Usputne bilješke

Dvije tisuće deveta je godina, ljeto. Neke čudne stvari događaju mi se u glavi, doslovno. Neobični simptomi. Trnci po licu, dvostruke slike. Krećem obilaziti doktore, oftalmologe, neurologe. Dok tjednima čekam zakazani termin na Rebru (09.09.2009. 9h) u knjižnici nailazim na zanimljiv naslov „Čefuri raus!“, autor Goran Vojnović. Posuđujem i čitam doma uglavnom na terasi s pogledom na obližnje gradilište gdje niču dvije nove zgrade. Sadržaj knjige dobrano sam zaboravio. Sjećam se samo da mi je bila dobra, svježa, zanimljivog stila i sadržaja. Šteta da u to vrijeme nisam pisao bilješke o knjigama. Danas bi se mogao podsjetiti. Došao je i famozni termin da Rebru. Pokazalo se da je prilično ozbiljno. Ostanak u bolnici, pretrage. Na kraju rizična i neizvjesna operacija. Dobro je završilo. Krajem te godine umire nana V. Na Merkuru svijet prvi put gleda naš J. Zgrade nikad nisu dovršene. Investitor se zadužio i zbrisao. Promijenio identitet. Tako se pričalo. Navodno da ima ljudi koji su za neuseljene stanove digli i otplaćivali kredite u famoznim švicarcima. Ostao je samo pogled na prazne, crvene ljušture. U godinama koje su uslijedile okolno drveće sve više je zakrivalo zgrade, a Vojnović je napisao i objavio još nekoliko knjiga. Nisam ih imao priliku čitati. Od one iz dvije i devete dobro sam upamtio neobični naslov Čefuri raus!

Poduži uvod kojeg ste upravo izdržali upriličen je zbog nove knjige ovog autora što mi ovih dana dospje u ruke. Naslovljena je „Đorđić se vraća“ i nastavak je gore spomenute. Glavni protagonist je Marko Đorđić. Odrastao u Ljubljani, ali silom prilika seli U Visko, pa u Bjeljinu i mladenaštvo uglavnom provodi u poratnoj Bosni. Nakon dužeg izbivanja vraća se na Fužine, ljubljanski kvart dobrano napučen Čefurima (tako časte dotepence u Sloveniji). Tamo ga dočekuje zabrinuta majka i bolesni otac kojeg očekuje operacija tumora. Istovremeno Đorđić kontaktira stare fužinske kompanjone s kojima brzo stupa u zanimljivu osobnu interakciju i neizvjesnu poslovnu kombinaciju. Cijela priča datirana je prije točno pet godina u vrijeme europskog košarkaškog prvenstva koje je Slovenija iznenađujuće i na opće oduševljenje u osvojila.  Glavni lik bivši je košarkaš i kao takav pozvan je prozvati se poznavateljem materije. Ovom čitatelju (također bivšem košarkašu (skromnih sportskih i visinskih dosega)) zanimljiva je podudarnost čitanje knjige u vrijeme aktualnog košarkaškog Eura što se ovih dana igra. Kao dodatnu zanimljivost (koliko zanimljivosti (nadam se da i vama to jesu)) istaknut ću poraz favorizirane slovenske reprezentacije odnosno iznenađujuću pobjedu podcjenjene bosanske nad istom. Vojnovićev novi roman upriličen je na relaciji Bosna-Slovenija. Glavni junak i pripovjedač balansira upravo na toj zemljopisnoj i identitetskoj razlici i sličnosti. Autor preko njega progovara jednim nerafiniranim, sirovim jezikom ulice. Ne libi se upotrijebiti psovku, opisati predrasudu, biti grub. Sve u službi dobre i autentične priče. Njegova književnost je kao košarka, elegantna i gruba u isto vrijeme. Napeta i neizvjesna u taman tolikoj mjeri da bude oku ugodna. Ako me pitate kako završava reći vam da pojma nemam jer ovo pišem na pola čitanja. Kao što ne znam tko će biti novi prvak Europe. (Možda Hrvatska!) Ok priznajem, sad sam pretjerao sa zagradama. U književnosti, košarci, u svemu, sve se vraća, sve se plaća. Obično u zadnjim redcima priče stvari sjednu na svoje mjesto. Nekad lopta kao suza sa zvukom sirene mine kroz obruč. Kao i život sam.