Usputne bilješke

Bio sam uvjeren da mene neće. Još tamo od Wuhana mislio sam kako se tiče drugih. Ipak danas sam broj. Bit ću na vijestima. Negdje sam pokupio, možda na poslu. Iako su simptomi ukazivali na suprotno gajio sam nadu da je upala grla. Kad je nazvala epidemioliginja i predstavila se znao sam da je pozitivan. Prvi dan samo otežano gutanje i kašalj. A onda četiri dana muke. Temperatura, suhi kašalj i bolovi u leđima, prsnom košu i opća slabost. Danas je nešto bolje. Temperatura niža. Bolovi prolaze. I kašalj se smirio, ali nestali su mirisi. Još najmanje tjedan iz kuće nikamo. M. je danas počela kašljati. Temperatura joj raste. Testirat će se tek u ponedjeljak. Klinci su ok, ali teško im pada duga izolacija za praznike. Više sam zabrinut za M. i ostale. Ja sam izgleda najteže pregrmio. Što je tu je. Bor je okićen. Trpeza neće izostati. Slavit ćemo oprezno na distanci. Proći će. Sretan i zdrav Božić vam želim!

Prije otprilike osam mjeseci, usred prvog vala ove pošasti koja nas je snašla, osvanuo je na youtubeu novi album Amire Medunjanin naslovljen For Him and Her. Kako su mi prethodno promaknule sve njegove najave, ostao sam ugodno zatečen pojavom tog uratka. Već nakon prvog slušanja poželio sam o njemu pisati. Međutim kao da je zahtijevao da ta ideja odleži i pričeka kraj ove neobične godine u kojoj sam ga više puta preslušao. Osvojila me na prvu melankolična emocija  Amirinog  glasa i izbor pjesama, odnosno priče koja iza njega stoji. Naime, na njemu se mogu čuti pjesme Silvane Armenulić i Tome Zdravkovića, muzičara jedne prohujale epohe koju je Amira ovim hommageom oživjela. Silvana i Toma strastveno su živjeli muziku koju su izvodili. Osim toga bili su ljubavni par kojeg je Silvanina tragična smrt prerano razdvojila. Ionako tugaljiv Tomin glas i nastup zadobili su nakon toga dodatnu koprenu sjete što je u njegovom pjevanju bivala prisutna sve do smrti. Obzirom da se radi o obradama pjesama nastalih prije četrdeset ili više godina očekivao sam više umjetničke intervencije u aranžmanima od strane Amire i pratećih muzičara. Međutim ona je u dobroj mjeri izostala. Amira kao da je odlučila jednostavno ući u studio, otpjevati ih i oteti zaboravu. Moj dojam je da ih je osuvremenila u taman tolikoj mjeri da budu prikladne za slušanje danas, a da pritom gube vrlo malo od izvornosti.

