Usputne bilješke

U moru tvrdnji i mišljenja objavljenih ovih dana na temu korona virusa naišao sam uostalom i na ovu koju prenosim po sjećanju: „Sreća u nesreći je da se ova pandemija dogodila u današnje vrijeme, a ne recimo prije dvadesetak godina. Istinabog tad bi se vjerojatno sporije širila jer je svijet bio u manjoj mjeri premrežen i ovisan o kineskim prozvodima. Da se ranije pojavila otegotna okolnost bila bi manja prisutnost interneta i digitalnih tehnologija u našim životima. Mnoge stvari koje smo barem djelomično od kuće u stanju odraditi danas moguće su zahvaljujući upravo trenutnom stupnju komunikacijskog razvoja.“ Tako otprilike razmišlja autor teksta kojem sam zaboravio ime. Slažem se djelomično s njim. Moderne tehnologije itekako nam olakšavaju svakodnevne aktivnosti, bilo da se radi o poslu ili zabavi. U dobroj mjeri živote su nam ubrzale i izmijenile u zadnjih dvadesetak godina. Informatički uređaju ušli su u gotove sve pore društvene aktivnosti. Kad bi najednom nestalo interneta ili bi se računalima proširio neki digitalni virus, svijet bi možda pretrpio veću materijalnu štetu i bio u većoj blokadi nego što je slučaj sa ovim postojećim korona virusom.

Jedna od branši koje trpe određenu štetu uslijed postojećeg stanja je i knjižničarska djelatnost. Prije više od mjesec dana posudio sam dvije knjige u gradskoj knjižnici. Nakon što sam ih pročitao skupljale su prašinu jer je knjižnica dugo bila zatvorena. Jučer je na stranicama iste objavljeno da knjižnica počinje s radom, ali u nešto izmijenjenim uvjetima kao, u ostalom, i mnoge druge djelatnosti. Čini se kako počinjemo živjeti takozvanu novu normalnost, ma što to značilo. Mišljenja sam da je i inače pomalo nezahvalno definirati normalnost, a kamoli novu normalnost. Uglavnom, knjige ćemo od sad posuđivati i vraćati ponešto drugačije. Naime u uputi koja je objavljena na stranicama knjižnice stoji kako treba tražene naslove potražiti u katalogu na internetu. Željene knjige potom je potrebno mailom naručiti i po njih doći u samu knjižnicu u dogovoreno vrijeme. Moguć će biti ulazak samo jedne osobe uz što kraće zadržavanje. Vraćeni naslovi proći će karantenu i dezinfekciju prije nego budu ponovno pušteni u opticaj. Zahvalan sam gradskoj knjižnici što nama korisnicima omogućuje bilo kakvu mogućnost posuđivanja i korištenja naslova iz svojeg kataloga. Trebat će, međutim, neko vrijeme da se naviknemo na novonastale okolnosti. U mojem slučaju izostat će takozvano posuđivanje na blef, na prvi pogled. Može se naravno piknuti i u e-katalogu bilo koji naslov, ali to neće biti isto kao kad knjigu uzmete u ruke, pogledate njezinu vanjštinu, prolistate ju i na prvi pogled zavolite. Jer knjiga je živi predmet u doslovnom smislu te riječi.

Razmišljam o tome dok u polu-sjedećem položaju na ležaljci, na svojoj terasi čitam jednu od omiljenih. Dok sporo okrećem stranice postrance se sa zapada kroz krošnju javora probijaju proljetne zrake popodnevnog sunca. Pod tim kutom oštrog svijetla dobrano se nazire struktura i tekstura listova. Sunčeve zrake otkrivaju plitke neravnine na papiru i sitne niti ceuloze što strše u zrak kao kosa. U drugačijim uvjetima takvi detalji ostaju neprimijećeni, skriveni. U kasno popodne vedrog travanjskog dana papir biva u nekoj mjeri proziran, pa se naziru redci i na drugoj strani. Boje se prelijevaju u rasponu od žute do crvene u svim nijansama narančaste. Slova dođu kao statisti u predstavi ispred kulise bogate pigmentom. Vjetrić što se poigrava krupnim listovima na stablu pored čini da je svijetlo što se probija nestalno, zaigrano i moguće samo u tom trenutku, dok već u narednom biva drugačije. Ako se stranica slučajno ili mojom voljom pomakne samo centimetar sve skupa se multiplicira. Knjiga kao živa predstava, likovno djelo bogato bojama ili nepredvidiva vizualna jazz improvizacija. Takvo što moguće je iskusiti samo zakratko. Doživljaj je upečatljiv, ali nestalan, prolazan. Ovaj tekst pokušaj je da se djelomično oživi, ponovno iskusi i za čitanje pričuva.

