Usputne bilješke

Hrvatska je postala Eldorado za strane radnike. To je sad jasno kao dan. U zadnje dvije-tri godine pristiglo ih je više nego u prethodnih dvadeset-trideset. Smješteni su uglavnom organizirano u đuture. Ciljano se grade ili preuređuju objekti za nadolazeće pregaoce. Traži se krevet više. Preuređuju se kuće, stanovi. Sve je više privatnih osoba i poduzeća koja nekretninu koriste za smještaj stranih radnika. Ima i onih koji love u mutnom, pa iskorištavaju te ljude. Ali njima se u pravilu kod nas otvara mogućnost za dobru zaradu. Zato i dolaze.

Prema evidenciji mupa najviše gastarbajtera je iz bližeg okruženja iz takozvane regije. (čitaj bivše Juge) Najbrojniji su oni iz bliske nam i sestrinske Beiha. Slijedi potom Srbija, pa Makedonija. Međutim ono što je prije samo pet godina bila rijetka pojava danas je uobičajeno. Po manjim mjestima šeću ljudi azijatskih crta lica i to više nikom nije neobično. U Hrvatskoj danas kruh zarađuju i doma novce šalju tisuće Nepalaca, Filipinaca, Indijaca, Egipćana i drugih. Oni popunjavaju upražnjena radna mjesta onih koji su sreću potražili u Njemačkoj, Irskoj ili nekoj trećoj zapadnoj zemlji. Migracija je uvijek bilo i bit će. Svijet će u sve većoj mjeri biti globalno selo.

U zadnje vrijeme susrećem se izravno sa stranim radnicima na poslu kad se dođu slikati za radnu dozvolu. Tad imam priliku nakratko vidjeti ljude na čijim se licima obično ćuti trema i uzbuđenje, a iz očiju brine neizvjesnost. Kao da se pitaju: Kud sam poš'o, gdje sam doš'o. To je normalno ako mene pitate. Kad potegneš preko pola svijeta u Europu, u Hrvatsku, u Ivanić iz recimo Indije niže turbana ti se sigurno roje brojni upitnici. Zapravo se do neke mjere divim tim ljudima. Njihovoj odlučnosti i hrabrosti da ovdje dođu raditi i tako financirati obitelj koja obično ostane tamo daleko i video poziv preko whatsappa s bliskim osobama postane jedini link. Do neke mjere ponosan sam i na nas kao društvo što smo stvorili infrastrukturu i okruženje koje je strancima postalo poželjno. Ono što je mojem ocu krajem osamdesetih bio Regau kod Vocklabrucka danas je simpatičnoj Nepalki Yayi Novoselec kod Križa.

Brojni stranci prošli su kroz naš mali foto studio. U tim situacijama obično komuniciramo na engleskom koji većina njih govori barem malo. Međutim danas je prvi put u njega kročila mala skupina ljudi iz Azerbajdžana. Njima engleski nije poznat i obraćali su mi se na ruskom. Kroz objektiv i kasnije na monitoru vidim crte lica koja pričaju neku priču što je na razmeđu Europe i Azije. Kasnije s kolegom komentiram gdje je uopće Azerbajdžan. On veli da je kod onih Stanova, a meni se čini da je bliže Europi kod Gruzije. Gledamo kartu na internetu koja kazuje da smo i jedan i drugi u pravu. Graniči sa Gruzijom i Armenijom, ali blizu preko Kaspijskog jezera su mu Turkmenistan i Kazahstan.

Ne tako davno događala se migracija radne snage i obrnuto. Naši radnici naftaši odlazili su na pečalbu u Azerbajdžan koji je bogat naftom i plinom. Nije to bilo gastarbajterstvo u klasičnom obliku, ali tamo su radili i zarađivali plaću. Prije dvadesetak godina poznavao sam stanovitog Miku iz Ferdinandovca pedesetogodišnjaka otprilike u to vrijeme. Njega i njegove kolege vozio sam kombijem na posao po obližnjim bušotinama rasutim po Žutici i Moslavini. Mika je bio tornjaš onaj što manevrira teškim dugačkim tubinzima na samom vrhu bušaćeg tornja. Prilično zahtjevna i opasna uloga ako mene pitate. Izloženi ste svim vremenskim prilikama i neprilikama dok oko vas skaču i tutnje dugačke čelične cijevi. Dovoljan je trenutak nepažnje ili loša sreća i jedna od njih zdrobit će vam nogu. Unatoč tome Mika je redovito bio pod tropom na poslu. Svakodnevno je trusio priličan broj gemišta i nemalo bi se naljutio ako nismo stali u nekoj birtiji usput. Jedan njegov kolega rekao mi je da mu šefovi toleriraju alkohol do neke mjere jer mu je nedavno poginula kćer.

Unatoč tome činio mi se Mika kao veseljak i dobričina. Kolege su ga ismijavali jer jer je umjesto Azerbajdžan govorio Azerbeđedan. Svako malo neki mangup bi ga upitao: Mika gdje si ono bio na terenu? On bi tad naivno odgovorio: U Azerbeđedanu no! Tad bi cijeli kombi prasnuo divlji u smijeh. Kad bi on za par dana zaboravio na to opet bi uslijedilo isto pitanje, pa isti odgovor i tako unedogled. Nekad nas je u vožnji Mika zabavljao svojim pričama. U sjećanju mi je ostala ona o traktoru John Deere. (On je to izgovarao doslovno kako je napisano sa produženim prvim e) To je bio stroj star otprilike kao i on sam, ali funkcionalan i koristan. Mana mu je bila jedino pokvareni alnaser. Ako ga je htio iznova pokrenuti prisiljen je bio parkirati na nizbrdici ili gurati. U jednoj prilici imao je dugotrajnu turneju po lokalnim birtijama. Kako bi ostala neprekinuta nije gasio traktor, već ga je ostavljao da brekće ispred svakog ugostiteljskog obejkta u praznom hodu. Upečatljiva mi je ostala ova njegova rečenica: Ja v nutra deerem, a John Deere vune deere i tak cel den dok nesmo obedva presaugali.