Album otvara Svirajte mi tiho, tiše izrazito atmosferična balada u kojoj dominira vokal uz minimalnu muzičku pratnju koju čini samo bas gitara. Ovom slušatelju ta pjesma dobar je pokazatelj kako snažan dojam može ostaviti polagano pjevanje ili možda bolje reći potiho u pjesmi plakanje. Kako drugačije doživjeti stihove Svirajte mi vi tiho, tiše / Tiho, tiho, svirajte mi nema nje / Ovu noć, tiho, tiho / Ovu noć, tiho, tiše / Pustite me, o pustite me / Da bolim svoju bol. Dojam dodatno pojačava prateći video uradak u kojem se izmjenjuju prizori različitih krajolika koji čine savršenu kulisu u kojoj se stihovi naoko raspršuju. Potom slijedi Ja nemam prava nikoga da volim u koju slušatelja uvodi  klarinet dok gleda kadrove napuštene, skladne građevine okružene visokom, borovom šumom. Nakon tog pomalo minimalističkog uvoda slijedi raskošna, muzička harmonija u kojoj dominiraju violine. Dok kamera nadvisuje šumski krajolik po njemu se razliježu stihovi Tugo moja, noći duge / Srce mi je puno bola, puno tuge. Čekaj me ljubavna je sevdalinka u kojoj klarinet dostojno zamjenjuje truba koja daje glavnu notu ritmičnom refrenu. Tu puhačku osnovu skladno nadopunjuju mandolina, violina i harmonika. Čekaj me, ja ću sigurno doći / Samo me čekaj dugo / Čekaj i kada duge noći / Srce prekriju tugom uvodni su stihovi uvjerljivo otpjevane poruke kako se čekati isplati. Šta će mi život emotivna je kavanska tužbalica u pozitivnom smislu te riječi. Stihovi Noćas mi srce pati / Noćas me duša boli / teško je kad se voli / Kad ostaneš sam kao da se probijaju kroz oblak duhanskog dima iznad natiskanih okruglih stolova za kojima sjedi hipnotizirana publika. Amirina izvedba garnirana je osebujnom bojom glasa i dozom šarma što je u stanju izvesti ovu pjesmu iz zaboravljene kavane na svijetla velike pozornice . U instrumentalnom segmentu glavna rola rezervirana je prikladno  za harmoniku koja ne ostavlja mjesta ravnodušnosti. Što je tužna tako ova noć pjesma je bržeg tempa u kojoj do izražaja dolaze perkusije dok je solo dionica u središnjem djelu rezervirana za klarinet. U vizualnom smislu pruža slušatelju uvid u atmosferu sa snimanja u studiju i priliku da bolje upozna glavne aktere. Rane moje priča je u stihu, sevdalinka zaokruženog opsega, izražene muzičke sinergije. Dojmljivi video spot uvodi preko kamenog mosta slušatelja u snježni šumski ambijent pomalo romantične atmosfere. Što se mora / kad se voli da se luduje. Što se mora / kad se voli da se rastaje stihovi su refrena sedme po redu Kad se voli, što se rastaje. Tomina retorička pitanja na koja nema i ne može biti pravog odgovora Amira iznova ponavlja pjevajući uz odlučne violine i postojanu bas gitaru dok iz ptičje parspektive gledamo crno-bijeli pokretni kolaž auto-puteva, petlji i kružnih tokova po kojem gmižu automobili. Srećo moja ljubavna je balada čeznutljive melodije popraćena nizanjem kadrova zelenih ili pustinjskih krajolika i razigranih oblaka ispod kojih kruže velika jata ptica. Središnjim djelom razliježe se solo dionica bas gitare orijentalnog ugođaja. Danka je starogradska balada u kojoj glavni akter na početku luta dugim ulicama da bi u refrenu skrušeno priznao nekovrsnu kapitulaciju i linijom manjeg otpora u piću potražio utjehu. Prije toga stigao je još uz nenametljivu harmoniku zamoliti Danku da se ne ljuti što joj piše pjesme. U Dva smo sveta različita opet glavnu rolu preuzimaju pomalo razigrani puhački instrumenti dok je u stihovima refrena i pratećem videu svu noć padala ili bolje reći plakala kiša, a ulica duga kao tuga ostala u nekom drugom gradu. Predzadnja Što te večeras nema ostavlja pomalo mističan utisak posebno ako se sluša uz prateći video uradak u kojem ženska prilika glave umotane u marame, ogrnuta plaštem promiče snježnim ulicama pustog grada s fenjerom u ruci. Album uz stihove Ej kafano muko / Ej živote moja tugo zatvara ili bolje reći zaokružuje Umoran sam od života. Uz potiho pjevanje i minimalnu pratnju bas gitare, kako započne, priča o Silvani i Tomi u Amirinoj izvedbi jednako i ugasne.

