Usputne bilješke

Jedna polu-oblačna razglednica iz Moslavine

Prije više od dvadeset godina, zahvaljujući preporuci jedne prijateljice, otkrio sam književni svijet Miljenka Jergovića. Ostala je tada pomalo začuđena moja prijateljica činjenicom da nisam za njega čuo. Pročitao sam potom zbirku priča "Sarajevski Marlboro" i ostao, u pozitivnom smislu, zapanjen. Nikad prije ni poslije nisam vidio da je netko između korica smjestio toliko izvrsnih kratkih priča. Gotovo nevjerojatna došla mi tada je sposobnost autora da piše o ratnim zbivanjima s lakoćom, bez patetike, bez optuživanja, bez dociranja. Samo činjenice, u stvari ljudi i njihove priče majstorski prezentirane. Čitao sam kasnije i mnoge druge knjige ovog autora. Svaka mi je bila dobra i zanimljiva. U protivnom ne bi za njima posezao. Ipak ni jedna od njih nije postigla razinu dojmljivosti koju sam osjetio čitajući "Marlboro" kojem sam se u više navrata vraćao.

Prije nekoliko dana u ruke mi je dospio njegov roman "Otac" prvi put objavljen prije deset godina. To je neopsežan, intimistički tekst u kojem se autor, donoseći priču o svojem pokojnom ocu, od njega zapravo oprašta. Pisan je preciznim, odrješitim stilom bez uljepšavanja lika i djela glavnog aktera. Dojma sam da je Jergović kroz godine i tisuće objavljenih redaka toliko "izbrusio pero" da nema niti najmanju potrebu podilaziti vlastitim književnim likovima čak i kad su mu rod. Jednako tako ne podilazi ni čitateljima što meni kao takvom laska. Takvim pristupom uspjeva iznjedriti esenciju priče uglavnom lišenu kičastih epiteta i beskrajnih stilskih figura.

"Otac" je razdjeljen na okruglo pedeset kratkih poglavlja bez naslova. Najkraća dosežu jedva pola stranice. Numerirana su rimskim brojevima i kronološki se nadovezuju. U početnima Jergović se vraća u razdoblje između dva svjetska rata i donosi priču o pradjedu Marku, poštaru što se iz Ličkog Lešća doselio u Sarajevo. Marko je bio strastveni kockar koji je u stanju prokockati cijelu plaću i time obitelj dovesti do gladovanja. Iako ga je u jednom trenutku pomazila sreća, pa je na lutriji dobio pravo bogatstvo, umire siromašan jer uspijeva sve ponovno izgubiti.

Jednako upečatljiv lik ovog romana je i baba Štefanija autorova baka po ocu. Ona je u vrijeme drugog svjetskog rata aktivno podržavala vladavinu NDH u Sarajevu zbog čega je nakon uspostave komunističke vlasti kratko bila u zatvoru. Jergović se kroz priču o Babi Štefaniji dotiče teme identiteta i kolektivne krivnje. Na takvim mjestima glavna narativna struja romana zalazi u rukavce manjih i većih eseja u kojima tematizira burnu prošlost ovih prostora i njezine reperkusije na novije vrijeme. Iznosi tako, uostalom, teoriju kako su zločini počinjeni u vrijeme i u ime NDH manufaktura po opsegu i učinkoviosti u odnosu na one nacističke koji su masovna industrija zločina planski smišljena i provedena. Ovi prvotni su tim više osobni i sa više strasti izvršeni.

Glavni lik ovog u osnovi bigrafskog romana autorov je otac Dobro. Unatoč činjenici da mu je majka izrazito desno orijentirana sedamnaestogodišnji Dobro kraj drugog svjetskog rata dočekuje kao aktivni partizan. Iz rata se vraća zaražen trbušnim tifusom. Majka mu je toliko ogorčena činjenicom da se pridružio partizanima da ga ne želi bolesnog njegovati. Doslovno mu odbija čašu vode pružiti. U godinama poraća Dobro studira medicinu i postaje liječnik, hematolog, specijalist za leukemiju. To je njegov životni poziv koji će ga u dobroj mjeri obilježiti često nauštp obiteljskih odnosa. Dok piše o tim odnosima autor nenametljivo ispisuje vlastitu intimnu ispovjest. Kao dijete rastavljenih roditelja, koje živi s majkom ili u nekim razdobljima s bakom i djedom, oca viđa povremeno. Te posjete ne ostavljaju dovoljno vremena i prostora da se bolje upoznaju što ima za posljedicu trajni izostanak bliskosti o kojem Jergović otvoreno i bez zadrške pripovjeda.

