pradjeda. Pisao sam o tome već ovdje na blogu. Prije par godina dobio sam od oca tu sliku. Nekoliko puta selio sam je od mjesta do mjesta, od zida do zida. Te selidbe rezultat su nekih mojih unutarnjih potraga i neodlučnosti. Obično je bivala na mjestima koja nisu reprezentativna. Nekako se najbolje uklopila ako bi je smjestio u kakvoj pomoćnoj prostoriji, magazi. Kao da se pradjed najbolje osjećao u takvom ambijentu okružen stvarima i alatom. Netko će reći kako je to samo komad reljefnog bakra obrubljen hrastovim letvicama. Međutim neni on opredmećuje simboličnu obiteljsku vrijednost i naslijeđe.

Nedavno smo u ponovljenom pokušaju investirali u kupnju vikendice na brijegu u Kloštar Ivaniću u zoni vinograda. Nije to ništa spektakularno. Mala kućica na kraju uskog odvojka okružena zelenilom. Ne traži velika ulaganja. Treba je dobro počistiti, osvježiti zidove i drvenariju, urediti okoliš. Odmah prvi dan bacili smo se na posao. Među prvim stvarima koje smo donijeli sa sobom bio je djedov portret. Postavili smo ga na vidljivo mjesto da nadgleda i čuva kuću dok nas nema. Trebalo nam je nekoliko dana da stvari donekle dovedemo u red. Zujala je flaserica. Škljocale su škare za živicu. Strugale su motike. Prašilo se na sve strane. Jasno nam je da će vrijeme provedeno na brijegu biti kombinacija fizičkog rada i zasluženog odmora što samo po sebi uopće nije loše. Već prvih dana uvidjeli smo da dodatnu, praktičnu vrijednost cijelom imanju daje upravo magaza. U temeljima same kuće, obrubljeni kosinom zemlje, tri su mala podruma. U jednom je mini-strojarnica i skladište. Srednji može biti radionica i alatnica, a onaj nadublji poslužit će za čuvanje hrane i pića. Takav koncept, položaj i orijentacija vikendice podsjeća me donekle na starinske kuće u kojima se živjelo od teškog rada, ali složno i ugodno. Ako dobro rasporedimo posao i guštanje povećat ćemo i sentimentalnu vrijednost vlastitog vremena. U današnjem brzom, digitalnom svijetu možda smo potrefili oazu analogne koegzistencije u kojoj vrijeme prolazi sporije, a svijet se čini zeru ljepšim.

Godinama sam za sebe tvrdio kako nisam jutarnji tip. I nisam to uistinu dugo vremena bio. Zvuk budilice uvijek bi me zatekao. Često bi se odlučio za onih famoznih još pet minuta. Nakon dizanja na auto-pilotu bi odradio higijenu, obukao se i odvezao do posla. Tamo bi se bezuspješno pokušavao pokrenuti kavom i obavezama. Tek oko devet ili čak deset bi se počeo osjećati ugodnije u vlastitoj koži. Do tad bi funkcionirao kao neki humanoidni robot. Kako je dan odmicao raspoloženje, elan i sampouzdanje bi raslo i kulminiralo bi navečer. U večernjim satima osjećao sam se najbolje. Tad mi se činilo da je sve lako, da mogu što poželim. Međutim s tom kasnom kreativnom energijom nisam znao što bi. Pa bi i prije nego odlučim kako je korisno utrošiti došlo vrijeme za spavanje. Prije toga bi obično nešto čitao. To je možda bivala i jedina korist od iste.

U zadnje vrijeme međutim sve ranije se budim, već oko pet. Obično ostanem još neko vrijeme u krevetu, ali oko šest sam već na nogama. Budilicu na mobitelu sam ugasio. Uopće mi ne treba više. Čim otvori pekara kupim kruh. Prvu kavu popijem prije sedam i na poslu sam kao nov, oran i odmoran. Vjerojatno je i promjena posla doprinjela cijeloj stvari. U svakom slučaju novi režim mi odgovara. Osjećam se dobro.

I danas je već oko pet spavanju bio kraj. Jutarnja svježina ponukala me da odmah napustim udobnost kreveta. Nakon higijene skuhao sam kavu. Dok sam je pio odlučio sam upaliti televizor. Nakon kraćeg šaltanja zaustavuio sam na Doku tv. Na prvu sam prepoznao mladu Francuskinju i njezin autorski dokumentarac Najčudnija mjesta istočne Europe. Oduševila me činjenica da je u jutrošnjem posjetila Zagreb. Odlučio sam pogledati. Prvo je tražila sitne planete razbacane po gradu. Zatim je posjetla neki kafić u Novom Zagrebu u kojem su joj u kućici na stablu poslužili koktel. Našla se potom u Muzeju prekinutih veza. Zatim je s nelagodom pohodila napušteni sanatorij na Sljemenu da bi za kraj ostavila kulu Lotršćak. Tamo je iznutra iz povlaštene pozicije svjedočila poznatoj zagrebačkoj tradiciji. Kad je grunuo legendarni Grički top i raspršili se golubovi krenula je odjavna špica. Na mom satu otkucalo je šest i još jedan ljetni dan mogao je započeti.