Prije više od dvadeset pet godina zamolio sam jednog poznanika da mi sa CD-a na audio kazetu presnimi album Higes Hopes od Pink Floyda. Kako se takvo snimanje izvodilo u realnom vremenu slušali smo po redu pjesme. Nakon treće upitao me tada moj poznanik sa nestrpljenjem u glasu: Jesu li sve stvari tako spore? Kad sam mu odgovorio da uglavnom jesu ostavio me da sam ispratim snimanje do kraja. U godinama što su uslijedile tom albumu puno sam se puta vraćao možda baš zbog te sporosti koja me na prvu privukla. Jednako tako više puta upitao sam se jesu li sve pjesme na albumu For Him and Her Amire Medunjenin tako tužne? Odgovor bi nakon slušanja obično bio potvrdan. U više navrata spominjao sam ovdje melankoliju i sjetu, međutim ovo je korak više. Ljudska tuga i žalovanje za prošlim, boljim i ljepšim. Svi tekstovi tematiziraju rastanak, čežnju ili usamljenost. Istovremeno su u punom opsegu ljubavni i romantični. Najbolje potvrđuju stih jednog pjesnika kako su sve prave ljubavi tužne. Ja bih još dodao i velike. Ne znam reći što me točno privlači da se priči o Silvani i Tomi iznova vraćam. Ne mogu još sebi objasniti fenomen da se slušajući Amirin sevdah, u osnovi tužnu muziku, osjećam ispunjeno, produhovljeno i dobro. 

Svaki dan je poseban i drugačiji, jedinstven. Čak i kad se čini običan, izlišan. Nekovrsni je blagoslov i benefit po tko zna koji put dočekati i ispratiti sunce čak i kad se skriva iza oblaka. Znamo i osjećamo da je tu. Pratimo njegov ritam. Sve ostalo ljudski su pokušaji za kontroliranjem, odnosno fragmentiranjem vremena. Kratki tekst koji slijedi možda ne zaslužujuje ovakav pomalo filozofski uvod. Čitatelj će na kraju znati procijeniti je li on bio potreban.

Moj jučerašnji dan započeo je rano ujutro odlaskom na posao na kojem se nije odvijalo ništa neuobičajeno. Iako u učeničkom domu trenutno ne borave učenici potrebno je vršiti nabavu jer kuhinja radi za studente koji pohađaju nedavno pokrenutu visoku školu u našem malom gradu. Nakon povratka doma poželio sam ostatak dana provesti odmarajući se. To mi je u dobroj mjeri uspjelo. Za početak pobjegao sam dnevnoj rutini uronivši u kratki, površni san. Nakon njega uslijedila je neizbježna popodnevna kava podebljana slatkišima. Potom malo čitanja i ponešto pisanja. Večera nije zahtijevala poseban trud jer se sastojala od kruha i još koječeg iz frižidera, takozvana suha ili lovačka. Večernji sati rezervirani su bili za nogometnu utakmicu na televiziji. To je u prijevodu dva sata prilično neaktivnog ali ugodnog praćenja jurnjave za loptom po savršeno ravnoj ledini. Dan je bio gotov kad se kroz prvi san probio povišeni glas komentatora. Tek nakon pobjedničkog gola u zadnjim minutama utakmice realnost je ustupila mjesto snovima.

Današnji dan krenuo je slično, ali na poslu su se pojavile neke nepredviđene obaveze i ukrale ponešto vremena i energije. Po dolasku doma nakratko sam poželio ponoviti rutinu od jučer. Ipak nakon kraćeg dvoumljenja obukao sam radno odijelo i zaputio se na brijeg u klijet. Tamo sam na priličnoj hladnoći građevinskim ljepilom sanirao otvor ispod dotrajalog prozora kroz koji je u podrum prolazila voda. To me podsjetilo da na krovu kraj stupa od struje također postoji prolaz kroz koji ulazi ponešto kišnice i slijeva se opasno blizu električnog voda. Na mračnom i prašnjavom tavanu trebalo je pod svijetlon mobitela utisnuti priličnu količinu silikona između limenog pokrova i okrugle cijevi. Ostalo je taman toliko vremena prije mraka da promrzao stanem na terasu i osmotrim kako se po okolnim brijegovima pojavljuju prva svijetla. Vozeći se doma poželim nešto toplo za večeru. U dućanu kupim šampinjone i nakon dugo vremena počastim sebe i ostale ukućane slasnim omletom.

Dok ovo pišem dan još nije gotov. Ako skriva još neko iznenađenje energije neće usfaliti. Prilično se razlikuje od prethodnog. Svaki je na svoj način bio običan, prosječan, nizgled banalan. Možda je ovo pisanje pokušaj da ih otrgnem zaboravu i time učinim posebnima.

