Usputne bilješke

Nedjelja je popodne, druga u listopadu. Jesen. Godina je okrugla sa tri nule i dvojkom na čelu. Nakon obilnog ručka palim televizor. Na CRT ekranu katodna cijev producira prvu epizodu nove emisije Nedjeljom u 2. Na prvu mi se učini da je termin za takav format potpuno promašen. Ipak gledam. Gost je Ivo Sanader predsjednik HDZ-a koji je u to vrijeme opozicija. Pažnju mi privlači mladi voditelj Aleksandar Stanković. Postavlja konkretna, pronicljiva pitanja. Ne podilazi gostu, ne okoliša. Sugovornik mu je, kao i svaki političar, slatkorječiv. Puno obećava. Iako vode živ razgovor na polovici me njihova konverzacija uljuljka u plitki san. Budim se sat kasnije i gasim televizor. Najednom odlučujem ostatak dana provesti negdje vani u prirodi.

Odluka pada na brdovitu šumu nedaleko od mjesta u kojem živim. Palim auto i vozim se do najbližeg ulaza u šumu. Kod spuštene rampe parkiram i krećem hodati širokim makadamom. Plan je pješačiti kilometar-dva unutar šume, pa istim putem nazad. Od stvari nosim samo ključ od auta u džepu. Nemam ruksak, vodu, ništa. Još nisam u posjedu mobitela. Ne postoji google maps. Dotadašnja iskustva boravka na otvorenom vrlo s skromna, gotovo nikakva. U šumu upadam kao padobranac. Od svega potrebnog za siguran i ugodan boravak u prirodi imam samo dobru volju.

Prvih pola sata čista je uživancija. Povremeno krilima prhne neka nepoznata ptica. Refulima vjetra nošeno suho lišće improvizira neku svoju melodiju. Sve praćeno ujednačenom škripom koju generiraju moji koraci. Puštam misli da nasumično vrludaju uokolo. Nema politike, stresa, ničega negativnog. Sve je spontano, prirodno. Nisko sunce probija se kroz visoka stabla što krajolik čini razigranim i oku ugodnim. Zemlja generira reski miris skorog nadolaska zime. U određenom trenutku kliknuli smo šuma i ja. Osjećam se dobro. Po to sam došao.

Kako ulazim dublje put se sužava. Široki makadam pretvara se u poljski put da bi kasnije prerastao u šumsku stazu koju su utrli strojevi za izvlačenje drva. Dolazim do mjesta na kojem se staza grana. Oprezni i logički dio neuronskih veza sugerira mi kako to treba biti krajnja točka izleta odnosno početni punkt povratka. Ipak onaj znatiželjni, avanturi sklon splet misli, prevlada i navede me da skrenem desno i nastavim još malo dublje istražiti šumu. Kako hodam dalje konfiguracija terena se mijenja. Krajolik je u sve većoj mjeri neravan. Lijevo i desno pojavljuju se padine i duboke vrtače. Stabla su viša, masivnija, pod od suhog lišća deblji. Sve djeluje novo, uzbudljivo. Kao da sam desecima kilometara od kuće na nekoj planini.

