Usputne bilješke

Kad sam prije nekoliko tjedana na internetu vidio da je objavljena knjiga "Sigurna kuća" Marine Vujčić znao sam da ću je pročitati čim se ukaže prilika. Kad sam tu knjigu prije nekoliko dana uzeo u ruke znao sam da ću o njoj ovdje na blogu pisati. Dobre knjige kod mene pobuđuju želju za pisanjem, a ova to svakako jest. Marina Vujčić nije novi autor u mojem čitateljskom imaginariju. Kroz ranije naslove A onda je Božo krenuo ispočetka, Stolareva kći i još neke upoznao sam donekle njezin stil, književne teme i okupacije i oćutio autorski nerv. Međutim ovaj, o čijem doživljaju želim ovdje ponešto reći, prilično me zatekao. Na neki način učinio je da se kao aktivni konzument pisane riječi osjetim nespreman u emotivnom smislu na trenutke i ranjiv.

Na samom početku autorica u kurzivu bez pojašnjenja ispisuje kratke izjave susjeda, novinara, policajaca kao u crnoj kronici. "Bio je pristojan, uvijek bi pozdravio, sveučilišni profesor, lokva krvi, član obitelji, supruga privedena, istražne radnje". Iz tih crtica saznajete da se dogodilo nešto loše, nešto čiji je krajnji ishod tragičan, ubojstvo. U narednih dvjesto stranica čitatelj detaljno biva uključen u osobnu i obiteljsku draramu zbog koje je do tragičnog ishoda došlo. Kuhinjskim nožem proboden je sveučilišni profesor, intelektualac, ugledni i uglađeni član zajednice. Zbog ubojstva privedena ja i optužena supruga Lada. Pravosudni epilog i posljedica tog čina devet je godina zatvora. Čitatelj Ladu upoznaje u prvoj godini boravka u ženskoj kaznionici u Požegi. Njezina teška priča ili bolje reći muka valja se u dva mutna narativna toka. Prvi je zatvorska svakodnevica, potonji razdoblje od sedam godina koliko je Lada provela u vezi sa ubijenim mužem, narcisoidnim manipulatorom, pritajenim alkoholičarom i nasilnikom koji joj je život pretvorio u pakao. Nakon što joj otac biva ubijen, a majka završi u Požegi četverogodišnja Melita živi s bakom i djedom koji je povremeno dovodi majci u posjete.

Od početka do kraja Ladina intimna drama ispisana je u drugom licu. Pripovjedač se zapravo obraća glavnom liku i na taj način čitatelja upoznaje s patnjom koju je Lada iskusila na vlastitoj koži. Kroz ogoljene i precizne rečenice podsjeća ga na bolnih sedam godina nakon kojih slijedi zatvor kao "nagrada" za proživljeno. Zapravo ova se knjiga može čitati i kao maratonski unutarnji monolog preispitivanja kojem se ne nazire kraj. Na početku Lada poželi vanjskog pripovjedača svoje priče jer sama nije u stanju objasniti okolnosti vlastite tragedije. Zamislja ga. Što radi? Kako istražuje za rukopis? Kakva pitanja sebi postavlja? Pokušava li stupiti u kontakt s njom? Time autorica zapravo uvodi još jedan lik u ovaj kompleksni tekst. Lik pripovjedača stvaran ili izmišljen, manje je važno. Vrlo lucidna spisateljska tehnika ako mene pitate. Čini mi se da je osnovna ideja Marine Vujčić bila napisati knjigu o sveprisutnom nasilju nad ženama od strane muškaraca, partnera, muževa s kojima su u vezi, u braku, s kojima dijele postelju, imaju djecu i na taj način skrenuti pažnju na sve žene koje u četiri zida u stvarnosti trpe. U tom smislu ovaj je roman aktivistički. On ti skreće pažnju da, kad čuješ viku, razbijanje i jecaje iz susjednog stana ili vidiš ženu u spavačici sklupčanu na otiraču na kojem ironično piše Welcome, i tvoje nemiješanje može biti fatalno. Može te kasnije dovesti u priliku da s knedlom u grlu daš kratku izjavu za crnu kroniku.