Prošlo je oko devet mjeseci od moje zadnje biciklističke vožnje. Ne računam odlaske u pekaru ili do dućana. Negdje tamo u trećem mjesecu, prije onog proljetnog zatvaranja, pedalirao sam iz Ivanić-Grada do mosta u Martinskoj Vesi i natrag. Nisam pisao o toj vožnji. Nemam niti jednu fotografiju sa iste. Mislio sam tada da nije posebna po ničemu. Teško se mogu pozdano sjetiti konkretnih detalja tog proljetnog popodneva provedenog na cesti. Pokušavam u misli prizvati ugodni huk kotača koji zove na još. Mutno se sjećam tek pogleda s mosta na široku, zelenu Savu, grupe djevojajaka i mladića koji se glasno smiju kraj skele u Dubrovčaku Lijevom i sutona što je obgrlio crkvu u Posavskim Bregima.

Nedugo nakon te vožnje uslijedilo je razdoblje u kojem je svako nepotrebno kretanje bivalo rizik za zdravlje i čin osobne neodgovornosti. Zapostavio sam tada bicikl i posvetio se drugim obavezama i hobijima. Malo po malo gubila se navika i potreba za vožnjama. Prethodilo joj je stanovito zasićenje i manji zdrastveni problemi. Malo po malo interes i navika rekreativnog pedaliranja potpuno su izostali. Kad sam uvidio da je bicikl predmet pun prašine kojeg premještam s jednog na drugo mjesto odlučio sam prodati ga. Učinio sam to bez puno razmišljanja. Kupila ga je jedna simpatična djevojka iz Zagreba nakon što se uvjerila da je lagan i da ga može svakodnevno nositi do stana na četvrtom katu zgrade bez lifta. Nakon što sam ga spakirao u prtljažnik njenog auta i poželio joj sreću u vožnji, umjesto pedale sam po sebi okrenuo se novi list.

Danas dok ovo pišem više za sebe ne mogu reći da sam rekreativni biciklist. Ne osjećam žal zbog toga, tek povremenu ugodnu nostalgiju. Ta situacija zbroj je vlastitih odluka i objektivnih okolnosti. Zadovoljan sam i sretan da je bicikl oko sedam godina bio važna okosnica mojeg slobodnog vremena. Zahvaljujući njemu posjetio sam mnoga mjesta i lokacije u bližoj i daljoj okolici na koja pješice ili autom ne bi došao nikada. Kad danas za njih čujem djeluju mi poznata, bliska. Nekoliko puta otisnuo sam se na višednevna, biciklistička putovanja. Vozeći, upoznao sam ljude od kojih su se neki prometnuli u istinske prijatelje. Doživio sam bezbroj ugodnih kilometara ceste koji se protokom vremena pretvaraju u ugodne uspomene. Bicikl je zaslužan da sam počeo blogati. To je jedinstven izum, nadasve praktičan, uravnotežen samo kad ste u pokretu, ponekad nepredvidiv. Evo tek što sam promijenio ime bloga, a on je opet nakratko zadobio glavnu ulogu.

(Ovaj blog do sad se zvao Zlatne žbice. Obzirom da na njemu već duže vrijeme nema opisa biciklističkih vožnji, odlučio sam promijeniti mu ime. Ja sam i dalje dugoprugash.)


U zadnjih nekoliko godina ispraznio sam priličan broj kanti s jupolom. Činio sam to strpljivo i predano valjak po valjak, kist po kist u ponavljajućoj zen maniri što me znalo dovesti na prag meditativnog stanja. Svaku praznu na kraju bi oprao i pospremio. Nikad ni jednu nisam bacio. To nisu predmeti za jednokratnu uporabu. Kanta od jupola može biti korisna za prijenos i pospremanje bezbroj stvari od onih krutih kao što su drva za ogrjev preko rasutih recimo pijeska do potpuno tekućih na primjer vode. U praznu možete naliti i razrijediti pola sadržaja pune i time sebi olakšati manevriranje s bojom. Ozbiljno gletanje praktički je nezamislivo bez jedne takve kante. Ulijete malo vode na dno, dodate glet masu, malo promiješate, objesite na ljestve i voala. Sav alat za gletanje i krečenje stane u prazne kante. Različitih su dimenzija odnosno zapremine. Najveće su one od petnaest kila u koje stane puno toga, ali pune nisu lagane. Meni osobno najpraktičnije su i nekako najdraže takozvane desetke. Ni velike, niti male, taman. Te dvije vrste ovalnog su oblika što je u mnogim situacijama vrlo praktično. Okrugle su one od pet i dvije kile. Prva može poslužiti za sitna krečenja. U nju stane mala rešetka i mali valjak. Dvokilska je idealna za kutove koji se moraju farbati kistom. Postoji još pakiranje od kile, ali ono nema ručku, pa ga ne ubrajam u kante.

