Usputne bilješke

29.11.2020., nedjelja

Sekvence

Nedjeljno jutro prije točno tjedan. Kroz kuhinjski prozor promatram bjelinu mraza. Dok pogledom odsutno šaram po tom moru kristala pijem kavu i slušam radio. Uglavnom stariji ljudi naručuju pjesme iz nekih minulih epoha. Puno nostalgije utisnuli su u te glazbene želje. Kad se začuje glas Kiće Slabinca i mene zapuhne burin sjete. Istovremeno na sarajevskom portalu Žurnal info čitam kolumnu pisca Semezdina Mehmedinovića. Zapisujem iz nje jednu rečenicu što me se posebno dojmila: Nikada nigdje nisam išao da bih vidio, nego da bi mi se dogodilo. Sviđa mi se koncept te kolumne. Odlučujem da ću ga djelomično primijeniti ovdje na blogu.

. . .

Predvečerje. Vozimo se bratovim autom prema Zagrebu. Nisko sunce na zapadnom nebu isprobava paletu svih nijansi crvene. Razgovaramo. Otraga sjede moj klinac srednjoškolac i njegov vrtićanac. Smiju se glasno. Kod njega na poslu gledamo urede koje treba pokrečti. To je mala tvrtka koja se bavi transportom. Odlazimo do mjesta gdje stoje kamioni. Nekoliko dugih šlepera s tisućama kilometara u kotačima miruje u mraku. Jedan vozač sprema se na počinak u kabini. Druga dvojica upravo kreću prema Grčkoj čak. Brat postavlja malenog nećaka na mjesto vozača u jednom visokom Volvu. On stidljivo polaže ruke na kolo volana. Fascinacija je preslaba riječ za njegovu reakciju. I mi ostali oduševljeni smo grdosijama kojima se ne nazire kraj. Ugodan kratki izlet u metropoli završavamo slasnim kebabom u City centru.

. . .

Kod prijatelja završavam strop od gipsanih ploča. Moj prvi samostalni posao tog tipa. Početak nije bio nimalo lagan. Jedan zid se zainatio. Izgubili smo dva sata isprobavajući razne vrste tipli. Nakratko me uhvatio strah da nisam dorastao tom poslu. Kasnije je krenulo i ispalo gotovo savršeno ravno. Prijatelj sjedi, odbija dimove i zadovoljno promatra glatku plohu ispod koje ja hodajući na ljestvama kupljenim za tu priliku, dotjerujem zadnje detalje. Konstatira kako je baš ta nova lojtra bila ključna za dobro obavljen posao. Govorim mu u šali da pravi majstor ima najmanje tri lojtre kako bi mogao započeti radove na tri mjesta. Kad ih jednom započne onda može unedogled odlaziti i dolaziti. Očajnim naručiteljima preostaje samo naoružati se strpljenjem i čekati. Konstatiramo smijući se da je njegova sreća što ja nisam pravi majstor i imam samo te jedne ljestve. 

. . .

Vedro, blještavo popodne odlučim provesti na svojem brijegu radeći oko klijeti. Odmah na dolasku uočavam kako je, unatoč poodmakloj dobi godine, trava potjerala. Dok skeniram zelene izdanke odsutno zatvaram vrata od auta. U nepažnji ne primjećujem kako je ispod njihovog ruba zaostao palac desne ruke. Rub teških vrata okrutno me opomene na tu činjenicu. Nokat odmah poprimi modru boju, a oštra bol proširi se cijelom šakom i rukom. Psujem i ljutim se na sebe zbog te neopreznosti. Nakon par minuta bol kao da jenjava, pa krećem s radovima. U kartonske kutije spreman ostatke vinograda, staru isluženu lozu što će u budućnosti poslužiti za roštilj. Usred tog posla ugodno me prene nenajavljen gost, stric. On rado navraća na moj brijeg. Često mi pomogne u poslovima na uređenju malog imanja. Zajedničkim snagama u sat-dva napravili smo puno više od planiranog. Dok se zubato sunce brzo spušta prema zimskom obodu pozdravljamo se uz gemišt i planove za buduće radove. Život sa stricem. Uvečer palac me podsjeća na nezgodu pri dolasku. Neugodno i bolno pulsira. Prisiljen sam hladiti ga ledom i čekati da neugoda prođe. Dugo ga proučavam kao da će to pomoći. Ne razmišljamo u svakodnevici previše o vlastitoj tjelesnosti. Uzimamo je zdravo za gotovo. Postanemo je svjesni tek kad nam uskrati komociju. Dok ovo pišem tipka Space uporno me na to podsjeća.