Gradovi su kao i ljudi. Posjeduju energiju i osobnost. A oni posebni u stanju su pokazati i izmamiti emociju. Jedan od takvih je Sisak posebno ljeti u vrijeme jazz festivala. Zahvaljujući Marijani i ostalim entuzijastima i ovog srpnja održani su Dani jazza Damira Kukuruzovića. Ta hvale vrijedna manifestacija posvećena je ovom prerano preminulom jazz gitaristu. Damir je bio veliki zaljubljenik, poznavatelj i interpretatog gypsy swinga. Mogu slobodno reći najbolji na ovim prostorima. Ovu vrstu muzike otkrio sam prije dvadesetak godina kad mi je u ruke dospio cd na kojem je pisalo Zagreb Hot Club. Nisam tad ni znao da je za ključnu komponentu ritma i melodije što me privukla zaslužna baš Damirova gitara. Njegov talent i energija zaslužni su da nešto kasnije Sisak u mom slušateljskom imaginariju postane sinonim za jazz odnosno gypsy swing. Imao sam priliku više puta slušati ga uživo i svaki put bivao sam oduševljen viđenim. Žalostan sam kao i svi zbog njegovog preranog odlaska. Međutim naslijeđe što je iza sebe ostavio omogućuje mi iznova uživanje u dobroj muzici, a to je u samoj svojoj biti čista radost.

Tako je bilo i ove subotnje večeri. Na završnom koncertu u dvorištu Muzeja grada Siska nastupio je Damirov Django Group s gostima. Ulogu domaćina preuzeli su Marijana koja je najavila i zatvorila koncert i Bruno, član benda, violinist, Damirov prijatelj što se u Sisku, kako sam kaže, osjeća kao doma. Klasici žanra i ove su godine ispunili toplu večer kraj Kupe. Oduševljena i brojna publika sa smješkom na licu uživala je u odličnoj izvedbi. Tome su dobrano doprinjeli i gosti, splitska pjevačica božanskog glasa Ana Opačak koja nas je počastila s nekoliko francuskih šansona koje u gypsy swing aranžmanu zvuče izvrsno. Mikrofon je zakratko preuzeo i Predrag Milunić Mils koji je u ovu sisačku priču unio notu lokalpatriotskog naboja. Ipak glavni gost i zvijezda večeri bio je njemački gypsy swing gitarist Wawau Adler. Kad se iz njegove gitare raspršio specifični, bogati, melodični zvuk za ovog slušatelja još jedan sisački jazz doživljaj bio je upotpunjen. Pomognut izvrsnim pratećim Django groupom gospodin Adler kombinirao je ritam i melodiju improvizijajući i solirajući povremeno na granici mogućeg. Emotivni Bruno, prateći bend i svi gosti i organizatori priuštili su tako sisačkoj i inoj publici još jedno glazbeno iskustvo za pamćenje.

Jazz i blues koncerti u Sisku za mene su oduvijek bili posebni. Sam grad, muzika, klub, atmosfera, činili su da se kao gost i povremneni posjetitelj osjećam povlašteno. Međutim sinoćnji je imao još jednu notu više. A ta je čista emocija. Činjenica da Damir više nije s nama sve skupa čini nas emotivnijim. Posebno njegove najbliže. To je nešto što na određeni način lebdi u sisačkom, ljetnom zraku. Njegov životni angažman i umijeće međutim doprinjeli su da je jazz i danas itekako živ. Ovaj kratki tekst svojevrsni je hommage tom velikom umjetniku. Kad ti netko priušti da iskususiš i pokažeš emocije preostaje ti samo reći: Hvala!

Ona je M. Plavokosa, privlačna, pravilnih crta lica na kojem se ističu oči što se vazda smješkaju. Odrasla je ovdje u našem malom gradu. Prije desetak godina otišla je u Francusku. On je J. Francuz. Naočit, simpatično sjedokos, pristojan i diskretno srdačan. Slikao sam im vječanje i svadbu prije osam godina otprilike. To mi je bio prvi samostalni angažman tog tipa. Imao sam tremu kao da se sam ženim. Bojao sam se da će moje u to vrijeme ograničeno iskustvo utjecati na ishod cijelog aranžmana. Međutim oni su bili ljubazni i dragi. Stpljivo su pozirali. Vjenčanje je bilo emotivno, svadba vesela. Slike su dobro ispale. Bili su zadovoljni i zahvalni. Otad se nismo vidjeli. Čuo sam da žive u Francuskoj i povremeno dolaze.

Zanao sam se ponekad u zadnjih osam godina upitati. Gdje su, što rade, kako su M. i J.? Unutarnji osjećaj govirio mi je da su dobro. U sjećanju mi je ostalo kako se na svadbeni dan jedno drugom blago smješkaju. To sam protumačio kao dobar znak. U jednoj prilici prije par godina preko njezine sestre poslao sam im pozdrave.

Danas su došli u naš foto studio izraditi slike slatke djevojčice. Na prvu ih nisam prepoznao. Na drugu sam se oduševio. Čini mi se da je bilo uzajamno. I danas djeluju kao iz opisa s početka ovog teksta. Prilično neosjetljivi na protok godina. Porazgovarali smo kratko na mješavini hrvatskog, engleskog i francuskog. Ja na potonjem znam reći samo merci. Evocirali smo njihovu zajedničku uspomenu otprije osam godina. Kad su došli po slike donijeli su mi na poklon butelju francuskog vina u vrećici s logom nadolazeće olimpijade u Parizu. Ta gesta me ostavila bez teksta i potaknula da im posvetim ovu kratku crticu.

M i J. možda su dokaz kako je je nekad dobrim stvarima suđeno da se dogode