Usputne bilješke

Jedan poznanik angažirao me nedavno da mu izvršim manji popravak na krovu kuće. Rekao sam mu da inače ne radim takve poslove, ali on je bio uporan. Te ajd’ ne mogu nikoga naći, te ti si lagan i spretan i to ti neće biti problem. Načelno sam pristao i u dogovoreno vrijeme nacrtao se u njegovom dvorištu. On je pripremio dugačke ljestve, alat i svu logistiku uključujući i hladno pivo. Međutim stupivši na strmi, visoki krov shvatio sam da se ne osjećam sigurno i odustao od posla. Uvidio je moju nelagodu i nije inzistirao na nastavku. U hladu ispred kuće popili smo pivo, popričali i svatko svojim putem.

Nije uvijek bilo tako. Strah od visine kod mene nije bio prisutan. Štoviše, u mladosti sam se pentrao i tamo gdje većina ljudi ne bi ni pomislila. Posebno je to bilo izraženo negdje sredinom devedesetih u vrijeme praktične nastave u jednom elektro servisu u Đurđevcu. Terenski posao podrazumijevao je montažu takozvanih zemaljskih i satelitskih antena. To je uključivalo veranje po visokim ljestvama i krovovima i manevriranje na istima. Posebna disciplina (olimpijska samo za hrabre i spretne) bila je balansiranje na antenskom stupu. To je zapravo tanka, metalna cijev što nekoliko metara strši iznad (ionako visokog) krova. Na nju smo znali pričvrstiti improvizirane mini ljestve i verati se do vrha kako bi montirali i spojili antenu ili više njih. Posebno zabavno bilo je ako je još puhao vjetar. Zaštita na radu kao i zaštitna oprema bile su nam nepoznata kategorija. Iz današnje perspektive bila je to poprilična ludost. Međutim nikad se nitko nije ozlijedio čak ni ogrebao. Čuvao nas je urođeni oprez, a pokretala mladost što se ćutila nepoderivom.

K. vlasnik servisa bio je svega pet-šest godina stariji od nas šegrta. Roker, dobričina i društvenjak. Krstarili smo u njegovom Kadetu karavanu podravskim cestama. U više navrata zatekli se na zanimljivim mjestima, sretali živopisne i zabavne individue. Istinski sam uživao u selima slušati izvornu podravsku kajkavštinu. Jedan stariji striček u Goli kraj Drave dugo nam se zahvaljivao jer smo mu omogučili uživanje u lakim notama mađarskih mužikaša. U Kloštru Podravskom naručitelj je inzistirao na najvećoj satelitskoj anteni koja se morala dobro vidjeti s ceste. Uzalud smo mu tumačili da treba gledati na južnu, dvorišnu stranu jer je tako pozicioniran satelit. Na kraju smo je natakarili na brajdu svima na izvol'te. U Ferdinandovcu smo u jednoj prilici sat-dva bušili, šarafili, vukli kablove da bi, kad se iznenađeni vlasnik pojavio, uvidjeli da smo na krivoj kući. U sjećanje mi se posebno urezala montaža u Gabajevoj Gredi kad nas je domaćin nakon obavljenog posla počastio večerom, pjesmom i svirkom na cimbalima autohtonom žičanom instrumentu panonske ravnice. I danas kad čujem sličan zvuk bivam katapultiran u devedesete u Podravinu i mladost što je, ipak, brzo planula.

U školi smo imali predmet Antene i antenski sustavi moj omiljeni. Kao i druge stručne predavao ga je profesor F. iz Kalinovca. On je zapravo bio magistar elektrotehnike, ali ne po takozvanoj bolonji, već pravi onovremeni magistar. Vrlo zanimljiva persona. Stručnjak i dobar predavač dobrano prekvalificiran za posao koji je radio što je bio naš benefit. Na ljeto kad je bio gotov četvrti razred krenuo sam kod njega na instrukcije. Ambicija je bila pripremiti se za upis na neki tehnički fakultet. Nakon prvog sata otvoreno mi je rekao da mu se čini kako sam preskočio dobar dio gradiva što bi podrazumijevalo maratonske odlaske u Kalinovac cijelo ljeto. Obzirom da je naplaćivao punih pedeset kuna za jedan školski sat, papreno za ono vrijeme, odustao sam i nikad nisam pristupio prijemnom ispitu. U trenutcima kad preispitujem odluke iz prošlosti nekad mi se čini kako je trebalo više ustrajati, ali generalno nisam nezadovoljan životnim izborima. Ono što danas jesmo zbroj je donesenih odluka i okolnosti u kojima smo se zatekli.

Večer nakon odustajanja od posla na krovu kod poznanika s početka priče preispitao sam još jednom tu odluku. Unutarnji osjećaj govorio mi je da je bila ispravna. Čini mi se da nije strah bio glavni faktor u njezinom donošenju. Od devedesetih do danas proteklo je dosta Drave i Save. Nakupilo se ponešto životnog iskustva. Sve dublje bore oko očiju kao da su brana nepromišljenom srljanju. Unutarnji mir ono je osnovno čemu težim. Važno da ujutro u ogledalu u vlastitim očima ugledam ugodan sjaj i da se javi želja za prepoznavanjem i procesuiranjem onih dobrih signala iz okoline. Kao antena kad je podešena na fino ugođenu frekvenciju.

