Usputne bilješke

Sretoh jučer jednog poznanika, u stvari prijatelja, mogu slobodno reći. Nismo se vidjeli još tamo negdje od ranog proljeća. Pitam ga što ima, kako se živi? Priča mi kako je dao otkaz na dobro plaćenom poslu. Veli da ga je urnebesni tempo počeo uništavati. Nema radnog vremena, stalno dostupan, telefon ne prestaje zvoniti čak i nedjeljom. Zaključuje u pomalo filozofskom tonu kako je kapitalizam surov. Ljudi su samo sredstvo za ostvarivanje profita, kao i sve ostalo. Kad se potroše dolaze drugi. Tvrdi da ne možeš biti dio tog svijeta ako nisi gramziv. Osjetio je to na vlastitoj koži doslovno. Zavrće rukave veste i pokazuje mi ruke. Vidim prošarane, blijede mrlje, nedostatak pigmenta. Uvjeren je da je to od iscrpljenosti i stresa. Tijelo signalizira da duh više ne može, poslušao ga je. Našao je drugi posao, uredski, od osam do četiri za manju plaću. Kaže da je zadovoljan da mu nije žao. Još ne zna što bi sa slobodnim vremenom. Treba se naviknuti na novu situaciju.

On je zapravo vrlo smirena osoba, kuler može se reći. Nastup mu je odmjeren. Ostavlja dobar, pozitivan dojam na sugovornika. Govori polako nenametljivo, a upečatljivo. U relativno malo rečenica kaže puno zanimljivog i originalnog. I kreće se lagano bez žurbe, stigne kamo god krenuo. Kad smo jednom razgovarali spomenuo je kako ima potrebu pisati, zabilježiti neka razmišljanja. To me oduševilo. Ohrabrivao sam ga da svakako pokuša pretočiti misli u suvisao tekst ili možda stih. Podsjećam ga na taj razgovor. Kaže da je počeo ispisivati neke kratke tekstove. Potičem ga da ih objavi na facebooku ili blogu, bilo gdje. Uvjeren sam da su zanimljivi i da će naći put do čitatelja. Kaže da će vidjeti.

Govori mi da je na prijašnjem poslu provodio puno vremena na putu, u autu. U četrnaest mjeseci prešao je čak sto šezdeset tisuća kilometara, više nego neki profesionalni vozači. Toliko je vremena provodio u autu da mu se ponekad činilo kako je vozilo produžetak vlastitih ekstremiteta. Kaže da mu pomalo nedostaje Toyotin terenac s kojim je saživio u dobroj mjeri. Kad je odlazio pogledao ga je parkiranog i pozdravio kao starog prijatelja. Riječku i splitsku autocestu prošao je puno puta. Zapamtio je puno detalja. Najupečatljiviji su mu bili tuneli. Kaže kako ih do Rijeke ima trinaest, a do Ploča čak devetnaest. Napamet zna ime svakoga. Dvije njegove rečenice inspirirale su me na pisanje ove blogerske crtice: Kad se puno voziš imaš i previše vremena za razmišljanje. Ono, riješiš sve životne probleme, a onda počneš brojati tunele.

Ljudi su kao rijeke, uvijek traže lakši put. Pokušavao se sjetiti gdje je to pročitao dok je kroz prozor kloparajućeg vlaka gledao kako promiče snena ravnica. U istrošenom kupeu, koji je vidio i bolje dane, sjedio je sam. Skrenuo je pogled pokraj gdje je ležala mala putna torba puna knjiga. Sve su bile iste. Njegova prva zbirka kratkih priča izdana o vlastitom trošku, sto pedeset primjeraka. Spakirao je pedeset iako je znao da će u najboljem slučaju prodati desetak, jedva dostatno da pokrije troškove puta. Nasmijao se na pomisao da trećina ukupne naklade može stati u jednu putnu torbu.

Vlak se uz cvilež zaustavio na kolodvoru ravničarskog grada u kojem je studirao. Osvrnuo se uokolo. Kolodvori su tužna mjesta, pamte uglavnom rastanke, pomislio je. U tom gradu diplomirao je strojarstvo. U mladosti je bio fasciniran matematikom i tehnikom. S vremenom se to promijenilo, kao da je entuzijazam splasnuo. Nikad nije radio u struci. U školi je nezainteresiranim osnovcima predavao tehnički, od toga je živio. Volio je čitati iz čega je postupno proizašla želja za pisanjem.

