Usputne bilješke

Part 1



Pelješac



Početak je drugog tjedna kolovoza, utorak. Budimo se oko tri ujutro. Po mraku s pozitivnom tremom u prsima sjedamo u natrpani auto i jurimo ususret moru. Dok krajcamo Zagreb prati nas jaka kiša da bi već do Karlovca potpuno presahla. Stajemo zakratko na izlazu Bosiljevo kako bi primili P. putnicu što će s nama do Pelješca. Dok se iza okolnih brda lagodno namješta zora plovimo kroz Liku koja ulaskom u Sveti Rok najednom prestaje. Na zavojitom spustu prema Zadru šibaju nas odlučni refuli bure što nas tjera da oprezno i sporo prikočimo do Novigradskog mora. Auto-cesta je dalje ravna i otvorena. Kod Šibenika se za polovicu puta nagrađujemo sendvičima i pogledom na kanjon Krke. Subjektivno brzo dolazimo do Ploča nakon kojih slijedi Opuzen, odnosno plodna i skladna dolina Neretve. Učas smo na novom odmorištu na kojem je stajanje praktički obavezno. To je naravno Komarna odakle se lijepo vidi Pelješki most. Nakon neizostavnog slikanja uzbuđeni i fascinirani prelazimo dugu, skladnu građevinu nakon koje slijedi brza cesta prema Dubrovniku po kojoj vozimo kratko. Još samo pola sata zavojite stare ceste i evo nas u Orebiću, odnosno Kučištu cilju naše podugačke puteseštije. U konobi Zamošće domaćin nam je naš L. On je prethodno odradio dobar dio sezone i na Pelješcu je kao doma. Dok uz kavu sumiramo dojmove stižu naši prijatelji iz Ivanića i zajednički godišnji može početi.

Nakon smještanja u apartman kao pravi kontinentalci odmah hitamo u more kao da će sutra presušiti. Nakon prvog plivanja adaptirani smo na klimu i režim odmora što će potrajati narednih osam dana. Trebalo se još samo adaptirati na cijene koje su u odnosu na kontinent na pojedinim mjestima gotovo dvostruke. U narednim danima slijedi uobičajeno: jutarnja kava, red kupanja, opet kava s prijateljima, obilni ručak, popodnevno kupanje, još jedna kava, večera i druženja do kasno u noć. Drugu večer po našem dolasku održala se fešta u Mistu. Na malom trgu ispred crkve uz živu muziku, jelo i pilo okupilo se mnoštvo svita. Pjevalo se i plesalo do kasno u noć. Svoj obol u svemu nabrojenom dala je naravno i naša brojna ivanićka grupacija. Uz kupanje na „matičnoj“ plaži, onoj najbliže apartmanu, vidjela nas je i ona gradska orebićka koja je više po volji mlađim članovima družine jer ima dodatnih sadržaja. Stariji su očekivano fanovi mirnijih lokacija po mogućnosti u hladu borova gdje mogu čavrljati ili u miru nešto pročitati, možda zakratko i zakunjati. Prijatelji koji na Pelješac dolaze godinama u par navrata vode nas na mjesta koja vrijedi vidjeti. Tu se ističe vidikovac iznad Kučišta i onaj kraj franjevačke crkve iznad Orebića s kojeg puca krasan pogled na kanal, Korčulu i Mljet u daljini. Vrijedi izdvojiti i popodnevnu kavu u Lovištu na obali mirnog ribarskog zaljeva. S druge strane, one što gleda na Korčulu, vjetrovita su mjesta Viganj i Kučište raj za surfanje i kajtanje. Zbog povoljnog vjetra kanal je svakodnevno ispunjen brojnim jedrima i surferima što kao osice paraju more što se presijava na jarkom suncu. Za kraj ostavljamo ponajbolju turističku destinaciju, grad Korčulu na istoimenom otoku. S pravom joj tepaju da je mali Dubrovnik. Bogata povijest, uske kamene ulice, trgovi, crkve, kule i druge građevine plijene pažnju gostiju kojih ima odasvud. Vidljiv je i ozbiljan turistički trud i ponuda sve prožeto u južnodalmatinskim otočkim štihom u kojem se turist osjeća posebno.





Part 2



BiH



Naše putovanje odnosno godišnji odmor nastavlja se u drugoj polovici osmog mjeseca. Rano ujutro iz Orebića opet preko novog mosta dolazimo u Komarnu i Opuzen. U Metkoviću prelazimo granicu i ulazimo u Hercegovinu. Vozeći uz Neretvu kroz Počitelj, Čapljinu i nekoliko manjih mjesta stižemo u Mostar. Parkiramo u samom centru grada i pješice hitamo u stari grad. Dočekuju nas oblim kamenjem popločani sokaci, suvenirnice, dućani, ašćinice i naravno stari most kojeg sa zanimanjem promatramo. Dok pijemo kavu na strmoj obali Neretve upijamo orijentalni ugođaj kojim je dobrano prožet stari grad Mostar. Kupujemo sitnicu za uspomenu probijajući se kroz rijeku turista koja vrluda između brojnih dućana s mnoštvom drangulija. Put nas dalje vodi uz široku, smaragdnu Neretvu do Jablanice gdje skrećemo lijevo i preko Prozora i planinskog gradića Uskoplja stižemo u Bugojno. Na prijevoju Komar kratko zastajemo radi slikanja i evo nas u mjestu Kraljevice blizu Travnika cilju tog dijela puta. Tamo nas dočekuje srdačni stric F. koji će nam narednih nekoliko dna biti domaćin i tumač lokalnih prilika, manje poznatih lokacija i obiteljske povijesti. Naredni dan hitamo do Busovače u posjet mladoj obitelji R. U ugodnoj atmosferi uz pizzu i pivo dugo razgovaramo i smijemo se dok se kraj nas igra D. najmlađi član. Posjetiti Travnik, a ne probati ćevape bilo bi čudno. Znaju to svi ljubitelji ove mesne delicije koja svoju ponajbolju inačicu ima kod Harija u takozvanoj donjoj čaršiji. Tako otprilike razmišljamo dok uživamo u slasnim zalogajima posebne recepture.