Nakon ps sata otptilike nilazim na još jedno račvanje na kojem kratko zastajem. Prilično sam siguran da ću, ako opet skrenem desno, načiniti krug i doći do auta s druge strane. Vremena još imam. Dani još nisu suviše kratki. Bez puno razmišljanja tjeram dalje. Međutim kako odmičem ugoda sve više ustupa mjesto zabrinutosti. Možda ipak stati i okrenuti nazad. Ma ne, to je zasigurno puno duže. Blizu sam izlazu. Mora biti tu iza prvog brijega. Sve manje doživljavam okoliš koji je zapravo prekrasan, fascinantan. Ali zbog rastuće zabrinutosti više nisam u stanju u njemu uživati. Ubrzavam korak kako bi što prije ugledao rub šume i izašao iz labirinta drveća iz kojeg se ubrzano povlače sunčeve zrake. Na teži način uviđam da sumrak u šumi pada ranije i da dolazi nenadano brzo. Shvaćam kako sam stigao do točke nakon koje hodanje u bilo kojem smjeru postaje neizvjesno i nesigurno. Izgubio sam se. Vjetar koji pojačava čini neugodnu zvukofoniju koja generira hladnoću i izaziva strah. Hodam sve brže u smjeru koji nudi kakvo takvo svjetlo. Željno iščekujem neko polje cestu, bilo kakav trag ljudskog djelovanja. Međutim nakon svakog savladanog brijega pojavljuje se novi još veći za nijansu tamniji. Put postaje sve uži i na kraju potpuno iščezava. Čujem samo vlastito glasno disanje. Ne usuđujem se više pogledati ustranu. Umišljam da me iz sumraka vrebaju parovi očiju. Okoliš mi sve više djeluje tjeskobno. Preuzima me panika.

Najednom izbijam na makadamski put. To nije onaj kojim sam došao, ali ipak pruža određeno olakšanje. Kako mrak sve više uzima maha odlučim trčati. Nakon trećeg zavoja vidim svjetlo u daljini. Pomišljam viknuti u tom smjeru. Primjećujem da zrake tog svjetla nisu statične. Čujem sve glasnije zujanje i brundanje. Auto! Ide u mom smjeru. Mašem da stane. Zabrinuti vozač me vidi i zaustavlja rasklimanu Ladu Nivu. Oprezno otvara prozor i upitno me gleda. Skrušeno mu priznajem da sam se izgubio. Pokušavam mu objasniti gdje sam parkirao. Začuđeno konstatira da je to na sasvim drugom kraju sedam-osam kilometara daleko. Molim ga da me odveze tamo. Sjedam na iskrzano sjedalo ruskog terenca. Unutra je ugodno, toplo. Osjećam veliko olakšanje. Kazuje mi postariji vozač kako je velika sreća da je naišao. On je lovočuvar. Brine se o hranilištima unutar šume. Inače ne ide ovako kasno. Taj dan se zadržao kod unuka na rođendanu. Pokušavam ne razmišljati što bi uslijedilo da nije naišao. Dok me ostavlja kod auta po deseti put mu se zahvaljujem i nudim novac barem za benzin. Odbija rezolutno. Ozbiljno me upozorava da više nikad ne kročim u šumu ovako kasno potpuno nespreman. Obećavam i sebi i njemu: Nikad više! U mrklom mraku otključavam auto po kojem se ulovio prvi mraz. Palim ga i vozim se doma u tišini pokušavajući sabrati misli.

U godinama što su uslijedile u tu istu šumu došao sam nebrojeno puta. Pješice, biciklom ili autom apsolvirao sam sve dostupne putove. U razgovoru sa iskusnijima i na lokalnim kartama, a kasnije na i google mapsu proučio sam sve staze. Obično bih krenuo ranije nekad u društvu, češće sam s ruksakom na leđima u kojem je voda, kišna jakna, kapa, rukavice, nešto slatko za energiju, voće, sendvič i obavezno mobitel. Putove koji su me taj prvi put krivo odveli naučio sam napamet. Sva moguća križanja, izlaze, prečice sad imam u malom prstu. Šuma je u konačnici postala mjesto na kojem se osjećam sigurno i ugodno. Znao sam ponekad vidjeti fazane, srne ili divlje svinje koji u pravilu zaziru od ljudi. U više navrata sretao bih onog lovočuvara. Zapamtio me. Obično bi se pozdravili i kratko popričali. Jednom sam vozeći bicikl kroz obližnje selo stao kod njegove kuće na kavu. Sad je u mirovini. Posao je preuzeo njegov sin. Naš prvi susret nikad nismo spomenuli.

