Usputne bilješke

Jednog popodneva prije oko osam godina vozio sam bicikl zapadnim rubom Moslavačke gore. Na mostu kod Rečice Kriške ugledao sam dvojicu nepoznatih biciklista. U takvim situacijama obično bih samo pozdravio i produžio dalje. Ovaj put bez nekog posebnog razloga zaustavio sam se na mostu. (U godinama koje su uslijedile shvatit ću da je razloga bilo puno) Upoznao sam se s biciklistima i kratko popričao. Jedan od njih, Dinko Husadžić Sansky, u to vrijeme pedesetdvogodišnjak, na prvu me zaintrigirao. Već u kratkom razgovoru stekao sam dojam kako ispred mene stoji kreativac širokih interesa. To je bio razlog da prihvatim poziv na kavu u obližnjem Novoselcu. Na toj kavi doznajem kako Dinko živi i radi u Velikoj Ludini gdje osnovcima predaje Hrvatski. U slobodno vrijeme svira, slika, piše knjige i troši energiju na fine stvari. Razmijenili smo brojeve i odmah se bez zadrške sjaranili na facebooku. Posebno zanimljiva činjenica bila mi je da Dinko piše. U tjednima nakon tog susreta posudio sam i pročitao njegove do tad objavljene knjige. Dva romana: U potrazi za izgubljenom tajnom i Pametno potroši dan. Veliku pažnju privukao mi je originalan i opširan publicistički naslov Pogled na jazz - Zapisi iz jazz svemira. Kako sam tu knjigu vidio i doživio u to vrijeme možete pročitati ovdje. Jednako mi važna komponenta Dinkovog osobnog imaginarija bila je njegov interes i poznavanje muzike kao takve posebno jazza. Zahvaljujući baš njemu imao sam priliku proširiti i pokvalitetiti vlastite muzičke senzibilitete. Posebno otkriće bio mi je gypsy swing o kojem sam dotad znao malo. Zajednički odlasci u Sisak u, mogu slobodno reći, legendarni Siscia jazz klub učinili su da se povremeno osjećam djelom jedne velike muzičke priče. Zbog svega navedenog uzeo sam za pravo i privilegiju Dinka proglasti za svog prijatelja.

Kako smo stalno bili u kontaktu znao sam da Dinko piše i treći roman koji će se po stilu i sadržaju nadovezati na prethodne i tako zaokružiti trilogiju. Već odavno je bio poznat i pomalo zagonetan naslov Firentinski Selmer-Maccaferri. Iz njega se donekle naslućivao možebitni sadržaj koji je predmet Dinkovih interesa i strasti. Međutim nastanak istog iz ovih i onih razloga prilično se oduljio. Kad je prije oko mjesec dana rekao da će roman konačno ugledati svijetlo dana laknulo mi je kao da sam ga sam pisao. Prošlu nedjelju svratio je do mene u Kloštar i poklonio mi potpisan primjerak. Nije tad bilo prilike za kavu i razgovor. Odgodili smo to za nakon čitanja. Ovaj moj blogerski osvrt nije književna kritika. To je o knjizi priča, osobni doživljaj pročitanog. Subjektivan i afirmativan jer Dinko to zaslužuje.

Sve velike i važne stvari u životu imaju dobar početak. Kao što je bio upečatljiv moj prvi susret s Dinkom tako zvoni i prva rečenica u ovoj knjizi. Ako je istina da prva rečenica određuje priču onda je ova u savršenoj ravnoteži. Mogao bih je ovdje citirati, ali ne želim nekome pokvariti užitak samog početka čitanja. To je ono kad oprezno ispipavamo teren, propitujemo stil autora, a knjiga onako fino miriše po novom.

