Usputne bilješke

26.06.2022., nedjelja

Why do I hike

Prije otprilike šest godina tamo negdje početkom ljeta 2016. (kad je Leicester iznenađujuće postao prvak Engleske) u bespućima interneta naišao sam na ime Nikola Horvat odnosno Tesla thru hiker. Otkriće je bio zapravo blog na kojem je Tesla kronološki bilježio iskustva hodanja Pacific Crest Trailom. PCT je obilježeni planinarski put koji se proteže od meksičke od kanadske granice ili obratno. Prolazi američkim saveznim državama Carifonia, Oregon i Washington. Nevjerojatnih 2653 milje ili 4270 kilometara američke divljine koje mnogi u cijelosti ili djelomično prehodaju. Horvatovo hodačko iskustvo koje se tada upravo odvijalo toliko me zainteresiralo da sam unazad pročitao i pogledao sve prethodne objave na blogu od samog početka da bi zatim nastavio pratiti aktualne kako su bile objavljivane. Nikola Horvat ili, kako je njegov hikerski nadimak Tesla, vrlo je pedantan u objavljivanju. Po nekoliko dana hoda i bilježi iskustva i dojmove boravka u prirodi da bi kad se dokopa takozvane civilizacije i interneta (on to naziva zero-day) malo odmorio, objavio ih i podijelio s nama koji takva iskustva posredno preko interneta želimo konzumirati. Nemalo sam se radovao kad je Tesla tamo negdje u listopadu 2016. nakon dobrih četiri-pet mjeseci hodanja američkim šumama i planinama doslovno zaurlao od sreće na kanadskoj granici. To njegovo epsko putovanje dobrano me inspiriralo i zainteresiralo za ono što radi i čime se bavi.

Proteklo je otad poprilično Save i Colorada. Pratio sam i dalje što Nikola radi. Njegov hodački crv nije mirovao. Dvije godine kasnije 2018. trasirao je put Croatia Long Distance Trailu. Jedinstven pothvat hodanja od krajnjeg istoka, sjevera, zapada do samog juga Hrvatske. Stupio sam tad u kontakt s njim. Čuli smo se telefonom dok je pomalo zadihan koračao dionicom kroz Prigorje. Planirao sam biciklom doći na Medvednicu i tamo ga sresti. Htio sam iz prve ruke čuti o njegovom bogatom hodačkom iskustvu. Međutim zbog obaveza primoran sam bio otkazati planiranu vožnju. Godinu kasnije vratio se Tesla u SAD i s kamerom u ruci hodao kroz Grand Canyon i Colorado Trailom. Nakon ovog potonjeg nastao je dokumentarac Why do I hike kojeg sam pogledao ovih dana. Prilično me se dojmio, pa mu ovdje želim posvetiti koji redak i na taj način produžiti i produbiti gledateljsko iskustvo.

Nagrađivani dokumentarni film Why do I hike Nikole Horvata dostupan je na Youtubeu. Dovoljno je nekoliko klikova i usred ste američke divljine nakon čega jednostavno ne možete odlijepiti pogled od monitora. Uložio je Tesla u ovaj projekt puno vlastite energije, kreacije, znanja, sredstava i, možda najvažnije, emocija. On sam u ulozi je producenta, redatelja, snimatelja, pisca i povremeno naratora. Odmah na početku naglašava da odgovor na pitanje iz naslova nije našao, ali da ne odustaje od daljnje potrage. Već uvodni prizori u kojima se izmjenjuju kadrovi hodanja kroz nevjerojatno raznolike predjele prirodnih ljepota i divljine učinit će da se osjećate bolje i poželite i sami zaprtiti ruksak i navući gojzerice. Prizori snimani dronom posebno plijene pažnju. Putujući oblaci bacaju sjene koje kao u nekom razigranom kaleidoskopu miluju krajolik. Krpe snijega razbacane po vrhovima planina kao da prkose ljetu. Bogatstvo oblika i linija pejzaža neponovljiv su doživljaj, nešto što samo prirodne sile uz protok vremena mogu izvajati i kreirati. U svega dvadesetak minuta ovog filma stalo je puno doživljenog. Autoru polazi za rukom dočarati čak i okuse i mirise što viđeno čini intenzivnim i pozitivno zbijenim. Muzika izvrsno nadopunjuje kadrove dok glavni narator na engleskom pridonosi utisku profesionalnosti. Epske scene prirodnih ljepota scenaristički vješto kombinirane su sa kratkim intervjuima u kojima razni hikeri govore o svom viđenju i iskustvima hodanja koja su mahom pozitivna. U prvom poglavlju naslovljenom Priroda Horvat i njegovi sugovornici progovaraju o današnjem načinu življenja koji je dobrano udaljen od prirode čiji smo neizostavni dio. Iskustva dugog hodanja pomažu im da se prirodi vrate, usto promišljaju, zgledaju se u sebe i generalno se osjećaju bolje. To intenzivno fizičko iskustvo psihološki ih oblikuje. Drugi dio Vrijeme počinje Teslinom konstatacijom da u prirodi dan traje dulje od dvadeset četiri sata, da vrijeme uspori. To je naravno subjektivan doživljaj koji ima za uzrok intenzivnost viđenog i doživljenog. Zaključuje kako baš sporost ima za rezultat usredotočenost, povremeno i transcendentalnost. Tesla i njegovi hodači ciljano se izmještaju iz svakodnevice kako bi bez ometanja razmišljali i dublje se zagledali u sebe. U trećem dijelu Zajednica autor gledatelja podsjeća kako čovjek nije čovjek bez drugih ljudi. Njegovi sugovornici navode kako u prirodi nalaze sebi slične. Poštuju ih i vole više nego u svakodnevici što proizlazi iz zajedničkog interesa i strasti. Poglavlje Mentalno zdravlje započinje snenom Teslinom konstatacijom kako su jutra u šumi čarobna. Nadovezuje se radostima malih velikih stvari koje više cijenimo kad ih se zaželimo a završava poantom o misaonim procesima koji su zapravo terapija. U završnom dijelu Nikola Horvat Tesla u maniri Nikole Tesle u nadahnutom filozofsko-metafizičkom rezimeu smješta vlastito bivanje u kozmičke proporcije. Prema njegovim riječima svemir stane u atom ljudskosti odnosno u molekulu što objedinjuje kaos velikog praska i uređenost života. Dodaje još da na ovaj način pokušava klesati najbolji mogući spomenik životu.

