Usputne bilješke

Čitam ovih dana svašta, puno, možda previše. Pisci koje pratim preko facebooka ili drugih portala zapisuju svoja iskustva življenja u izolaciji. Sva su zanimljiva i drukčija. Zajednička nit im je neizvjesnost s natruhama straha. Straha od novog i nepoznatog. Neki se snimaju dok čitaju svoje ili tuđe zapise. Druga je to perspektiva kad im čujete glas. Kao da prestane biti unutarnji. Jedan od njih savjetuje da zapisujemo što radimo i kako se osjećamo. Da vodimo osobne dnevnike. Pisanje kao terapija, djelomično rasterećenje od briga i problema. Čini mi se da je i na blogu življe no inače.

Dok ovo tipkam moj mlađi klinac crta. Pokazuje mi  najnoviji uradak. Mlada, zgodna djevojka na plaži. Pita me: Tata hoćemo li ove godine na more. Šutim. Nakon inzistiranja kažem da ne znam. Bojim se razočarati ga. Crtanje mu je trenutno okupacija. Tako ukrade malo vremena. Vjerujem da ga opušta i čini zadovoljnim. Jutros im je učiteljica na televiziji savjetovala da pjevaju i sviraju. Morali smo na tavan u potragu za klavijaturama. Brzo smo ih našli. Nedostajao je ispravljač s kabelom. Dali smo se u potragu. Pronašli smo drugi koji na svu sreću odgovara. Navečer je u planu koncert.

Svi smo uglavnom doma već drugi tjedan. Ja idem u nabavku i na posao, povremena dežurstava u noćnoj smjeni. Obustavio sam dodatne poslove na uređenju interijera. Jutros me zove vlasnik restorana u kojem povremeno vozim dostavu hrane. Treba zamjenu za dostavljača preko vikenda. Nakon kraćeg vjećanja sa ukućanima teška srca donosim odluku ne prihvatiti taj angažman iako bi nam svaka kuna dobro došla. Činim to kako ne bi druge članove naše mikro zajednice doveo u opsnost, osobito one starije. Takav posao je preizložen u ovoj situaciji. Vlasnik razumije, ne zmjeri. Naći će nekog drugog.

Jutros smo zamjesili i ispekli već treći domaći kruh. Svaki je bolji od prethodnog. Miris je neodoljiv, a okus zove na još. Svatko pojede batem šnitu više nego inače. Više je to zadovoljstvo nego potreba. Proces stvaranja možda je veća vrijednost nego produkt na kraju. Kao kad biciklom odete u dućan ili na posao, a auto ostavite u dvorištu. Putovati je nekad bolje nego stići pjeva Drugi način.

Sutra krećemo uređivati veliku nadstrešnicu na terasi. To je nešto što dugo odgađamo. Nije bilo vremena. Sad je došlo na red. Treba dobro pobrusiti, zatim prebojati drvene grede i brodski pod između njih. Dobro će nam doći fizička aktivnost. Klinci će pomoći, jedva čekaju. Vjerujem da će nam sam posao, kao i rezultat istog, pričiniti određene dozu zadovoljstva. Manualne radnje što se u nedogled ponavljaju mogu djelovati meditativno. Kao kad vozite bicikl.

Moguće je obići svijet, a da se uopće niste maknuli iz udobne fotelje. Ta stara tvrdnja može biti itekako aktualna u ovo vrijeme kad je mirovanje u vlastitim domu obaveza i izraz zrelosti i odgovornosti prema sebi i drugima. Putovati se može na razne načine osobito ako je u nekom imaginarnom kupeu, što klopara bespućima, naša mašta. Tad je svaki novi horizont tek početak i poziv na još. Jedno takvo imaginarno putovanje doživio sam ovih dana. Fizička granica pritom bili su mi zidovi vlastitog doma, a ona psihološka postupno je nestajala da bi na trenutke potpuno iščezla. Zaslužan za to je splitski putopisac Jasen Boko, odnosno njegova vrlo zanimljiva putopisna knjiga „Na Putu svile“ podnaslovljena „Kako nam je lagao Marko Polo“.

