Usputne bilješke

Prošlo je oko devet mjeseci od moje zadnje biciklističke vožnje. Ne računam odlaske u pekaru ili do dućana. Negdje tamo u trećem mjesecu, prije onog proljetnog zatvaranja, pedalirao sam iz Ivanić-Grada do mosta u Martinskoj Vesi i natrag. Nisam pisao o toj vožnji. Nemam niti jednu fotografiju sa iste. Mislio sam tada da nije posebna po ničemu. Teško se mogu pozdano sjetiti konkretnih detalja tog proljetnog popodneva provedenog na cesti. Pokušavam u misli prizvati ugodni huk kotača koji zove na još. Mutno se sjećam tek pogleda s mosta na široku, zelenu Savu, grupe djevojajaka i mladića koji se glasno smiju kraj skele u Dubrovčaku Lijevom i sutona što je obgrlio crkvu u Posavskim Bregima.

Nedugo nakon te vožnje uslijedilo je razdoblje u kojem je svako nepotrebno kretanje bivalo rizik za zdravlje i čin osobne neodgovornosti. Zapostavio sam tada bicikl i posvetio se drugim obavezama i hobijima. Malo po malo gubila se navika i potreba za vožnjama. Prethodilo joj je stanovito zasićenje i manji zdrastveni problemi. Malo po malo interes i navika rekreativnog pedaliranja potpuno su izostali. Kad sam uvidio da je bicikl predmet pun prašine kojeg premještam s jednog na drugo mjesto odlučio sam prodati ga. Učinio sam to bez puno razmišljanja. Kupila ga je jedna simpatična djevojka iz Zagreba nakon što se uvjerila da je lagan i da ga može svakodnevno nositi do stana na četvrtom katu zgrade bez lifta. Nakon što sam ga spakirao u prtljažnik njenog auta i poželio joj sreću u vožnji, umjesto pedale sam po sebi okrenuo se novi list.

Danas dok ovo pišem više za sebe ne mogu reći da sam rekreativni biciklist. Ne osjećam žal zbog toga, tek povremenu ugodnu nostalgiju. Ta situacija zbroj je vlastitih odluka i objektivnih okolnosti. Zadovoljan sam i sretan da je bicikl oko sedam godina bio važna okosnica mojeg slobodnog vremena. Zahvaljujući njemu posjetio sam mnoga mjesta i lokacije u bližoj i daljoj okolici na koja pješice ili autom ne bi došao nikada. Kad danas za njih čujem djeluju mi poznata, bliska. Nekoliko puta otisnuo sam se na višednevna, biciklistička putovanja. Vozeći, upoznao sam ljude od kojih su se neki prometnuli u istinske prijatelje. Doživio sam bezbroj ugodnih kilometara ceste koji se protokom vremena pretvaraju u ugodne uspomene. Bicikl je zaslužan da sam počeo blogati. To je jedinstven izum, nadasve praktičan, uravnotežen samo kad ste u pokretu, ponekad nepredvidiv. Evo tek što sam promijenio ime bloga, a on je opet nakratko zadobio glavnu ulogu.