Teslin film dobrano me se dojmio. Ovaj tekst omage je tom gledateljskom iskustvu. Potaknuo me na promišljanje svakodnevice, učinio da vrijeme zakratko uspori. Ugnijezdio mi je želju za češćim odlascima u prirodu. Učinio da budem bar jedan korak bliži odgovoru na pitanje: Why?



P.S.

Nikola ovih dana ili bolje reći mjeseci opet pohodi američku divljinu. Ove godine hoda s kamerom u ruci i teškim ruksakom na leđima Continetal Divide Trail. Krenuo je u travnju od Meksika, a pogađate planira doći do Kanade. Po priličnoj vrućini prošao je pustinje New Mexica da bi potom došao u planinski Colorado. Ovih dana društvo mu je section hiker Bruno Šimleša koji je već dobio hikerski nadimak Sparrow. (Ako kliknete na Teslin blog znat ćete zašto).

- 07:55 - Komentari (7) - Isprintaj - #

23.06.2022., četvrtak

Crvena zemlja

Nedjelja popodne; budim se oko četiri nakon popodnevnog spavanja za koje zasluge pripisujem obilnom ručku. Pijem kavu upotpunjenu princes krafnama. Najednom mi sine: Mogao bi do Marče; nisam dugo bio; taman stignem. U mali ruksak ubacim najosnovnije: Kišnu jaknu, vodu i jednu bananu. Nek' se nađe. Navučem gojzerice i sjednem u auto. Već za petnaestak minuta sam ispred rampe na ulazu u šumu kod Sobočana. Ostavljam auto i krećem pješice po makadamskom putu.

Brzo uočavam da je tom dijelu Marče potpuno imjenjena vizura. Umjesto stare šume koju su krasila visoka stabla sad je gusto grmlje i razno nisko raslinje. Zapravo čistina dokud pogled seže. Znam da šumarija koja upravlja tim resursima ima neki svoj dugoročni plan i računicu u koju ne ulazim. Znam da će na tom mjestu za deset-dvadeset godina biti mlada šuma. Ipak neobično je pojmiti izostanak gorostasa koji su desetljećima krasili ovo područje i naviknuti se potpuno novi krajolik. Promjena crte obzora ima i pozitivnih aspekata. Sječa listopadnog drveća zaobišla je brojne smreke (ili su to jele, nisam siguran) koje sad u puno većoj mjeri dolaze do izražaja, pa mi se povremeno čini kako sam na puno većoj nadmorskoj visini gdje one obično rastu. Na jednoj usput ugledam prilično velikog guštera kako upija popodnevno sunce. Očekivao sam da će brzo šmugnuti kad mu se približim, ali ostao je prilično hladnokrvan na moje vrzmanje i dopustio mi čak i da ga uslikam.

Malo dalje srećem jednog poznanika iz Ivanića na biciklu. Pozdravljamo se i kratko razgovaramo. Po naslagama blata na njegovoj opremi i vozilu primjećujem da je sklon skrenuti s makadamskog puta i okušati se u vožnji po vlažnijoj podlozi što mu u šali govorim. On to potvrđuje i nadovezuje se kako takva podloga zna biti vrlo skliska što je u njegovom slučaju nedavno rezultiralo padom i napuknutim rebrom. Unatoč tome opet je u šumi i gušta na svoj način i po svom ćeifu.