Kasno popodne na terasi obiteljske kuće Stuparovih pročelnik za urbanizam i prostorno planiranje Damir Stupar i njegova supruga doktorica neurologije Stefani Belc Stupar upražnjavaju ritual ispijanja zajedničke kave. Otkako su zagazili u pedesete i ostali živjeti sami sve više nalaze vremena za sitna zajednička zadovoljstva i rituale. Dok mirisna tekućina na stolu otpušta oblačiće pare svatko za sebe prebire po mislima u tišini i odsutno promatra obližnji šumarak što sve slabije odolijeva naznakama jeseni. Ispod među nogama im mirno leži dobroćudna mješanka Lori i strpljivo čeka uobičajenu šetnju u predvečerje. Nakon duže šutnje prva nenadano i bez uvoda progovori doktorica.

-Ambivalentni aparatčik, to si postao Damire! Bez ljutnje, ali moram ti tako reći. Dvoumiš se i lomiš do besvijesti. Nemaš više svoje ja. Danas tjeraš po pravilima kao mazga da bi već sutra zažmirio na jedno oko i popustio. Tako nećeš dugo. Znaš i sam.

Servirala je mužu zasluženu porciju Stefani nakon što joj se prethodno pravdao kako je zbog situacije na poslu umoran i razdražljiv. Žalio se pročelnik Stupar svojoj zakonitoj na nerazumijevanje i pritisak nadležnih oko moguće promjene generalnog urbanističkog plana.

-Znaš da se pojavio taj famozni investitor oko kojeg se sve vrti. Njemu je to jednostavno. Isprobana kombinacija. Jeftino će kupiti livade. Mi kao ušminkamo gup. Poljoprivredno najednom postane građevinsko i umjesto trave naraste poslovna hala. Samo tu mi još nešto smrdi. Zato ne mogu zažmiriti.

Iscrtao je u nekoliko rečenica pročelnik supruzi situaciju koja mu uzrokuje nemir. Ne bi bilo prvi put da se dorađuje gup. Događalo se već da hortikultura ustukne pred betonom i čelikom. Zakon jačeg, reklo bi se narodski. Na kraju svi nešto dobiju. Proširi se poslovna zona. U grad se sliju nova davanja. Ponešto ljudi pronađe novi posao. Međutim raspitao se službenik Damir o investitoru Buriću i saznao kako je sklon milijunskom zaduživanju. A kao zalog obično podmetne bagatelno kupljenu parcelu i velebni projekt koji na kraju ne bude ostvaren. Njegova sumnja tim je veća jer se zadnji put radilo o nikad izgrađenim stanovima za koje su naivci uplatili polog ili u gorem slučaju podigli kredite. Taj najgori dio Damir je zatamnio u izvještaju kojeg je upravo referirao Stefani.

-Znam ja šta tebe muči. Ona mala parcela uz prugu što si je nedavno naslijedio. Da si bar to prepustio Eleni. Ionako nije zadovoljna podjelom nasljedstva. Bezvrijedni korov i drač. Tebe brine da će ljudi pričati kako prodaješ vlastitu zemlju koju si jednim potpisom učinio pet puta vrjednijom. Dok ti ljudima objasniš da nije tako izludit ćeš. Pusti sve. Prebaci to nekom drugom i spavat ćeš mirnije.

Ponudila je najbolji mogući savjet neurologinja svojem mužu. Obzirom da ju je poštedio najtežeg dijela nagađala je da njegova moralna dvojba dolazi od mogućeg sukoba interesa. Tek je ovlaš slutila kako se viši službenik u svojem poslu u zadnje vrijeme susreće s korupcijom što je kao korov zahvatila gotovo sve sfere u kojima se okreće konkretniji novac. Famozni EU fondovi postali su eldorado u kojem takozvani kontroverzni poduzetnici traže svoj dio kolača. Pojedini državni službenici pritom nisu imuni na mito i sprega javnog i privatnog često rezultira tako da samo nekolicina onih najbliže kotlu omasti brk. Prosječan građanin koji gleda svoja posla na kraju na vlastitoj grbači osjeti kako srednji sloj postaje sve tanji, a jaz između onih snalažljivih i onih koji nemaju za režije pretvara se u provaliju.

