Usputne bilješke

Nasuprot mojem prošlotjednom postu, koji je na neki način bio povratnički, u kojem tematiziram kretanje, ovaj put u fokus stavljam mir. Pri tom više mislim na stanje uma odnosno duha, a manje na tjelesno mirovanje koje je naravno do određene mjere prijeko potrebno kako bi se organizam odmorio i bio spreman za novi pokret. Unutarnji mir je neophodan kako bi čovjek postigao ravnotežu, osjećao se dobro, bio zdrav i živio ispunjeno.

Većina nas teži nekom neodređenom idealu sreće što je samo po sebi dobro i plemenito. Obično taj ideal pokušavamo realizirati kroz ljubav. Ako me na ovom mjestu upitate što je ljubav, teško ću vam moći jednoznačno odgovoriti. Lako moguće da ne postoji univerzalna definicija tog pojma. Nekom je to povjerenje, drugom sigurnost, trećem opet nesebično davanje i tako u nedogled. Svatko će za sebe pronaći recept i izravno živeći osjetiti značenje te riječi. Kad volimo i kad smo voljeni onda smo i sretni.

Sreća i ljubav su nam itekako potrebne i ako izostanu postaju predmet žudnje. Kratkotrajna žudnja djeluje poticajno, ali na duge staze može biti kontraproduktivna i važno je svesti je na razumnu mjeru. Pri tom zapravo želimo mir, onaj unutarnji koji će nas trajno ispuniti srećom i učiniti da spoznamo ljubav, istinsku, prema svima i svemu, ponajviše prema sebi. U prvom ešalonu su naravno oni najbliži, partneri, djeca, roditelji, prijatelji i svi ostali koji su u stanju darovati nam svoju pažnju i primiti našu i tako nas posredno učiniti ispunjenima i spokojnima.

U svakodnevnom življenju postoje razni remetilački faktori koji čine da se osjećamo nemirno. To su različite brige, problemi, izazovi ili ljudi koji nam grickaju postignuti mir kao miš kad otkrije fetu sira. To ne mora nužno biti loše. Anuliranje tih smetnji pomaže nam da ostanemo zdravi i fit u psihološkom smislu. Rješavanjem tih svakodnevnih jednadžbi održavamo mentalnu kondiciju. Problemi nastaju kad su ti faktori veliki i kad nadrastaju naše kapacitete. Tad teško postižemo i održavamo mir. Neobično nam je tad važna pomoć drugih, bliskih osoba kojima je stalo.

Mir je iznimno važan i u globalnim okvirima. Kad svijet ili neki njegov dio sklizne u kaos rata i nasilnih događaja tada u pravilu stagnira i nazaduje. Ljudski život gubi na cijeni i vlada neki drugi sustav vrijednosti. Dok oni mirni, pacifistički dijelovi ovog našeg plavog planeta velikim koracima grabe naprijed prema sve većem blagostanju koje će stanovnicima donijeti barem djelomičnu sreću, oni zahvaćen ratom proživljavaju kaos i beznađe iz čijeg začaranog kruga se nije lako iščupati. Stvari naravno nisu crno-bijele. Obično su ti svjetovi kao spojene posude povezani, pa i najmanji val na jednom kraju može izazvati cunami na drugom.

Jedan bloger mi je ovdje svojevremeno u komentaru napisao da nisam konfliktna osoba. To sam shvatio kao kompliment i zapamtio. Zaista pokušavam sve eventualne poteškoće i potencijalne sukobe rješavati smireno, razumno, razgovarajući. To nije uvijek lako. Izazovi sasvim običnog, svakodnevnog življenja znaju biti veliki. Ponekad je potrebno uložiti ogroman trud kako bi se postigao unutarnji mir. Vrijedi se pohrvati s tim izazovima. Ako ste poduzeli sve što je u vašoj moći da vama i onima oko vaš bude bolje, onda mirno spavajte.