U vrijeme prije šest godina intenzivno sam vozio bicikl. Niti udaljenosti od sto kilometara ili više nisu mi tad bile nedostižne. Na Prvi maj 2018. pedalirao sam iz Ivanića do Jasenovca odnosno Novske. O tom putu napisao sam kratku reportažu i objavio je ovdje na blogu koji se u to vrijeme zvao Zlatne žbice.


Danas na isti datum šest godina kasnije prošao sam isti put. Ovaj put autom u društvu. U nastavku je kratka bilješka s tog izleta:

Moj stric F. posebna je osoba. Posjeduje senzibilitet i nerv za potrebe i želje onih oko sebe. Rijetka vrlina. Društven je i nesebičan u novcu, energiji i vremenu. Kad sam bio klinac svaki put kad bi se vidjeli nakon duljeg vremena vodio me u dućan da zasladimo život. Tako je govorio. To "zasladiti život" upečatljivo mi je ostalo do danas i pokušavam doslovno i metaforički upražnjavati ga svakodnevno. Život je sladak, ali je zbiljski kratak i treba ga trošiti na lijepe stvari.

Već duže vrijeme planiramo nas dva prvomajski izlet do Jasenovca kroz sela uz Savu. Međutim protekle dvije godine događaji i okolnosti nisu mazle ni mene niti njega i odgađali smo ga. Danas je došlo vrijeme da ga konačno realiziramo. Nije to bilo ništa spektakularno niti atraktivno. Vožnja od nekih dvijesto kilometara lokalnim cestama kroz posavska sela. Jedna od onih kad je važnije putovati, nego stići. Treći član male ekspedicije bio je moj mlađi sinak J. čije nam je nenametljivo društvo itekako godilo.

Krećemo ujutro oko osam iz Ivanića i preko Dubrovčaka i Martinke Vesi stižemo u Sisak koji nam je prva stanica. Iako po ulicama uz Kupu rominja sitna kišica radimo kratku šetnju po centru i uz rijeku. Na šetnici ispijamo kavu i sumiramo početnu dionicu i planiramo nastavak. Uz pomoć navigacije vrludamo po gradu tražeći skretanje za Galdovo i Topolovac. Dalje vozimo kroz pomalo pusta mjesta uz Savu komentirajući usput viđeno. Stric nas nasmijava brojnim arhaičnim frazama i pošalicama. Kao da ih vadi iz dubokog bunara. Neke smo već više puta čuli, ali u ugodnom ambijentu njegovog Golfa itekako pridonose dobrom raspoloženju. Kroz Gušče, Čigoč, Lonju, Pusku, Krapje i još nekoliko manjih mjesta stižemo u Drenov Bok gdje kratko protežemo noge bacajući pogled na široku, zelenkastu Savu.

U Jasenovac stižemo oko podneva. Tamo se osim Praznika rada obilježava i dan općine. Stajemo i kratko razgledamo centar u kojem je crkva i mali park. U samom mjestu nema puno ljudi jer su glavna događanja predviđena za kasnije. Vrlo dobri kolači u lokalnoj slastičarnici dižu nam razinu šećera u krvi pa osokoljeni glukozom nastavljamo dalje. Stajemo na izlazu iz mjesta i pješice gazeći po stazi od masivnih, drvenih pragova prilazimo velikom, kamenom cvijetu, spomeniku u središtu spomen područja Jasenovac. Velika betonska skulptura iz blizine djeluje impozantno, a njezina simbolika uzrokuje knedlu u grlu i kovitla buru u tišini vlastitih misli.

Put nas dalje vodi u Novsku gdje nam je primarni zadatak osigurati sebi dobar ručak. Nakon kraćeg traženja izbor pada na jednu lokalnu pečenjaru-slatičarnicu. Dobrano gladni "napadamo" na mesnu platu komentirajući između zalogaja sadržaj i okus iste.

Zadovoljni i siti svraćamo na nezaobilaznu novljansku stanicu, kuću časnih sestara gdje nas dočekuje naša draga sestra K. Uz kavu i kolače s njom i još dvije časne komentiramo i šalimo se. Glavnu riječ opet uglavnom vodi stric nasminavajući neiscrpnim fazonima sve prisutne.

Kasno popodne napuštamo zapadnu Slavoniju. Za povratak koristimo rutu Banova Jaruga - Kutina - Popovača - Križ. Dok vjetrobransko staklo škropi nejaka kiša zbrajamo dojmove planirajući neki novi izlet. U razgovoru se dotičemo raznih ljudi i zanimljivih tema i događaja iz prošlosti. Odmak od kolotečine i svakodnevice prilika je da se ista pogleda iz drugog kuta, drugim očima. A za takvo što potreban vam je netko blizak, prijatelj ili kako stric kaže dobar optiker. On to svakako jest.