-Ne mogu ništa nikom prebaciti. Neće niko vrući krumpir u ruke ako nije baš primoran u njega puhati. Onaj Antić bi u pravilu trebao rješavati takve stvari. On je zamjenik gradonačelnika. Ali mustra ima direktan link u županiji. Izgleda da je išao u osnovnu školu u nekoj zabiti sa Čovićem predsjednikom skupštine. On bira posao kao na pijaci. Samo ono što dobro zvoni u medijima. Skuplja poene za novu kampanju. Kraj mene prođe uzdignutog nosa kao kraj turskog groblja. Nisam u talu s velikim igračima, a moj potpis je na svim dokumentima. Ako krene neko češljanje bit ću prvi kandidat za saslušanje.

Referirao je pročelnik svoju situaciju po tko zna koji put pomalo očajno. Znao je dobro kad se prihvatio tog posla da će nadređeni od njega očekivati određene kompromise. Nije bio ničiji igrač, ali uvažavali su ga i prihvaćali zbog poštenja i stručnosti. Jedno je pogodovati određenoj strani. Onoj koja bolje lobira. Međutim nešto sasvim drugo je sudjelovati u kriminalu. Taj put uvijek završi na stranputici. Pročelnik Stupar dobro je to znao i sve će poduzeti da ga izbjegne.

-Sjećaš se kad su mene postavili za ravnateljicu zavoda. Znali su dobro s kim imaju posla. Da neću pristajati na trule kompromise, da ću dodatno povući za kolege i pacijente ako zatreba. Ipak su mi kasnije suptilno sugerirali koju veledrogeriju odabrati, čijeg nećaka na posao primiti. Onda dođeš u situaciju da moraš uzeti skuplji, a lošiji lijek. Da čovjek kojeg primiš na posao nema pojma i tvoji ljudi moraju potegnuti umjesto njega. Kad sam vidjela da ne ide protiv vjetrenjača odstupila sam i vratila se na odjel bez velike bure. Nisam porušila sve mostove. Možda će mi opet zatrebati. I ti ćeš morati prelomiti. Ako muljanje preraste tvoju razinu tolerancije morat ćeš odlučiti i maknuti se. Možeš uvijek nazad kod Zdenka u firmu. Ionako mu bez tebe ne ide najbolje. Znam da nemaš želudac za takve igre. Nećeš moći protiv sistema. Koliko god da si stručan i pošten. Uostalom pusti da prođe neko vrijeme. Probaj se malo opustiti. Nekad stvari same sjednu na svoje mjesto.

Iskustveno je sumirala situaciju doktorica Belc Stupar. Uzdahnula je pomalo ravnodušno i bez volje za daljnjom analizom muževih poslovnih dvojbi posegnula za mobitelom. Povukla je prstom po glatkoj površini zaslona i pokrenula internet preglednik u namjeri da vrijeme prikrati pregledavajući vijesti na portalima. Gotovo da i nije više slušala paćenika koji se uporno vraćao na problematiku što ga je mučila.

-Ne ždere mene toliko ta parcela uz prugu. To uopće nije bitno u cijeloj priči. Pokušao sam jutros objasniti gradonačelniku da trebamo odgoditi promjenu gupa bar do proljeća. Da moramo to dati na neku javnu raspravu, malo zamotati, inače slijedi rešetanje na skupštini, možda i do medija dospije. I bit će opravdano jer mi zapravo pogodujemo jednom ulagaču. I to liku koji iza sebe ima repove koji nas mogu sve odnijeti k vragu. Znaš šta mi je rekao? Stupar nisi ti istražitelj. Drži se svoga posla, a moje je da procijenim koji investitori su dobri za grad. I šta reći na to. Briga njega. On je politička figura. Danas je tu, a sutra će možda biti ministar ako njegova stranačka struja prevlada i za takvu karijeru će trebati sponzore. Zato otvara vrata kojekakvim burićima. Ja moram biti izvan toga, napraviti nešto dugoročno za grad. Da mogu svakog pogledati u oči. Hoću raditi ovaj posao najbolje što znam.

