Usputne bilješke

U nastavku je mala galerija fotografija nastalih u zadnjih godinu dana otprilike. Obuhvaćaju manje-više sva godišnja doba. Zemljopisno su razbacane po različitim mjestima; Zagreb, Ivanić-Grad, Kloštar Ivanić, Križ, Sirač, Pelješac, Korčula, Marča, Žutica i Sava. To je kao neki foto-kalendar, ali unazad za proteklu godinu. Sve su napravljene mobitelom i minimalno uređivane.

Nisam ga imao priliku upoznati. Njegov životni put završio je početkom sedamdesetih nekoliko godina prije početka mojeg. Bio mi je pradjed po ocu. Kažu da je bio vrstan majstor, tesar, zidar, stolar. Pričali su mi kako je gradio ljudima kuće od temelja do krova uključujući vrata, prozore, podove, sve. Nisu to bile betonske utvrde kakve se grade danas, već skromna zidana i drvena zdanja u kojima su obitavale po tri, nekad četiri generacije. Kad razmišljam o tome obično mi na um padne ona poslovica: Kad čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Za ljepšeg vremena i dužih dana trajala je gradnja po okolnim selima. Važno je bilo prije jesenskih kiša staviti kuću pod krov. Kad bi nastupila zima nepovoljna za vanjske radove u svojoj je magazi-radioni izrađivao stolariju, nevelika okna da se ne rasipa toplina, tek toliko da u sobu kane nešto sunca. Ostalo je u toj starinskoj radionici nešto ručnih alata iz njegovog vremena koje sam početkom osamdesetih proučavao tražeći im svrhu i smisao. Ušao bih pomalo s nelagodom u taj zagušljivi slabo osvijetljeni podrum pun paučine i prašine. Po zidovima i uokolo u tišini stajala su razna glijeta, kliješta, čekići, hoblići, svrdla, robusni ručni alati koji bi, da su sačuvani, danas bili vrijedni eksponati nekog obiteljskog muzeja.

Te stare kuće u koju su me donijeli iz rodilišta više nema. Proveo sam u njoj prve dvije godine života. Mojim je roditeljima nakon vjenčanja dodijeljen takozvani čardak, prostorija u potkrovlju koju je otac za nas uredio. U svjesnim sjećanjima ne posjedujem konkretne zapise iz tog vremena osim onih koje sam iskonstruirao i nadograđivao iz nekoliko fotografija. Početkom devedesetih skromno zdanje do kraja je opustjelo. Moji djed i baka u poodmakloj dobi preselili su k nama u novu kuću par kilometara dalje. Tako je bilo lakše. U kaosu rata stara je zapaljena. Ne vidim konkretnu svrhu tog suludog čina osim težnje da se ionako raseljeni zaselak potpuno uništi. Ako je netko želio zatrti tragove ljudskog postojanja i djelovanja na tom mjestu, uspio je. Požar su preživjele samo urušene drvene grede i kameni zidovi magaze. Danas nema ni toga. Za trajnog odsustva ljudi bujna vegetacija izdžikala je na zgarištu i progutala sve, prava džungla. Nevjerojatno kako priroda može biti odlučna u vraćanju onoga što su ljudi svojevremeno kultivirali. Otprilike na mjestu gdje je dugo stajala niska sofra na kojoj je baka razvijala pitu sad raste stablo visoko pet-šest metara, bujni novi život. Od starog su ostale uspomene.

Neke opipljive su sačuvane. Recimo kutija od cipela sa starim, obiteljskim fotografijama koju je čudom spasila tetka Ruže, sitna, odlučna žena koja zaslužuje najmanje jednu ovakvu priču. Na jednoj blijedoj slici je On u zimskom kaputu s krznom, ozbiljna izraza lica. Ističu se brkovi i okruglo tjeme bez kose. Po tom predlošku prije petnaestak godina jedan je naš rođak, samouki umjetnik izradio reljefni portret u bakru i poklonio ga mom ocu. Trebalo je precizno i strpljivo kuckati u negativu s druge strane kako bi slika zadobila željenu, reljefnu formu. Stajala je kod oca sve dok je nedavno nije poklonio meni. Zapravo učinio je to na moje traženje. Bilo mi je važno da pradjed po kojem sam dobio ime krasi neko mjesto na kojem ugodno provodim vrijeme. Prije par dana zakucao sam mali čavao u zid svoje magaze. Donedavno bio je to vinski podrum pun memle i vlage, više crn nego bijel. Uložio sam ponešto truda i novca kao bi od njega napravio svojevrsnu malu konobu u koju će, nadam se, rado navraćati susjedi i prijatelji. Na centralno mjesto najvidljivijeg zida postavio sam taj portret.