Nas je u obitelji četvoro djece dva brata i dvije sestre. Moj mlađi brat M. samouki je glazbenik. Nikad nije učio note u klasičnom smislu, ali unatoč tome vrlo dobro svira klavir ili klavijature. Vješto prebire po žicama gitare i izvrsno pjeva. Okušao se čak muzicirati i na orguljama. Svojevremeno je „iz glave“ bez zapisa skladao i izvodio vlastite instrumentalne skladbe koje su plijenile pažnju slušatelja. Godinama je bio član, zatim voditelj zbora mladih u našoj župi. Trenutno je član glavnog župnog zbora. Starija od dvije sestre K. uspješno je završila glazbenu školu. Zahvaljujući toj izobrazbi i naglašenom talentu, u stanju je nepogrešivo interpretirati klasična djela na klaviru kao i improvizirati na istom. Također je dugo vremena pjevala i svirala u spomenutom zboru. Trenutno se zbog obiteljskih i poslovnih obaveza ne bavi aktivno glazbom, ali u njenoj je kući piano koji prilikom obiteljskih okupljanja biva glavni chek point svima koji se tamo zateknemo i poželimo dobro raspoloženje okruniti pjesmom. Najmlađa K. časna je sestra trenutno s namješetnjem u jednoj hrvatskoj župi gdje vodi župni zbor i zbor mladih. Također je s odličnim završila osnovnu glazbenu školu i bila dugo godina član zbora mladih u našoj župi. Vrlo umješno svira klavir i gitaru. Sklada i izvodi originalne vlastite skladbe duhovnog sadržaja. U vrijeme kad su pjevali i svirali u spomenutom zboru snimljen je glazbeni cd, trajni dokaz njihove upornosti i talentiranosti. Mogu slobodno reći da oni glazbu žive u najboljem smislu te riječi

Od nas četvoro ja sam glazbeni duduk ili Dudek, kako hoćete. Nikad se nisam aktivno bavio pjevanjem ili sviranjem. Nisam pohađao glazbenu školu, a o notama znam jedva toliko iz osnovne škole. Kad svoj glas čujem snimljen zvuči mi čudno. Unatoč tome glazba, kao i književnost, zauzima važno mjesto u mojem poimanju svijeta. Oduvijek sam različite vrste glazbe nastojao prvo otkriti, zatim slušajući istražiti i u konačnici im se prepustiti. Do neke mjere u stanju sam sa zvucima, što ih ciljano slušam, sroditi se i poistovjetiti. Utvaram sam sebi da sam dobar i pažljiv slušatelj i kao takav glazbu živim i u njoj uživam. Svi smo mi zapravo dobri slušatelji kad za sebe izaberemo neko djelo ili vrstu glazbenog izričaja, te se prepustimo zvucima koji nas nadahnjuju. Mnoge definicije određuju i opisuju glazbu. Meni jedna od ponajboljih je da je ona zvonka radost. Radost srca rekao bih. Ona nas uzdiže u neke više sfere svijesti. Sposobna je prosječnog slušatelja dovesti na prag meditativnog stanja ili nekovrsnog transa. Aktivira osjećaj ugode koji traje kao plovidba morem bilo ono valovito ili mirno. Brze vrckave skladbe mogu nas učiniti veselima skoro do euforije. Tad bivamo poneseni. One spore melankolične čine nas sjetnima što je samo naizgled tuga. Zapravo je ciljano postizanje unutarnjeg mira. Svima im je zajedničko dobar, pozitivan osjećaj i to je razlog da im se iznova vraćamo. Kao i druge umjetnosti, glazba je ponajbolji dokaz da su ljudi misaona, duhovna bića sposobna uzdići se iznad primarnog. Stvaranje sekundarnog može biti jedna od definicija kulture, naša sposobnost da stremimo ka vječnom.

