Usputne bilješke

Odmah na početku, čim sam sjeo na bicikl učinilo mi se da nešto nedostaje. Pa da, kaciga! Brzo natrag po nju. Ma gdje li je u tom neredu? Tu na policu sam je spremio zadnji put, čini mi se. Prošlo je otad oko mjesec i pol dana, kad sam onomad napravio krug kroz Žuticu. Još je debelo zima bila. Pisao sam o tome na blogu. Nema je. Ništa, idem bez nje ovaj put iako nerado. Naviknut sam imati je na glavi. Sigurnije se osjećam.

Prvih nekoliko kilometara tijelo me podsjeća kako sam daleko od idealne forme. Brojne obaveze uzimaju danak. Vožnje su se prorijedile. Želja je još uvijek prisutna. Nikako naći idealan položaj u kojem ništa ne žulja i ne boli. Sic kao da je od kamena. I godine čine svoje. Nisam više mladac. Zagazio sam u četrdesete. Nisu to godine za ozbiljno bavljenje sportom. Napor se još nekako podnese, stisneš zube i guraš. Psiha odradi svoje. Ali tijelo se sve teže rekupera, kako kaže Ćiro Blažević. Još dva dana nakon vožnje noge me podsjećaju da sam im priuštio veliki napor.

Na izlazu iz grada čini se da ipak postižem ugodan tempo. Cesta se sužava. Promet je sve rjeđi. To je lokalni put po kojem voze samo stanovnici sela kroz koja prolazi. Mimoilazim tek pokoji auto ili pješaka. Dolazim u Caginec, malo selo na magistralnoj cesti za Bjelovar. Izbjegavam je uglavnom. Brza je i bučna. Radije vozim po ovoj uskoj, lokalnoj koju mi biciklisti rado koristimo, iako je loše održavana i puna rupa. Netko ju je u šali prozvao Put svile. Primio se taj izraz. Kad smo već kod svile, trenutno čitam putopis Jasena Boke „Na putu svile“ Na jednom mjestu kaže kako svila, za razliku od pamuka, više otkriva nego što skriva. Misli pri tom na obline ženske.

U Cagincu kratko odmaram. Pijem vode. Skupljam energiju i koncentraciju za najzahtjevniji dio, uspon u Sobočane. Usponi su posebna kategorija bicikliranja. Zaboravite sve što znate o vožnji po ravnom. Utrošak energije puno je veći. Tijelo se pojačano zagrijava. Potrebno je raskopčati ili čak skinuti gornji sloj odjeće. Unatoč povećanom naporu krećete se vrlo sporo što porazno djeluje na motivaciju. Čujete vlastito pojačano disanje, okretanje pedala i uskovitlane misli. Zato je i nagrada u vidu zadovoljstva kad ga svladate veća. Tako sam se otprilike osjećao dok sam došao na vrh, kraj raspela. Iako sam gubio dah, noge su me boljele, vrat se kočio, prsti na rukama trnuli, cijelim tijelom razlio se val zadovoljstva. Adrenalin ili endorfin, tko će ga znati. Dalo bi se o tome.

Ipak dobar osjećaj ne traje dugo jer počinje kiša. Bio sam spreman na tu mogućnost jer se prethodno već sručio jedan dobar pljusak ujutro dok sam bio na poslu. Krupne kapi padaju mi po glavi (bez kacige) i po rukama i nogama iako malo dalje na drugom brijegu sija sunce. Nije prvi put da to vidim. Znam da je takvo vrijeme varljivo. Obično pljusne negdje kratko i brzo stane. Treba se samo primiriti u nekom zaklonu i pričekati. Na izlazu iz Sobočana uočavam jedan poveći bor i odlučujem da će mi biti privremena zaštita. Desetak minuta stojim i slušam kako kiša šuška po suhom lišću na rubu Marče. To je šuma koju sam često pohodio na biciklu i pješice i rado se u nju vraćam. Razmišljam kako ću prvom prilikom sjesti na montić i prokrstariti opet kroz taj šumski labirint. Dok tako kujem planove prolaze rijetki automobili. Vozači me pomalo začuđeno promatraju vjerojatno se pri tom pitaju. Što ovaj izvodi na biciklu po tom vremenu?

