Usputne bilješke

U ljeto devedeset sedme doselio sam u Ivanić-Grad. Nije to bio vlastiti izbor. Nakon mojeg i maminog dugog dvoumljenja i otezanja stari je prelomio i donio odluku: Ostajemo živjeti u Hrvatskoj. Kupit će kuću u Ivaniću za koji prethodno jedva da smo čuli. Zapravo o "Malom Kuvajtu", kako su mu svojevremeno tepali, nismo imali pojma. Dotad bila je to samo točka na karti. Jedna u nizu na debeloj crti autoputa. Najednom se prometnula u mjesto našeg življenja. Trebalo je još jednom krenuti ispočetka.

Ako izuzmemo ljude koji su nam prodali kuću nismo u samom gradu poznavali nikoga. Kad imaš devetnaest i nađeš se u novoj sredini na čistini nije ti lako. U sociološkom smislu apsolutni si padobranac. Ne znaš odakle početi kako upoznati ljude. Pet godina prije zbog ratnih okolnosti u Bosni postali smo izbjeglice. Igrom slučaja našli smo se u Đurđevcu. I to ljeto devedeset druge nije bilo lako. Živjeli smo u svojevrsnoj komuni naglo istrgnuti iz zavičaja. Opsjednuto smo pratili vijesti o ratnim zbivanjima. Ja zbog prizora brutalno mršavih logoraša nisam jedno vrijeme mogao spavati, ali to je za neku drugu priču. Međutim ujesen kad je krenula škola i nešto kasnije treninzi košarke poznanstva su se rađala sama od sebe. Udomaćili smo se i s vremenom je bivalo sve lakše. Potrajalo je pet godina i taman kad smo se dobrano navikli opet iznova.

U tim prvim danima u Ivaniću pojma nisam imao kako ispuniti dan, kako prikratiti vrijeme. U potrazi za bilo kakvim poslom listao sam redovito Plavi oglasnik i zvao moguće poslodavce koji su blago rečeno bivali živopisni, a uvjeti koje su nudili varirali su od loših do katastrofalnih. Iz tjedna u tjedan ta navada činila mi se sve uzaludnijom. Kao logično mjesto na kojem bi potrošio višak vremena i energije nemetnulo se košarkaško igrište i to ono kod đačkog doma. Dok smo brat i ja ulagali trud kako bi okruglu Spaldingovu mješinu iz raznih kutova i udaljenosti proturili kroz obruč prišao nam je I. i predložio da ujedinimo napore. Kako je i on igralište pohodio s mlađim bratom formirali smo takozvane dvojke i zaigrali međusobno. Nakon hakla popričali smo i shvatli da se nalazimo u sličnoj situaciji. Niti oni nisu poznavali puno ljudi u Ivaniću. Prethodno su bili izbjeglice kao i mi. Pao je dogovor za kavu odnosno zajednički izlazak u grad. Ostvarili smo prvo poznanstvo koje se nešto kasnije prometnulo u prijateljstvo.

Nastavio sam odlaziti na igralište kod đačkog. U to vrijeme igrao se tamo dobar hakl. Defilirali su mnogi ljudi različitih godina, naravi i stilova igre. Košarkaško umijeće kod većine bilo je prosječno što za rekreativno madmetanje i nije loše. Igrajući s njima dobio sam priliku upoznati ih i proširiti krug poznanstava. Mogu slobodno reći da mi je đipanje ispod obruča kod Đačkog uvelike pomoglo pri socijalizaciji u novoj sredini. Pokrenulo je lančanu reakciju koja se kasnije nadograđivala u društvenom, pa čak i ekonomskom smislu. Zahvaljujući srdačnom Slavoncu T. i uviđavnom ravnatelju Š. dobio sam nešto kasnije priliku zaposliti se u Učeničkom domu u kojem ću ostati punih dvadeset pet godina sve donedavno. Na haklu sam upoznao i sprijateljio sa sa G. koji me na određeni način "zarazio" čitanjem što za posljedicu ima i potrebu da povremeno napišem našto.