Kad dosegne tinejdžerske godine autor oca posjećuje na poslu u kliničkom centru Koševo. Osim toga odlazi s njim na vizite po selima u okolici Sarajeva najviše na Romaniju. Upravo s jednog takvog mjesta ispaljena je kasnije granata koja je doktoru Dobri Jergoviću eksplodirala usred dnevne sobe. Na takav i slične načine Jergović vješto prepliće vlastite i obiteljske uspomene s kasnijim ratnim i poratnim događajima smještajući ih u puno širi društveni kontekst. Navodi zanimljivu činjenicu da je začet na Palama u hotelu Panorama u kojem je ratnih devedesetih stolovala Karadžićava vlada. Kombinaranjem osobnog, privatnog i šireg društvenog Jergović zaokružuje i nadopunjuje priče o identitetima kojima pridodaje pridjev komplicirani. Na jednom mjestu kaže kako njegov interes za povijest i politiku dvadesetog stoljeća uglavnom balkansku i jugoslovensku čini književni puzzle od povijesnog zla i privatne nesreće.

Na kraju ove iznimne knjige ispod rimskog broja L ispisuje samo tri retka To je post scriptum stoljetne sage o lozi Jergovića u Sarajevu. U tom ultra kratkom finalu, kao svojevremeno u "Sarajevskom Marlboru", u dvije rečenice u stanju je izreći sve.

Kad mi u ruke dospije knjiga čija je naslovnica originalna i obećavajuća, kojoj je vanjština vizualno dopadljiva na jedan nebanalan nekičast način, znam da sam na dobrom putu prvotno vizualno iskustvo pretočiti u dugotrajnije čitalačko. Nisam ljubitelj velikih intervencija u originalne fotografije, onoga što kolokvijalno nazivamo fotošopiranje. Međutim ako je takva obrada dozirana i smislena rezultat može biti vrlo efektan. Jedna takva fotografija krasi naslovnicu novog romana „Prometejev sin“ splitskog novinara i pisca Jurice Pavičića. Na toj naslovnici više od polovice slike zauzima plavetnilo neba na kojem je velikim bijelim slovima ispisano ime i prezime autora, te nešto manjim naslov romana. Središnji dio rezerviran je za dijagonalu koju sačinjavaju uska ulica, drvored palmi i raskošna, ali derutna, starinska katnica bez krova koja dugo odolijeva zubu vremena. Ispred građevine skupina je od dvadesetak ljudi koji poziraju gledajući u objektiv. Ta skupina je u crno-bijeloj tehnici, umetnuta s neke druge fotografije možda stotinjak godine stare. Izraz lica, način držanja, odjeća, sve na tim ljudima upućuje da su iz jedne druge epohe. Protagonisti te sivkaste ere stvorili su i ostavili u nasljedstvo djeci i unucima ono što je iza njih u tehnic coloru. O tome govori roman Jurice Pavičića.

Osim naslovne fotografije još je simboličnih detalja, light motiva kojima roman obiluje od samog naslova nadalje. Autor u jednom intervjuu ističe kako je, više nego u prethodnim romanima, u njega utkano pojava i fenomena kojima se bavi u svojim publicističkim tekstovima i knjigama. To je ponajprije specifični mediteranski mentalitet i okruženje, arhitektura i prostor, baština i investiranje, planiranje i građenje, javno i privatno, te nadasve film. „Prometejev sin“ započet je kao scenarij, ali se tijekom pisanja pretvorio u roman. Neke scene su izrazito filmične i kao stvorene za odigrati pred kamerama što će se u budućnosti vjerojatno dogoditi. Pavičić kazuje kako je njegov novi roman i svojevrsna posveta filmu „Prometej s otoka Viševice“ Vatroslava Mimice iz davne 1964. godine za kojeg na Wikipediji stoji da je moderna parafraza mita o Prometeju, što se može reći i za Pavičićev roman. Priča o novom „boljitku“ nauštrp romantične, ali opterećujuće, „nazadne“ prošlosti. Sukobi i simbioze tih dvaju vrijednosti potka su priče o Prometeju, odnosno njegovom sinu Jurice Pavičića.