Zatvorsku spavaonicu Lada dijeli s cimericama koje također imaju vlastite priče i krimene zbog kojih su tu gdje jesu. Među njima se do određene mjere razvija kolegijalnost čak i prisnost, ali to je silom prilika uvjetovano. Provokacije i sitna podbadanja kojima Lada povremeno biva izložena podnošljiva su u odnosu na pakao koji je prošla doma. Misli su joj u neprestanom preispitivanju i premotavanju vrpce prošlosti koja je dugo zavijala i gužvala se da bi na kraju pukla. Kad ukrade za sebe osobnog prostora u mali notes zapisuje rečenice koje su stanoviti dnevnik neizgovorenog, proživljenog. U njima se izravno obraća ubijenom mužu i govori mu ono što nije mogla dok je bio živ. Za količinu i razmjere patnje koju joj je isti priuštio jedan notes vraški je pretijesan. On je ni mrtav ne pušta na miru. Remeti joj često ionako krhak zatvorski san iz kojeg se budi u bunilu. Najveća briga i okupacija u sadašnjosti joj je Melita koju joj otac povremeno dovodi u posjete. Vrijeme provedeno s njom užitak je i patnja istovremeno s obzirom na usiljeni ambijent u kojem provode kratko vrijeme Ta djevojčica glavni je razlog i motiv da nastavi živjeti i čekati bolje dane. Ona njezinom životu daje smisao i spas u svakom smislu te riječi.

Marina Vujčić ispisala je veliku knjigu o osjetljivoj temi. Pokazuje nam kako nasilje i zlostavljanje u obitelji može biti perfidno i primitivno u isto vrijeme. Skreće pažnju na predrasudu da su zlostavljači uglavnom neuki grubijani na prvu prepoznstljivi. U brutalnim okolnostima žrtva je u konačnici svedena na puko preživljavanje, na objekt. Ova knjiga dugi je dnevnik intimne patnje, srama i stida s puno detalja koji stvaraju knedlu u grlu. Dijapazon zlostavljačkog maltretiranja, kao i tehnike pritajivanja i preživljavalja žrtve čine se neograničene. Dugotrajni monolog u drugom licu kojim se autorica poslužila iscrpi čitatelja, ali ga istovremeno čini budnim. Isti povremeno poželi da je ova priča ispisana u ja formi ili u trećem licu. Tako bi djelovalo da se ono što od pročitanog oblikuje u mašti događa tamo negdje daleko nekom desetom. Ovako se čini kao da se pisac i njemu obraća, proziva ga i preispituje. Pojava koju autorica tematizira na stranicama ove knjige ne tiče se samo njenih čitatelja, već svih koju mogu i hoće nešto poduzeti.

Kao i njezine zatvorske cimerice više puta sam se zapitao: Zašto ga nisi na vrijeme ostavila? Međutim kad sagledaš dvijesto stranica dug linearni niz manipulacija, prijetnji i ucjena i kad uvidiš uvjerljivost otvorenog dlana i stisnute šake shvaćaš koliko je to bilo teško, praktički nemoguće. Ona često korištena fraza kako ne znamo što se odvija iza nečija četiri zida ovdje ne igra. Marina Vujčić nudi nam da virnemo i saznamo onoliko koliko nismo spremni znati. Pokazuje nam da, kad je netko u vlastitom domu zarobljenik na entu, svaka sitnica može biti povod za trpljenje koje treba prevenirati mimikrijom koja znači odustati od vlastitih prava i potreba. U usporedbi s tim paklom i ženska kaznionica u Požegi čini se kao ugodno mjesto, a intimicid kao neminovan epilog.

U trećoj četvrtini otprilike priča o Ladi poprima elemente trilera i drame osobne, obiteljske, psihološke, kriminalističke, sociološke i na kraju pravosudne. Čita se u dahu, ali i ostavlja bez daha metaforički i doslovno. Zadnje stranice ipak donekle umiruju i bude nadu u bolje sutra za nju i njenu curicu. Izdržala je i preživjela za dlaku. Kad jednom izađe kroz vrata požeškog zatvora imat će priliku početi iznova. Stvoriti sebi i njoj dom. Oblikovati po svom neku vlastitu sigurnu kuću u punom smislu riječi. To će joj biti nagrada za sve patnje koje je izdržala. A mi koji zavirimo među korice ove iznimne knjige trebamo se dobro zamisliti i zabrinuti za žene prema čijim sudbinama je nastao ovaj uvjerljivi književni lik. Ako to nismo u stanju na putu smo da izgubimo ljudskost.

