Usputne bilješke

19.01.2022., srijeda

Stolareva kći

Vjerujem da je većina vas koje ćete ovo pročitati u nekoj životnoj fazi poželjela pisati dnevnik. Ja sam u nekoliko navrata pokušao, ali bih obično brzo odustao. Opisani događaji činili su mi se odveć banalni i nedovoljno vrijedni bilježenja odnosno naknadnog podsjećanja u vidu niza rečenica. Moguća pogreška bila je u tome što sam pokušavao opisati događaje umjesto da sam se fokusirao na misli.

Upravo to, po mom mišljenju uspješno, čini Marina Vujčić u knjizi dnevničkih zapisa „Stolareva kći“. To je sadržajno nevelika, ali kvalitativno golema knjiga o vlastitim mislima. Prvi dio naslovljen „Herbarij“ donosi kratke i vrlo kratke, datumski numerirane, kronološki neredovite crtice u razdoblju od nekoliko godina.  U njima autorica tematizira fragmente svakodnevice naizgled sporedne. Međutim obična šetnja ili nepovezan san dobivaju na važnosti kad čitatelju prezentira misli što joj se pritom vrzmaju po glavi. Svaka ta misao ili buket istih prestaju biti prolazne kad narastu do ambicije opredmetiti se u zapisane riječi. Marina Vujčić vlastitu samoću koristi na najbolji način: za pisanje, čitanje i razmišljanje u tišini. Na jednom mjestu navodi kako zaglavljena roleta odnosno stari stolnjak na prozoru može sobu pretvoriti u tamnu komoru u kojoj će se dijelovi misli razviti u fotografije, a one osvijetljene su izgubljene. Unatoč tome što obimno i raznovrsno piše nekad ima osjećaj da je puno toga propustila zapisati. Skreće pažnju na knjige koje čita citirajući jednu do dvije upečatljive rečenice koje su zapravo originalne misli autora koji je nadahnjuju za vlastito pisanje i uopće bivanje. Kaže da u svojim tekstovima ne prepoznaje takve rečenice, ali ovaj čitatelj spreman joj je oponirati po tom pitanju. Povremeno pruža uvid u vlastite rukopise u nastajanju. Za sebe i druge romanopisce kaže da su nekovrsni čudaci koji stvaraju iluzornu stvarnost. Dnevnik Marine Vujčić u taman tolikoj  mjeri je intiman da izbjegava biti banalan kao u nešto dužem poglavlju kad nakon čitanja knjige Semezdina Mehmedinovića odnosno dijela u kojem piše o izgubljenoj bijeloj košulji dugo razmišlja o sličnoj, jedinom odjevnom predmetu preostalom od pokojnog muža. Pisanje i čitanje zauzima važno i veliko mjesto u svakodnevnom življenju ove originalne autorice. Ova knjiga možda je nusprodukt takvog bivanja u svijetu. Povremeno se ipak upusti u manualne poslove kao što je farbanje drvenarije. Tad zaključuje kako od svega što voli biti je stolareva kći. Ovaj dnevnik djelomično je posveta pokojnom ocu i majci kojih se prisjeća u više navrata.

Nakon i tokom čitanja ovih crtica imao sam potrebu početi bilježiti svakodnevicu na sličan način. Nisam stigao dalje od ovog osvrta. Dnevnik nije samo puko otimanje zaboravu. Pretvoriti misli u književnost, umijeće je to i posvećenost. Kao razlika između obične, brzo zaboravljene fotografije i one koja plijeni pažnju u nekoj galeriji. U osnovi radi se o istoj tehnici, ali način primjene i oblikovanje početne ideje frapantno je različit. Pitao sam se zašto Herbarij, a onda pred kraj prvog dijela dobio slikoviti odgovor kojeg navodim po sjećanju: „Ovo je moj herbarij. Uberem neku misao. Nalijepim na stranicu. Obilježim datumom i zaklopim stranicu. Kad je sljedeći put otvorim misao više nije živa, ali je sačuvana kao osušene trave od kojih sam ranije kuhala čaj.“ Privilegija čitanja je priuštiti vlastitoj mašti vizualiziranje ovakvih književnih slika.

