Usputne bilješke

1

06.12.2020.

Osamdesetih godina u vrijeme djetinjstva živio sam s obitelji na mjestu s kojeg puca lijepi pogled na desnu obalu rječice Lašve. Na prostrana brda po kojima su razbacane kuće što se u noći pretvore u tinjajuća svijetla. Kraj jedne koja se dobro vidjela s našeg prozora rastao je borik. Tih godina njegova stabla već su premašivala visinu kuće iza koje su rasla. Posadio ih je puno prije djed mog dobrog prijatelja iz razreda. Djelomično po uzoru na taj borik otac i ja početkom devedesetih posjekli smo samoniklo grmlje na krševitoj padini iza naše kuće i zasadili je bijelim i crnim borovima (latinski Pinus silvester i Pinus negra). Unatoč kamenitom tlu većina ih se primila i prve godine lijepo potjerala. Maštali smo kako će za dvadeset ili više godina netko s druge strane Lašve uživati u pogledu na naše borove. Međutim mladice lijeske, drijena i drugih listopadnih vrsta rasle su brže i gušile mlada stabla bora. Moj posao bio je dugotrajno i sporo štucanje tih izdanaka. Radio sam to u proljeće dvije godine zaredom, a onda smo se uslijed rata odselili. U našoj odsutnosti listopadni grmovi opet su uzeli maha. Kad smo prvi put nakon rata došli u obilazak činilo se da su zagušili borove. Međutim kako su godine prolazile borovi su bivali sve uspješniji u borbi za prostor i svijetlo. Na jednom djelu istisnuli su bjelogoricu i vinuli se visoko. Zadnjih godina dominiraju okućnicom kao neki vitki stameni stražari. Mi nažalost nismo u prilici naužiti se njihove ljepote, tek povremeno i vrlo kratko. Ali meni je srce puno jer se ispunio davni plan da naš borik dostigne dimenzije i raškoš onog s druge strane Lašve i da plijeni pažnju izdaleka.


2

23.03.2021.

Početkom prosinca prošle godine napisao sam i objavio kratku crticu u kojoj iz jedne prilično osobne perspektive govorim o borovima. Danas je priča o borovima dobila novo poglavlje, možda tek prvo u nizu, a može se reći i kako je to novi početak.

Došlo je vrijeme da na brijegu, odnosno našem malom imanju u Kloštar Ivaniću osvanu prvi borovi. Trebalo je zato jučer potegnuti do Kladnika kod Kumrovca u kojem prethodno nikad nisam bio. Baš tamo je mali rasadnik u kojem jedan moj imenjak u slobodno vrijeme uzgaja i po povoljnoj cijeni prodaje borove kakve sam zamislio posaditi. Nakon vožnje kroz uski klanac uz rječicu Sutlu koja je na tom dijelu državna granica i kratkog vrludanja po prilično strmim zagorskim bregima zajedno sa starijim sinom pronalazim rasadnik koji je zapravo tek dio velikog živopisnog imanja s pogledom šumski krajolik susjedne Slovenije. Tamo nas dočekuje domaćin koji nam prvo pokazuje okućnicu i razna mlada stabla nakon čega smo u prilici izabrati desetak bijelih borova zbog kojih smo došli. Dok oko nas fijuče sjeverac i zebe za prste on vadi izabrane sadnice iz prilično velikih posuda u kojima su dosad rasle i zajedno sa zemljom oko korijena traktorom ih prevozi do našeg auta. Tamo teške busene zemlje pažljivo umata u najlonske vreće kako bi auto ostao čist. Obzirom da je valjak zemlje oko svakog korijena popriličan uzimamo na kraju osam borova metar visokih otprilike. Kazuje nam usput prodavatelj da je baš ta obilna zemlja koju vozimo stotinjak kilometara daleko dobar preduvjet da se mlada stabla lakše adaptiraju i bolje potjeraju kad ih posadimo u novi okoliš. Plaćamo mu dogovorenu cijenu i pozdravljamo se uz okvirni dogovor o mogućem viđenju i nagodinu. U sumrak jurimo autoputom doma zbrajajući dojmove s kratkog izleta u Zagorje udišući ugodan miris mlade crnogorice. Dok sat kasnije ispod ulične lampe istovarujemo znatan teret pored klijeti u Kloštar Ivaniću već se uokolo dobrano uhvatio mrak.