Muziciranje i pjevanje svojevrsna je igra koja rezultira nepredvidivom improvizacijom ili skladom i harmonijom što plijeni pažnju slušatelja. On neko vrijeme biva zarobljen ili bolje reći otet iz svijeta izlišnog. Glazba je veliko misaono putovanje kroz vrijeme i prostor. Dobar okrestar ili zbor je živi organizam što funkcionira besprijekorno u kojem svaki kotačić ima važnu funkciju. Instrumenti koji zvuk postižu zahvaljujući tipkama poigravaju se i skakuću po beskrajnoj mreži neurona u našem mozgu. Oni što se mogu svesti pod zajednički nazivnik udaraljke, kao da udaraju u ritmu našeg neumornog srca. Duboki basovi stvaraju opipljivu vibraciju koja stvara ugodan pritisak u prsima. Žičani kao da su djelom naših živaca čija napetost stvara ugodnu eufoniju. Oni gudački su se žačahurili u samom uhu, kao čarobnjak što stvara zvuk iz ničega. Dok se produkt puhačkih širi uokolo kao duh iz Aladinove svjetiljke. Na kraju vrijedi istaknuti onaj najmoćniji „instrument“ ljudski glas. Nadareni pojedinci, kao što je trio s početka ove priče, dobili su ga na dar da mogu uveseliti i oplemeniti druge. Čudo struna od kojih su satkane glasnice nije od ovoga svijeta. Ono je nesumnjivo dar od Boga.

Godina je sedamdeset i neka. Mladić se zagledao u seosku djevojku. Vremena su čedna i skromna za oboje. Mogućnosti za druženje i upoznavanje vrlo ograničene. Glavni chek point društvenog života seoska je crkva. Nakon uskršnje mise momci i cure kriomice se pogledavaju. Mladić prilazi djevojci i daruje joj posebno ukrašeno, uskršnje jaje. Led je probijen. Djevojka prihvaća dar simbolični početak veze koja traje do danas.

To je crtica koja se kasnije u obitelji često prepričavala. Glavni protagonisti ponovili su je puno puta obično na zahtjev nekoga od djece ili kasnije unuka. Obično bi se aktualizirala u vrijeme Uskrsa kad se farbaju i ukrašavaju jaja. Tad bi On uz zagonetni  smiješak za potrebe priče preuveličavao svoju smjelost i odlučnost, dok bi Ona naglašavala svoju djevojačku skromnost i pristojnost.

Od tada prošle su godine, one  burne i teške kao i mirne i harmonične. Pregrmili su terenskie poslove, odvojeneo življenje, oskudice i trpljenja. Prohujao je i cijeli jedan rat. Obitelj se prvo našla, zatim snašla u novoj sredini. Iz starog kraja njezini članovi ponijeli su običaje vezane uz Uskrs. To je ponajprije farbanje i ukrašavanje jaja. Zatim odlazak na misu, posveta kruha, pa zajednički ručak, druženje i neizostavno tucanje jaja.

Danas Ona i On prvi put provode Uskrs sami. Tako je najsigurnije u ovo hudo vrijeme. Na televiziji će gledati i slušati misu. Nakon toga pojest će i prokomentirati obilni, blagdanski ručak. On će iskapiti barem jednu oporu šljivovicu, a Ona će pijuckati nježno, bijelo vino. Objed će zaokružiti raznim kolačima. Djecu i unuke ćuti će i vidjeti zahvaljujući modernoj tehnologiji uz nadu kako će ih što skorije moći zagrliti. Možda tek predvečer kad sunce mine i kad dan krene u smiraj sjetit će se Uskrsa sedamdeset i neke.