U početnom poglavlju autor nas upoznaje sa glavnim likom Dobromirom. Mi koji Dinka poznajemo uočit ćemo na prvu autobigrafske crte tog karaktera.
Međutim ovo, po meni, nije klasična auto-fikcija. Nije knjiga o određenoj osobi, već priča o strastima, o potrebi da se kroz življenje ostvari puno više od primarnih potreba. Da se ostavi neki trag. Dinko, prema vlastitim riječima, iz stvarnosti posuđuje taman onoliko koiliko mu treba da kreira upečatljive književne likove. Oni potom žive vlastite biografije na stranicama ove knjige. Biraju put nekad i neovisno autoru. Na taj način sami protagonisti oblikuju priču. Po mom skromnom sudu to je magija pisanja. Kad priča ode u neplaniranom smjeru jer se kroz proces pisanja prilagođava i mijenja. Kroz opise Dobromirovih afiniteta autor podvrgava čitatelja maloj muzičkoj i likovnoj edukaciji. U kakvoj su vezi Dire Straitsi i umjetnik Brett Whiteley saznat ćete ako zavirite i za to vam neće trebati google i GPT. Pojedini djelovi ove knjige čine se kao natuknice neke osobene gitarističke enciklopedije. Usputni susret Dobromira sa uličnim sviračem povod je za mikro-esej o Zeppelinima, pojačalima, omotima i prilika sa se čitateljsko muzičko znanje produbi.

Kad autor u priču uvede Juliju i crticu o skeli u Dubrovčaku Lijevom ovaj čitatelj osjeti se kao da je u vlastitom dnevnom boravku. Poznati toponimi i putevi nutkaju ga da se poistovjeti i tako u većoj mjeri knjigu osjeti svojom. Prepoznavanje i poistovjećivanje važno je za moj osobni doživljaj čitanja. Većina nas se komotnije osjeća u poznatom okruženju. Izazov je napustiti zonu komfora. Međutim ako se potegne samo kilometar iza obzora ili okrene nova stranica otkrije se nešto novo. Učiti nepoznato o poznatom potpun je doživljaj. Čitatelj je onda u prilici posredno oćutiti, kako Dinko na jednom mjestu kaže, maličak sreće, a osmijeh mu pritom može biti širok kao Dunav.

Ova knjiga je, mogu to bez pretjerivanja reći, poslastica za ljubitelje gypsy swinga. To je priča o jednoj posebnoj gitari čiji zvuk može od besmrtnika učiniti smrtnika samo ako ovaj to jako želi. Baš tome teže Vlad Tepeš i njegova Binoche, ali nešto se pita i samuraja Takashija čiji je zadatak odrubiti im glave usred Firence 2025. godine. Da dobro ste pročitali. Važnu ulogu u cijeloj priči igraju i graditelj gitara Don Geppeto, mladi gitarist Mogli, Dobromir, Julia i Dugobradi, Sjedobradi starac. Ova knjiga broji možda i deset važnih likova. Neki su potpuno izmišljeni. Drugi samo posjećaju na stvarne. Treći imaju ime i prezime. Pojedini od njih s lakoćom putuju kroz vrijeme. Njihova fluktuacija je naizgled laka kao da je samorazumljivo preskakati vjekove.
Izlaze iz vlastitih priča kako bi odigrali svoju rolu u ovoj. Meandriraju pritom od Rumunjske do Zagreba, Moslavine, Firence, Istanbula sve do dalekog Japana. Glavna poveznica im je pritom jedan muzički instrument. Zapravo replika, ali neobično važna.

Negdje oko sredine priče Binoche posjeti u Zagrebu Dobromira. Lažno se predstavi i ukrade mostić od glogovog drveta Gitano gitare. Odmah potom na vrata pozvoni japanski samuraj Takashi i od Julije otkupi porculansku figuricu u čijoj je unutrašnjosti notni zapis. Pomislio sam pritom da kreće zaplet nekog neobičnog krimića. Međutim u ovoj priči nema negativaca. Autor se nastavku poigrava žanrovima i plete nekovrsnu bajku za odrasle u kojoj, kako sam kaže, književnost postaje stvarnija od stvarnosti. Živopisne likove stavlja neobične situacije i potpuno prepliće stvarni i izmišljeni svijet. Od magijskog realizma pravi stvarnosni nadrealizam. Da se tako izrazim. Podjednako važne likove spaja u cjelinu koja sve do kraja drži vodu.

Završno poglavlje naslovljeno Oni tu budu rezime je ove fabularno neobične štorije. U razgovoru sa dvijema majkama autor, odnodno njegov alter-ego, radi prvu recenziju romana. Inovativno ako mene pitate. Za susjedove magarce jednostavno kaže: Oni tu budu. Mislim da se ova krajnje jednostavna fraza može odnositi i na ljude odnosno čitatelje. Čini se da je dovoljno biti tu prisutan, ali zaintetesiran. I priča će će poteći. Mostovi su u pravilu projektirani za prelaske, ali nekad treba stati.