Premještajući povremeno torbu iz jedne ruke u drugu, pješačio je prema centru grada. Na tom putu prošao je kraj zgrade fakulteta. Nije zastao, samo se osvrnuo. Stara francjozefovska građevina dobila je nove prozore i fasadu, iz famoznih eu fondova, pretpostavio je. Drveće što ju okružuje u dvadesetak godina njegova odsustva poprimilo je divovske razmjere, kao da hoće progutati građevinu koja se zbog toga činila neznatna, kao da se smanjila. Produžio je dalje, a da nije znao definirati što osjeća pri pogledu na taj komad vlastite prošlosti.

Brzo se našao na glavnom trgu koji se smjestio uz samu rijeku koja je postala granica. Dok je bio student bila je samo rijeka. Sad su tamo oni, a ovamo mi. Davno je u novinama pročitao da su jednog ovdašnjeg novinara i pisca pitali: Kako je počeo rat? Odgovorio je: Odavde je pucao pogled, a onda su oni žestoko uzvratili. Sjetio se toga dok je sjeo na terasu kafića s koje se mogla vidjeti rijeka i druga obala. Naručio je kavu s mlijekom, na što je mladi konobar upitao: Toplo ili hladno? Uvijek ga iznenadi to pitanje, kratko je izustio: Svejedno, kako vam je lakše. Dugo je sjedio na škrtom popodnevnom suncu, promatrajući široki trg i zamišljene prolaznike kako užurbano koračaju u bolje sutra, to im je želio.

U dogovoreno vrijeme pojavio se u gradskoj knjižnici. Dočekala ga je srdačna voditeljica što ga je prethodno zvala u goste. Okvirno su dogovorili koncept književne večeri na kojoj je trebao predstaviti svoju zbirku. Okupilo se desetak ljudi, očekivana brojka za takvu priliku. Zahvalio se prisutnima što su došli u tako velikom broju. Ta početna, autoironična šala odagnala je nelagodu kod svih prisutnih. Na pultu ispred dvoje sugovornika bilo je izloženo nekoliko knjiga iz torbe. Mlada knjižničarka trudila se voditi zanimljiv, živ razgovor. Odgovarao je opširno i zainteresirano. Nitko od prisutnih na kraju nije imao nikakvo pitanje. Nekolicina je na kraju pristupila pultu. Za simboličnu cijenu prodao je četiri knjige trudeći se u svaku upisati originalnu posvetu. Dva primjerka poklonio je knjižnici.

Izašao je u svježu proljetnu večer. Vrijeme do polaska vlaka odlučio je prikratiti šetnjom uz rijeku. Opet se sjetio nje, zapravo cijeli dan o njoj misli. Iako je znao da je mogućnost vrlo mala, potajno se nadao da će doći. Da će slučajno na vratima knjižnice vidjeti mali plakat na kojem je njegovo ime. Zbog toga je i pristao doći ponovno u grad. Nije došla, naravno. Možda joj se trebao javiti, preko nekog zajedničkog poznanika potražiti broj telefona. Pitao se kako izgleda sad, kako se preziva, ima li muža, djecu? Što bi joj rekao da su se sreli? Možda više ne živi ovdje, teško je znati. Puno je vremena prošlo. Sve je nekako drugačije osim velike, široke rijeke. Samo ona je ostala ista, kao da je prestala teći, da je stala u onom vremenu. Pogledom je još jednom zaokružio po tamnoj, vodenoj površini i krenuo prema kolodvoru.

Ime norveškog pisca i novinara Karla Ovea Knausgarda bilo mi je potpuno nepoznato do prije desetak dana kad sam u knjižnici među tek vraćenim naslovima slučajno naišao na njegovu knjigu „Jesen“. Jednostavan i prikladan naslov za ovo doba godine kao i originalan dizajn korica privukli su mi pažnju i učinili da s knjigom onako na prvu „kliknem“. Nakon što sam na koricama otraga pročitao kratki opis bio sam siguran da ću je pročitati i da će mi njen sadržaj biti u zanimljiv.

„Jesen“ je podijeljena u tri cjeline ispred kojih stoji podnaslov „Pismo nerođenoj kćeri“, zatim Rujan, Listopad i Studeni. Na početku svake te cjeline Karl Ove Knausgard ispisuje po jedno pismo u kojem se obraća još nerođenoj kćeri čiji dolazak na svijet on, supruga i troje starije djece iščekuju. U tim pismima opisuje obiteljsku svakodnevicu čijim će dijelom malena svojim rođenjem postati. Ta svakodnevica sastoji se od mnoštva detalja iz osobnog i obiteljskog života koji su naizgled svakodnevni, banalni, ali Knausgard u maniri vrsnog pripovjedača oko njih gradi priču ispunjenu opažanjima i promišljanjima koja čitatelja zainteresiraju i navode da im posveti pažnju. Uspijeva neambiciozno kroz pisanje o običnim stvarima nametnuti možda krucijalno pitanje: Kakav svijet mi odrasli stvaramo i gradimo? Što činimo da on bude ljepši, sigurniji i ugodniji za mališane kojima smo omogućili život.