. . .

Vani dosadna kiša kao da je deseti mjesec. Prijatelj na fejs okačio sliku: Na današnji datum prije osam godina. Snijeg do koljena. Kao da je iz neke druge stvarnosti. Zadnji lijevi kotač na autu opet skreće pažnju na sebe. Kombinira lupkanje i zujanje s natruhama struganja. Uslijedila je neminovna promjena majstora. Dobio termin kod novog tek za sedam dana. Ako me kotač prestigne u vožnji znat ću da je prekasno. U međuvremenu ulje počelo kapati na ispušnu granu i tamo isparavati u bijeli dim. Kad stanem na semaforu izgleda kao da je novi papa izabran. Dodatna briga i trošak. Govore mi da mijenjam auto. Ja se ne dam. Riješit ću te kvarove i vozi dalje. Imam ga tek dvije i pol godine. Prijašnji vlasnik vozio ga je pet puta toliko. Taman sam se navikao na sve njegove mušice i kao takav mi je drag i koristan. Kad spustim zadnji naslon stane puno kanti od jupola i nova lojtra. To su šljakerska kola. Kad bi vozio novija više bi ih pazio i lickao kao jedna gospođa kod koje sam davno nešto popravljao. Odmah na ulazu u stan dobio sam papuče. Inzistiranjem na urednosti radila je sebi medvjeđu uslugu. Ako stalno pazim na čistoću, usfalit će mi koncentracije za posao zbog kojeg sam došao. Auti, kuće, cipele traže određenu dozu održavanja, ali primarno ih imamo kako bi nam služili. Nije dobro kad je obrnuto.   

. . .

U knjizi "Što sam naučio na planini" Milana Majerovića-Stilinovića na četrdeset četvrtoj stranici nailazim na zanimljivu usporedbu. Autor opisuje kako je njega i prijatelja ugostio bračni par umirovljenika u kući koju grade na ostatcima temelja stare u Velikom Lubenovcu na području Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Oduševljen je gostoprimstvom, mjestom i objektom kojeg vlasnici zidaju od kamena i drvenih greda vlastitim rukama uglavnom. Postavlja sam sebi pitanje da li on, za razliku od njih, dangubi dok hoda okolo i divi se drugim kućama. Odmah potom nudi odgovor da tako skuplja materijal za drukčiju kuću u planini, onu od slika i priča. Očekuje kako će kroz nju proći i nepoznati ljudi, a svi su dobro došli. Mi čitatelji smo ti nepoznati ljudi, gosti. On je dobar domaćin koji zida vješto uporabom riječi i čini da se osjećamo ugodno u toj kući. Suprotnost ovoj zanimljivoj usporedbi upečatljiva je slika iz druge knjige kojoj sam zaboravio naslov i ime autora. U jednom selu negdje daleko u Sibiru u zatvorenoj školi živi njezin nekadašnji domar. U nedostatku drva za ogrjev on loži u peći knjige ruskog jezika i književnosti koje su ostale iza bivših učenika. Od dima te vatre debeli snježni pokrivač na krovu škole postaje siv. Riječi i rečenice pretvorene u pepeo doslovno. 

. . .