Da se malo vratim unazad. Jasena Boku, zapravo njegove knjige, otkrio sam prije nekih dva mjeseca otprilike. Slučajno, kao uostalom i većinu pisaca koje čitam. Jednostavno su mi se našle pod rukom, a kad sam ih jednom otvorio imaginacija je sama od sebe spakirala kofere i povratka nije bilo. Poveo me tako Boko prvo u Južnu Ameriku gdje je pratio putove legendarnog revolucionara Ernesta Che Guevare. Omogućio mi je zatim da se zajedno s njim plovim i smucam se Mediteranom prateći mitove, legende i nešto malo povijesnih činjenica o tragovima Odiseja. Pratio sam ga i kad je nastavio jednako žustro i originalno potragu za Aleksandrom velikim u srce Azije u istoimenoj knjizi. Kulminacija tih naših zajedničkih putešestvija odigrala se ovih dana kad je većini svjetskog stanovništva putovanje praktički onemogućeno što je svojevrsni paradoks koji me potaknuo na pisanje ovog teksta. Iako su čak i one banalne migracije ovih dana krajnje ograničene, ja sam u mislima zajedno sa splitskim pustolovom prošao dobar dio najvećeg kontinenta, odnosno legendarni Put svile dugačak nešto više od četiristo stranica zanimljivog teksta i ponešto upečatljivih fotografija.

Jasen Boko nije običan putopisac. On je prije svega dobar pisac i poznavalac materije s kojom se uhvatio u koštac, što je itekako važan preduvjet da se putovanja uobliče u smislenu, edukativnu i zabavnu knjigu. Za sebe kaže da nije turist, već putnik što je velika razlika. Na putu traži lokalne zajednice i ljude koji žive obične svakodnevne živote u svim dobrim i lošim segmentima. Baš takvi su mu inspiracija i motiv da se trucka bespućima onih područja u koja rijetko ili nikako zalaze organizirane turističke ture koje uostalom zaobilazi u širokom luku. Pri tom se uglavnom koristi lokalnim prijevozom, zalazi u čajane i restorane u kojima vrijeme provode lokalci što mu omogućava bolji uvid u svakodnevicu istih. Pri tom sebi, a posljedično i čitatelju, razbija mnoštvo mitova i predrasuda koje zapadni svijet gaji i njeguje. Jedan od takvih je da su Europljani, odnosno zapadnjaci superiorniji u povijesnom i kulturnom smislu u odnosu na stanovnike područja koja su u prošlosti „otkrili“. Boko tvrdi da nije bilo moguće otkriti nešto što je već stoljećima postojalo u svoj svojoj moći, raskoši i bogatstvu. Ispisuje tako na brojnim stranicama u prave socio-kulturalne eseje potkrijepljene uvidom u današnje prilike na licu mjesta. Jednako tako spretno se vraća u prošlost. Slikovitim povijesnim podacima potkrepljuje originalne i zanimljive tvrdnje.

Bokin Put svile započinje u kineskom Xianu u koji leti avionom, da bi se potom raznim lokalnim prijevoznim sredstvima kretao na zapad. Prolazi tako zapadna područja Kine u kojima većinsko stanovništvo čine Ujguri narod koji je, kao i Kurdi koje sreće nešto kasnije, samo spletom povijesnih okolnosti ostao bez vlastite, zaslužene države. Improvizirajući i pomalo riskirajući obilazi i djelomično prolazi kroz nepristupačnu pustinju Taklamakan ili "More smrti" kako joj tepaju lokalni stanovnici. Nakon živopisnog Kašgara, preko nimalo pitomog prijevoja Karakorum ulazi u izazovni sjeverni Pakistan. Posjećuje dolinu Hunze, nepristupačno područje visokih kamenih vrleti. Vozeći se džipovima uz provalije zalazi u podnožje Nanga Parbata najzapadnijeg himalajskog vrha. Posjećuje izolirane Kalaše u istoimenoj dolini. Iz Peshavara pokušava ući u Afganistan, ali zbog stalne napetosti nesigurnosti u toj zemlji odustaje i produžava brže-bolje kroz regiju Baludžistan, što je najizazovniji dio puta po pitanju sigurnosti. Nakon Pakistana slijedi sigurniji, ali jednako zanimljiv Iran, zemlju bogate povijesti i nasmijanih ljudi. Zbog problema s vizama odustaje od planirane rute preko Uzbekistana, Turkmenistana i Azerbajdžana da bi nastavio prema Turskoj posjećujući znamenitosti nekadašnje Perzije. Za Iran kaže da je zemlja suprotnosti naizgled konzervativna, a zapravo slobodna u načinu razmišljanja za većinu stanovnika osobito onih mlađih. Putovanje nastavlja kroz ekonomski razvijeniju Tursku koja osobito na zapadu sve više podsjeća na Mediteran i Europu što je i određena kritika potrošačkog društva u kojem se pomalo gubi duh i šarm Azije.