Centralni događaj našeg posjeta Lašvanskoj dolini odvio su u petak kad su naša rođakinja M. i njezin T. izrekli „Uzimam!“ u staroj kamenoj, župnoj crkvi u Ovčarevu nakon čega je uslijedila svadbena veselica u Novom Travniku. Bila je to dobra prilika za okupljanje, veselje, pjesmu, ples i razgovor brojnoj rodbini i prijateljima rasutim po dobrom dijelu Europe. U središtu su naravno bili krasni mladenci kojima možemo zahvaliti na povodu za okupljanje i punjenje emotivnih baterija. Da bi opet uz bogatu trpezu i piće dan kasnije sumirali dojmove pobrinuo se ujko S. mladenkin otac, radoholičar i dobričina. Ispred njegove kuće u Paklarevu uživali smo u pitama, pečenju, narescima, Vlašićkom siru, kolačima i pićima po želji. Valja spomenuti i sestričnu M. i ujnu I. mladenkinu mamu koje su se danima brinule da nitko od nas ne ostane gladan i žedan što je u takvim uvjetima praktički nemoguće. Iskoristili smo boravak u okolici Travnika za posjet i drugim članovima brojne familije. Treba istaknuti gostoprimstvo bratića M. i njegove obitelji. U njihovoj kući ne manjka dobrog razgovora, smijeha i zafrkancije. Posebno mjesto zauzima i tete D. koja nas uvijek dočeka raširenih ruku, a na stol iznese sve što može stati kao da smo njeni vlastiti. Ugodan, živ i inspirativan razgovor uvijek je i kod ujke M. i ujne V. koje rado posjećujemo kad se ukaže prilika.

Boravak u centralnoj Bosni koristimo i za obilazak obiteljske kuće u Ovčarevu koju smo napustili prije više od trideset godina. Iako prazna i zapuštena odiše uspomenama i kod mene budi bujicu emocija i sjećanja na djetinjstvo. Dokaz da se ono odvilo pronalazimo u starim, školskim bilježnicama s kraja osamdesetih koje pomno proučavamo i veselimo im se. Nadu u bolje sutra bude planovi za uređenje kuće koje ćemo poduzeti čim prilike to dopuste. Za sam kraj putovanja ostavljamo Vlašić, veličanstvenu planinu koja stražari nad cijelom dolinom. Iako nam vrijeme nije naklonjeno uspinjemo se serpentinama kroz gusti oblak. Hodamo uz rub strmih stijena i litica pokušavajući kroz maglu nazrijeti Paklarevo u podnožju i Travnik u daljini. Oblaci se tek povremeno razmaknu kako bi nam dopustili pokoji pogled i fotografiju što će ostati kao uspomena na bogat i ispunjen obiteljski izlet.

Na povratku nas opet u prvom dijelu puta prati kiša. Dok se penjemo ka planinskom gradiću Kneževu niz cestu se slijevaju bujice vode. Treba pri tom pripaziti i na friško odlomljeno kamenje što se učas ukaže nasred ceste iza zavoja. Prije Banja-Luke kiša prestaje a cesta postaje ravnija i manje izazovna da bi se na izlazu iz grada pretvorila u prostrani auto-put po kojem se brzo juri sve do granice. Kad se nakon manje od sata ukazao putokaz Ivanić-Grad znali smo da se godišnji primakao kraju, da ćemo uroniti u svakodnevicu i da se krug vrućeg ljeta spojio.

Judi da van rečen (ako niste znali) ovo je slikavano nasrid Pelješkog konala. To van je između Pelješca i Korčule. Konal je poznat po vitru koji odgovara ovin šta surfadu s idrima. To san van ja svitu moj jutros poranija, sija na brod u Kučištu kod Orebića i pravac Korčula. Taj brod to van je više pasara, manje drveno plovilo starijeg datuma proizvodnje (ovo je definicija sa interneta). Malo škripje i drnda, ali je skladnih linija, funkcionalno i šta je najvažnije lako bordižaje i akošta. Kad je pod drvenom palubon zabrunda stari dizel svi smo bili uzbuđeni posebno jedna vrancuska familija šta se ukrcala s pason. Mene su neki Mađari pitali da ih slikajen, prista san, kako neću. Lipo su ispali. A barba od kormila govori neki meta jezik koji svi razumimo.

Ja odi na Korčulu, i to da van rečen, nisan doša turistički, a ne. Nega je to više posal. I to posal koji ima veze s pinezima. Nešto u banku i taako, al neću vas odi pilat s nepotrebnim detajima. Uglavnom šta oću reć, Korčula je judi dragi misto koje treba vidit. Tepaju jon da je mali Dubrovnik. Meni je još i boja jerbo nije razvikana i priskupa.Tak'e kale i vale malo 'ko ima. Eto i ja ću se s familijon vratit već ovih dana i to turistički. A sad, dok čekan brod za nazad, iden guštat kavu i novine. Bog van!