Nakon svakoga pisma niz je od dvadeset kratkih tekstova u kojima autor opisu vlastite svakodnevice pristupa još studioznije nego u samim pismima. Gotovo sve o čemu piše na prvu djeluje, svakodnevno, obično, čak banalno, ali ipak vrijedno zapisivanja i čitanja. Knausgard povremeno kao neka vrsta komentatora objašnjava očitu svrhu i namjenu stvari ili neminovnih pojava iz svakodnevnog života samo zato jer su mu u tom trenutku privukle pažnju. U prilici smo tako čitati na primjer o žabama, okvirima, vapnu, gumenim čizmama, ratu, Van Goghu, ušima, konzervama, jazavcima, oprostu, zahodskoj školjci, očima i još mnoštvu drugih stvari i pojava koje su autora u tri jesenska mjeseca, okružile i zaokupile. Na taj način on čitatelju oslikava svoj okoliš i intimi svijet i kao da ga i samog priprema i poziva da u njega kroči. Ne čini to doslovno, kao u slučaju još nerođenog djeteta, već posredno putem književnosti i bogatstva riječi i izričaja koje taj svijet čine bliskim i gotovo opipljivim. Svojim talentom i originalnošću zavrjeđuje da korice „Jeseni“ otvorimo i čitajući zakratko povjerujemo u iluziju kako smo i sami dio tog bogatog nordijskog, jesenskog kolorita satkanog od mnoštva sitnica koje čine sam život.

Današnje vedro popodne odlučio sam iskoristiti za vožnju na biciklu. Vrijeme je bilo gotovo idealno, temperatura petnaestak stupnjeva, uglavnom sunčano i što je za bicikliste najvažnije bez vjetra. Vozio sam jednu od svojih uobičajenih ruta od Ivanić Grada uzvodno uz Savu do mjesta Oborovo i natrag, što je oko četrdeset pet kilometara. Za radni dan usred studenog, kad sunce zalazi već oko pet, to je više nego solidna rekreativna vožnja. Primjećujem da se uz cestu kojom sam prošao izmjenjuju smeđa i zelena. Kao da se vegetacija dvoumi oko smjene godišnjih doba. Priroda nas je počastila zavidnim brojem toplih dana u studenom, ali sudeći po prognozi već do kraja tjedna nastupit će hladnije vrijeme i uvertira u zimu. Tim više mogu biti zadovoljan da sam ulovio jedno ovako popodne za ugodno bicikliranje uz Savu. Evo par fotki.

Izlazim u svježe jesensko jutro u koje je vedra noć utisnula hladnoću tamne strane mjeseca. Posežem za ključem s daljinskim otključavanjem na kojem pritisnem gumb sa ikonicom otvorenog lokota. Odašiljač koji se u njemu nalazi munjevitom brzinom šalje kroz zrak nevidljive elektromagnetne valove koji na prijemniku u uspostave strujni krug što gotovo istodobno uzrokuje otvaranje četiri bravice uz glasno škljocanje. Povučem ručicu na vratima koja zarotira zasun smješten na bravi koja uz klik odmakne vrata iz njihova ležišta. Otvaram vrata i sjedam na vozačevo mjesto tražeći udoban položaj za radnje koje mi predstoje.

