Usputne bilješke

Prije više od pola godine pročitao sam roman „Meho“ mladog bosanskohercegovačkog pjesnika i prozaista Almina Kaplana. Taj uradak prilično me se dojmio, pa sam o njemu napisao osobni osvrt ovdje na blogu. Ovih dana u ruke mi je dospjela zbirka kratkih priča istog autora naslovljena jednostavno „Dubravske priče“. To je svojevrsni nastavak ili proširenje spomenutog romana. Glavni protagonisti opet su stanovnici Dubrava, malog mjesta u Hercegovini. Kaplan kroz motive njihove svakodnevice plete priču o poratnoj, ruralnoj mikro zajednici. Čini to u maniri originalnog i vrsnog pripovjedača, pa zgode i nezgode Dubravaca čitatelju u suštini bivaju univerzalne, općeljudske. Iako su priče realistične autor, kao i u romanu „Meho“, povremenim pjesničkim diskursom stvara specifičnu atmosferu i pomalo filmičan kolorit mjesta i ljudi.

U prvoj, nagrađivanoj priči „Motorka“ (objavljena prije dvije godine na stranici jergovic.com u rubrici Ajfelov most) Kaplan kroz reakcije na nezgodu glavnog lika oslikava emocionalne profile njegovih susjeda i prijatelja. Nakon što Zulfo isprobavajući novu motornu pilu vrlo ozbiljno ozlijedi nogu i završi u bolnici u kući kod Ćamila i Šemse okupi se neveliko, šaroliko društvo komentirajući nesretni događaj. Susjeda Mejra pomalo u stilu sveznalice zabrinuto konstatira kako je čula da su ozlijeđenog „već oćerali za Mostar“. Nešto su suzdržaniji u komentarima Ibro i Sule koji raspolaže informacijom da je motorka velika i oštra kao zmija. Društvo se uz spontanu Šemsinu kavu dotiče i pitanja otkud Zulfi novi nepredvidivi stroj. Mejra ustrvđuje kako ga je dobio od stranke odnosno da mu je to sredio sveprisutni Rusmir. Domaćin Ćamil oštro se protivi toj tvrdnji i govori da je motorka dio donacija za povratnike od općine. Kroz tu nedoumicu autor se ovlaš dotiče lokalnih političkih prilika i konkretnog utjecaja istih na svakodnevni život stanovnika Dubrava. Na samom kraju pisac kao da umiruje čitatelja i vlastite likove minimalistički vješto opisanom zvučnom kulisom srkanja podgrijane čorbe i udaranja žlica o tanjur, te slikom prve zrake sunca što se netom nakon kiše kroz prozor probija u prostoriju.

U nastavku slijedi „Mraz“ u kojoj je glavni light motiv jejina čije glasanje, po vjerovanju lokalnih stanovnika, najavljuje smrt. U gotovo svim pričama ove zbirke okosnica fabule su kratki, ali živi, autentični dijalozi protagonista. Bračni par Ajiša i Ibro vode raspravu o ptici koja se u noći čula iz smjera Omerove kuće. Omer je teško bolesni starac o kojem se brine snaha Zijada. Situaciju kroz prozor prate susjedi Munta i Murat koji, kao i većina starijeg stanovništva Dubrava, prate televizijski program HRT-a s posebnim naglaskom na vremensku prognozu. U „Kiši“ zabrinutost izazove prolazak hitne pomoći po magistralnoj cesti u vrijeme obilnih padalina. Nedoumica oko toga je li „naša ili njihova“ pokrene mali val telefonskih poziva koji ne riješe zagonetku, ali glavnim, ženskim likovima ipak smanjuju uznemirenost koju je prolazak vozila uzrokovao. U priči „Sanel“ autor se dotiče prakticiranja muslimanskih, vjerskih običaja kod mlađih osoba koje u praktičnoj svakodnevici može uzrokovati stanovita ograničenja. Mladić Sanel tri puta dnevno klanja namaz i odbija konzumirati hranu koja nije iz lokalne mesnice. Otac ga pomalo ljutito pokušava potaknuti da zaradi za život u kojem može živjeti vjeru na način koji je izabrao, dok mu majka linijom manjeg otpora u tome podilazi. „Plakat“ je pomalo šaljiva zgoda o namještanju velikog predizbornog plakata što je usred noći pao zbog jakog vjetra. Rumu telefonski poziv prekida usred tjelesne bliskosti sa suprugom kako bi zajedno sa drugima kliještima i žicom intervenirao na „nesretnom“ plakatu. Na trenutke potresna “Invalidnina“ vraća čitatelja u ratne devedesete. Susjedi se uz kavu u razgovoru prisjećaju tragičnog nesporazuma kad se Meho (glavni lik prethodnog romana) dragovoljno javio za sudjelovanje u živom štitu pogrešno misleći kako je to ime nekog mjesta. Neminovnim protokom godina ipak pomalo blijede sjećanja na tragične, ratne događaje kao u slikovitoj završnoj kulisi kad „automobili kao noževi farovima zasijecaju tamu, ali ona brzo zacijeli“.