Radim s prijateljem ovih dana na uređenju potrovlja jedne seoske kuće na rubu šume. To je jedna od najljepših kuća u kojoj sam boravio. Visoka prizemnica sva od drveta pokrivena starinskim crijepom i pažljivo uklopljena u ruralni okoliš. Izgrađena je prije par godina od hrastovine dopremljene s nekoliko strana od više različitih objekata. Iznutra skladno uređena i moderno opremljena. Njezini vlasnici ljubitelji su dobre muzike, pa iz prizemlja obično dopire ugodan zvuk sa kvalitetnog hi-fi uređaja. Mi finiširamo otvorene prostorije na katu s mnoštvom krovnih greda. Dok vani slini uporna sitna kiša i boji okolne bregove u gusto sivilo, zaokupljeni svatko svojim mislima, nanosimo zadnji sloj glet mase na spojeve gipsanih ploča. Beskrajno ponavljanje istih radnji prekida mi zvuk mobitela koji označava poruku. Prijateljica pita jesam li čuo da je umro sisački jazz glazbenik Damir Kukuruzović. Prilično zatečen dgovaram joj da sam čuo kako se u bolnici bori s koronom, ali to mi je novost. Nastavljam raditi pokušavajući procesuirati tu lošu vijest. Ona mi potpuno mijenja perspektivu i raspoloženje, pa odlučujem ranije završiti s poslom. Vozeći se doma razmišljam kako prvi put čujem da je od ove aktualne pošasti preminuo netko koga poznajem. Damira sam sreo nekoliko puta uglavnom na koncertima. Rado sam slušao njegovu gipsy swing gitaru i odlazio u Siscia jazz klub na svirke ili biciklom na kavu. Bio je svega nekoliko godina stariji od mene. Prerano je otišao u društvo Djanga Reindharta čiju glazbu je za života baštinio. Njegovi prijatelji, rodni Sisak i mi slušatelji trajno smo osiromašeni. Sivo prosinačko nebo sve je plave note uzelo za sebe.

Već neko vrijeme razmišljam kako bi na svojem brijegu u Kloštar Ivaniću zasadio borove. Ne smreku ili jelu, nego baš bor. Nekih desetak možda dvadeset mladih stabala za početak. Ako se ideja pokaže dobra cijeli donji voćnjak postupno bi preobrazio u borovu šumicu. Nekoliko je razloga za to. Volim crnogoricu, drveće koje i usred zime zadrži uobičajenu vanjštinu. Ugodan je miris kojeg za toplijeg vremena širi u okolinu. Nema ljepšeg od hladovine pod krošnjom starih borova osobito kraj mora. Ako sam dobro proučio na internetu bor ima dubok šiljast korijen, pa očekujem da će na okupu držati kosinu zemlje što se na rubovima strmo obrušava prema putu. Navodno voli sunčevu pažnju, a cijela padina orijentirana je ka jugu. Dobro podnosi mraz i jake vjetrove i brzo raste. U početku je sličan smreki, ali kasnije se krošnja i cijelo stablo razvije u drugačiju, živopisniju formu. Ima duge iglice koje obično rastu u paru ili po tri To su otprilike razlozi i želje kojima se vodim.

Osamdesetih godina u vrijeme djetinjstva živio sam s obitelji na mjestu s kojeg puca lijepi pogled na desnu obalu rječice Lašve. Na prostrana brda po kojima su razbacane kuće što se u noći pretvore u tinjajuća svijetla. Kraj jedne koja se dobro vidjela s našeg prozora stajala je nevelika borova šuma. Tih godina njena stabla već su premašila visinu kuće iza koje su rasla. Posadio ih je puno prije djed mog dobrog prijatelja iz razreda. Djelomično po uzoru na taj borik otac i ja početkom devedesetih posjekli smo samoniklo grmlje na krševitoj padini iza naše kuće i zasadili je borovima. Unatoč kamenitom tlu većina ih se primila i prve godine lijepo potjerala. Maštali smo kako će za dvadeset godina netko s druge strane Lašve uživati u pogledu na naše borove. Međutim mladice lijeske, drijena i drugih listopadnih vrsta rasle su brže i gušile mlada stabla bora. Moj posao bio je dugotrajno i sporo štucanje tih izdanaka. Radio sam to u proljeće dvije godine zaredom, a onda smo se uslijed rata odselili. U našoj odsutnosti prvotni grmovi opet su uzeli maha i jednostavno progutali borove. Ostao je i narastao je tek pokoji vidljiv jedino kad opadne okolno lišće. Svih ovih godina samo jednom sam tamo bio u zimi.