Riječ daidža je naravno turcizam. Za neupućene: To je ujak, majčin brat.  Zvuči pomalo grubo ta imenica posebno onima čije uho nije naviklo na arhaične tuđice. Kao neotesan, neobrađen balvan. Međutim svi daidže ili ujaci koje sam ja imao ili još uvijek imam su karakterno profinjeni, "od kvalitetnog drveta izdjeljani, fino brušeni čak s politurom". 

Jedan od njih pokojni je daidža Tomo. On je zapravo bio ujak mojem ocu, brat moje bake. Rodio se i odrastao u Visokovićima malom selu podno planine Vilenice kod Travnika. Međutim kad je izučio zanat i oženio se sagradio je veliku kuću na Kalibunaru, naselju što se naslanja na sam grad Travnik. Preko puta te kuće zgrada je osnovne škole koju sam pohađao. Bio je vješt stolar. Znao sam osamdesetih godina navraćati s ocem kod njega doma i u radionu koja mi se u to vrijeme činila ogromnom i suvremenom. U njezinoj nutrini glasno su zujali neobični strojevi. Rotirajući cirkulari, noževi oštri i precizni bušili su, blanjali, frezali, brusili i polirali drvo koje je frcalo uokolo. Iz njega su nastajali prozori, vrata, namještaj i zanimljivi ukrasni predmeti od kojih su se neki našli i u našoj kući. Piljevina se mogla vagonima voziti. Zimi je gorila u velikoj peći bubnjari i grijala radnike. Miris te radionice bio je neponovljivo ugodan. Valjda sitne čestice smole i eteričnih ulja u zraku. I danas kad se nađem na sličnom mjestu zakučaste ladice podsvijesti najednom se otvore i trenutno me katapultiraju na Kalibunar u osamdesete.

Zatekli smo se u jednoj prilici otac i ja početkom osamdeset pete kod daidže. Zapravo znam točan datum. Dvadest deveti januar jer me naš srdačni domaćin fotografirao ispred ulaznih vrata svoje kuće i kasnije mi poklonio fotografiju sa otisnutim datumom. Još uvijek je imam. Sam sebi djelujem smiješno na noj. Bucko u jakni od samta, štofanim hlačama na pruge i gumenim čizmama.

Prethodno je otac od njega bio posudio određenu količinu gotovog novca poradi ulaganja u kuću koju smo uređivali i tad smo došli vratiti posuđeno. Dok smo sjedili za masivnim, hrastovim stolom u blagovaonici otac je izvadio desetak velikih novčanica i predao ih uz zahvalu našem ujaku. On je primio papirnate apoene i prije nego što će ih spremiti u džep pogladio se njima po bradi. Pri tom je pogledao u mom smjeru, namignuo, šeretski se osmjehnuo i rekao: Kotile se! Množile se! Nisam tad razumio značenje te geste, ali sam ga iz perspektive sedmogodišnjaka i konteksta donekle nazirao. Danas kad sam i sam ujak ponekad iz čiste zafrkancije ponovim tu predstavu i citiram ga.

Naš ujak Tomo rezbario je i hoblao sve do rata. Onda je bio izbjeglica u Njemačkoj, pa privremeni stanovnik Kutine u kojoj danas živi njegov sin također stolar. U poraću se vratio na svoj Kalibunar uživati više nego zasluženu mirovinu. Zadnje dane i mjesece proživio je u jednom staračkom domu u Travniku načeta zdravlja. Otac ga je za života posjetio nekoliko puta. Ja nisam bio u prilici. Naša povremena viđanja od prije oko četrdeset godina, spomenuta fotografija i gesta s novčanicama jedine su mi uspomene na tog finog brkicu, dobričinu zarazna osmijeha.