Pročitao sam Božu (kojeg si spomenuo) ove autorice, ovu knjigu nisam, hvala na preporuci, ali mislim da će još pričekati. Pisat ću sada, naime, ono što mislim, a ne ono što bi možda bilo poticajno ili afirmativno, pa te molim da ne zamjeriš; svojim pisanjem ovdje dokazao si mnogo puta da imaš velik talent i kapacitet za drugo, različito i neuklopivo.
Iskreno, moram ti reći, ima nešto u njenom pisanju što mi se ne sviđa; recimo, možeš me demantirati, ali recimo od Susjeda nadalje, a moguće i prije; postoji li u njenim romanima neki muški lik koji nije negativac ili ne biva upropašten na koncu zapleten u labirint svoje nutrine...? Mislim, svatko od nas piše iz osobnog iskustva, pa eto, ne bih o tome dalje. No, njen stil je zaista vrhunski; njena sposobnost ulaska u psihologiju lika je uistinu zapanjujuća (recimo i kod Bože i kod Katarine, dakle bez obzira na spol); pitanje je jedino što čovjek na koncu osjeti kada pročita takvu knjigu.
Ovdje očito da se pozabavila sama sobom i tim svojim labirintom, pa je glavnog (ženskog) lika na koncu izvela na čistinu.
Što više čitam domaću književnost, zapravo mi je jasnije koliko su nekadašnji klasici tipa Selimović, Andrić, Krleža i Marinković bili doista klasici. Oni su - barem mene osobno - učili o tome kako je presudno prvenstveno da čovjek sam sebi bude dobro društvo, jer bez tog življenja i preživljavanja u samoći nije moguće postati niti dobar par za bilo koga.
Eto, baš sam ove godine odgledao pet predstava po kazalištima i otčitao toliko hajmo reći suvremenih naslova, i nemoj se ljutiti - ali u svima se iznova i uvijek javlja samo jedna jedina stvar: smisao ženskog života u obitelji i njena očita i neminovna propast. Mislim ono, pa dajte ljudi nešto drugo, jel ima neka tema da se napravi, štajaznam, da je nešto vrijedno ili dobro; ili je sve oko nas već toliko tamno, nevoljno i crno da se zapravo može riješiti samo smrću (evo, baš kao ovdje u knjizi koju si pročitao)?
Recimo, pogledaj HNK: Nestajanje, Nebeski svod, Plodna voda. Gavella: nastavak Matišićeva nastavka, Deca. ZKM: Anđeo od leda, Moj muž, Ja sam ona koja nisam, Svjetlo pada. Nigdje ničeg drugog, nego žena u obitelji na koju pada tmina. Ili baš ovo o čemu ti pišeš na koncu kada kažeš, trebamo se dobro zamisliti i zabrinuti za žene prema čijim sudbinama je nastao ovaj uvjerljivi književni lik; ako to nismo u stanju na putu smo da izgubimo ljudskost.
Napravili smo to, eto, to hoću reći, ove sezone barem deset puta. Sad bi tu trebao ići onaj obrnuti smajli. Jer, ne znam, dajte vi vizionari, recite nam: kako se odgajaju djeca, recimo? Demokracijom, fakultativnošću, popuštanjem? Ili autoritetom, dosljednošću, principijelnošću? Kako ćeš to postići, to da ne pritisneš nekoga, a da iz njega postane čovjek? Lijepim riječima? Evo, ti si, vidi se, dobar i učen čovjek, vodiš računa o drugima i odišeš nekom blagošću i znanjem; pa jesu li tebe starci molili da ih slušaš, ili za takve stvari, da budemo pristojni – nisu baš od sve nevolje života imali vremena, da budem možda i neumjesan? Pa naš se školski sustav raspada pod teretom tih pseudoliberalnih papazjanija uslijed kojih samoživi klinci bez straha ruše posljednje bastione starog. Čovjek koji svaki pritisak doživljava kao traumu isto je tako nevaljana roba kao i onaj kojeg su čitav život samo pritiskali i uništavali.