. . .

Prognoze su ga najavile, ali jutro nije bilo obećavajuće. Nije bilo onog mirisa u zraku što mu obično prethodi. Međutim oko jedanaest zalepršale su prve pahulje. U početku sitne bockave, a za njima i one prave, velike što imaju ambiciju prometnuti se u krpe. Oko podneva se počeo primati, a popodne ga je već trebalo čistiti i razgrtati. Došao je kao naručen baš na dan kad moj mlađi sinovac slavi jedanaesti rođendan. Kud ćeš ljepšeg poklona. Dobro, nije za baciti ni puna vrećica slatkiša, niti električni romobil, ali ovo hej! To se ne može kupiti. Može se jedino zaslužiti. Poučen iskustvima prethodnih godina, kad ga je bilo vrlo malo, pohitao je odmah nakon škole u skafander i van na bjelinu. Nakon dugog grudanja i valjanja treba zadaću napisati, malo se ugrijati, večeru pojesti, pa u jedva suhu opremu ponovno uskočiti. Već sutra može nastupiti topljevinsko nevrijeme.  Kad su zimske radosti u pitanju ni noć nije prepreka za uživanje.

. . .

Nekoliko dana zaredom odmah nakon posla navučem bijele, radne hlače umrljane bojom i zaputim se farbati kod gospodina Č. On živi u velikoj kući u samom centru našeg malog grada. Pripada jednoj od obitelji starih Ivanićana, obrtnika zaslužnih za današnji izgled šireg centra. Prostoriju koju ja zovem hodnikom on naziva predsoblje. Na samom početku uz ispriku naglašava kako očekuje preciznost i pedantnost. Nije mu važno ako će trajati duže. Želi čiste, bijele zidove i stropove, a sve ostalo uredno kako je zatečeno. Potrošio sam metre pik trake i zaštitne folije kako bi zaštitio podove, stepenice, lajsne i sve predmete i površine koje se ne farbaju. On povremeno navrati pogledati napredak radova. Pri tom uđemo u kratke razgovore. Ugodan je sugovornik solidnog znanja o mnogim stvarima posebno onima tehničke prirode. Ne pije kavu niti istu drži u kući, pa sam prvi put, otkad se bavim ovim poslom, za okrijepu dobio čaj. Sam posao išao je prilično dobro. Manjih poteškoća bilo je sa sušenjem boje. Obzirom da je vani bilo hladno na spojevima vanjskih zidova kondenzirala se vlaga. Boja se na tim mjestima cijedida i sljevala. Tom problemu doskočili smo upotrebom kalorifera. Gospodin Č. na kraju nije imao nikakvih primjedbi.

. . .

Stojim kod strica kraj velike krušne peći i zajedno s njim kao hipnotiziran gledam kako se u njezinoj utrobi razbuktava vatra. Pucketanje suhe jelovine i toplina koja se širi u našem smjeru rastjeruju zimu što se uvukla u zidove. Ta velika peć nalazi se u njegovoj dvorišnoj zgradi koja je kombinacija garaže, spremišta, radionice i ljetne kuhinje u kojoj mi eto usred zime stojimo i gledamo u vatru. Govorim stricu kako je peć pun pogodak funkcionalno i estetski, a njezina izvedba pravo majstorstvo. On na moju konstataciju odgovara kratkom pričom o ciglama od kojih je sazidana. Kazuje kako su to rabljene, pune opeke kupljene za male novce u nekom selu na Posavini. Prodavač mu je pri tom napomenuo kako su vrlo tvrde i kvalitetne, te da su prethodno godinama bile dio nekog starog bunara. Nakon tog saznanja peć još više dobiva na vrijednosti u mojim očima. Gledajući kako plameni jezici ližu stjenke opeke razmišljam naglas kako se dobre stvari mogu i dva puta roditi. Jedan dugi život u stanju su provesti u ambijentu vode, zemlje i vjerojatno tame, a drugi započeti u neposrednoj blizini zraka, vatre i svijetla.