Usputne bilješke

U seriji Bolji život ima jedna scena, zapravo dijalog na nastavničkom vijeću u školi, koja mi se urezala u pamćenje. Profesor matematike zvani Terminator i njegov kolega iz likovnog Mravojed ulaze u raspravu oko ocjene koju bi mladom Popadiću trebalo pokloniti. Terminator sugerira Mravojedu kako bi baš on bio taj koji bi malo nategnuo zaključnu ocjenu aludirajući kako likovni baš nije od krucijalne važnosti za budućnost koja čeka učenike. Prozvani Mravojed međutim oštro se protivi prijedlogu. Uvrijeđeno objašnjava kako će im od matematike, kad sve zbroje i oduzmu, nagomilaju i otmu, ostati samo japanski digitron u ruci. Dok on mlade ljude uči lijepom ukusu. Potiče ih da razlikuju lijepo od ružnog. Ukratko inzistira na trajnim, umjetničkim vrijednostima.

Ta scena podsjeća me na mojeg nastavnika likovnog iz osnovne škole koji nam je ujedno bio i razrednik. Zvao se Abdalajbegović Ibrahim. Neki klipan poigrao se slovima u njegovom prezimenu i prozvao ga Abdalabudalabegović. Taj fazon kružio je neko vrijeme po školi, ali našeg razrednika i kolege i učenici zvali su kratko i jasno Ibro. Bio je on sitan, nizak čovo, proćelav i prosijede brade. Pedesetogodišnjak otprilike u to vrijeme. Pomalo neobičan pojavom, ali vrlo oštrouman i elokventan. Kao i spomenuti Mravojed nije se puno obazirao na prolazne vrijednosti praktične naravi. U slobodno vrijeme relativno se uspješno bavio slikarstvom. Pokušavao je u nama nezainteresiranim osnovcima potaknuti neku kreativnu misao. Pokrenuti nas da se izrazimo izvan ustaljenih okvira. Zbog toga je ponekad bio predmet ogovaranja ili čak izrugivanja, ali to ga nije previše doticalo. Naš Ibro bio je kao njegov imenjak iz pjesme Zabranjenog pušenja defakto umjetnik.

Učionica u kojoj je predavao bila drugačija od ostalih. Velika, prozračna, dobro osvijetljena, u sredini spuštena kao neki amfiteatar. Iako za crtanje nisam imao dara rado bi odlazio na likovni zbog Ibre i načina na koji je tumačio umjetnost i život sam. Imao je ponekad osebujne metode. U jednoj prilici svima nam je podijelio po limenku soka sve nutkajući da je otvorimo i pijemo. Kad smo ispraznili sadržaj tražio je da ju do pola stisnemo i tako zgužvanu naslikamo. Prvo je zavladalo čuđenje, ali nakon malo truda rezultati su kod pojedinaca bili onako baš warholovski. Živo se sjećam blok-sata na kojem nas je učio tehnici linoreza. Podijelio nam je komade grubo izrezanog tvrdog linoleuma na kojem smo prvo nacrtali neki prizor. Po tim linijama izrezivali smo raznim nožićima kao dlijetom. Izrezbareno bi kasnije premazali bojom i provukli kroz valjke čiji je pritisak ostavio otisak na papiru. Poticao nas je Ibro da sebi damo oduška, da izrezujemo kao da se igramo, da tvorimo valovite linije, ali inzistirajući da uvijek guramo nož od sebe. Nikad prema sebi jer bi se u tom slučaju mogli ubosti u ruku kojom pridržavamo linoleum ili, ne daj Bože, probosti prsa. Zapamtio sam taj savjet i držao ga se i kasnije radeći druge poslove što su podrazumijevali korištenje oštrih predmeta. U vremenu što je uslijedilo ponekad bi se sjetio nastavnika Ibre i linoreza. Međutim to sjećanje s godinama kao da je izblijedilo, postalo nepouzdano sve do prije nešto više od godinu dana kad se igrom slučaja osvježilo.

Prilikom zadnjeg posjeta rodnom kraju ukazala se prilika za obilazak obiteljske kuće u kojoj smo do rata živjeli. Ta velika tužna građevina već dugo stoji napuštena i prazna kao ljuštura. Iz nje smo u nekoliko navrata uzimali sitnice koje su nakon ratnog vihora zaostale. To su uglavnom bivale fotografije, poneki dokument ili ukras i slične stvari sentimentalne vrijednosti. Bio sam uvjeren da smo iscrpili zalihu takvih drangulija. Međutim kod zadnjeg posjeta otvorio sam ormarić u kojem su krajem osamdesetih stajale moje školske stvari. Ostao sam kao ukopan vidjevši da na vratima iznutra još zaljepljen stoji raspored sati iz osmog razreda. U mračnoj unutrašnjosti tad pronalazim još nekoliko bilježnica i raznih papira. Trideset godina čučale su te stvari truneći u memli i mraku sve osim jedne. Kao netaknut ukazao se zeleni linoleum s likovnog. Nevješto nožem izrezbarene linije na njemu prikazuju neki lik za koji ne mogu sa sigurnošću ustvrditi što predstavlja. Kao neka čudna apstrakcija. Djeluje mi nedovršeno. Pojma nemam što sam htio izrezati i prikazati tada. Ipak silno sam mu se obradovao jer mi je poslužio kao dokaz da me sjećanje svih ovih godina nije prevarilo. Naš razrednik Ibro urezao je izgleda u njega trag trajne vrijednosti tehnikom linoreza.