Sve je stvar mjere, a meni se čini da smo mi sada otišli u drugu krajnost, ali potpuno, eto, to je ono što bi bio kao neki zaključak.
Mislim da je stvarni život posvema nadišao našu suvremenu literaturu i kulturu i ukazao na stravično rješenje: nikad u ovoj zemlji nije bilo zaključeno manje brakova, rođeno manje djece; nikada mladi nisu bili udaljeniji jedni od drugih i usmjereniji na sebe. Bijes, sebičnost, autarkija, samoživost, protest. To je odgovor mladosti na tu krizu o kojoj pišeš u posljednjem odlomku. Postoje ne znam, klinci koji još nešto pokušavaju, evo kao ovi moji koji su izišli iz mojeg gnijezda, vjerojatno će tako probati i tvoji, koliko se sjećam, oprosti što se petljam gdje mi nije mjesto, ali koliko ja vidim, to je debela manjina. Intervencije u preostali mrak mogu biti date od strane države, i na koncu na neki način to se s njima i zbiva; ali država, institucije, zajednica – tu su samo kao kontrolor događaja, nipošto njihov inicijator i protagonist. No, istinski odgovor na to pitanje mogu dati samo ljudske duše.
Ako je obitelj postala pakao, onda je jedini odgovor kojeg život i ljudi na to u najvećoj većini daju – pustoš i nestanak.
Pozdrav, i nemoj zamjeriti ako sam ti zadao kakvu brigu, ali to mi je zapravo i bio cilj: da razgovaramo, možeš ovo slobodno obrisati ako na bilo koji način smatraš to neumjesnim i nevaljanim, neću se ja ljutiti.
18.06.2024. (11:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hvala što navraćaš kod mene i ostavljaš poticajne komentare. Zamjeram ti jedino što me previše hvališ. :)
Moguće da Marinu Vujčić na pisanje pokreću neke osbne drame u koje ja ne ulazim. Ona mi je kao pisac ok. Nemam potrebu upoznavati je izvan toga. Zanš onu: Pisci i čiattelji ne bi se trebali upoznavati jer obično dođe do međusobnog razočaranja. :)
Ova knjiga najbolja joj je do sada, po meni. Dobrano me se dojmila i zato sam odlučio pisati o njoj.
Meni su domaći pisci favoriti jer u prijevodu, koliko god dobar bio, ne osjetim one fine nijanse stila i jezika koje obogaćuju duh i zobog kojih čitam.
Što se tiče kazališta, tu sam slab. Ponekad odem na predstave koje gostuju tu u našoj namloj čaršiji, ali obično ostanem razočaran jer se uglavnom svode na prizeman i predvidiv humor.
U knjigama koje ja čitam ženski likovi, kao i autori, su u pravilu u manjini i smisao ženskog života i propast obitelji nisu glavne teme osim u ovoj o koj pišem ovdje.
Imati mjeru u svemu to je umjeće življenja. :)
Samo neke obitelji su pakao, a uzroci taoga mogu biti razni. Na nasilje i zlostavljanje tolerancija mora biti nula.
Nisi mi zadao brugu. Čak štoviše obradovao sam se tvojem komentaru. Nikakvo brisanje ne dolazi u obzir. Pozdarv ti veliki iz Ivanića!
18.06.2024. (12:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ti si dao odličnu recenziju hvala vrijednu čitateljstvu koje nije upoznalo Marinu Vujčić do sada - od tvoga teksta neki će biti ponukani za dobrim romanom, ovim zadnjim ( ja hoću jer sam pročitala samo Pedeset cigareta za Elenu )
Ona je, u ovom našem okruženju ( rođena u Trogiru ) pomalo zapostavljena kao javna osoba i evo mi prilike da napišem, da kazališna prerviranja u Splitu kojima nema kraja ( otkazuju glumci i balet ) njen potencijal je zanemaren, slučajno ili namjerno, gotovo je marginalizirana. Dijelom je to i njena "zasluga" : distancirana od skokova pojedinaca i padova usput, odabrala je život u brdovitom i kamenitom dijelu stare didove kuće u Segetu Gornjem u kojem su ostali samo oni, koji se nisu makli iz kamenjara.