Lamentirao je svoju pravedničku filozofiju gradski službenik odsutno zagledan ispred u lišće obližnjeg drveća što je razigrano treperilo na povjetarcu. Kad je zamijetio da ga je zakonita prestala slušati, da je pažnju usmjerila ka pametnom telefonu shvatio je da govori u prazno. Tad je uvukao glavu dublje među ramena i potonuo u zamršene čvorove vlastitih misli. Proveli su tako nekoliko minuta da bi šutnju opet prekinula ona.

-Eto vidiš trebaš malo pričekati, biti strpljiv samo par minuta i stvari će sjesti na svoje mjesto. Rekla sam ti.

Izjavila je Stefani smješkajući se.

-O čemu ti to?

Uzvratio je zbunjeni Damir.

-Nećeš morati nikom pogodovati. Danas je policija privela tog vašeg Burića. Evo tu piše.

Okrenula je ka mužu telefon na čijem se zaslonu isticala slika poduzetnika Miljenka Burića zvanog Bubaš kako između dva policijska službenika prkosno gleda u smjeru objektiva.

-Daj da vidim!

Gotovo je istrgnuo pametnu napravu doktorici iz ruke preneraženi Stupar.

-Jebo te! Vele da je osumnjičen da davanje mita, utaju poreza i iznudu. Pa neće valjda sad i nas povezati s njim.

Pomalo panično skrolao je površinom zaslona pročelnik i zabrinuto komentirao novu vijest pokušavajući predvidjeti njene posljedice po vlastiti položaj.

-Ma daj prestani više! Nek se brine onaj ko je primio mito. Ima sreće tvoj gradonačelnik i ti skupa s njim da su tu lopinu uhapsili na vrijeme prije nego ste mu prostrli crveni tepih. Sad te više niko neće tjerati da krojiš gup za njega, budi siguran. Ajd dovrši tu kavu, već se ohladila, pa idemo prošetati, godit će nam.

Na spomen šetnje do tad samozatajna Lori munjevito se pridigla iz drijemeža i počela veselo mahati repom.

Petak predvečer s kišobranom u ruci prolazim parkom ispred Muzeja seljačkih buna u Gornjoj Stubici. Dok čekam da počne koncert Prljavog kazališta pokušavam za rubriku Panoramic Factory na Facebooku uloviti dobar kadar s povišenog mjesta iznad spomenika Matiji Gupcu. Promjenjivo vrijeme oblikovalo je zanimljivo, bojama ispunjeno nebo dinamičnih oblika i oblaka. Dok objektivom mobitela nišanim prema obzoru isti se najednom oglasi. Na ekranu se ukaže ime susjeda i prijatelja S. Ispravno pretpostavljam da je njegova nakana pozvati me u berbu grožđa. Zadovoljno prihvaćam očekivani poziv i potvrđujem mu dolazak za nedjelju ujutro. Ostatak večeri prolazi u prilično dobroj svirci Prljavaca odnosno energičnom i povremeno bombastičnom pjevačko-skakačkom performansu Mladena Bodalca u srcu Zagorja.