Ne mogu precizno odrediti vrijeme, ali živo se sjećam hakla koji je kumovao nadimku što sam ga tamo zaradio. Nakon jedne dobre akcije koja je rezultirala mojim napadačkim skokom M. je sa kibicerskog nasipa, što je funkcionirao kao improvizirana tribina, u šali ispalio: Vau Jason Kidd!! (za neupućene, onovremeni NBA igrač Phoenix Sunsa, bjelac fantastičnog šuta, sad odličan trener) Upadica je dobro prihvaćena i zafrkancija je nastavljena. Skoro svaki put kad bi mi pošlo za rukom odigrati nešto dobro netko bi ispalio: Jason Kidd! To se nastavilo i idući dan i još nekoliko narednih. Obzirom da većina ljudi na haklu niije zapravo znala kako se zovem počeli su me tako oslovljavati zaozbiljno i nadimak se primio. Nije imalo smisla buniti se. Moram priznati da mi je zapravo odgovaralo. Igrač po kojem sam nadimak zaslužio bio je u najužem krugu mojih košarkaških idola.

Nadimak je zaživio i izvan hakla iz jednako praktičnog razloga jer oni koji su ga čuli nisu znali kako se zovem i prihvatili su ga. S vremenom je evoluirao u kraće Jason, pa u još praktičnije Jay. Nikad se nisam bunio na to Jason. Znalo bi mi malo zasmetati ako bi netko neupućen upitao: Jesi ti Jason iz Petka trinaestog? Onda bi se ja silno trudio objasniti da s tim nemam veze, da taj fim nisam nikad niti gledao. Uglavnom nadimak se održao se sve do današnjih dana u kojima više ne igram niti pratim košarku. Ljudi koje u novije vrijeme upoznam u početku me oslovljavaju imenom, ali kad čuju od drugih ono Jay sa radošću to usvoje. Neke meni vrlo bliske i drage osobe zovu me upravo tako. Prihvatio sam to kao datost jer iza svega stoji jedna davna i draga mi priča.

Upoznali smo se još tamo davno krajem devedesetih. On je bio stariji od mene generacija mojih roditelja otprilike. Bili smo imenjaci i kolege niz godina. Njegov posao bio je održavanje i manji popravci, a moj nabava i skladištenje robe. Iako generacijski prilično udaljeni dobro smo se slagali. Kolegijalnost zasnovana na uvažavanju razlika i sličnosti. Tako bi otprilke mogao nazvati naš odnos. Bilo je različitih dana. Nekad bi se neslagali čak i porječkali oko nečega. A više puta bi zajednički odradili nešto nakon čega bi on pomalo šeretski u šali ustvrdio: To je poso što naprave dva Joso. Zanimljivo je bilo pratiti evoluciju nadimka što mi ga je usput prišio. Od početnog Jopa postao sam Jop da bi u zadnje vrijeme to preraslo u vokativno Joup! Trajalo je to naše kolegijalno prijeteljstvo petnaestak godina otprike sve dok on nije otišao u penziju.


Par mjeseci prije nego će se umiroviti u jednoj prilici vozio sam ga doma. Izašavši iz auta pred svojom kućom onako iz zafrkancije ubrao je s malog stabla jednu mušmulu i dao mi je. Zahvalio sam se i spremio sitni žuto-zeleni plod. To je zapravo kultivirana divlja kruška vrlo ljekovita navodno. Vrativši se na posao spremio sam je u kancelriji prvo na stol, a kasnije na radijator. Bez nekog posebnog razloga čuvao sam tu sitnu neuglednu kuglicu narednih sedam-osam godina. Iz nje je već nakon par tjedana potpono nestalo soka. Potamnila je, smežurala se i otvrdnula kao drvo. Više puta znala je pasti na pod, a ja sam je uporno vraćao na mjesto. Znala se povremrno i zagubiti. Služila mi je kao neki neobični ukras, podsjetnik na kolegu i imenjaka kojeg sam rijetko viđao od kad je postao penzioner.

U kasnu jesen prošle godine i ja sam otišao iz firme. Konačno je sazrjelo vrijeme za promjenu, za novi početak. Pokupio sam neke sitnice osobne naravi što su se s godinama pomicale po ladicama u maloj kancelariji u kojoj sam proveo dobar komad godina. Bilo je tu fotografija, dokumenata, razglednica, čestitki i sličnog materijala čija je vrijednost više sentimentalna, a manje uporabna. Planirao sam na odlasku uz ostale stvari u kartonsku kutiju od cipela spremiti i mušmulu. Međutim odustao sam vidjevši da je pukla. Jednostavno se prepolovila na dva djela. Zaključio sam da nema smisla čuvati je više i bez puno razmišljanja sam je bacio.

Kad se tanki curak godine na izmaku pretvotrio kapanje do mene je stigla vijest da je moj stari kolega i imenjak umro. Prethodno sam već bio čuo da je teško bolestan. Obzirom da sam dan prije otputovao nisam bio u mogućnosti doći mu na sahranu. Nekad mi dođe žao da još uvijek nemam onu mušmulu.