Njen mikro svijet ne ulazi u velebni svijet teatra i u osamljeničkom, surovom kamenjaru lako održava svoju tematsku nit kao što se vidi iz tvojeg osvrta.
Sjajan si i hvala za tvoj trud.
( pozdrav Moslavini od Moslavačke snahe )
18.06.2024. (13:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ane drago mi je da ti se sviđa preporuka. Vidio sam nešto malo u novinama da je odustala od tog posla u HNK u Splitu. Na tom življenju u Segetu Gornjem joj malo i zavidim. Pozdrav moslavačkoj sneji i lipom Splitu!
18.06.2024. (14:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marina je vrgoračka nevjesta i čest je gost na Tinovim danima u našem gradu. Neke njene knjige sam pročitala; Pitanje anatomije, Susjed, A onda je Božo krenuo... Vrlo intrigantan stil i do kraja se ne naslućuje rasplet priče. Vrlo skromna žena, a takav je bio i suprug, pomalo neshvaćen ali skroman i odan rodnom kraju. Drago mi je što si se osvrnuo na dragu Marinu, hvala:))))
18.06.2024. (16:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
je, je, u pravu si, pretjerao sam, to nema nikave veze sa Marinom Vujčić, ja samo imam ptsp od zadnje dvije sezone kazalištarenja po Zagrebu, kad je bila ona Ja sam koja nisam i kad su tamo počeli urinirati po pozornici, žena i ja smo dočekali čik pauzu pa otišli :)
pročitat ću jednog dana i ovu knjigu, svakako, samo eto, ima toga još puno, puno na listi čekanja prije toga, evo sad derem Murakamija... pozdrav i hvala ti još jednom :)
18.06.2024. (20:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dugoprugash
Usputne bilješke - Sigurna kuća
18.06.2024. (09:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Pročitao sam Božu (kojeg si spomenuo) ove autorice, ovu knjigu nisam, hvala na preporuci, ali mislim da će još pričekati. Pisat ću sada, naime, ono što mislim, a ne ono što bi možda bilo poticajno ili afirmativno, pa te molim da ne zamjeriš; svojim pisanjem ovdje dokazao si mnogo puta da imaš velik talent i kapacitet za drugo, različito i neuklopivo.
Iskreno, moram ti reći, ima nešto u njenom pisanju što mi se ne sviđa; recimo, možeš me demantirati, ali recimo od Susjeda nadalje, a moguće i prije; postoji li u njenim romanima neki muški lik koji nije negativac ili ne biva upropašten na koncu zapleten u labirint svoje nutrine...? Mislim, svatko od nas piše iz osobnog iskustva, pa eto, ne bih o tome dalje. No, njen stil je zaista vrhunski; njena sposobnost ulaska u psihologiju lika je uistinu zapanjujuća (recimo i kod Bože i kod Katarine, dakle bez obzira na spol); pitanje je jedino što čovjek na koncu osjeti kada pročita takvu knjigu.
Ovdje očito da se pozabavila sama sobom i tim svojim labirintom, pa je glavnog (ženskog) lika na koncu izvela na čistinu.
Što više čitam domaću književnost, zapravo mi je jasnije koliko su nekadašnji klasici tipa Selimović, Andrić, Krleža i Marinković bili doista klasici. Oni su - barem mene osobno - učili o tome kako je presudno prvenstveno da čovjek sam sebi bude dobro društvo, jer bez tog življenja i preživljavanja u samoći nije moguće postati niti dobar par za bilo koga.
Eto, baš sam ove godine odgledao pet predstava po kazalištima i otčitao toliko hajmo reći suvremenih naslova, i nemoj se ljutiti - ali u svima se iznova i uvijek javlja samo jedna jedina stvar: smisao ženskog života u obitelji i njena očita i neminovna propast. Mislim ono, pa dajte ljudi nešto drugo, jel ima neka tema da se napravi, štajaznam, da je nešto vrijedno ili dobro; ili je sve oko nas već toliko tamno, nevoljno i crno da se zapravo može riješiti samo smrću (evo, baš kao ovdje u knjizi koju si pročitao)?