Godina je osamdeset osma, zima. Idem u četvrti razred. Školski su praznici. Kalendar bilježi zadnji dan. Sutra je Nova godina. Otac je prije nekoliko mjeseci u Zagrebu kupio tamnoplavog Fiću, naš prvi auto. Na gornjem rubu šoferšajbe nalijepljena mu je široka bijela traka s natpisom FILA. Zadatak joj je vozača i suvozača zaštiti od blještanja sunca. Usred bosanske zime služi samo kao ukras. Bijeli pokrivač nalegao je na okolna brda. S prozora naše dnevne sobe puca panoramski pogled na taj melankolični prizor. Na nepreglednu bjelinu stidljivo se hvata prvi sumrak. Majka je u poodmakloj trudnoći. Zapravo treba krenuti u rodilište, ali Fićo u ključnom trenutku otkazuje poslušnost. Kao da mu je iznenadna zima ušla duboko u kosti. Nakon lijenog verglanja bez rezultata majka i ja guramo ga po blagoj strmini našeg prilaza. Otac u ulozi vozača otpušta kvačilo i auto se uz brundanje naglo odvaja od naših ruku. Mi najednom gubimo oslonac i padamo u prhku bjelinu kao u starinsku perinu. Smijemo se dok otresamo snijeg sa sebe. Majka sjeda u Fiću i oni odlaze prema gradu ostavljajući za sobom dvije duge paralelne crte.

Otac se ubrzo vraća i kaže kako je majka ostala u bolnici. Brata i mene vozi u Fići nekoliko kilometara dalje kod tetke gdje ćemo čekati Novu godinu i vijesti iz rodilišta. On opet sjeda u auto i kroz vedru, bijelu noć utiskuje prtinu prema gradu. Brat i ja zajedno s rođacima iščekujemo da godina iscuri neumitnom kraju. Jednim uhom osluškujemo eventualnu zvonjavu telefona. Kad na starom Grundig televizoru otkuca ponoć grlimo se i ljubimo uz dobre želje. Nešto prije jedan zove otac i sav uzbuđen tetki u slušalicu viče: Curica!! Ona sva razdragana nama prenosi radosnu vijest. Opet se grlimo uz veliko olakšanje i radost. Nakon nekog vremena pridružuje nam se i otac još uvijek uzbuđen i pun adrenalina prenosi vlastite impresije iz bolnice.

Godinama kasnije u razgovorima ćemo se vraćati na tu večer. Majka će nam pričati kako su oko jedanaest doktori i sestre igrali kolo dok je ona zabrinuto očekivala da joj se posvete. Unatoč veselici porod je prošao dobro . Naša sestra došla je na svijet oko pola jedan.  Bila je službeno prva beba rođena te godine u Bosni i Hercegovini. Da se netko u Zagrebu nije požurio u dvanaest i pet bila bi prva u bivšoj državi. Brat i ja u više navrata u šali smo izrazili sumnju da je zagrebačko vrijeme namješteno. I ovako je ispalo sasvim dobro. Puno vremena kasnije čestitanje i prvo obiteljsko okupljanje na sestrin rođendan pretvorilo se u tradiciju. Fiću je otac pred sam rat za simboličnu cijenu prodao jednom našem rođaku. To je zadnje moje saznanje i sjećanje na taj auto.

Vjerujem da je većina vas koje ćete ovo pročitati u nekoj životnoj fazi poželjela pisati dnevnik. Ja sam u nekoliko navrata pokušao, ali bih obično brzo odustao. Opisani događaji činili su mi se odveć banalni i nedovoljno vrijedni bilježenja odnosno naknadnog podsjećanja u vidu niza rečenica. Moguća pogreška bila je u tome što sam pokušavao opisati događaje umjesto da sam se fokusirao na misli.