Kako bi bio i ostao u dobroj psiho-fizičkoj kondiciji, zadovoljan, zdrav i u pravom smislu riječi živ, čovjek treba biti u stalnom pokretu. Treba se nečime zaokupiti, interesirati se, po mogućnosti usmjeriti fokus na nešto konkretno i održavati kontinuitet koliko je to moguće. Kad jednom staneš teže je pokrenuti se, započeti, vratiti se na kolosijek. Ako te netko ili nešto iz melankolije, učmalosti ili neodlučnosti prene i zatraži da učiniš neku konkretnu stvar doživjet ćeš to kao napad na komociju, osobnu slobodu ili u krajnjoj liniji na vlastito Ja. Svaki, pa i najmanji posao činit će ti se kao nepremostiva provalija ili planina iza koje je neki bolji vedriji, ali trenutno nedostupan horizont. Nije lako prepoznati i priznati sebi takvo stanje. Ono, čini ti se da ideš da se krećeš, a zapravo tapkaš u mjestu ili čak nazaduješ.

Biti u pokretu ili biti aktivan moguće je na puno različitih načina. Svatko će za sebe pronaći nekakav i ugoditi ga po vlastitoj mjeri. Uglavnom je to vezano za obavljanje nekog konkretnog posla koji nam osigurava materijalna sredstva odnosno egzistenciju. Međutim i one aktivnosti kojima pribjegavamo u slobodno vrijeme kao što je sport, hobiji i slično pomažu da postanemo i ostanemo aktivni kako tjelesno tako i mentalno. Ovo drugo je možda i puno važnije jer nas čini duhovno zdravima, ali u pravilu ide ruku pod ruku s prvim.

Proteklih mjeseci moji danu bili su ispunjeni različitim aktivnostima. Počinjali su uglavnom rano, a završavali kasno. Između bi se naguralo ili bolje reći nagruvalo koječega. Od posla odnosno različitih poslova kojima sam svakodnevno okupiran do brige za druge članove obitelji posebice vlastitu djecu. U tako gustom rasporedu bivalo je sve manje vremena, volje i koncentracije za hobije. Pod time u prvom redu mislim na bicikliranje, zatim čitanje i pisanje odnosno bloganje. Dobro, nije baš da se u nekom od dana ne bi našlo slobodnih sati, ali ako dobar dio dana radite neki fizički posao, onda vam okretanje pedala ne dođe kao odmor. Ili ako satima gledate u zaslon računala, onda čitanje dođe viče kako napor, a ne ugoda. Kad jednom izgubite kontinuitet izostane navika i kondicija, a s njima volja i motivacija. Nije lako iznova se pokrenuti, ali je moguće.

Svaka medalja naravno ima i drugu stranu. U ovom slučaju, ako ju okrenete na njoj će velikim slovima bljesnuti: Želja. Ako volite voziti bicikl, a tjednima ili duže niste u prilici sjesti na njega, kad napokon okrenete pedale to će vam predstavljati veliko zadovoljstvo. Već nakon nekoliko početnih kilometara ujednačeni huk kotača i ritam vlastitog disanja učinit će da se nađete u svojevrsnom meditativnom stanju. Ako volite čitati i gotovo cijelo ljeto vam prođe bez knjiga, kad napokon posegnete za nekom i otvorite ju, činit će vam se da pogledom brodite kroz guste retke dok vam se misli polagano valjaju na valovima ugode.

Moguće da je i ovaj kratki tekst nastao kao rezultat želje za pisanjem nakon dužeg vremena. Vjerojatno nema neku veliku literarnu vrijednost. Možda nije ni idealno koncipiran ni pretjerano smislen, ali pisanje istog predstavljalo mi je određeno zadovoljstvo i u tome se krije njegova vrijednost. Ako će samo nekoliko vas čitajući ga osjetiti dio tog zadovoljstva, imalo je smisla protegnuti prste i posegnuti za tipkovnicom.

Slučajno ili ne trenutno se obilježava Europski tjedan mobilnosti. To je manifestacija u kojoj se potiče ljude da budu aktivni, zdravi i veseli, da za prijevoz koriste bicikl, vježbaju ili nešto treće. Ako je ovaj post sasvim mali obol tom nastojanju moja misija bit će uspješna.