Oni što su romane ovog prilično produktivnog autora čitali ranije odmah će uočiti kako im je glavni lik Gorki Šain bivši policajac u kasnim pedesetima poznat. To je zato što se pojavljuje u romanu „Crvena voda“ u sporednoj, ali važnoj i upečatljivoj ulozi. Kontinuitet postojanja tog lika kod ovog je čitatelja stvorio osjećaj kako se radi o nastavku na prethodni roman koji je zapravo samo djelomičan. Šain je ovaj put u glavnoj ulozi, a ostali protagonisti posve su novi. On je predstavnik velikog, privatnog, poduzeća, „engleskog investitora“ koji želi od lokalnih vlasnika otkupiti parcele u uvali Malpaga na neimenovanom jadranskom otoku kojeg autor naziva Škoj. Tamo bi se prema planovima kupaca, nakon otkupa i prenamjene zemljišta u građevinsko, izgradilo apartmansko naselje. Uloga Gorkog je ispitati imovinske i pravne odnose i sa vlasnicima dogovoriti prodaju. Tim poslom nekoliko dana prije Božića dolazi na rodni Škoj nakon dugo vremena. Njegov dolazak uzburka duhove na otoku jer prodaja kod svih zemljoposjednika ne ide glatko. Svaki od njih prisiljen je zapravo zbog teške materijalne situacije ili ulaganja u nešto prodati zemlju koja je naraštajima bila u posjedu obitelji. Pavičić površno, ali dobro oslikava i psihološki karakterizira različite aktere što su se na toj prekretnici zatekli. Paralelno upoznaje čitatelja s osobnim životom glavnog lika. Gorki Šain na Škoju je proveo djetinjstvo. U mladosti se u ljetnim mjesecima na njega vraćao. Otac mu je bio partizanski ratni heroj, zaslužnik i važan član društva u socijalističko vrijeme. Prema njegovom je ratnom putu snimljen neuspio, patetično-socrealistički, ratni film nakon kojeg dobiva nadimak Prometej. U središtu Mista još uvijek stoji ruzinavi spomenik koji na njega neodoljivo podsjeća. U takovom okruženju, dobrano opterećen inercijom repova prošlih događaja i godina, Gorki treba obaviti nimalo lak posao. Boraveći u predbožićno vrijeme na rodnom otoku Šain na svakom koraku nailazi na brojne „okidače“ koji ga potiču da ispita i vlastitu prošlost i odluke koje je u istoj donosio.

Pavičić je poglavlja ovog romana posložio kronološki po danima. Tako su i naslovljena, dan prvi pa nadalje, sve do osmog na sam Badnjak. Uz to je naslovima poglavlja pridodao imena katoličkih svetaca koji se na te datume u predbožićno vrijeme slave što je originalan dodatak koji naslućuje aureolu pobožnosti lokalnog stanovništva, barem načelnu. Kako dani odmiču interakcija među protagonistima na čelu s glavnim intenzivira se i usložnjava, pa roman povremeno poprima obrise krimića kojeg se teško ispušta iz ruku. Autor takvim pristupom pridobiva punu pažnju čitatelja koji hita prema kraju kako bi svjedočio trenutku kad se klupko događaja neminovno mora razmrsiti. Duhovi prošlosti sve konkretnije utječu na ono aktualno što je na repertoaru ovdje i sad. Starija ženska osoba, povratnica iz SAD-a jednostavno nazvana Amerikanka predomišlja se i odbija prodati zemljište kad shvati da je Gorki Šain sin pokojnog partizana Albina Šaina za kojeg se vjeruje da je krajem drugog svjetskog rata njezinu mlađu sestru redovnicu, koja je navodno špijunirala za Talijane, živu bacio u duboku krašku jamu gdje je u mukama skončala. Osobenjak Berto tvrdoglavo odbija prodati, te huška istomišljenike protiv općinskog načelnika i projekta. Svim silama želi zadržati trenutno stanje jer ima posjed u postojećoj turističkoj zoni koji će prenamjenom izgubiti na vrijednosti. U priču je upleten i lokalni župnik koji pokušava novcima od prodaje financirati obnovu crkve koju je na kredit već započeo. Animoziteti i različiti interesi kulminiraju na predstavljanju novog urbanističkog plana u staroj dvorani takozvane čitovnice kad u općem metežu i glasnoj razmjeni argumenata i uvreda dođe i do fizičkog obračuna. Sukobi oko Malpage vrhunac dožive kad na rivi kraj brodskog pristaništa pred očima mještana dođe do neugodne i mučne bratske tučnjave. Gorkog razvoj događaja sve više opterećuje i čini nervoznim i tjeskobnim. U takvoj situaciji sve teže mu polazi za rukom odjeliti privatno prošlo od poslovnog sada. Proganja ga misao da zarađuje od tuđe nesreće, odnosno živi od ljudske bijede. Ipak u završnim poglavljima stvari kao da sjedaju na svoje mjesto. Pavičić rasplet koncipira tako da čitatelj pomisli kako su Škoj, Misto i ljudi sami ispisali još jednu stranicu u neumitnom toku povijesti.

Jurica Pavičić napisao je još jedan vrlo dobar roman po skromnom sudu ovog čitatelja. Kao i uratke drugih autora pisane u novije vrijeme žanrovski ga se teško može smjestiti pod jedan nazivnik. Bastard je to krimića, povremeno trilera, obiteljske sage, osobne drame. Sve skupa spretno je umetnuto u socijalni, ekonomski, kulturni i identitetski kontekst. Pavičić piše jasne, nedvosmislene, nerobusne, rečenice koje kontinuirano dobrano pridonose priči. Priči koja je čitatelju donekle bliska i koju teško ispušta iz ruke. Književna, pripovjedačka štokavica dozirano je garnirana lokalnim, čakavskim izrazima što cijelu stvar čini više autentičnom i uvjerljivom. Radnja ovog romana odvija se u dane juga što mu daje jednu specifičnu, pomalo napetu atmosferu. Ipak na kraju zapuše bura koja u ulozi čistača doslovno prozrači ono ustajalo. a metaforički sve bitno iznese na vidjelo.