Usputne bilješke

Dobar tek vam želim ili bolje reći u slast. Upravo takvu vrstu užitka možete očekivati ako zavirite među korice novog kriminalističkog romana "Sutra je novi ručak" splitskog pisca Ivice Ivaniševića. Književni sladokusci ovog žanra zasigurno će omastiti brk prateći zgode glavnih protagonista starijeg inspektora Nalisa i njegove mlađe kolegice Nine. Upravo taj netipični, istražiteljski dvojac, Splićanin osebujnog, metodološkog nerva i tajnovita Zagrepčanka na početku policijske karijere istražitelji su pomalo bizarnog trostrukog ubojstva. U razmaku od nekoliko dana u samom središtu Splita osvanu tijela međusobno povezanih muškaraca obučenih u različite legionarske uniforme. Na autoritet i pravila slabo osjetljivi Nalis i inteligentna šreberica Nina vode istragu uvrnutog slučaja u smjeru koji je logičan policijskom postupanju sve dok ih u tom ne ometu autoriteti s viših instanci. Iako u mnogočemu različiti, međusobno dobro funkcioniraju i vremenom sve bolje komuniciraju i upoznaju se. Ivanišević, između ostalog, kroz dijaloge dobro dočarava njihove karaktere, navike i osobne povijesti. Uz njih kroz istragu ubojstava defiliraju brojni sporedni likovi jednako uvjerljivo opisani. Moram se pohvaliti kako sam u jednog od njih ispravno posumnjao u relativno ranoj fazi romana iako krivac biva otkriven na samom kraju. To mi ni najmanje nije pokvarilo užitak čitanja. Čak štoviše, pomoglo mi je uživiti se u ulogu čitatelja detektiva koji prati brojne tragove ovlaš rasute po cijelom tekstu. Autor osnovnu fabulu vješto uklapa u ambijent našeg najvećeg primorskog grada. Prepletena življenja svih aktera u ovom romanu tek su zapravo komadić velike socio-ekonomske slagalice vremena koje živimo. Kroz lik inspektora Nalisa usputno veze priču o hrani, odnosno načinu na koji joj pristupamo, te koliko vremena i važnosti joj posvećujemo. Kao što začini finom jelu poboljšavaju okus tako crtice o hrani garniraju ovu književnu poslasticu. Pripovjedački jezik vrlo je precizan, bogat i slikovit. Rečenice su oblikovane pažljivo i sa velikim umijećem bilo da se radi o pripovjednom standardu ili izvrsno napisanim dijalozima na dijalektu koji su u stanju nasmijati čitatelja, ali i učiniti da se prepozna i dobro zamisli. Tekst obiluje brojnim stilskim figurama ponekad zamotanim u celofan ironijskog konteksta što prodonosi dojmu stiske originalnosti. Ipak osnovna potka priče pažljivo je i promišljeno složena kriminalistička slagalica. Čitatelj postpno stranicu po stranicu u nju biva uvučen. Zajedno sa svim akterima, vođen vještom spisateljskom stretegijomm, u prilici je pretpostavljati, tražiti i otkrivati ključ raspleta. Pri tom ne ostaje uskraćen za spomenutu slast i ugodu što je donosi dobra književnost.

Vrlo rijetko na poslu pijem alkohol. Ako se dogodi, onda je to mala količina i neka posebna prilika. Ponekad s kolegom petkom popijem čašu vina ili malo pivo uz finiji gablec. Tako je bilo danas. Lignje na žaru morali smo utopiti u malo bijelog vina. Pretražujući naše skromne zalihe naiđoh na butelju Rajnskog Rizlinga Kešer iz kalničkih podruma. Kako nam nije bio poznat put kojim je ta butelja dospjela do našeg stola dali smo se u malo istraživanje, odnosno nagađanje njezina podrijetla. Kušajući njezinu finu, aromatičnu tekućinu složismo se da je moguća poveznica ivanićki župnik koji je iz Kalnika. Moguće je on nedavno simbolično darovao našu kuhinju u znak zahvale za smještaj i prehranu volontera koje je organizirao za pomoć nakon potresa. Ako je to istina onda smo na neki način uz gablec pili misno vino. Razmišljajući tako naglas kolega se najednom sjeti da je danas rođendan jednom našem zajedničkom poznaniku koji je usput i veliki ljubitelj vina. Govorim mu kako mi ne treba objašnjavati kojim su mu tokom išle misli i kako se najednom sjetio tog rođendana. Nakon toga preostalo nam je samo nasmijati se i otpiti u njegovo ime. Mala je mogućnost da ću danas tog poznanika sresti. Zato sam mu preko Facebooka čestitao rođendan i Vincekovo.

Jezero Sudarice u šumi Marči blizu Ivanić-Grada.

Popodne u mjestu Križ.