Prije više od trideset godina igrom slučaja moja obitelj nastanila se (privremeno) u Đurđevcu. Kumovao je tome ponajviše rat što se kao buktinja širio Bosnom. Tog proljeća devedeset druge bio sam četrnaestogodišnjak tek svršeni osnovac. U Đurđevcu sam ujesen krenuo u srednju školu i to za automehaničara. Ne pitajte zašto baš taj izbor. Govorili su mi da sa ocjenama koje imam mogu upisati gimnaziju, ali ja nisam htio biti ćato ma što to značilo. (uporno sam ponavljao) Htio sam raditi rukama, nešto dinamično, mobilno što ima veze sa autima. To me držalo još od osnovne škole. Kasnije ću uvidjeti da su te iste ruke stalno crne ispod noktiju, a žuđena dinamika i uzbuđenje svodi se na predvidivu i pomalo dosadnu kolotečinu. Uglavnom škola je već od prvog razreda podrazumjevala praksu i to dva dana u tjednu. Kolega iz razreda G. pohvalio se kako njegov otac vodi malu radionicu u Ćepelovcu selu pet kilometara od Đurđevca i voljan je uzeti učenike na naukovanje. Tako smo bratić I. i ja uz spomenutog G. krenuli sa praktičnom nastavom kod majstora Č. u živopisnom Ćepelovcu.

Odmah na početku skupa s bratićem uviđam da G. o materiji koju izučavamo zna puno više od nas jer šarafi uz oca od malih nogu praktički. Dok smo mi u tom smislu apsolutni početnici da ne velim totalne neznalice. Ta činjenica po inerciji stvari prometnula ga je u svojevrsnog mentora iako je bio naš vršnjak. Mi smo nošeni početnim entuzijazmom sa zanimanjem usvajali njegovo znanje i savjete, ali teško smo se mirili s činjenicom da nam je na neki način nadređeni. Tražili smo slabosti u njegovom karakteru kako bi ga do određene mjere diskreditirali što nam je često polazilo za rukom osobito u školi. U situacijama kad se više nije mogao nositi s našim zadirkivanjima tražio je zaštitu kod strogog i autoritativnog oca što je nas kod istog dovodilo u nemilost. Izdržali smo tako dvije godine da bi se nakon drugog razreda u miru rastali i nastavili svako svojim putem uvidjevši da na posao gledamo drugačije i da su nam očekivanja različita.

Nije uvijek bilo napeto u Ćepelovcu. U dvije godine naučili smo osnove posla i usvojili ponešto znanja o popravljanju onodobnih motornih prometala. Bivalo je tu Fićeka, Stojadina, Golfova, Tamića, uglavnom flota iz bivše države. Ponekad bi se zalomio i neki bolji, skuplji stroj zapadne proizvodnje koji je tražio povećanu pažnju i stručnost. Tad bi na scenu stupao osobno majstor Č. dok smo mi ostali bili samo pomagači. Kroz radionicu su defilirali razni likovi i osebujni karakteri. Kad imate petnaest godina i izbjeglica ste sve vam je novo i zanimljivo. Dolazak svakog novog klijenta potencijalna je priča i prilika da se nešto novo čuje i nauči o životu samom koji se, činilo se tako, tek odmotava pred nama. Osim nas šegrta povremeno su pomagali i stanoviti M. iz Virja pedestogodišnjak u to vrijeme, vrstan majstor bravar, te T. umirovljenik iz obližnjeg Mićetinca ekspert za auto-limariju. I jedan i drugi bili su odlični u poslu i majstor Č. relativno često trebao je njihove usuge i stručne konzultacije, ali obojici ahilova peta bio je trop iliti sklonost pretjeranoj konzumaciji alkoholnih pića. Obzirom da su pod tropom bili neupotrebljivi, štoviše potencijalno štetni po sebe i okolinu, majstor Č. strogo im je kontrolirao broj popijenih rakijica i gemišta u radnom vremenu. Oni su se nametnute stege poslušno držali, ali bi nakon posla vlastitom demonu davali oduška i dobar dio zarađenog novca zapili u bitriji ili pred dućanom.