. . .

To je glupost, uvijek imaj vremena za ono što ti je važno. Dva su stiha iz pjesme Moja Anđa Mirele Priselac Remi. Riječi su to zapravo njezine majke uokvirene navodnim znacima. Možda bi ovdje trebalo staviti dvostruke. Čitam sjedeći uz čašu vode njezinu originalnu zbirku pjesama Masarykova dok se vani studeni mrak utiskuje u gustu maglu. Zbog bolnog palca teško namještam knjigu u dobar položaj. Izmiče mi iz ruku doslovno. Bolje sama knjiga, nego značenje njezinog sadržaja. Odložim je i ustanem upaliti radio. Iz njega se najednom začuje glas Remi. Na trenutak me zbuni. Kako može biti na dva mjesta istovremeno? Poslušam pjesmu do kraja. Ugasim radio, obučem jaknu, obujem cipele i bez posebnog razloga krenem koracima mjeriti mrak i maglu.

. . .

Vani se prikrada prvi sumrak dok u zraku rominja sveprutna vlaga. Spremam se popiti popodnevnu kavu. Prekida me iznenadni poziv, tast. Stigao mu reciver od televizije. Ako mogu samo kratko doći i spojiti ga. Gasim kuhalo i spuštam se kat niže. Pogledam o kakvom čudu tehike se radi i govorim mu da mora imati žičanu vezu sa internetskim ruterom koji je u drugoj sobi. On će odmah kako ćemo časkom probušiti zid. Pokušavam mu objasniti da nije jednostavno napraviti rupu u širokom zidu kroz koju mora proći nemali utikač od kabla. On već razmiče namještaj i mjeri za mjesto na kojem treba bušiti. Nevoljko odlazim u radionicu po alat i tražim najduže svrdlo. Bušilica namjenjena za takav posao u startu otkazuje poslušnost. Jednostavno se ne želi pokrenuti. Uzimam manju, slabiju za koju nemam takvo svrdlo. Improviziram s neodgovarajućim, kraćim i sumnjičavo krećem u akciju. Iz zida sipi godinama zarobljena crvena prašina uznemirena našom invazijom. Vibracije bušilice opominju me kako palac još nije spreman za urnebesna lajkanja. Unatoč slabim izgledima ugodno se iznenadim kad u susjednoj sobi komadić žbuke kvrcne o pod. Pokušavam s obje strane proširiti prolaz kako bi kabel nesmetano prošao. Dok kroz uski tunel jednim okom škiljim u drugu sobu sjetim se starog, hrvatskog filma "Buža". Kabel na kraju nesmetano klizne kroz prolaz do rutera. Za desetak minuta na ekranu pojave se prve pokretne slike. Sa priličnim zakašnjenjem skuham i popijem zasluženu kavu. Naredno jutro na internetu ugledam vijest da je umro glumac Špiro Guberina.

. . .