U više navrata uhvatio sam se za datume što funkcioniraju kao mali naslovi svakog zapisa pokušavajući se prisjetiti nekog svojeg detalja iz tog dana. Teška srca priznajem sam sebi da se ne sjećam gotovo ničega, nijedne situacije kamoli pokoje misli. Obuzeo me pri tom neobičan žal kako su ti dani zauvijek izgubljeni, kao da nisu postojali. Sjećam se otprilike razdoblja, važnijih događaja, generalnog raspoloženja, ali unatoč trudu nisam uspio vizualizirati niti jedan konkretan dan. Nedostaju sitnice, mirisi, okusi, osjećaji. Ovakvi zapisi kao da imaju ambiciju približi se onoj sintagmi: Kada bih mogao vratiti vrijeme. Na jednom mjestu dok čitam preplavi me val oduševljenja kad uvidim da sam boravio u Trogiru na isti datum kad i autorica. Čak izmaštam situaciju u kojoj smo se u prolazu slučajno sreli. Kao da imam potrebu postati djelić građe knjige koju držim u ruci. A onda nakon ponovnog računanja razočarano ustvrdim da se ne radi o toj godini. U drugom poglavlju godina je ista, ali nedostajalo je samo desetak dana da se „sretnemo“ u Prižbi na Korčuli.

Drugi dio knjige naslovljen „Palagruža“ dnevnik je pomalo neobičnog ljetovanja, nesvakidašnjeg iskustva. Naime u srpnju 2016. autorica je provela nepunih dva tjedna na našem najisturenijem, pučinskom otoku. Tekstovi u kojima piše o tom dragovoljnom izmještanju na osamu ponešto su drugačiji od onih iz prvog dijela u kojem opisuje uglavnom komadiće dnevne rutine u Zagrebu. Nisu to više kratke crtice već redovite, dnevne mini reportaže u kojima čitatelju približava taj neobični krajolik i vlastiti doživljaj istog. U njima je vidljiv popriličan entuzijazam, oduševljenje, povremeno i euforija uslijed ostvarenja davne želje. Taj središnji, otočki dio knjige, iako tematski vrlo zanimljiv, u manjoj mjeri me se dojmio od onog prethodnog. Možda zato što povremeno poprima konture turističkog putopisa. Autorica sama na jednom mjestu kaže kako unaprijed zna da je došla po sjećanje s osiguranom budućnošću i kako okoliš kao inspiracija doslovno mijenja opseg i lice književnosti. Kao da je pišući planski razmišljala o objavljivanju, pa je sadržaj nakrcan žarkim bojama i jakim impresijama. Dok sa osmatračnice promatra zalazak sunca kaže kako na tom mjestu čovjek ima ne pravo, nego i obavezu biti bar malo patetičan. Daleko od toga da njezino otočko iskustvo nije zanimljivo. Moguće da kao čitatelj nisam uspio pronaći puno punktova poistovjećivanja, pa sam odlučio brzo ga u jednoj večeri proći. Ipak prepisao sam nekoliko rečenica iz tog dijela koje plijene pažnju te mi biva žao da ih sam nisam oblikovao: „Tamo se u moru mrijeste glagoli koji još nisu izmišljeni.. Kad se vjetar smirio tišina je gotovo sakralna.. Na tom mjestu sama sebi sam razgovijetna“.

Završni dio ove dnevničke trilogije, ako je mogu tako nazvati, smješten je na selo. Tamo autorica odlazi u početku privremeno da bi se u proljeće pandemijske i potresne 2020. u kući pokojnih roditelja i trajno nastanila. Dnevničke bilješke iz tog razdoblja u početku su pune srepnje, straha čak i suza što nije neobično obzirom na vrijeme i okolnosti u kojem su nastale. Autorica se u kući svojeg odrastanja najednom osjeća kao izbjeglica. Nešto kasnije redci poprimaju puno smireniji prizvuk. Nema datuma iznad teksta jer, kako sama kaže, na selu kalendar ima sporednu ulogu. Ruralni okoliš nudi mogućnost da se bude prije svega praktičan. U konkretnom slučaju to se ogleda na vrtu, u zemlji. Okoliš sačinjen od posađenog povrća, cvijeća, voća otvara nove vidike i potiče druge ideje. Ujutro su ruke uronjene u zemlju do lakata, da bi nešto kasnije prsti igrali po tipkovnici. Po mojem mišljenju krasna simbioza manualnog i misaonog rada uz vrlo konkretne rezultate. Opet su tu neizostavno i knjige odnosno vrijeme za čitanje. Svaki put kad navede neki poznat mi naslov osjetim određenu dozu ponosa što djelomično dijelimo isti književni ukus. Marina Vujčić na selu u mnogočemu vidi simbolku. Pronađeno sjeme u smočnici, izgubljene očeve naočale u čatrnji, poklonjena mačka od susjede. Od takvih i sličnih simbola gradi mozaik koji je u stanju kod ovog čitatelja uzburkati književnu maštu i potaknuti želju za novim knjigama i pisanjem. Kaže da na selu njezin mir ima pravu rezoluciju. Moj je ovih dana pronašao idealno utočište među koricama njezine knjige.

- 19:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2022 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Lipanj 2022 (2)
Ožujak 2022 (2)
Siječanj 2022 (4)
Svibanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o koječemu i razmišljanja potaknuta istim.