Subota ujutro rezervirana je za završetak radova na kući kod jednog poznanika. Ne temelje terase nanosim takozvani teraplast zrnatu, žitku masu koja se sušenjem pretvori u čvrsti, završni pokrivač. Pri tome površina doživi temeljitu izglednu preobrazbu u kojoj sivi beton ustukne pred oku ugodnim šarenilom sitnih, raznobojnih zrnaca. Negativni aspekt cijele priče leži u činjenici da je zidić nisko pri zemlji, pa se cijeli posao mora obaviti u dugotrajnom čučnju ili klečnju (upravo izmišljena riječ) što rezultira neugodnim bolovima u koljenima, a kasnije i leđima. Pozitivno je to što površina nije velika, pa cijela priča ne traje dugo. Nakon jutarnjeg klečanja i čučanja subotnje popodne prolazi u znaku stajanja na šarampovskom groblju gdje dostojanstveno ispraćamo I. oca jedne prijateljice. Dok razigrani oblaci vrludaju rujanskim nebom a mali zbor pjeva „Otišo je otac moj polako“ nekoliko puta promotrim ožalošćenu obitelj. Pri tom u grlu mi zastaje knedla koja čini da se ispod naočala oči ovlaže.

U nedjelju ujutro već oko osam parkiram na našem brijegu u Kloštar Ivaniću. Spuštam se do vinograda braće Đ. gdje jedan po jedan pomalo kapaju berači. Dan započinjemo dezinfekcijom grla rakijicom i podmazivanjem istog takozvanim špekom sapunarom. Tako osokoljeni jurcamo nešto kasnije među redovima dovikujući se dobro raspoloženi. Meni je u prvom poluvremenu kod mlađeg brata S. dodijeljena uloga muljatora, odnosno malog od muljače. Zdušno se prihvaćam te početne stavke podrumarenja. Okrećem ručku na zamašnjaku pune muljače što rezultira frcanjem peteljki i curenjem stisnutog grožđa i slatkastog mošta ugodnog mirisa. Posao se naravno u nekoliko navrata prekida kako bi se razmijenila koja pošalica i ovlažilo suho grlo. U drugom poluvremenu (kao u nogometu) mijenjaju se strane, pa u gornjem vinogradu kod starijeg brata S. dobivam novu ulogu nosača. Balansirajući svako malo s dvije pune kante grožđa krstarim između redova. Već dobro ugrijani i uigrani berači najčešće komuniciraju na način da glasno izvikuju: Kaanta! Nije trebalo dugo da ekipa od petnaestak ljudi ovogodišnji dobar urod pobere i pripremi za daljnju obradu. M. za to vrijeme ordinira oko roštilja što rezultira zamamnim mirisom i slasnim okusom vratine, piletine, pljeskavica i kobasica. Iste nadopunjujemo sočnom grah salatom što u kombinaciji sa hladnim gemištom čini savršeni krug. Nekolicina nas najupornijih popodne energiju akumuliranu obilnim ručkom trošimo vrzmajući se oko preše. Iako znam da će mi još par dana zbog toga oko noktiju biti crno, golim rukama grabim stisnutu masu praznih i polupraznih grozdova iz koje sustavno cijedimo dragocjene kapi. Pri tom osjećam veliko zadovoljstvo. Gotovo da među prstima izravno mogu oćutiti kako suncem okupano ljeto curi u sočnu jesen.

Taman prije obilnog pljuska predvečer dovršavamo posao što nam daje za pravo preseliti se na susjedni brijeg gdje L. naš zajednički prijatelj i veseljak slavi uspješno okončanje vlastite berbe i rođendan. Ispred njegove živopisne klijeti veselo je društvo koje nas dočekuje pjesmom. Nije dugo trebalo da se ušaltamo u taj mol i mod. Red pjesme, pa red zdravica sve dok škrto jesensko sunce nije potonulo iza obzora. Ostalo je na kraju još taman vremena i energije da navečer doma uz film Toma i njegovu sjetnu muziku sumiram dojmove ispunjenog vikenda i na posljetku usnijem jesenski san.

