Usputne bilješke

Negdje sam pročitao kako je moždani centar za miris usko povezan za onim koji čuva uspomene. Miris je zapravo kemijska čestica čiji impuls stigne do dijela mozga koji se zove amigdala. Ona je, kažu istraživači mozga, zadužena i za emocije. Tamo se taj impuls očitava kao kod koji može, u ostalom, i aktivirati sjećanja. Informacije koje primamo drugim osjetilima obrađuju se drugačije, manje suptilno. Više puta mi se dogodilo da me poznati miris vrati u prošlost. Pritom iz ladica podsvijesti kao da na površinu isplivaju neke dobro arhivirane uspomene. U stanju sam pritom ponovno proživjeti davno zaboravljenu situaciju i raspoloženje. Kao da se odmota neka rola pozitivne nostalgije kojoj se namjerno prepustim.

Ispred kuće u kojoj sam odrastao na samom ulazu rastao je jorgovan. Vjerojatno ga je otac posadio kad smo uselili. Desetak smo godina u rano proljeće uživali u pogledu na njegove ljubičaste cvjetne grozdove, a miris koji se iz njih širio bivao je vrlo ugodan. Označavao je definitivni kraj zime i nagovještavao duže, toplije dane odnosno buđenje prirode. Sjećanje na taj jorgovan za mene je usko povezano na godine djetinjstva i odrastanja kad su brige male, a čovjek nekako naivno sretan.

U proljeće devedeset druge na brdima oko našeg sela počelo je zveckati oružje. Početkom travnja te godine, taman kad je procvjetao naš jorgovan, spakirali smo se i zaputili na zapad. (kao u nekom američkom filmu) Prva stanica bila nam je Austrija pa potom Podravina. Bili smo uvjereni kako je to privremeno. Ma, vratit ćemo se, samo da se malo smiri situacija. Je vraga! Nismo se vratili. Ostali smo živjeti u Hrvatskoj. To samo po sebi uopće nije loše. Započeli smo novi život. Prošlo je puno godina. Međutim, meni se zauvijek urezalo u sjećanje kako smo iz zavičaja naglo otrgnuti.

Točno četiri godine kasnije opet u proljeće otac i ja prvi smo put nakon rata posjetili rodnu kuću. To više nije bio dom, već ljuštura zidova u kojoj laufa propuh i lepet golubova. Iz moje perspektive gledano kuća i okućnica kao da su se smanjile, povukle u sebe. Bit će da sam silom prilika preko noći odrastao i zauvijek promijenio kut gledanja. Povećalo se samo okolno raslinje uključujući i jorgovan. On je tom prilikom, ionako emotivno iskustvo, dodatno potpirio jer je opet bio taman procvjetao. Tad sam prvi put osvijestio koliko upečatljivo može biti sjećanje potaknuto poznatim mirisom. Iako sam im se opirao, niz lice su mi se slijevale suze koje se nisu dale obuzdati.

Prošle godine kupio sam kućicu u zoni vinograda u Kloštar Ivaniću. Nedavno sam u nju preselio. Nakon više od trideset godina opet živim na selu. Countryside što bi rek'o naš narod. Još uvijek je uređujem iznutra i izvana. Ima puno posla, ali ne žalim se. Odgovara mi do neke mjere trošiti vrijeme i energiju na takozvane manualne poslove. I okućnicu valja dovesti u red. Trebalo je tarupirati visoku travu, očistiti staze, poruširi prerasle čemprese, počupati podivljalo grmlje i živicu. Redovita košnja i flaksanje se podrazumijeva. Proteklih dana aktualna je bila rezidba voćki. Prvom prilikom posadit ću borove. Sve te biljke na neki su mi način drage. U njima se najbolje zrcali mijena godišnjih doba. Međutim posebno mi je drag mali jorgovan na ulazu. Dok odmaram od posla uz kavu ili pivo točno je predamnom. On mi je ljubimac među stablima. Visok je jedva metar i po'. Malo je grbav i raste ukoso, ali baš takav vrlo mi je drag. Ovih dana krenuo je listati, a pupoljci na vrhovima tankih grana oblikuju se stidljivo u ljubičaste, cvjetne grozdove. Jedva čekam pomirisati ih kad procvjetaju. U stvari malo me i trema istovremeno. 'Ko zna! Možda se otvori neki zaboravljeni leksikon uspomena.