Svila odnosno putovi kojima se ona transportirala u prošlosti osnovni su light motiv ove knjige. Objašnjava tako autor sam način proizvodnje te jedinstvene tkanine koja je stoljećima fascinirala bogatije slojeve društva na istoku i zapadu. Brojne karavane deva kretale su se nepereglednim i nesigurnim pustinjama, tjesnacima i vrletima kako bi transportirale tkaninu koja više otkriva nego što skriva, barem kad su ženske obline u pitanju. Prelazila je ta tražena roba iz ruke u ruku sposobnih ili prepredenih trgovaca da bi ju na kraju skupo platio krajnji korisnik. Na istok su se istim putem prebacivale dragocjenosti koje su fascinirale narode tog dijela svijeta. Svjedoci tih vremena brojni su karavan- seraji uz put danas pretvoreni u hotele ili muzeje.

Jasen Boko nimalo se ne šali kad kaže na dam je Marko Polo lagao. Ne sumnja pri tom da je mletački trgovac prošao neka od mjesta o kojima piše. Međutim tvrdi da je dobar dio njegovog putopisa puko pretjerivanje i izmišljanje koje je po njegovom nalogu pisao autor fantastičnih romana Rustichello iz Pise. Ukazuje tako na niz nelogičnosti i nemogućih misija kao što je boravak kod kineskog ili mongolskog cara. Zapravo Marka Pola spominje tek uzgred često u ironičnom i šaljivom kontekstu.

Boko me osvojio jednostavnim i zanimljivim stilom. Na više mjesta naglašava kako je to subjektivan prikaz puta, odnosno vlastite impresije viđenog. Prezentirane su međutim vrlo vješto i spretno. Daleko je to od onih suhoparnih putopisa tipa „Gdje si bio, što si vidio“ s gomilom fotografija u kojima se zbrajaju zemlje i kilometri. Pojedina poglavlja ispisana originalnim perom ovog autora prave su antropološke, sociološke, povijesne i politološke mini-studije koje plijene pažnju. Ono što ih izdvaja i čini uvjerljivima epilog je u vidu putničke reportaže iz prve ruke. To je nešto što većina nas koji ćemo ih oduševljeno čitati vjerojatno neće osobno iskusiti. Naša je sreća da postoje ovakvi putopisci što nam i u vrijeme nezabilježene statičnosti i izolacije omogućuju praktično beskrajne vidike.



Dok završavam ovaj osvrt već smo dobrano zagazili u utorak. Slušam neki melankolični sevdah i gledam kroz prozor kako se kovitla neobičan ožujski snijeg tjeran pomalo bjesnim sjevercem. Iako se dobrano primio po travi i cesti znam da neće dugo. Proljeće i duži dani učinit svoje i on će brzo nestati kao što će proći i ovi dani kad smo prisiljeni stalno biti doma. Pred nama je još puno otvorenih cesta i knjiga, dobrih, pozitivnih misli i emocija, što vam svima želim.