Dvije tisuće deveta je godina, ljeto. Neke čudne stvari događaju mi se u glavi, doslovno. Neobični simptomi. Trnci po licu, dvostruke slike. Krećem obilaziti doktore, oftalmologe, neurologe. Dok tjednima čekam zakazani termin na Rebru (09.09.2009. 9h) u knjižnici nailazim na zanimljiv naslov „Čefuri raus!“, autor Goran Vojnović. Posuđujem i čitam doma uglavnom na terasi s pogledom na obližnje gradilište gdje niču dvije nove zgrade. Sadržaj knjige dobrano sam zaboravio. Sjećam se samo da mi je bila dobra, svježa, zanimljivog stila i sadržaja. Šteta da u to vrijeme nisam pisao bilješke o knjigama. Danas bi se mogao podsjetiti. Došao je i famozni termin da Rebru. Pokazalo se da je prilično ozbiljno. Ostanak u bolnici, pretrage. Na kraju rizična i neizvjesna operacija. Dobro je završilo. Krajem te godine umire nana V. Na Merkuru svijet prvi put gleda naš J. Zgrade nikad nisu dovršene. Investitor se zadužio i zbrisao. Promijenio identitet. Tako se pričalo. Navodno da ima ljudi koji su za neuseljene stanove digli i otplaćivali kredite u famoznim švicarcima. Ostao je samo pogled na prazne, crvene ljušture. U godinama koje su uslijedile okolno drveće sve više je zakrivalo zgrade, a Vojnović je napisao i objavio još nekoliko knjiga. Nisam ih imao priliku čitati. Od one iz dvije i devete dobro sam upamtio neobični naslov Čefuri raus!

Poduži uvod kojeg ste upravo izdržali upriličen je zbog nove knjige ovog autora što mi ovih dana dospje u ruke. Naslovljena je „Đorđić se vraća“ i nastavak je gore spomenute. Glavni protagonist je Marko Đorđić. Odrastao u Ljubljani, ali silom prilika seli U Visko, pa u Bjeljinu i mladenaštvo uglavnom provodi u poratnoj Bosni. Nakon dužeg izbivanja vraća se na Fužine, ljubljanski kvart dobrano napučen Čefurima (tako časte dotepence u Sloveniji). Tamo ga dočekuje zabrinuta majka i bolesni otac kojeg očekuje operacija tumora. Istovremeno Đorđić kontaktira stare fužinske kompanjone s kojima brzo stupa u zanimljivu osobnu interakciju i neizvjesnu poslovnu kombinaciju. Cijela priča datirana je prije točno pet godina u vrijeme europskog košarkaškog prvenstva koje je Slovenija iznenađujuće i na opće oduševljenje u osvojila.  Glavni lik bivši je košarkaš i kao takav pozvan je prozvati se poznavateljem materije. Ovom čitatelju (također bivšem košarkašu (skromnih sportskih i visinskih dosega)) zanimljiva je podudarnost čitanje knjige u vrijeme aktualnog košarkaškog Eura što se ovih dana igra. Kao dodatnu zanimljivost (koliko zanimljivosti (nadam se da i vama to jesu)) istaknut ću poraz favorizirane slovenske reprezentacije odnosno iznenađujuću pobjedu podcjenjene bosanske nad istom. Vojnovićev novi roman upriličen je na relaciji Bosna-Slovenija. Glavni junak i pripovjedač balansira upravo na toj zemljopisnoj i identitetskoj razlici i sličnosti. Autor preko njega progovara jednim nerafiniranim, sirovim jezikom ulice. Ne libi se upotrijebiti psovku, opisati predrasudu, biti grub. Sve u službi dobre i autentične priče. Njegova književnost je kao košarka, elegantna i gruba u isto vrijeme. Napeta i neizvjesna u taman tolikoj mjeri da bude oku ugodna. Ako me pitate kako završava reći vam da pojma nemam jer ovo pišem na pola čitanja. Kao što ne znam tko će biti novi prvak Europe. (Možda Hrvatska!) Ok priznajem, sad sam pretjerao sa zagradama. U književnosti, košarci, u svemu, sve se vraća, sve se plaća. Obično u zadnjim redcima priče stvari sjednu na svoje mjesto. Nekad lopta kao suza sa zvukom sirene mine kroz obruč. Kao i život sam.