Pješačim dalje kroz dio koji je prije dvadesetak godina doživio sječu starih stabala primjenom metode "golosijeka". Tu se već formirala mlada šuma visoka sedam-osam metara otprilike. Iako vrlo gusta i teško prohodna iz nje je u dobroj mjeri nestalo grmlje i može se podičiti relativno mladim stablima koja u borbi za sunčevim zrakama streme u visinu. Ona slabija će vjerojatno u nekom trenutku izgubiti bitku i poslužiti pobjednicima kao hrana. To je selekcija bez velike ljudske intervencije u kojoj oni najbolji na kraju čine šumu. Promatram to nepregledno more stabala i uočavam bezbroj nepravilnih, neponovljivih, jedinstvenih linija koje samo priroda može oblikovati. U prirodi nema pravog kuta; nema idealnog kruga. Sve je spontano, bogato i razigrano. To je vjerojatno razlog zbog kojeg joj se imamo potrebu stalno vraćati. Iz toga proizlazi kako je i naša iskonska priroda i nutrina takva; spontana i pozitivno nepravilna. (Malo šumske filozofije nije na odmet)

Na povratku odlučujem skrenuti na sporedni put i spustiti se do malog bajera na kojem dugo nisam bio. Tamo zatičem oku ugodan prizor vode kojoj jak jugozapadnjak nasitno mreška površinu. U potrazi za boljom prilikom za fotografiranje odlučujem pješice okružiti malo jezerce. Zbog guste neprohodne šaši i blata brzo zažalim zbog te odluke, ali se ne vraćam i uporno guram do kraja. Na jednom dijelu obale uočim veliki humak prilično crvene zemlje neobične za ovo područje; kao da se komadić Istre ukazao u Marči. Odlučim ga pobliže promotriti i slikati. Nakon par minuta moje oduševljenje crvenicom prekida glasno šuškanje iz obližnjeg gustiša. U prvi mah pomislim: Divlje svinje. Ne bi bilo prvi put da ih srećem u šumi. Osvrnem se u tom smjeru, ali šuškanje prestaje. Pomislim: Ma to je samo vjetar i vratim se proučavati i slikati "Istru". No međutim opet se začuje još glasnije šuškanje ovaj put praćeno roktanjem nakon čega nestaje svaka dilema. Spremam mobitel u džep i hitrim korakom se kroz blato i šaš probijam do jezera panično se osvrćući. Tamo se za svaki slučaj popnem na visoku čeku s koje imam dobar pregled. Skupina od pet odraslih i desetak mladih divljih svinja pojavljuje se iz grmlja i oprezno prilazi hranilištu koje je tik uz put kojim se moram vratiti. Dok ostale odmah navaljuju na pobacane klipove kukuruza dvije najveće oprezno njuškaju i pogledavaju u mom smjeru. Pretpostavljam da me ne vide, ali vjetar puše prema njima i možda nosi moj miris. (Nisam se tuširao prije polaska) Da bude zanimljivije blizu same čeke začujem upozoravajuće zujanje. Krupan i glasan stršljen kao da je odlučio dodatno me uplašiti. Mirujem i ignoriram ga željno iščekujući da produži dalje što on na moje olakšanje brzo čini. Prolazi nekoliko sporih minuta u kojima se družina na hranilištu gosti. Za to vrijeme odlučim je čak i slikati pomišljajući kako će mi možda to škljocanje prisjesti. Dok vrijeme sporo prolazi učini mi se da je sunce nisko (u šumi mrak uvijek brže pada) i da neću moći dugo čubiti na čeki. Nešto moram poduzeti. Pomišljam baciti nešto na skupinu izjelica, no brzo odustajem od te, ionako neizvedive, ideje. Ženku s mladima takvi "izljevi nježnosti" mogli bi samo razjariti, a onda bi moj izlazni koridor mogao biti blokiran na duže vrijeme. Najednom mi sine: Probat ću pljeskati. Nakon prvog pljeska koji nošen vjetrom glasno odzvoni malom dolinom sve odrasle svinje podignu glavu. Nakon drugog i trećeg već odlučuju napustiti hranilište i šmugnuti u sigurnost šume. Praščići, kojima oprez još nije sastavni dio ponašanja, još kratko šljapkaju i grickaju kuruzu. Međutim brzo i oni uviđaju da se nešto događa i nestaju za odraslima.

Oprezno s knedlom u grlu spuštam se sa čeke i brzim korakom hitam putem kraj hranilišta. Znam da su male šanse za povratak krda, ali u strahu su velike oči i uši, pa se svako malo osvrćem na glasniji zvuk. Tješim se kako divlje svinje u pravilu zaziru od ljudi. Ove su vjerojatno u manjoj mjeri divlje jer im lovočuvar servira hranu praktički na pladnju. Ipak izravni susret s njima usred šume kod svakog će pobudit poželjni oprez. Crvena zemlja mjesto je gdje vrijede njihova pravila. Ja sam samo povremeni gost.


- 08:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2022  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Lipanj 2022 (2)
Ožujak 2022 (2)
Siječanj 2022 (4)
Svibanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o koječemu i razmišljanja potaknuta istim.