Današnje, nedjeljno popodne rezervirano je bilo za vožnju na biciklu, a večer za pisanje o istoj. Izbor je ovaj put pao na lijevu obalu Save, odnosno onaj komadić od Dubrovčaka Lijevog do Martinske Vesi koji mi je blizu. Za vjetrovita vremena otvorena ravnica možda nije idealno mjesto za okretanje pedala, ali je zato svojevrsni izazov. Potrebno mi je bilo određeno resetiranje nakon zahtjevnog radnog tjedna i loših vijesti koje su nas ovih dana zatekle. Svatko od nas ima svoj način opuštanja i traženja unutarnjeg mira. Meni su duge hodnje i vožnje na biciklu povremena terapija kojom se oslobađam stresa i loših misli, a dobre obično poželim zadržati. Bila je to prilika za nešto duži boravak na otvorenom, intenzivno udisanje svježeg zraka što samo po sebi djeluje pozitivno. Može poslužiti kao materijal i poticaj za fotografiranje, pisanje i održavanje opće psiho-fizičke kondicije.

Krenuo sam već oko dva sata, odmah nakon ručka. Za vožnju od otprilike četrdeset kilometara treba uzeti vremena, barem dva-tri sata u mojem slučaju. U rano proljeće dani mogu biti varljivi u smislu njihova trajanja. Već oko pet sati sunce je nisko, dijelovi ceste su u dubokoj sjeni, što u kombinaciji s vjetrom nije ugodno. U to vrijeme volim već biti doma piti kavu, a za samu vožnju iskoristi sate koji obiluju danjim svijetlom kao što je bilo danas. Treba pokušati predvidjeti i faktore koji mogu usporiti ili otežati vožnju i zahtijevati povećani trud i utrošak vremena i energije. Danas je to bio prilično jak sjeverac koji me posebno na povratku dobrano namučio. Sjeverni vjetar izazovan je, fascinira me do neke mjere. Pisao sam već o tome ovdje na blogu. Fijuci i refuli hladnog zraka kojeg donosi sa sjevera kontinenta uvlače hladnoću u kosti, ali blagotvorno djeluju na raspoloženje, kao da imaju ulogu čistača.

Vožnja bicikla može se usporediti sa čitanjem knjige. Na samom početku treba se naviknuti na povećan napor, na neudoban položaj. Osluškujete vlastito tijelo kao što kod čitanja obraćate povećanu pažnju na stil kojim se pisac poslužio. Pitate se hoće li vam odgovarati. Kako vrijeme prolazi i zagrijavate se, zaboravljate na napor, postaje vam normalno stanje stvari kao što kod čitanja sve manje pažnje obraćate na formu jer ste se s tekstom do neke mjere saživjeli, te vam sve važniji biva sadržaj, odnosno fabula. U središnjem djelu dobrano zaboravljate na vanjski svijet. Vi i bicikl ste jedno u nekom psihološkom smislu. Beskrajno okretanje pedala djeluje meditativno, kao da ste na nekoj drugačijoj razini svijesti. Misli vrludaju, vraćaju se i sudaraju. U stanju ste pogledati na poredak stvari i sebe u njemu iz drugačijih kutova. Jednako tako je sa pričom, što ju u sebi krije dobra knjiga. Linearni tok naizgled beskrajnih redaka uzrokuje bezbroj maštovitih misli i slika koje mozak oblikuje zahvaljujući jedinstvenom poretku slova. U završnoj fazi umor čini svoje. Opet vas tijelo podsjeća da niste svemoćni, da postoje granice, ali gurate naprijed. Treba okončati vožnju, doći doma ostati neporažen. Jednako kao što dobru knjigu ne ispuštate iz ruke sve dok s njezinim junacima intenzivno i emotivno ne proživite posljednju stranicu.

Kod mene bicikl i ispisane rečenice idu u isti koš. Tek otkrićem intenzivnijeg, rekreativnog bicikliranja prije nekih desetak godina, okuražio sam se pisati ovako iz hobija. Kao da mi je trebao razlog ili light motiv za zapisivanje nekih bilješki i razmišljanja. Želja se javila puno prije. Nemam ambiciju profesionalno baviti se tim dvjema stvarima. Za život zarađujem baveći se drugim i drugačijim poslom. Okretanje pedala, kao i tipkanje su hobiji koji čine da se osjećam dobro, pozitivno, što je dobar razlog da na tome povremeno inzistiram.