Drugi dio ove zbirke donosi nešto drugačije zapise, a opet vrlo slične prethodnima. Kaplan se u njima vraća u prošlost pred sam rat u Bosni i Hercegovini. Opet su glavni akteri Dubravci, puno mlađi ovaj put. Osim toga prisutan je još jedan važan detalj. Autor u fabulu unosi lik pripovjedača, sebe kao šestogodišnjeg dječaka koji se događaja prisjeća. U prvoj akteri razgovaraju o prometnoj nezgodi koju je skrivio jedan od mještana. Epilog sudara je smrt drugog vozača. Kroz razgovor se provlači pomalo zlosutna tvrdnja kako krivca od zatvora može spasiti samo rat. „Svadba“ također naslućuje nasilne događaje. Svadbeno seosko slavlje prekida se usred „političke“ pjesme. Upečatljiv je lik mladenke koja u metežu vlastite svadbe ispod vela tiho plače. „Značka“ najavljuje prve višestranačke izbore. Dječak zajedno sa ocem prisustvuje zajedničkom klanjanju nakon kojeg slijedi predizborni skup. Na poklon od hodže dobiva značku „sa tri slova“ koja mu u tom trenutku predstavlja veliku vrijednost. „Hamačkuša“ je priča o sahrani koja tematizira dječji neposluh i nemogućnost roditelja da kontroliraju njihovo ponašanje u situacijama kad se očekuje dostojanstveno držanje. „Opel“ opisuje iščekivanje novog nikad prije viđenog automobila u selu koje nažalost prekida mrak što se lagano spušta na grupicu dječaka i tjera ih da razočarani pođu kućama. „Snijeg“ je intimna obiteljska crtica upečatljive, vješto dočarane atmosfere. U njezinim redcima nastanile su se, u današnje vrijeme pomalo devalvirane i zaboravljene vrijednosti, zajedništvo, solidarnost i skromnost.

Almin Kaplan ponovno je svojim pisanjem zadobio moju punu čitateljsku pažnju. Pridobio me originalnim stilom i otprije poznatim tematskim izborom. Ponajviše me oduševio živopisnim likovima zanimljive interakcije koja se posebno ogleda u autentičnim dijalozima. Stil ovog mladog autora prepoznatljiv je i kao stvoren za takozvanu stvarnosnu, realističnu prozu. Posebnost joj je pjesnička ambijentalnost koja sačinjava privlačan okvir za ionako zanimljiv i raznovrstan puzle brojnih likova i situacija.