Jutro kao stvoreno za dugo izležavanje u krevetu. Umjesto toga hitam autom prema Zagrebu krečiti. Primjećujem u vožnji čudan zvuk. Nešto između zujanja i lupkanja. Zbog toga vozim opreznije. Na ulazu u grad, na prvom semaforu ventilacija donese u kabinu miris paljevine. Naivno se ponadam da je od kamiona pokraj. Kad napokon stignem i izađem iz auta zapuhne me isti, neugodan miris. Kočnice. Zadnji, lijevi kotač isijava i smrdi na spaljene pakne. Ostavljam ga da se ohladi i krećem raditi. Na prvu odlučim ostaviti auto u Zagrebu i zvati nekog za prijevoz, ali kako dan odmiče ta ideja mi se sve manje čini dobra. Svako malo pogledavam kroz prozor prema autu kao da će to popraviti stvar. Ta briga mi dobrano remeti koncentraciju potrebnu za obavljanje posla zbog kojeg sam došao. Na kraju uviđam da se već mrak spustio, a ništa pametno nisam smislio. Odlučim lagano krenuti doma, pa što bude. Računam da sporija vožnja s minimalno kočenja neće uzrokovati zagrijavanje kao ujutro. Na prvoj benzinskoj stanem provjeriti stanje. Mirisa nema, kotač hladan. Ohrabren vozim dalje oprezno kao po jajima. Svi me prestižu uključujući i teške kamione. Ne msrim za to. Ne palim ni radio kako bi bolje čuo ako se nešto dogodi. Prije ulaska na autoput još jednom stanem radi provjere. Stanje stabilno. Laganim tempom kroz posavsku tminu dokotrljam se doma. Tek na ulazu u dvorište osjetim val olakšanja. Zbog tog kotača auto je tri puta bio na servisu i dva puta nije prošao tehnički pregled. Rekao sam da se promijeni sve što je potrebno. Možda je vrijeme za drugog majstora ili novi auto. Nisam od onih što se lako odlučuju za promjene. Početak je možda novi koncept bloga.
- 07:04 - Komentari (10) - Isprintaj - #

10.11.2020., utorak

Zapisi iz Stranice Gornje

Ima stvari koje su nam u sadašnjici važne i čini nam se da bez njih ne možemo, a do prije nekog vremena nismo uopće bili svjesni njihovog postojanja. To je zato što teško možemo predvidjeti budućnost, pa i onu vlastitu. Putevi i odluke koje usmjeravaju našu svakodnevicu puni su iznenađenja na koja trebamo biti spremni. Mjesto u kojem živim više od dvadeset godina u djetinjstvu mi je bilo samo točkica na karti, velika nepoznanica. Jednako tako knjiga što mi je u zadnjih dva dana prilično okupirala pažnju i vrijeme prije toga kao da uopće nije postojala. Nisam je bio svjestan dok nije našla put do mene. Međutim kad sam je otvorio i krenuo čitati postala je nakratko prioritet u svijetu moje emotivne imaginacije. Slično kao što autori te knjige Ljiljana Đorđević i Edo Popović do prije desetak godina nisu bili upoznati činjenicom kako se u općini Ribnik blizu Karlovca nalazi malo mjesto Stranica Gornja. Postali su ga svjesni tek kad je njihova potraga za seoskom kućom i imanjem završila baš na tamošnjim brežuljcima. Kuća stara stotinjak godina, pomoćne zgrade oko nje, veliki voćnjak i livada postali su im nakon toga važna okosnica u životima. U zadnjih osam godina povremeno ili stalno žive na tom i manju. O vlastitim iskustvima selidbe i boravka na selu napisali su zajedno knjigu „Zapisi iz Stranice Gornje“.

Autorski, pripovjedački tandem ovih zapisa bračni su i životni partneri arhitektica Ljilja i pisac Edo. Zajednički nastupaju u ulozi pisaca predstavljajući se zamjenicom mi što se provlači cijelom duljinom teksta koji je nadopunjen brojnim, privatnim fotografijama. U uvodu ističu kako knjiga koju čitatelj drži u ruci nije priručnik. To su iskustva trenutka koja nisu univerzalno primjenjiva i već danas mogu biti drugačija. Sačinjena su od vlastitih ideja, odluka i pokušaja. Ujedno su to učenja na pogreškama kojih je bilo, ali nisu bile krucijalne. Osim što povremeno ili stalno žive na seoskom imanju i uređuju ga protagonisti ove priče na njemu proizvode hranu za sebe, odnosno beru i koriste ono što im nude biljke koje tamo rastu. Ostalu hranu nabavljaju od lokalnih proizvođača, a u dućan odlaze samo po nužno. Pri tome paze da ostavljaju što manji otisak u okolišu. Takvim pristupom na neki način vraćaju se prirodi i ruralnom načinu življenja koji je u dobroj mjeri napušten.  Nadahnuće pronalaze, između ostalog, u filozofskim učenjima koja egocentričnog čovjeka ne stavljaju u središte svemira, već na njega gledaju kao biće jednako ostalima u uravnoteženom prirodnom poretku. Kao primjer navode odnos sa mačkama s kojima dijele dom. Ako neka od njih zauzme mjesto u fotelji kraj peći neće otamo biti otjerana, već ravnopravno tretirana.