Odmah na početku, čim sam sjeo na bicikl učinilo mi se da nešto nedostaje. Pa da, kaciga! Brzo natrag po nju. Ma gdje li je u tom neredu? Tu na policu sam je spremio zadnji put, čini mi se. Prošlo je otad oko mjesec i pol dana, kad sam onomad napravio krug kroz Žuticu. Još je debelo zima bila. Pisao sam o tome na blogu. Nema je. Ništa, idem bez nje ovaj put iako nerado. Naviknut sam imati je na glavi. Sigurnije se osjećam.

Prvih nekoliko kilometara tijelo me podsjeća kako sam daleko od idealne forme. Brojne obaveze uzimaju danak. Vožnje su se prorijedile. Želja je još uvijek prisutna. Nikako naći idealan položaj u kojem ništa ne žulja i ne boli. Sic kao da je od kamena. I godine čine svoje. Nisam više mladac. Zagazio sam u četrdesete. Nisu to godine za ozbiljno bavljenje sportom. Napor se još nekako podnese, stisneš zube i guraš. Psiha odradi svoje. Ali tijelo se sve teže rekupera, kako kaže Ćiro Blažević. Još dva dana nakon vožnje noge me podsjećaju da sam im priuštio veliki napor.

Na izlazu iz grada čini se da ipak postižem ugodan tempo. Cesta se sužava. Promet je sve rjeđi. To je lokalni put po kojem voze samo stanovnici sela kroz koja prolazi. Mimoilazim tek pokoji auto ili pješaka. Dolazim u Caginec, malo selo na magistralnoj cesti za Bjelovar. Izbjegavam je uglavnom. Brza je i bučna. Radije vozim po ovoj uskoj, lokalnoj koju mi biciklisti rado koristimo, iako je loše održavana i puna rupa. Netko ju je u šali prozvao Put svile. Primio se taj izraz. Kad smo već kod svile, trenutno čitam putopis Jasena Boke „Na putu svile“ Na jednom mjestu kaže kako svila, za razliku od pamuka, više otkriva nego što skriva. Misli pri tom na obline ženske.

U Cagincu kratko odmaram. Pijem vode. Skupljam energiju i koncentraciju za najzahtjevniji dio, uspon u Sobočane. Usponi su posebna kategorija bicikliranja. Zaboravite sve što znate o vožnji po ravnom. Utrošak energije puno je veći. Tijelo se pojačano zagrijava. Potrebno je raskopčati ili čak skinuti gornji sloj odjeće. Unatoč povećanom naporu krećete se vrlo sporo što porazno djeluje na motivaciju. Čujete vlastito pojačano disanje, okretanje pedala i uskovitlane misli. Zato je i nagrada u vidu zadovoljstva kad ga svladate veća. Tako sam se otprilike osjećao dok sam došao na vrh, kraj raspela. Iako sam gubio dah, noge su me boljele, vrat se kočio, prsti na rukama trnuli, cijelim tijelom razlio se val zadovoljstva. Adrenalin ili endorfin, tko će ga znati. Dalo bi se o tome.

Ipak dobar osjećaj ne traje dugo jer počinje kiša. Bio sam spreman na tu mogućnost jer se prethodno već sručio jedan dobar pljusak ujutro dok sam bio na poslu. Krupne kapi padaju mi po glavi (bez kacige) i po rukama i nogama iako malo dalje na drugom brijegu sija sunce. Nije prvi put da to vidim. Znam da je takvo vrijeme varljivo. Obično pljusne negdje kratko i brzo stane. Treba se samo primiriti u nekom zaklonu i pričekati. Na izlazu iz Sobočana uočavam jedan poveći bor i odlučujem da će mi biti privremena zaštita. Desetak minuta stojim i slušam kako kiša šuška po suhom lišću na rubu Marče. To je šuma koju sam često pohodio na biciklu i pješice i rado se u nju vraćam. Razmišljam kako ću prvom prilikom sjesti na montić i prokrstariti opet kroz taj šumski labirint. Dok tako kujem planove prolaze rijetki automobili. Vozači me pomalo začuđeno promatraju vjerojatno se pri tom pitaju. Što ovaj izvodi na biciklu po tom vremenu?