Budilica s mobitela uvijek me negodno iznenadi osobito zimi. Kao po šavu raspori jutarnji mrak i tišinu sobe. Kad se oglasi pomislim: Zar već! Obično stisnem odgodu pet minuta bez nekog valjanog razloga. Onda se u polusnu mučim i čekam da se opet oglasi. Uglavnom spavam dobro, mirno, ali nisam jutarnji tip. Nikad nisam bio. Još tamo od nižih razreda osnovne škole u sjećanju mi je ta ranojutarnja težina. Nikako se prenuti iz hibernacije. Prvih sat- dva nakon buđenja raspoloženje mi je loše. Vremenom preraste u podnošljivo, pa solidno i na kraju u dobro. Mora proći prilično vremena da se organizam razbudi i pokrene. Da adrenalin i endorfin odrade svoje. Tek tad složena kemija mozga učini da se osjećam bolje.

Nakon što iz sobe dobauljam do kupaonice tamo prvo sjednem i odmorim od napora. Ne znam kojeg. Kao zombi nerazbuđen obavim jutarnju higijenu i obučem se. Izlazak van u polumrak na hladnoću nova je tlaka. Pokretanje i odleđivanje smrznutog auta obavim lagano drhteći. Ni zimu ne ljubim pretjerano. Vožnju do posla odradim po navici kao guska u magli. Posebno je zanimljivo kad se zamagle naočale ili zasuze oči. Tad molim Boga da netko ne odluči iznenada preći cestu. 

Ako nešto nepredviđeno ne iskrsne odmah po dolasku, na poslu slijedi jutarnji ritual. Paljenje računala, provjera maila, neki internet radio potiho i neizostavna kava. Uz kavu obavezno nešto za prigristi, neko pecivo recimo. Kolege samo pozdravim i u pravilu izbjegavam u tom razdoblju jer znam da izgledam i zvučim kao mrgud. Tak nakon prve kave potenciram dogovore oko samog posla. Složenija interakcija i komunikacija kasnije. Kako vrijeme u prolazi i obaveze diktiraju ritam sve bolje sam volje. U nekom trenutku raspoloženje dosegne vrhunac i vaga nagne ka drugoj krajnosti euforiji. Tad poželim naglas izogovarati nasumične misli, pričati sam sa sobom. Ponekad to i učinim. Na kraju se sve nekako samo po sebi ujednači, pa dan obično prođe u nekoj prosječnoj solidnosti.

Predvečer se obično pokaže kao dobro iskorišten. Navečer mi se učini da sve mogu, da ništa nije teško. Tad kujem planove, donosim odluke, sanjarim, slušam muziku, čitam. Nekad zapišem ponešto. Obično pustim da odleži dan-dva. Ako sutra, kad ponovno pročitam, djeluje smisleno i donekle zanimljivo onda objavim. Nekad pobrišem bez puno razmišljanja. Najbolji dio dana je kad se tijelo počne lagano gasiti. Prelazak iz svjesnog u san je među najugodnijim iskustvima koje dan može ponuditi. Doživljaj i slike realnosti počnu se nelogično miješati. Postanu iskrivljene kao pod utjecajem nekog opijata. To traje kratko. Onda mozak najednom pređe u noćni mod. Uroni u svijet snova, ali tog trenutka nisam svjestan. Neuhvatljiv je, mističan, kao neka čarolija što potraje sve do jutra.     

Pregrmili smo nekako i tu koronu. Prvi ja, potom M. i na kraju stariji klinac. Obilježila nam je nažalost u dobroj mjeri blagdane. Mlađi je prošao bez simptoma. Unatoč tome mora još deset dana biti u izolaciji, gotovo cijele školske praznike. Nakon punih dva tjedna to mu već dosta teško pada. Nazvao sam epidemiologa i pitao postoji li mogućnost da mu nekako olakšamo. Rekao je da može izlaziti izvan kuće, ali mora izbjeći kontakt sa drugim ljudima. Odlučili smo onda otići u prirodu. Prvo smo se odvezli na naš brijeg u Kloštar Ivanić, obuli gumene čizme i kroz blato i vodu hodali po obližnjoj šumici. Pronašli smo malu udolinu u kojoj se formira i počinje teći potok Žeravinec što prolazi blizu naše kuće. Na povratku smo autom potegnuli do Dubrovčaka Lijevog i prilično visoke Save. Pješčana plaža na kojoj smo se ljetos kupali sad je potpuno pod vodom. U vožnji je pao dogovor da za vikend kad je najavljen snijeg slijedi sanjkanje u Kloštru, a onaj poslije uspon na Sljeme, a jednom u budućnosti dugo pješačenje od Pariza do Santiago de Compostele u Španjolskoj. Do tad prilažemo dvije razglednice s današnjeg izleta.