Recimo, pogledaj HNK: Nestajanje, Nebeski svod, Plodna voda. Gavella: nastavak Matišićeva nastavka, Deca. ZKM: Anđeo od leda, Moj muž, Ja sam ona koja nisam, Svjetlo pada. Nigdje ničeg drugog, nego žena u obitelji na koju pada tmina. Ili baš ovo o čemu ti pišeš na koncu kada kažeš, trebamo se dobro zamisliti i zabrinuti za žene prema čijim sudbinama je nastao ovaj uvjerljivi književni lik; ako to nismo u stanju na putu smo da izgubimo ljudskost.
Napravili smo to, eto, to hoću reći, ove sezone barem deset puta. Sad bi tu trebao ići onaj obrnuti smajli. Jer, ne znam, dajte vi vizionari, recite nam: kako se odgajaju djeca, recimo? Demokracijom, fakultativnošću, popuštanjem? Ili autoritetom, dosljednošću, principijelnošću? Kako ćeš to postići, to da ne pritisneš nekoga, a da iz njega postane čovjek? Lijepim riječima? Evo, ti si, vidi se, dobar i učen čovjek, vodiš računa o drugima i odišeš nekom blagošću i znanjem; pa jesu li tebe starci molili da ih slušaš, ili za takve stvari, da budemo pristojni – nisu baš od sve nevolje života imali vremena, da budem možda i neumjesan? Pa naš se školski sustav raspada pod teretom tih pseudoliberalnih papazjanija uslijed kojih samoživi klinci bez straha ruše posljednje bastione starog. Čovjek koji svaki pritisak doživljava kao traumu isto je tako nevaljana roba kao i onaj kojeg su čitav život samo pritiskali i uništavali.
Sve je stvar mjere, a meni se čini da smo mi sada otišli u drugu krajnost, ali potpuno, eto, to je ono što bi bio kao neki zaključak.
Mislim da je stvarni život posvema nadišao našu suvremenu literaturu i kulturu i ukazao na stravično rješenje: nikad u ovoj zemlji nije bilo zaključeno manje brakova, rođeno manje djece; nikada mladi nisu bili udaljeniji jedni od drugih i usmjereniji na sebe. Bijes, sebičnost, autarkija, samoživost, protest. To je odgovor mladosti na tu krizu o kojoj pišeš u posljednjem odlomku. Postoje ne znam, klinci koji još nešto pokušavaju, evo kao ovi moji koji su izišli iz mojeg gnijezda, vjerojatno će tako probati i tvoji, koliko se sjećam, oprosti što se petljam gdje mi nije mjesto, ali koliko ja vidim, to je debela manjina. Intervencije u preostali mrak mogu biti date od strane države, i na koncu na neki način to se s njima i zbiva; ali država, institucije, zajednica – tu su samo kao kontrolor događaja, nipošto njihov inicijator i protagonist. No, istinski odgovor na to pitanje mogu dati samo ljudske duše.
Ako je obitelj postala pakao, onda je jedini odgovor kojeg život i ljudi na to u najvećoj većini daju – pustoš i nestanak.
Pozdrav, i nemoj zamjeriti ako sam ti zadao kakvu brigu, ali to mi je zapravo i bio cilj: da razgovaramo, možeš ovo slobodno obrisati ako na bilo koji način smatraš to neumjesnim i nevaljanim, neću se ja ljutiti.
18.06.2024. (11:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dugoprugash
Vjetre!
Hvala što navraćaš kod mene i ostavljaš poticajne komentare. Zamjeram ti jedino što me previše hvališ. :)
Moguće da Marinu Vujčić na pisanje pokreću neke osbne drame u koje ja ne ulazim. Ona mi je kao pisac ok. Nemam potrebu upoznavati je izvan toga. Zanš onu: Pisci i čiattelji ne bi se trebali upoznavati jer obično dođe do međusobnog razočaranja. :)
Ova knjiga najbolja joj je do sada, po meni. Dobrano me se dojmila i zato sam odlučio pisati o njoj.