U uvodnom poglavlju naslovljenom „Dolazak“ vješto su dočarali prvi korake koje je trebalo poduzeti kako bi se krenulo sa uređenjem zapuštenog imanja i stare, seoske kuće koja nije bila funkcionalna. Na jednom mjestu kazuju kako je bilo jednostavnije kuću srušiti i započeti novu, ali to nije smjer u kojem su željeli ići. Umjesto toga krenuli su u prilično mukotrpan posao uređenja prirodnim materijalima. Za izolaciju drvenih zidova koristili su glinu i slamu. Prvi rezultat nije bio obećavajući. Iz te vlažne smjese na zidovima čak je počela nicati pšenica, ali kad se dobro posušila u kombinaciji sa žbukom od domaćeg pijeska činila je vrlo korisnu prirodnu izolaciju. Zabatne zidove obložili su paljenim drvetom koje se također pokazalo kao funkcionalno i oku ugodno rješenje. Ovakve i slične poslove obavljali su uglavnom sami, vlastitim rukama i uz pomoć sina i prijatelja što je vrlo pozitivno utjecalo na motivaciju i samopuzdanje. Na više mjesta navode kako cijepanje drva ili košnja kosom kao i slične manulane radnje koje se ponavljaju mogu djelovati kao meditacija u pokretu.

Prema pisanju autorskog dvojca Đorđević-Popović boravak na imanju u Stranici Gornjoj pretvorio se postepeno u suživot sa svim živim bićima s kojima taj prostor dijele. Društvo u kući i oko nje su im četiri udomljene mačke i pas. Iz obližnje šume povremeno navrate srne koje se vole pogostiti u vrtu i na mladim stablima, pa iste valja zaštiti. Zvučnu kulisu čine uglavnom razne ptice kojih ima praktički stalno. Tu su i brojna sitna stvorenja koja je teško nabrojati. Posebnu pažnju posvećuju biljkama od najvećih stabala, pa sve do onih sitnih, prizemnih koje obično nazivamo skupnim imenom trava. Naglašavaju kako su odmah po dolasku odlučili kako neće često kositi travnjak osim uz samu kuću. Okućnicu od hektar i pol tako sačinjavaju uglavnom voćnjak i livada, mjesto koje vrvi brojnim biljkama koje beru za pripremu čajeva ili za hranu. Opisuju vlastita iskustva ili bolje reći pokušaje vrtlarenja bez preoravanja ili štihanja zemlje. Izbjegavaju čak i pljeviti vrt jer su uvjereni kako samonikle biljke koje nazivamo korov imaju svoju ulogu, dok će one kultivirane kraj njih već naći svoje mjesto. Apsolutno su protiv bilo kakve uporabe pesticida i herbicida. Općenito na svojem imanju pokušavaju izgraditi skladan odnos sa živim bićima i prirodom čiji su dionici, a ne godpodari.

Ljilja i Edo pišu da otkad žive na selu vrijeme drukčije prolazi. Ne mjeri se u minutama i rokovima, već teče u ritmu poslova što ih u kući ili oko nje obavljaju. Orjentiri su im položaj sunca za vedrih dana ili zvuk zvona sa obližnje kapelice što označava podne. Ponekad ne znaju koji je dan jer im taj podatak trenutno nije od praktične važnosti. U središnjem dijelu knjige približili su čitatelju kronološki po mjesecima ugođaj i mijene što su ih kroz nekoliko godina opažali ili bolje reći naužili se istih. Dvanaest kratkih poglavlja naslovljenih po imenima mjeseci puno su više od obične kronologije. To su mali "poljoprivredno-filozofski" eseji u kojima autori razmatraju dublji smisao postojanja nerijetko citirajući druge pisce ili filozofe. Na kraju svakog su dnevničke crtice "Iz bilježnice", kratke, šture natuknice koje su zapravo osnova za nastanak knjige.