Danas popodne odmah nakon posla hitam na brijeg jer sadnja borova je trenutno prioriritet broj jedan. Pomoć i društvo ovaj put mi je mlađi sin koji je bez puno razmišljanja pristao sudjelovati u sadnji. Prilično sam zadovoljan zbog toga. Priča oko borova pokrenula je kod mene uz sve ostale i nekovrsni emotivni angažman. Zato mi je neobično važno da su moji dečki njezin sastavni dio. Povremeno mi se otme val sanjarenja u budućnost u kojoj su borovi iz ove priče velika stabla, a današnji i jučerašnji dan daleka prošlost koje se rado prisjećamo. Taman po našem dolasku stižu i susjedi, pa uz gemišt vršimo pregled sadnica i komentiramo moje planove da na djelu imanja vremenom oformim mali borik. Odmah po njihovom odlasku prihvaćamo se posla. Dok J. kopa prilično duboke i široke rupe za obilnu zemlju oko korijena ja u, za ovu priliku posuđenim, tačkama vozim sadnice i pažljivo ih polažem u novi ambijent s nadom da će dobro potjerati u visinu i širinu. Zato između ostavljamo oko četiri metra razmaka koji će se, vjerujem, u budućnosti ispuniti bogatim granama. Kao pomoć i poticaj dodajemo ispod svakog malo prirodnog, organskog gnojiva što smo ga usput kupili. Kasno popodne umorni, ali zadovoljni spremamo alat i vraćamo susjedu tačke. Dok proljetno sunce tone u nedaleki horizont preostalo je samo još svako mlado stablo zaliti s malo vode i poželjeti mu u mislima dobar rast. Ako ne računamo presađivanje desetak trsova vinove loze i jednog grma aronije, ovo su prve biljke što smo ih zasadili na novom imanju. Neka im naš brijeg od danas bude novi dom.


3

13.04.2022.

Priča o borovima na našem brijegu u Kloštar Ivaniću danas je dobila novi nastavak. Pripreme za njega izvršili smo još početkom zime. Tad se tamo našlo nas desetak kako bi porezali i porušili stare voćke koju su svoje najbolje godine davno proživjele. Akcija je bila sveobuhvatna i učinkovita. Brujala je motorna pila. Vukli smo granje, kratili i slagali deblje komade. Jelo se i pilo. Zapravo smo se dobro družili. Bila je to zadnja subota u godini kad se još moglo duže biti na otvorenom. Nakon toga nastupila je zima i brijeg je utonuo u hibernaciju iz koje se pošteno razbudio tek prije dva tjedna otprilike. Povremeno sam navraćao tokom zimskih mjeseci. Međutim zadržao bi se samo nakratko. Samoća i hladnoća dvije su stvari kojima se gledam izlagatati vrlo dozirano.
Proljetno buđenje potaknulo me i na neki način prisililo da, osim košnje trave i obrezivanja preostalih voćki, krenem u potragu za novom rundom borova koji bi ispunili prazninu nastalu rušenjem starih stabala. Prvotni plan bio je opet krenuti put Zagorja, međutim prodavatelj iz Kumrovca trenutno nema u ponudi sadnice koje želim. U telefonskom razgovoru požalio mi se kako nije uspio nabaviti sjeme za ovu godinu. To me prisilio na daljnju potragu. Sveznajući google usmjerio me prema Brestju rasadniku Hrvatskih šuma u Sesvetama. Tamo sam nakon nekoliko telefonskih razgovora, dogovora i promjena plana jutros napokon ukrcao u auto osam sadnica crnog bora. To nije bilo nimalo jednostavno jer su izvađeni sa popriločnom gromadom zemlje oko korijena.