Meni su domaći pisci favoriti jer u prijevodu, koliko god dobar bio, ne osjetim one fine nijanse stila i jezika koje obogaćuju duh i zobog kojih čitam.
Što se tiče kazališta, tu sam slab. Ponekad odem na predstave koje gostuju tu u našoj namloj čaršiji, ali obično ostanem razočaran jer se uglavnom svode na prizeman i predvidiv humor.
U knjigama koje ja čitam ženski likovi, kao i autori, su u pravilu u manjini i smisao ženskog života i propast obitelji nisu glavne teme osim u ovoj o koj pišem ovdje.
Imati mjeru u svemu to je umjeće življenja. :)
Samo neke obitelji su pakao, a uzroci taoga mogu biti razni. Na nasilje i zlostavljanje tolerancija mora biti nula.
Nisi mi zadao brugu. Čak štoviše obradovao sam se tvojem komentaru. Nikakvo brisanje ne dolazi u obzir. Pozdarv ti veliki iz Ivanića!
18.06.2024. (12:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
.Annabonni
Ti si dao odličnu recenziju hvala vrijednu čitateljstvu koje nije upoznalo Marinu Vujčić do sada - od tvoga teksta neki će biti ponukani za dobrim romanom, ovim zadnjim ( ja hoću jer sam pročitala samo Pedeset cigareta za Elenu )
Ona je, u ovom našem okruženju ( rođena u Trogiru ) pomalo zapostavljena kao javna osoba i evo mi prilike da napišem, da kazališna prerviranja u Splitu kojima nema kraja ( otkazuju glumci i balet ) njen potencijal je zanemaren, slučajno ili namjerno, gotovo je marginalizirana.
Dijelom je to i njena "zasluga" : distancirana od skokova pojedinaca i padova usput, odabrala je život u brdovitom i kamenitom dijelu stare didove kuće u Segetu Gornjem u kojem su ostali samo oni, koji se nisu makli iz kamenjara.
Njen mikro svijet ne ulazi u velebni svijet teatra i u osamljeničkom, surovom kamenjaru lako održava svoju tematsku nit kao što se vidi iz tvojeg osvrta.
Sjajan si i hvala za tvoj trud.
( pozdrav Moslavini od Moslavačke snahe )
18.06.2024. (13:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dugoprugash
Ane drago mi je da ti se sviđa preporuka.
Vidio sam nešto malo u novinama da je odustala od tog posla u HNK u Splitu.
Na tom življenju u Segetu Gornjem joj malo i zavidim.
Pozdrav moslavačkoj sneji i lipom Splitu!
18.06.2024. (14:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nema garancije
Marina je vrgoračka nevjesta i čest je gost na Tinovim danima u
našem gradu. Neke njene knjige sam pročitala; Pitanje anatomije,
Susjed, A onda je Božo krenuo... Vrlo intrigantan stil i do kraja se
ne naslućuje rasplet priče. Vrlo skromna žena, a takav je bio i suprug,
pomalo neshvaćen ali skroman i odan rodnom kraju. Drago mi je što
si se osvrnuo na dragu Marinu, hvala:))))
18.06.2024. (16:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
je, je, u pravu si, pretjerao sam, to nema nikave veze sa Marinom Vujčić, ja samo imam ptsp od zadnje dvije sezone kazalištarenja po Zagrebu, kad je bila ona Ja sam koja nisam i kad su tamo počeli urinirati po pozornici, žena i ja smo dočekali čik pauzu pa otišli :)
pročitat ću jednog dana i ovu knjigu, svakako, samo eto, ima toga još puno, puno na listi čekanja prije toga, evo sad derem Murakamija... pozdrav i hvala ti još jednom :)
18.06.2024. (20:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...