Upravo to, po mom mišljenju uspješno, čini Marina Vujčić u knjizi dnevničkih zapisa „Stolareva kći“. To je sadržajno nevelika, ali kvalitativno golema knjiga o vlastitim mislima. Prvi dio naslovljen „Herbarij“ donosi kratke i vrlo kratke, datumski numerirane, kronološki neredovite crtice u razdoblju od nekoliko godina.  U njima autorica tematizira fragmente svakodnevice naizgled sporedne. Međutim obična šetnja ili nepovezan san dobivaju na važnosti kad čitatelju prezentira misli što joj se pritom vrzmaju po glavi. Svaka ta misao ili buket istih prestaju biti prolazne kad narastu do ambicije opredmetiti se u zapisane riječi. Marina Vujčić vlastitu samoću koristi na najbolji način: za pisanje, čitanje i razmišljanje u tišini. Na jednom mjestu navodi kako zaglavljena roleta odnosno stari stolnjak na prozoru može sobu pretvoriti u tamnu komoru u kojoj će se dijelovi misli razviti u fotografije, a one osvijetljene su izgubljene. Unatoč tome što obimno i raznovrsno piše nekad ima osjećaj da je puno toga propustila zapisati. Skreće pažnju na knjige koje čita citirajući jednu do dvije upečatljive rečenice koje su zapravo originalne misli autora koji je nadahnjuju za vlastito pisanje i uopće bivanje. Kaže da u svojim tekstovima ne prepoznaje takve rečenice, ali ovaj čitatelj spreman joj je oponirati po tom pitanju. Povremeno pruža uvid u vlastite rukopise u nastajanju. Za sebe i druge romanopisce kaže da su nekovrsni čudaci koji stvaraju iluzornu stvarnost. Dnevnik Marine Vujčić u taman tolikoj  mjeri je intiman da izbjegava biti banalan kao u nešto dužem poglavlju kad nakon čitanja knjige Semezdina Mehmedinovića odnosno dijela u kojem piše o izgubljenoj bijeloj košulji dugo razmišlja o sličnoj, jedinom odjevnom predmetu preostalom od pokojnog muža. Pisanje i čitanje zauzima važno i veliko mjesto u svakodnevnom življenju ove originalne autorice. Ova knjiga možda je nusprodukt takvog bivanja u svijetu. Povremeno se ipak upusti u manualne poslove kao što je farbanje drvenarije. Tad zaključuje kako od svega što voli biti je stolareva kći. Ovaj dnevnik djelomično je posveta pokojnom ocu i majci kojih se prisjeća u više navrata.

Nakon i tokom čitanja ovih crtica imao sam potrebu početi bilježiti svakodnevicu na sličan način. Nisam stigao dalje od ovog osvrta. Dnevnik nije samo puko otimanje zaboravu. Pretvoriti misli u književnost, umijeće je to i posvećenost. Kao razlika između obične, brzo zaboravljene fotografije i one koja plijeni pažnju u nekoj galeriji. U osnovi radi se o istoj tehnici, ali način primjene i oblikovanje početne ideje frapantno je različit. Pitao sam se zašto Herbarij, a onda pred kraj prvog dijela dobio slikoviti odgovor kojeg navodim po sjećanju: „Ovo je moj herbarij. Uberem neku misao. Nalijepim na stranicu. Obilježim datumom i zaklopim stranicu. Kad je sljedeći put otvorim misao više nije živa, ali je sačuvana kao osušene trave od kojih sam ranije kuhala čaj.“ Privilegija čitanja je priuštiti vlastitoj mašti vizualiziranje ovakvih književnih slika.

U više navrata uhvatio sam se za datume što funkcioniraju kao mali naslovi svakog zapisa pokušavajući se prisjetiti nekog svojeg detalja iz tog dana. Teška srca priznajem sam sebi da se ne sjećam gotovo ničega, nijedne situacije kamoli pokoje misli. Obuzeo me pri tom neobičan žal kako su ti dani zauvijek izgubljeni, kao da nisu postojali. Sjećam se otprilike razdoblja, važnijih događaja, generalnog raspoloženja, ali unatoč trudu nisam uspio vizualizirati niti jedan konkretan dan. Nedostaju sitnice, mirisi, okusi, osjećaji. Ovakvi zapisi kao da imaju ambiciju približi se onoj sintagmi: Kada bih mogao vratiti vrijeme. Na jednom mjestu dok čitam preplavi me val oduševljenja kad uvidim da sam boravio u Trogiru na isti datum kad i autorica. Čak izmaštam situaciju u kojoj smo se u prolazu slučajno sreli. Kao da imam potrebu postati djelić građe knjige koju držim u ruci. A onda nakon ponovnog računanja razočarano ustvrdim da se ne radi o toj godini. U drugom poglavlju godina je ista, ali nedostajalo je samo desetak dana da se „sretnemo“ u Prižbi na Korčuli.