Kiša brzo prestaje. Očekivao sam to ili bolje reći priželjkivao. Nastavljam dalje suh i zadovoljan što sam izbjegao pljusak. Dok ulazim u Bešlinec učini mi se da će vožnja biti prekratka ako odmah krenem u Kloštar Ivanić gdje sam planirao stati i odmoriti se. Brzo u mislima razmatram neku dužu obilaznu rutu. Skrećem zato kod groblja u Bešlincu desno i po Troičkoj ulici se spuštam na cestu koja vodi prema Dubravi Vrbovečkoj. To je županijska cesta po kojoj sam u više navrata vozio do Dubrave ili dalje. Ovaj put samo ju kratko pratim jer lovim one lokalne u okolici Kloštar Ivanića.

Iz Bešlinca dolazim u Križce, još jedno malo mjesto u kojem jedva da srećem nekoga. Dok prolazim kroz glavnu i zapravo jedinu ulicu zamjećujem da je uska cesta dobrano mokra. Vjerojatno se malo prije mojeg prolaska sručio obilan pljusak kojeg sam na sreću izbjegao. Jedina posljedica su kapi koje zadnji kotač diže i baca po mojom leđima dok mi onaj prednji odlučuje malo oprati cipele i nogavice. Ovo oprati je zapravo zaprljati jer je kiša pala na cestu koja je puna prašine i koječega što je na obući oblikovalo zanimljive akvarele. To ću tek kasnije doma otkriti.

Naredna stanica je Čemernica Lonjska još jedno malo mjesto u kojem sporednih ulica gotovo da nema. Nema niti ljudi. Svaka druga kuća je prazna. One koje to nisu dom su uglavnom starijeg stanovništva. Rijetki se vrzmaju po dvorištima u kojima su prazne i napuštene štale bez životinja. Razmišljam o tome dok ulazim u Kloštar Ivanić po strmoj Čemerničkoj ulici. Slijeva mi ostaje poveći plac zarastao u polegnutu, suhu travu. Na tom mjestu godinama se svaku drugu subotu odvijao stočni sajam. Pokušavam zamisliti gužvu i vrevu koja je vladala na tom mjestu. Sad djeluje pomalo tužno. Nema više životinja za prodaju. Sve je manje ljudi koji ih drže. Ostale su samo uspomene onih starijih i velika stočna vaga zarasla u šikaru.

U Kloštar Ivaniću odlučujem stati i počastiti se hladnim radlerom u restoranu Amadeus. To je nagrada za napor kojeg sam si priuštio. Radler je izvrsno piće za bicikliste rekreativce. Negdje sam pročitao da je nastalo zahvaljujući baš toj grupaciji. Navodno je neki austrijski pivar smućkao pivo i voćni sirup koji je prijao biciklistima što su navraćali u njegovu pivnicu. Piće im se svidjelo, pa su tražili još i tako je priča krenula. Ako i nije istina, zanimljivo zvuči. Razmišljam o tome dok mi magnezij iz piva opušta mišiće, a šećer obnavlja potrošenu energiju.

Zadnja dionica od Kloštra Ivanića do doma prolazi glatko. Duga ravna cesta koja se nudi, mami na bržu vožnju. Namještam na veliki lančanik sprijeda i mali otraga i okrećem koliko ide. Nisam neki adrenalinski tip, ali ponekad se volim kretati brže nego inače, pomaknuti granicu, izaći iz zone komfora bar kratko. Ravničarske etape u profesionalnom biciklizmu obično imaju završni sprint grupe biciklista. Tako se otprilike ponašamo i mi rekreativci ako nismo suviše iscrpljeni, sprintamo na kraju. Kad konačno ugodno umoran stignem doma ostaje mi još spremiti bicikl. Oprat ću ga drugom prilikom. Prvo što sam ugledao, kad sam kročio u prostoriju u kojoj ga držim, bila je moja kaciga.