Popodne odmah nakon posla nastupila je sadnja. Jedva sam dočekao realizirati plan kompletiranja malog borika kojeg dorađujem u mislima već dugo. Ovaj put cijeli posao obavio sam oslanjajući se samo na vlastite zalihe energije i refule odlučnosti. Trebalo je svaki teški busen zemlje zajedno s mladim stablom tačkati do mjesta sadnje, iskopati prilično velike rupe, namjestiti sadnicu i sve zatrpati. Unatoč umoru, bolnim leđima i izgrebanim rukama zadovoljstvo na kraju bilo je veliko. Nakon zalijevanja, pospremanja alata i neizostavnog slikanja bacio sam radne rukavice na vlažnu travu, sjeo na njih i dugo pogledom kružio po borovima. U mislima sam vajao buduće godine kad će mladci, vjerujem i nadam se, izrasti u visoka raskošna stabla.Tek kad su se zrake niskog, zapadnog sunca prestale probijati kroz tamnozelene iglice ustao sam i krenuo doma.


4.

28.07.2025.

Moram na početku biti pošten i, kao uvod u novi nastavak sage o borovima, napomenuti kako će i oni posađeni na bregu u Kloštru prije tri i četiri godine, čija je nabava i sadnja opisana u drugom i trećem poglavlju, rasti izvan dosega mojeg pogleda. Naime, malo imanje na kojem su već lijepo narasli u međuvremenu sam prodao. Ta prodaja bila je ishitrena i nepotrebna. Ali prije dvije godine tako sam se osjećao i po osjećaju postupio. Zapravo zapao sam u to vrijeme u stanovitu psihološku krizu, odnosno depresiju. Mnoge stvari bivale su mi teret tada pa tako i briga oko imanja na bregu. Prodaja mi se nametnula kao jedno od riješenja tadašnjih problema. A zapravo sam panično od njih bježao. Na kraju sam bio prisiljen pohrvati se s njima izravno da bi se danas osjećao bolje. Vjerujem čak da me to teško razdoblje i iskustvo ojačalo. U svakom slučaju dugačka uska parecla s malom vikendicom na vrhu sad ima nove vlasnike. U njenom dnu raste mladi borik. Svih šesnaest borova (osam bijelih i isto toliko crnih) lijepo su potjerali. Oni najviši broje već oko tri metra. To mi je uz gemišt ispričao susjed i prijatelj. Nakon prodaje nisam odlazio obići te "svoje" borove. Možda će zvučati pretjerano i dramatično, ali bojim se da me ne optuže za izdaju.

Danas sam zato opet posjetio onaj, sad već stari, borik kraj rodne kuće na lijevoj obali Lašve opisan u prvom poglavlju. Sadnice što smo ih otac i ja prije više od trideset godina sjedinili sa zemljom sad su visoka stabla koja gospodare tim dijelom krajolika. Neka debla pri zemlji broje oko trideset centimetara u promjeru. Druga su vrlo vitka i krošnja im počinje tek šest-sedam metara od zemlje. Skoro sva su nadmašila kuću i nad nju se nadvila. Dugo sam danas gledao kako se povijaju na vjetru pokušavajući mislima nostalgično obuhvatiti minule godine. Dok sam se nešto kasnije u njihovoj sjeni probijao kroz labirint pokriven sagom otpalih iglica na zemlji sam zamjetio tek potjerale mladice istih. Pažljivijim pregledom pronašao sam ih čak sedam. Odlučio sam oprezno ih s korijenom iščupati iz zemlje i ponijeti sa sobom. Dok ovo pišem stoje u jednoj posudi korijena uronjenog u vodu. Znam da time riskiram i da nije dozvoljeno, ali planiram ih prenijeti preko famoznog šengena i donijeti u Kloštar. (ako je netko od vas carinik ova priča je fikcija) Tamo ću ih prvo posaditi u tegle. Ako se prime i potjeraju na proljeće ili u jesen naredne godine presadit ću ih u zemlju pri dnu grunta na kojem sad živim. To će biti zametak novog, trećeg po redu borika čiji ću rast i napredak, vjerujem i nadam se, gledati stalno i dugo. Ako plan zbog nečega i ne uspije neću biti razočaran. Možda neće preći granicu. Moguće se neće uduomaćiti u teglama ili u novoj zemlji. A opet moguće da će narasti pa će i na njima oči odmarati netko drugi. Kako veli moj stari: Čovjek snuje, a Bog određuje. Tako je bilo svih ovih godina s nama i sa borovima. Važno da još imamo snage i volje za nove početke.