Kiša brzo prestaje. Očekivao sam to ili bolje reći priželjkivao. Nastavljam dalje suh i zadovoljan što sam izbjegao pljusak. Dok ulazim u Bešlinec učini mi se da će vožnja biti prekratka ako odmah krenem u Kloštar Ivanić gdje sam planirao stati i odmoriti se. Brzo u mislima razmatram neku dužu obilaznu rutu. Skrećem zato kod groblja u Bešlincu desno i po Troičkoj ulici se spuštam na cestu koja vodi prema Dubravi Vrbovečkoj. To je županijska cesta po kojoj sam u više navrata vozio do Dubrave ili dalje. Ovaj put samo ju kratko pratim jer lovim one lokalne u okolici Kloštar Ivanića.

Iz Bešlinca dolazim u Križce, još jedno malo mjesto u kojem jedva da srećem nekoga. Dok prolazim kroz glavnu i zapravo jedinu ulicu zamjećujem da je uska cesta dobrano mokra. Vjerojatno se malo prije mojeg prolaska sručio obilan pljusak kojeg sam na sreću izbjegao. Jedina posljedica su kapi koje zadnji kotač diže i baca po mojom leđima dok mi onaj prednji odlučuje malo oprati cipele i nogavice. Ovo oprati je zapravo zaprljati jer je kiša pala na cestu koja je puna prašine i koječega što je na obući oblikovalo zanimljive akvarele. To ću tek kasnije doma otkriti.

Naredna stanica je Čemernica Lonjska još jedno malo mjesto u kojem sporednih ulica gotovo da nema. Nema niti ljudi. Svaka druga kuća je prazna. One koje to nisu dom su uglavnom starijeg stanovništva. Rijetki se vrzmaju po dvorištima u kojima su prazne i napuštene štale bez životinja. Razmišljam o tome dok ulazim u Kloštar Ivanić po strmoj Čemerničkoj ulici. Slijeva mi ostaje poveći plac zarastao u polegnutu, suhu travu. Na tom mjestu godinama se svaku drugu subotu odvijao stočni sajam. Pokušavam zamisliti gužvu i vrevu koja je vladala na tom mjestu. Sad djeluje pomalo tužno. Nema više životinja za prodaju. Sve je manje ljudi koji ih drže. Ostale su samo uspomene onih starijih i velika stočna vaga zarasla u šikaru.

U Kloštar Ivaniću odlučujem stati i počastiti se hladnim radlerom u restoranu Amadeus. To je nagrada za napor kojeg sam si priuštio. Radler je izvrsno piće za bicikliste rekreativce. Negdje sam pročitao da je nastalo zahvaljujući baš toj grupaciji. Navodno je neki austrijski pivar smućkao pivo i voćni sirup koji je prijao biciklistima što su navraćali u njegovu pivnicu. Piće im se svidjelo, pa su tražili još i tako je priča krenula. Ako i nije istina, zanimljivo zvuči. Razmišljam o tome dok mi magnezij iz piva opušta mišiće, a šećer obnavlja potrošenu energiju.

Zadnja dionica od Kloštra Ivanića do doma prolazi glatko. Duga ravna cesta koja se nudi, mami na bržu vožnju. Namještam na veliki lančanik sprijeda i mali otraga i okrećem koliko ide. Nisam neki adrenalinski tip, ali ponekad se volim kretati brže nego inače, pomaknuti granicu, izaći iz zone komfora bar kratko. Ravničarske etape u profesionalnom biciklizmu obično imaju završni sprint grupe biciklista. Tako se otprilike ponašamo i mi rekreativci ako nismo suviše iscrpljeni, sprintamo na kraju. Kad konačno ugodno umoran stignem doma ostaje mi još spremiti bicikl. Oprat ću ga drugom prilikom. Prvo što sam ugledao, kad sam kročio u prostoriju u kojoj ga držim, bila je moja kaciga.