Iako ističu kako ovo nije priručnik čitatelj kroz iskustva glavnih protagonista može donekle dokučiti koje izazove i zadovoljstva može očekivati ako odluči povremeno ili stalno boraviti u ruralnom okruženju. Dojma sam kako je poseban izazov i veliko zadovoljstvo sudjelovanje u procesu proizvodnje ili pronalasku i skupljanju namirnica koje će pripremljene u obliku hrane biti na stolu i konzumirane. Kratke crtice o klepanju kose ili žetve sa srpom donose duh minulih epoha kad egzoduz seoskog stanovništva nije bio uvelike izražen. U završnim poglavljima autori donose priče o podnošenju ili bolje reći suživotu i sa stvorenjima koja im nisu naklonjena kao što su krpelji, puhovi, miševi, stršljeni ili mravi. Na samom kraju iskreno propituju praktične, sociološke i naposljetku psihološke aspekte kao i uopće smisao odluke o preseljenju iz zagrebačkih Utrina u Stranicu Gornju.

Ljiljana Đorđević i Edo Popović napisali su, po mišljenju ovog čitatelja, vrlo zanimljivu i originalnu knjigu. Način razmišljanja i put djelovanja kojim su krenuli materijalizirao se u smislen tekst sam po sebi. Trebalo ga je samo uobličiti i urediti. Zapušteno imanje od kojeg su radom stvorili ugodan dom poslužilo im je kao pozornica za književnost. Mjesto na kojem se može pisati i o kojem se može pisati. Čini mi se da ovo ipak jest priručnik. Priručnik lijepog pisanja i življenja.



- 22:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.11.2020., nedjelja

Hodati korak po korak

Redoviti posjetitelji ovog bloga su vjerujem uočili kako u zadnje vrijeme na njemu nema opisa biciklističkih vožnji. Razlog tome vrlo je jednostavan. One se ne odvijaju, pa ne postoji niti materijal za pisanje. Zbog nedostatka vremena, kondicije, motivacije i svojevrsnog zasićenja zapostavio sam bicikl. Tako se trenutno osjećam. Vratit ću mu se vjerujem u budućnosti kad okolnosti budu drugačije. Potrebu za kretanjem, odnosno rekreacijom na svježem zraku u zadnje vrijeme zadovoljavam uglavnom hodajući po gradu u kojem živim, te rijeđe po njegovoj okolici. Često ivanićkim ulicama koračam u društvu sa M. pa je i međusobni razgovor sastavni dio naših zajedničkih pješačkih tura. Povremeno hodam zato što Lin (naša mlada kujica) želi razgibati energične noge, a ponekad mi društvo čine samo vlastite misli što prate ujednačen ritam koraka. Inzistiram na ovom terminu hodanje jer tu aktivnost baš tako doživljam. To nije lagana šetnja, niti sportska aktivnost, već potreba kretanja kroz određeni prostor bez posebnog cilja korištenjem energije koju generira moje vlastito tijelo, odnosno noge. Mogu slobodno reći da ta aktivnost nije samo fizička, nego je u dobroj mjeri intenzivan i specifičan misaoni proces. Duže hodanje je ugodno, linearno iskustvo kao čitanje dobre knjige ili pisanje. Postoje pisci koji su te dvije stvari uspješno spojili i pretočili u kompaktnu cjelinu. Jedan od njih je Norvežanin Erling Kagge, čije ime mi nije nepoznato. Naime, prije više od dvije godine pročitao sam njegovu izvrsnu knjigu "Tišina u doba buke" i ovdje na blogu ostavio kratki zapis o njoj. Ovaj put posegnuo sam za novijim uratkom ovog autora jednako privlačnog naslova i sadržaja: "Hodati korak po korak".

Kagge je dugogodišnji bogat i raznovrstan hodački staž pretočio u pitak i zanimljiv književni tekst. U njemu je prezentirao priličnu količinu vlastitih, originalnih misli i iskustava, te brojne citate drugih pisaca i znanstvenika. Umetnuto je nekoliko fotografija, ilustracija i grafikona koji potrijepljuju napisano. Navodi brojna istraživanja koja govore u prilog tezi da je hodanje izrazito ugodna i zdrava aktivnost. Naglašava kako je hodanje dugotrajan proces koji može učiniti da se vrijeme i prostor rastegnu, odnosno da svijet oko sebe poimamo drugačije. Uspoređuje to sa gradnjom prijateljstva. Tvrdi kako je najveća tajna hodanja ta da produžava život. To je putovanje koje nas oblikuje dok otkrivamo sebe iznutra. Čovjek hodajući dobiva na vremenu dok se seli iz jedne u drugu stvarnost. Ovakvim i sličnim inspirativnim rečenicama knjiga obiluje. Erling Kagge hodanje povezuje sa znanjem jer proći nešto znači znati. Navodi kako je odabir puta linije manjeg otpora znak slabosti. Stizati nekamo bez muke nakon nekog vremena postaje dosadno. Prema autoru ove knjige, u poduzimanju napora kako bi se kretali u željenom smjeru nalazi se uzbuđenje.