Prilikom zadnje posjete gradskoj knjižnici promotrio sam, kao i obično, nove i popularne knjige izložene na stolu kraj pulta za kojim sjedi knjižničarka. Započinjem pritom kratki razgovor s njom u kojem komentiramo neke od ponuđenih naslova. Složismo se da je svaki čitatelj već nakon par uvodnih stranica u stanju procijeniti hoće li mu knjiga koju otvori biti dojmljiva i zanimljiva. Ako ga pisac stilom i načinom pisanja na početku pridobije znači da je veza uspostavljena, da su kliknuli. U protivnom se može dogoditi da odustane ili da se bespotrebno pati i opterećuje probijajući se kroz tekst. Razgovoru se pridružuje jedna zajednička poznanica (u malim mjestima svi se poznaju) i preporučuje knjige nepoznate mi, mlade, turske autorice. Oduševljeno govori kako je sve njene uratke u dahu iščitala. Očito su kliknule njih dvije, turska autorica i naša zajednička poznanica.

Ja međutim ne uzimam ozbiljno u razmatranje izrečenu preporuku jer među tek vraćenim knjigama uočavam na koricama sliku drvene kašete u kojoj je jedna žuta paprika i poznat mi naslov "Meho" mladog bosanskohercegovačkog pjesnika i prozaista Almina Klaplana. Bez razmišljanja posežem za tom knjigom i posuđujem je. Prethodno sam na web stranici jergovic.com u rubrici Ajfelov most bio u prilici pročitati jednu kratku priču ovog autora i time na prvu stekao pozitivan dojam o njegovom pisanju. Naknadno sam o Kaplanu potražio osnovne informacije na internetu, između ostalog i jedan zanimljiv intervju u kojem otkriva puno o sebi i svojem stvaralaštvu. Sve to mi je sugeriralo da se radi o talentiranom autoru originalnog i svježeg izričaja čije knjige ću rado čitati.


Alminu Kaplanu polazi za rukom već u uvodnom pasusu zadobiti punu pažnju (ovog) čitatelja. U njemu se glavni lik Meho pred zoru vozi preko dubravske visoravni u Hrecegovini u svojem karavanu prekrcanom breskvama što ih je namjerio prodati na tržnici u Čapljini. Zvuk motora njegovog automobila "para nevidljivi fišek zore iz kojeg se svijetlost po poljima rasiplje kao šećer". U kasnijim poglavljima u istom tom okruženju "krvava kugla hvata rub brda, svijetlost je čista, a krajolik jasan i tačan". Takvi slikoviti, poetski opisi u knjizi nisu rijetki i pridonose svojevrsnoj ambijentalnosti priče koja je samo naizgled banalna, svakodnevna. Rečenicu kao što je, "Tuga se množi u avliji i skoro kipi preko zidova", može napisati samo netko tko ima izražen književni nerv i tko je svoje pero brusio prethodno oblikujući brojne stihove. Biografija Almina Kaplana otkriva kako je bivao sklon upravo takvoj raboti. Istovremeno je jezik ovog pripovjedača običan, svakodnevan, blizak, pomalo arhaičan, kao da govori jedan od seljaka iz Dubrava, sporo, upečatljivo, uvjerljivo. Kaplanov izričaj lišen je uljepšavanja i objašnjavanja., a dijalozi kratki i šturi. Tome pridonose brojni lokalni izrazi i turcizmi koji su na kraju knjige objašnjeni u rječniku. Likovi i njihovi međusobni odnosi su na prvu jednostavni, prosti. Međusobna interakcija ih međutim jasno profilira i oslikava narav svakoga. Iza osnovnih natuknica daju se naslutiti opsežne i sadržajne biografije, cijeli neispisani romani za svakoga. Autor stvara šutljivog i nadasve strpljivog Mehu kako bi ispleo priču o životu ruralne mikro-zajednice povratnika, muslimana u Hercegovini.  To je mirnodopski, poratni roman. U njemu sjećanja na posljednji rat kao da blijede. Ali su, kao i naslijeđe istog, još prisutna.

