Upoznali smo se još tamo davno krajem devedesetih. On je bio stariji od mene generacija mojih roditelja otprilike. Bili smo imenjaci i kolege niz godina. Njegov posao bio je održavanje i manji popravci, a moj nabava i skladištenje robe. Iako generacijski prilično udaljeni dobro smo se slagali. Kolegijalnost zasnovana na uvažavanju razlika i sličnosti. Tako bi otprilke mogao nazvati naš odnos. Bilo je različitih dana. Nekad bi se neslagali čak i porječkali oko nečega. A više puta bi zajednički odradili nešto nakon čega bi on pomalo šeretski u šali ustvrdio: To je poso što naprave dva Joso. Zanimljivo je bilo pratiti evoluciju nadimka što mi ga je usput prišio. Od početnog Jopa postao sam Jop da bi u zadnje vrijeme to preraslo u vokativno Joup! Trajalo je to naše kolegijalno prijeteljstvo petnaestak godina otprike sve dok on nije otišao u penziju.
Par mjeseci prije nego će se umiroviti u jednoj prilici vozio sam ga doma. Izašavši iz auta pred svojom kućom onako iz zafrkancije ubrao je s malog stabla jednu mušmulu i dao mi je. Zahvalio sam se i spremio sitni žuto-zeleni plod. To je zapravo kultivirana divlja kruška vrlo ljekovita navodno. Vrativši se na posao spremio sam je u kancelriji prvo na stol, a kasnije na radijator. Bez nekog posebnog razloga čuvao sam tu sitnu neuglednu kuglicu narednih sedam-osam godina. Iz nje je već nakon par tjedana potpono nestalo soka. Potamnila je, smežurala se i otvrdnula kao drvo. Više puta znala je pasti na pod, a ja sam je uporno vraćao na mjesto. Znala se povremrno i zagubiti. Služila mi je kao neki neobični ukras, podsjetnik na kolegu i imenjaka kojeg sam rijetko viđao od kad je postao penzioner.
U kasnu jesen prošle godine i ja sam otišao iz firme. Konačno je sazrjelo vrijeme za promjenu, za novi početak. Pokupio sam neke sitnice osobne naravi što su se s godinama pomicale po ladicama u maloj kancelariji u kojoj sam proveo dobar komad godina. Bilo je tu fotografija, dokumenata, razglednica, čestitki i sličnog materijala čija je vrijednost više sentimentalna, a manje uporabna. Planirao sam na odlasku uz ostale stvari u kartonsku kutiju od cipela spremiti i mušmulu. Međutim odustao sam vidjevši da je pukla. Jednostavno se prepolovila na dva djela. Zaključio sam da nema smisla čuvati je više i bez puno razmišljanja sam je bacio.
Kad se tanki curak godine na izmaku pretvotrio kapanje do mene je stigla vijest da je moj stari kolega i imenjak umro. Prethodno sam već bio čuo da je teško bolestan. Obzirom da sam dan prije otputovao nisam bio u mogućnosti doći mu na sahranu. Nekad mi dođe žao da još uvijek nemam onu mušmulu.
Post je objavljen 22.01.2024. u 18:43 sati.