"Hodati korak po korak" sačinjena je od kratkih labavo povezanih poglavlja u koja je Kagge, čini mi se, zapisivao sve čega se mogao sjetiti, a ima veze sa hodanjem. Na samom početku za svoju baku kaže da je umrla onog dana kad više nije mogla hodati, dok u posljednjem poglavlju donosi potresnu crticu o djedu koji je zadnje korake načinio kako bi stao pred nacistički streljački vod. Prisjeća se prvih, klimavih koraka vlastite djece i onih koje je napravio s njima u naručju dok su bili bebe. Na jednom mjestu prepričava zgodu iz djetinjstva kad usred šume njegov brat izjavljuje kako zna gdje su jer se tu već jednom bio izgubio. Upečatljiva je priča o slijepoj ženi iz Kenije koja se nakon operacije, koja joj je omogućila vid, nije znala vratiti kući drukčije osim pješice. Njezina stopala zapamtila su put. Vlastitim stoplima Kagge pridaje veliku važnost. Kaže kako izuva cipele kad god je to moguće. U čarapama ili bos hoda po kući, uredu, nogostupu ili u prirodi. Kroz kožu na stoplima poima i bolje razumijeva svijet.

Autor ove knjige nije prvi ni jedini koji tematizira hodanje. Štoviše, iz djela drugih pisaca crpi inspiraciju za vlastita. Za njemačkog filozofa Hideggera kaže kako je u kontekstu hodanja napisao: Biti ne znači samo postojati. Pisac Robert Wakser još je odrješitiji kad tvrdi da stići s jednog na drugo mjesto, a ništa ne doživjeti je kao ludilo.
Milan Kundera ustvrdio je da postoji tajna veza između polaganosti i pamćenja. Ovo je samo dio brojnih citata koje autor donosi pažljivo navodeći izvore iz kojih ih prenosi.

Hodačko iskustvo Erlina Kaggea vrlo je bogato i šaroliko zemljopisio i vremenski. Pješačio je u raznim djelovima svijeta u urbanim zonama koje su napučene ljudima. Jednako tako vlastitim nogama utisnuo je trag tamo gdje ljudska noga rijetko ili nikad ne kroči. Rodni Oslo bezbroj puta premjerio je koracima uvijek iznova otkrivajući druge zakutke i različite perspektive. Za Los Angeles kaže kako njeguje kult automobila i nije naklonjen hodačima. Djelove New Yorka prehodao je podzemno kroz labirint željezničkih tunala i kanalizacije. Pješačio je sve do polova, krajnjih točki zemijine zemljopisne dužine. Vukući teške saonice ka sjevernom polu radovao se malim stvarima kao što su topli obrok i sigurnost šatora. Prvi je čovjek što je sa obale Antartike pješice dosegnuo južni pol. Antartiku poistovjećuje sa sveobuhvatnom tišinom u kojoj se osjećao manje usamljenim negu u masi ljudi u velikom gradu.

Erling Kagge svojom knjigom učvrstio je moje mišljenje kako hodanje izrazito povoljno utječe na raspoloženje i opću sliku organizma. Podsjetio me da hodam duže i češće neovisno o godišnjem dobu i vremenskim prilikama. Potaknuo me da iskustvo hodanja naknadno nadogradim pustolovinom čitanja ili oblikujem u zadovoljstvo pisanja. Prije svega potvrdio je moj stav kako je hodanje jedan od najboljih recepata za postizanje unutarnjeg mira.
- 19:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2020 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o koječemu i razmišljanja potaknuta istim.