Ovaj neveliki roman podijeljen je u tri cjeline jednostavno naslovljene Breskva, Paprika i Otvor. Prva je vremenski smještena početkom ljeta kad zriju breskve koje glavni lik Meho uzgaja i prodaje na čapljinskoj tržnici. Meho je sredovječni seljak s Dubrava, samozatajan i vrijedan. Baveći se poljoprivredom zarađuje za sebe i neveliku obitelj i primarno je praktičan. Nekonfliktan je, malo govori i rijetko se smije. Čiatatelj ga upoznaje kroz brojne unutarnje monologe koji tek rijetko postaju naglas izgovorene riječi.  Meho uglavnom bere vlastitu brigu doslovno i metaforički. Pokušava se ne zamarati drugim ljudima, ali život u zajednici mu neumitno nameće interakciju s okolinom a s njom i potencijalne teškoće. Član je džematskog odbora koji skrbi o vjerskom i političkom životu lokalne zajednice. Odborom rukovodi Muriz, ambiciozni i odlučni ratni invalid blizak vodstvu stranke koju Kaplan u tekstu navodi kao Stranka. Tjekom ljetnih mjeseci odbor radi na prikupljanju novca i uređenju dvorišta novosagrađene džamije.

Drugi dio romana naslovljen Paprika odvija se sredinom ljeta. Mehu u tom razdoblju uz pomoć supruge Senade i njihove dvoje djece bere i prodaje papriku iz vlastitih plastenika. To je pomalo nesigurna egzistencija za cijelu obitelj jer je plasman ovisan o čudljivom tržištu kojim upravljaju prekupci. To mu zadaje svakodnevnu brigu i povremeno uzrokuje potištenost. Strastveni je pušač, što mu je možda i jedini veći porok. Članstvo u odboru počinje ga opterećivati jer zahtjeva aktivnosti od kojih osjeća nelagodu i nemir. Na jednom mjestu dok po selu skuplja novac za gradnju džamijskog dvorišta strahuje da ga komšija pomalo ćudljive i prijeke naravi "odmah ne sikteriše ili čak mršne" i pita se što mu sve to treba.

Treći dio Otvor svojevrsno je finale same priče i nastojanja članova odbora i drugih mještana da obilježe završetak radova i otvorenje Džamije. Muriz Mehi povjerava razne poslove kao što je pranje zastava ili nabava i pečenje janjetine za ručak što će uslijediti nakon službene ceremnoje. Meho strpljivo obilazi sela u okolici tražeći kod seljaka janjce za prodaju. U tom lutanju u jednom od brojnih unutarnjih monologa zamjećuje zanimlhiv paradoks. On naime voli vukove. Fasciniraju ga te životinje i do određene mjere s njima se poistovjećuje. Najbolje se opušta gledajući na televiziji dokumenarce o kanadskoj divljini. Uživa u pogledu na bjelinu i hladnoću u kojoj caruju vukovi, a dopalo ga je eto na vrućini po hercegovačkom kršu da traži janjce.

Kaplanov "Meho" čita se u dahu. Meni je, uz sve druge obaveze, trebalo  nepuna dva dana da ga dovršim. Jedna je to od onih knjiga koje nisam mogao ispustiti iz ruku. Kad sam ju na kraju sklopio poželio sam još. Ovaj blogo-osvrt svojevrsni je pokušaj da se to čitateljsko iskustvo produži i podijeli. Dojmljiva je psihološka karakterizacija likova, osobito glavnog, u priči iz Dubrava. Njihovi međusobni odnosi povremeno su britki i upečatljivi. Pripovjedački jezik je originalan, a stil teži postati prepoznatljiv. Roman ovog mladog autora poslužio mi je kao izvrstan uvid poratnu svakodnevicu ruralne Hercegovine. Naglašena je i precizno oslikana vjerska i politička komponenta svakodnevnog življenja takozvanog malog čovjeka. Kaplan je prije svega pažljiv promatrač i dobar slušatelj, što je dobar preduvjet za stvaranje uvjerljivih likova i autentične atmosfere. Kao takav na dobrom je putu postati veliki pisac. Protagonisti ove priče žive obične, prosječne živote slučajno bačeni u svoj komadić svemira. Literarna umješnost pojedinca nakratko ih je učinila glavnim likovima mojeg čitateljskog imaginarija.