Jedan od prvih većih poslova na kojima sam sudjelovao bila je generalka na Fići. To je sveobuhvatan posao u kojem se gotovo kompletan motor rastavi i temeljito očisti pri čemu se vitalni dijelovi skloni trošenju mijenjaju. Olakotna okolnost je činjenica da je pogonski stroj malog diva iz Kragujevca bio relativno jednostavne konstrukcije kao stvoren da se početnici uče na njemu. Puna dva dana šarafili smo po tom Fićeku i stalno se provlačila ta famozna riječ generalka, generalka, pa smo je i mi šegrti usvojili. Kad sam drugi dan nakon posla krenuo doma odlučio sam stopirati. Stao mi je jedan lokalac i povezao me. Na pitanje kojim poslom sam u njegovom selu odgovorio sam važno da idem na praksu kod majstora Č. i da učim za automehaničara. Na to je on kratko pošutio i skrenuo mi pažnju na glasno zujanje što ga je generirao rasklimani Ford u kojem smo se vozili. Upitao me potom: Što mislim? Kakvo je to zujanje? O kakvom kvaru bi se moglo raditi? Ja sam malo razmislio i potom ispalio: Treba generalka! Na tu moju stručnu opservaciju on se glasno nasmijao rekavši mi potom kako nije u pitanju istrošeni motor, već zuji ležaj u kotaču i treba ga zamijeniti. Ja sam se onda pravdao kako sam početnik i imam još puno za naučiti, ali on se do Đurđevca nije prestao smješkati mojoj krivoj dijagnozi.

U drugoj godini naukovanja kod majstora Č. polako uviđam kako je šarafljenje u radioni pomalo monoton posao, pa sve češće tražim priliku otići na teren, na neku intervenciju. Nije ih bilo puno, ali u onim malobrojnim bio sam redoviti dobrovoljac. Jedna od njih bila je voziti prasicu na bucanje u Budrovec. Posao se sastojao u tome da za zeleni traktor Torpedo prikačim takozvanu bucalku, usku, kratku prokolicu visoke ograde. U rikverc privezem bucalku do svinjca kako bi spomenuta dama mogla u nju ući. Potom slijedi najzanimljiviji dio. Samostalna vožnja traktora do susjednog sela. Tamo me dočekuje gazda T. vlasnik krupnog nerasta s kojim spomenuta prasica treba provesti izvjesno vrijeme u prisnom zagrljaju. Nakon što gazda T. stručno ustvrdi kako denes ne bu s toga niš jer gospoja ne diši kak treba radnju je trebalo ponoviti i naredni tjedan i još jedan koji je tek bio plodonosan. Dok sam na trećem povratku iz Budrovca suvereno upravljao Torpedom vidim prijatelja Z. s kojim sam išao na košarku. Njegovi su u blizini obrađivali vinograd. Veselo mu mašem s traktora. On meni uzvraća pozdrav, ali mu po izrazu lica vidim da bezuspješno pokušava protumačiti moju pojavu u neobičnom kontekstu. Dan-dva potom prije treninga me pred drugima pita što sam radio u Budrovcu, a ja mu lakonski bez objašnjenja odgovaram: Vozil sam prasicu na bucanje.

Na kraju drugog razreda tinjajući nesporazumi sa majstorom Č. pretvaraju se u otvoreno neslaganje. Bratić i ja jednostavno nismo mogli prihvatiti njegovu ideju da dobar komad ljetnih praznika provedemo u radioni usavršavajući mehaničarske vještine. To uostalom nije bilo predviđeno ni školskim programom. Puno privlačnije opcije bile su nam košarkaško igralište, kupanje na podravskim šodericama i sve brojniji izlasci u grad. To je rezultiralo sporazumnim prekidom suradnje i odlaskom iz Ćepelovca. Bratić odlučuje preći u jednu državnu firmu, a mene put preko jednog očevog poznanika u trećem razredu odvodi u pitoreskne Grkine kod majstora B. Njegovo imanje i radionica na rubu šume pružilo mi je nešto mirniji nastavak karijere. Tamo imam priliku upoznati se sa osnovama auto-limarskih i lakirerskih radova. Ionako sve slabiji interes i koncentraciju za posao dodatno mi remeti prisustvo njegovih dviju vrlo simpatičnih i zgodnih kćeri koje su svako malo u prolazu znale nešto koketno dobaciti. To je činilo odlaske u Grkine i sam boravak u njima puno ugodinjim. Majstor B. i sam pomalo osobenjak okupljao je u radionici živopisne klijente. Jedan od njih stanoviti D. Crnogorac porijeklom, nastavnik u obližnjoj školi koristio je popravke zahrđale Bube kako bi usput s majstorom razmijenio pornografske VHS filmove. Prometni policajac L. u jednoj prilici dolazak u radionicu začinio je svirkom na harmonici što se otegla duboko u noć. Nekoliko godina kasnije iskoristio sam to kad me zaustavio zbog prekoračenja brzine. Trebalo mu je neko vrijeme da se prisjeti svirke u Grkinama nakon čega sam prošao samo uz opomenu.

U ovom kratkom osvrtu nema puno o samom poslu automehaničara. U određenom trenutku shvatio sam da to nije ono čime se želim baviti. Predodžba iz osnovne škole rasplinula se u tri godine prakse. U stvari da budem iskren do kraja. Omanuo sam kod izbora srednje škole. Nakon prekvalifikacije u elektrotehnički smjer nikad više nisam radio taj posao. On je generalno dobar. Može donijeti pristojnu zaradu, ali ja se u njemu nisam našao. Ostale su ove kratke crtice u sjećanju (nadam se donekle zanimljive) i jedna jedina fotografija kao podsjetnik na to vrijeme.