Drugi dio knjige naslovljen „Palagruža“ dnevnik je pomalo neobičnog ljetovanja, nesvakidašnjeg iskustva. Naime u srpnju 2016. autorica je provela nepunih dva tjedna na našem najisturenijem, pučinskom otoku. Tekstovi u kojima piše o tom dragovoljnom izmještanju na osamu ponešto su drugačiji od onih iz prvog dijela u kojem opisuje uglavnom komadiće dnevne rutine u Zagrebu. Nisu to više kratke crtice već redovite, dnevne mini reportaže u kojima čitatelju približava taj neobični krajolik i vlastiti doživljaj istog. U njima je vidljiv popriličan entuzijazam, oduševljenje, povremeno i euforija uslijed ostvarenja davne želje. Taj središnji, otočki dio knjige, iako tematski vrlo zanimljiv, u manjoj mjeri me se dojmio od onog prethodnog. Možda zato što povremeno poprima konture turističkog putopisa. Autorica sama na jednom mjestu kaže kako unaprijed zna da je došla po sjećanje s osiguranom budućnošću i kako okoliš kao inspiracija doslovno mijenja opseg i lice književnosti. Kao da je pišući planski razmišljala o objavljivanju, pa je sadržaj nakrcan žarkim bojama i jakim impresijama. Dok sa osmatračnice promatra zalazak sunca kaže kako na tom mjestu čovjek ima ne pravo, nego i obavezu biti bar malo patetičan. Daleko od toga da njezino otočko iskustvo nije zanimljivo. Moguće da kao čitatelj nisam uspio pronaći puno punktova poistovjećivanja, pa sam odlučio brzo ga u jednoj večeri proći. Ipak prepisao sam nekoliko rečenica iz tog dijela koje plijene pažnju te mi biva žao da ih sam nisam oblikovao: „Tamo se u moru mrijeste glagoli koji još nisu izmišljeni.. Kad se vjetar smirio tišina je gotovo sakralna.. Na tom mjestu sama sebi sam razgovijetna“.

Završni dio ove dnevničke trilogije, ako je mogu tako nazvati, smješten je na selo. Tamo autorica odlazi u početku privremeno da bi se u proljeće pandemijske i potresne 2020. u kući pokojnih roditelja i trajno nastanila. Dnevničke bilješke iz tog razdoblja u početku su pune srepnje, straha čak i suza što nije neobično obzirom na vrijeme i okolnosti u kojem su nastale. Autorica se u kući svojeg odrastanja najednom osjeća kao izbjeglica. Nešto kasnije redci poprimaju puno smireniji prizvuk. Nema datuma iznad teksta jer, kako sama kaže, na selu kalendar ima sporednu ulogu. Ruralni okoliš nudi mogućnost da se bude prije svega praktičan. U konkretnom slučaju to se ogleda na vrtu, u zemlji. Okoliš sačinjen od posađenog povrća, cvijeća, voća otvara nove vidike i potiče druge ideje. Ujutro su ruke uronjene u zemlju do lakata, da bi nešto kasnije prsti igrali po tipkovnici. Po mojem mišljenju krasna simbioza manualnog i misaonog rada uz vrlo konkretne rezultate. Opet su tu neizostavno i knjige odnosno vrijeme za čitanje. Svaki put kad navede neki poznat mi naslov osjetim određenu dozu ponosa što djelomično dijelimo isti književni ukus. Marina Vujčić na selu u mnogočemu vidi simbolku. Pronađeno sjeme u smočnici, izgubljene očeve naočale u čatrnji, poklonjena mačka od susjede. Od takvih i sličnih simbola gradi mozaik koji je u stanju kod ovog čitatelja uzburkati književnu maštu i potaknuti želju za novim knjigama i pisanjem. Kaže da na selu njezin mir ima pravu rezoluciju. Moj je ovih dana pronašao idealno utočište među koricama njezine knjige.