Prije otprilike dvije godine, potaknuta pomalo silom prilika, nastala je ideja da kupim manju vikendicu ili klijet s vinogradom ili voćnjakom. U to vrijeme uopće nisam bio siguran gdje bi bila smještena, kako bi izgledala i koja bi joj bila osnovna namjena. Financijske i opće okolnosti nisu mi tad bile naklonjene, niti su obećavale mirnu i stabilnu budućnost. Nisam bio siguran ni gdje ću živjeti, pa je postojala mogućnost da se u jedan takav kućerak preselim i u njemu stanujem sam. Unatoč brojnim upitnicima i nedoumicama započeo sam potragu koja se u ovih dvije godine donekle fokusirala i iskristalizirala. Uspio sam u međuvremenu osigurati koliko-toliko optimalna sredstva za kupnju takve nekretnine. Logičan izbor u zadnje je vrijeme bio sužen na nedaleki  Kloštar Ivanić, odnosno područje bregovitih vinograda u njegovoj bližoj okolici. Odluku mi je na kraju olakšala činjenica kako neće biti potrebe da se tamo preselim i da će to ipak biti samo mjesto za odmor ili za fizički rad, kako se uzme.

U protekle dvije godine manje-više redovito pratio sam oglase na internetu. Svaku iole zanimljivu i dostupnu opciju pobliže bi razmotrio i uživo promotrio. Nagledao sam se svakojakih građevina, od potpuno derutnih u šikaru zaraslih izbi do bogato uređenih prostranih objekata s atraktivnim okolišem. U nekoliko navrata bio sam blizu kupnje, ali bih ipak na kraju zbog nekog važnog razloga odustao. Primarno mi je bilo da zemljište i sama klijet, odnosno vikendica nije prevelika, da je dovršena, koliko-toliko funkcionalna, sa osnovnim priključcima, legalna i da je na pogodnom položaju, po mogućnosti s lijepim pogledom. Sve skupa trebalo se uklopiti u financijski okvir koji je bio donekle zadan. Brzo sam shvatio da ne mogu dobiti sve što želim i da ću morati učiniti neki ustupak i sam sa sobom postići kompromis. Krajem ovog ljeta bivao sam već pomalo umoran od traženja ili možda bolje reći od vlastite neodlučnosti i dvoumljenja. Poželio sam okončati potragu jer bi daljnja bila kontraproduktivna i cijela ideja mogla biti dovedena u pitanje.

Prije desetak dana naišao sam na jedan oglas na facebooku; manja klijet s prilično velikim vinogradom i voćnjakom u Kloštar Ivaniću na svega pet kilometara od kuće u kojoj sad živim. Cijena povoljna, lokacija dobra, stanje solidno. Prvo sam detaljno proučio sam objekat i uvidio da bi uz manje adaptacije mogao biti koristan i ugodan za povreni boravak. Zatim sam prehodao blago nagnutu padinu koja se sastoji od dugih redova starog vinograda i voćnjaka što obuhvaća oko 1200 kvadratnih metara. Na prvu sam htio po tko zna koji put odustati jer za održavanje istog možda u budućnosti neće biti dovoljno vremena i energije ili novca. Kad sam međutim stao na neveliku tresu na ulazu u gornji dio klijeti i pogledao uokolo, znao sam da ću kupiti unatoč tome što je okućnica prilično velika i zahtjevna za košnju i održavanje. Nisam jednostavno mogao odoljeti  prizoru velike plahte uglavnom zelenog krajolika što se odmotao kilometrima. Na lijevo malo šume Marče, ogranak naselja Bešlinec, susjedni Poljanski brijeg i iza njega komadić Moslavačke gore. Na desno drugi brijeg simpatičnog imena Put u raj, a iza njega dio Ivanić-Grada. U sredini prema jugu, polja, autoput, šuma Žutica i u daljini vitki dimnjaci sisačke rafinerije s pozadinom od Zrinske gore. Između svega toga sasvim daleko kroz izmaglicu nazirala se, vjerovali ili ne, preko granice planina Kozara. Linija tog širokog horizonta bila je ključna u odluci da kupim i u budućnosti oblikujem po svome taj komadić zelenila s kućicom na vrhu.