Vozim se autom na posao u noćnu smjenu. Prolazim gotovo pustu, glavnu ulicu našeg malog grada. Na vedrom, zvjezdanom nebu blješti pun mjesec. Pratnju mu udara zbor nametljive, javne rasvjete predozirane pikselima led dioda. Za koga pitam se. Kakvo rasipanje.  Srećem samo jednog šetača sa psom. Strpljivo čeka da njegov ljubimac preosjetljivim čulom njuha obujmi pojavnost svijeta i zapiša nečiju tarabu. Neumorni taksist cupka kraj svoje Dacie. Čeka putnike koji ovu večer vjerojatno neće stići nigdje. Vrijeme je kad koferi prašinu skupljaju. Putuje samo onaj što mora.

Na poslu me dočekuje entuzijastični kolega željan razgovora. Nadovezujem se kurtoazno na njegove općenite primjedbe. Mogu se natjerati na pristojnost, ali ne znam glumiti srdačnost. Pita me kad će ovo proći. Odgovaram da ne znam. Kako bi mogao znati takvo što. Što se više informiram, to manje znam. On je pasionirani kladitelj. Hobi mu je predviđanje ili uludo bacanje novaca. Ovu tešku utakmicu očito nije u stanju prognozirati. Nije trebala biti u ponudi. Ulog je velik, a koeficijenti u minusu. Gubitak zagarantiran. Prisiljeni smo gledati je. Mnogi je aktivno igraju. To ga čini pomalo tjeskobnim. Odlazi pomalo razočaran mojom mlakom reakcijom.

Ostavlja me samog u zgradi koja može na smještaj primiti sto dvadeset ljudi. Njezina utroba sačinjana je od trideset šest soba, velike blagovaonice, dvorane, učionica, ureda. Do prije dva tjedna sve je vrvilo od nabrijanih tinejdžera. Svi su otišli svojim kućama. Pohađaju nastavu na daljinu. Tako se službeno zove njihova trenutna edukacija. Krećem u obilazak kroz duge, puste hodnike. Samo bezbrojne crvene cigle nijemo čuvaju uspomene. Na prvom katu netko je ostavio otvoren prozor. Vjetar neumorno vabi zavjesu u noć. Prekidam tu lepršavu igru. Gasim sva unutarnja svijetla. U protivnom osjećam kao da sam u izlogu. Ostavljam ona vanjska. Ako netko dođe želim ga jasno vidjeti prije nego pozvoni ili primi za kvaku. Mogućnost da se takvo što dogodi vrlo je mala.

Jedini redoviti posjetitelj je dostavljač novina. Oko četiri ujutro kad je tišina najgušća dojuri kao neka neman. Svaki put me iznenadi. Stvori se niotkud na skuteru koji para nebo i zemlju. Zna da sam unutra, ali ne obraća pažnju. Njegova misija je informirati pod svaku cijenu. Sve drugo je potpuno po strani.  Zatakne novine za ručku na vratima i nestane kako je i došao u nepodnošljivom oblaku buke. Zovem ga Ludi šeširdžija iako na glavi ima kacigu. Nakon njega opet tišina, samo povremeno tupo lupkanje. Kao da zgrada sneno diše ili bolje reći stenje. Zidovi snivaju teški san kojeg tek prvi znaci zore preoblikuju u javu.

Kako prikratiti vrijeme kojeg ima u izobilju? Kad spavate noćni sati minu kao rukom odneseni. Ali ako ste svunoć budni oni se zgusnu i teško prolaze kroz gusto sito učmalosti. Čitanje, glazba, Internet, televizija. Sve dozlogrdi nakon nekog vremena. Dogodi se zasićenje od audio-vizualnih informacija. Mozak nije u mogućnosti procesuirati ih toliko. Potreban mu je reset. Tad obučem jaknu i izađem u tminu, te protegnem noge i misli. Pustim da se mjesečeva svjetlost razlije po meni. Slušam kako se psi glasno raspravljaju u daljini. Povremeno dignem pogled ka dalekim zvijezdama. Ispraćam rijetke automobile u prolazu. Kad me studen podsjeti kako je svemir hladan, vratim se unutra. Zaključam vrata, sklupčam se na stolac i čekam..