Kratko pogledavam u retrovizore iako znam da je mogućnost da su se pomaknuli tijekom noći zanemarivo mala. Povlačim sigurnosni pojas manje zbog brige za vlastitu sigurnost, a više kako bih spriječio iritantno pištanje što će uslijediti ako to ne napravim. Lijevom nogom pritišćem pedalu spojke ili kvačila kako se obično naziva u svakodnevnom govoru. To uzrokuje povlačenje sajle kvačila koja preko kružno raspoređenih malih poluga odmiče veliki čelični prsten što je nalegao na lamelu i tako čini da se rotacija koljenastog vratila ili radilice motora, što će uslijediti, ne može prenijeti na sklop mjenjača odnosno posredno na kotače. Guram ključ u bravu i okrećem ga što uspostavlja više strujnih krugova od kojih jedan stvara električni naboj u elektropokretaču ili alnaseru čiji zupčanik kolokvijalno zvan bendiks istovremeno izlijeće iz ležišta, počinje se brzo okretati, te hvata zupce na obodu zamašnjaka i okreće ga. To u vrlo kratkom vremenu uzrokuje cijeli niz povezanih, istovremenih radnji koje će u konačnici dovesti do toga da motor počne raditi. Elektronički kontrolirane vrlo precizne dizne ili štrcaljke pod visokim tlakom raspršuju finu izmaglicu benzina koji se miješa sa zrakom u kompresijskom prostoru. Električna iskra svjećice uzrokuje eksploziju te smjese koja se širi i gura klipove dublje u cilindre. Linijsko gibanje klipova preko sklopa klipnjača pretvara se u rotacijsko gibanje radilice sa snažnim okretnim momentom koji se prenosi na zamašnjak i osovinu na kojoj je lamela kvačila. Zupčasti remen okreće bregasto vratilo ili osovinu čiji specifični oblik omogućuje, pravilno tempirano, ritmično otvaranje i zatvaranje ventila kako bi novi zrak kroz filtar i usisnu granu ulazio, a ispušni plinovi kroz ispušnu granu i cijev izlazili iz glave motora. Remen pokreće vodenu pumpu koja omogućuje cirkuliranje rashladne tekućine kroz blok i glavu motora, crijeva i saće hladnjaka, što prevenira pregrijavanje. Još jedan remen okreće rotor alternatora koji u interakciji sa navojima na statoru stvara elektromagnetno polje, te tako proizvodi električnu energiju potrebnu za sve električne i elektroničke sklopove, te puni akumulator. Pokreće se hidraulična pumpa smještena u koritu motora koja omogućuje cirkuliranje ulja pod tlakom i podmazivanje svih pokretnih, vitalnih dijelova koji bi se u suprotnom brzo pregrijali i zapekli. Sve navedene radnje odvijaju se relativno tiho, krajnje precizno i usklađeno i fascinantno brzo, najmanje devetsto puta u minuti. Kad desnom nogom pritisnem papučicu gasa zvuk postaje neznatno glasniji, a cijeli proces višestruko se ubrza.

Pričekam kratko kako bi se uvjerio da je rad motora ujednačen i pravilan. Lijevom rukom okrenem prekidač čiji novi položaj gotovo trenutno stvara jaki, usmjereni bljesak prednjih svjetala. Desnom rukom povučem ručicu mjenjača, zatim je poguram ravno naprijed. To preko poluge uzrokuje uzubljivanje ili nalijeganje zupčanika za prijenos čija se rotacija usklađuje preciznim sinkronima konusnog oblika. Sve skupa odvija se u kutiji mjenjača ili getribi čija je unutrašnjost ispunjena gustim uljem za podmazivanje. Dok dajem gas i lagano puštam kvačilo, spomenuti čelični prsten ponovno postepeno naliježe na rotirajuću lamelu čiji se okretni moment preko njega prenosi na osovinu na kojoj je glavni zupčanik mjenjača. Sklop zvan diferencijal omogućuje prijenos zakretnog momenta na kotače čak i kad se oni u zavoju ne okreću istom brzinom, a zglobovi na kraju takozvanih polu-osovina omogućuju taj prijenos i kad se kotači zakreću lijevo ili desno. Nakon što pokrenem vozilo, opet na kratko uz pomoć kvačila odvojim rad motora od mjenjača i posredno kotača. Iskoristim postignutu inerciju i prebacim u optimalniji stupanj prijenosa uslijed ubrzanja, pa istu radnju nakon kratkog vremena ponovim još jednom.

Ventilator u kabinu upuhuje prohladan zrak jer se izlazna grana koja generira toplinu još nije dovoljno ugrijala. Trebat će još neko vrijeme da vrelinu ispušnih plinova nastalih izgaranjem smjese benzina i zraka preuzme na sebe i raširi uokolo. Rukama okrećem kolo volana što uzrokuje zakretanje osovine na koju je spojeno. Sklop zvan letva volana rotacijsko gibanje te osovine pretvara u linijsko pomicanje spona koje omogućavaju zakretanje kotača. Ta radnja potpomognuta je takozvanim servom, što je zapravo hidraulična pumpa pogonjena motorom. Ona pomaže taj proces i čini ga lakšim i ujednačenijim. U protivnom bi se zakretanje svelo na čistu mehaniku, što bi svaki nagli okret volana pretvorilo u trzanje i vrludanje kotača, te bi uvelike otežalo skretanje posebno kad se vozilo sporo kreće ili stoji.

Na prvom križanju prisiljen sam zaustaviti se. Desnu nogu mičem s papučice gasa i istom pritišćem pedalu kočnice što pokreće klip u kočionom cilindru i stvara tlak u kočionom sustavu. Stlačeno ulje gura klip iz cilindara na čeljustima kotača koji pritišću kočione pločice te se između njih i diska koji se rotira stvara trenje klizanja koje postepeno biva sve izraženije, te usporava okretanje diska sve dok se on potpuno ne zaustavi. Gotovo istovremeno lijevom nogom pritišćem pedalu kvačila kako bi prekinuo vezu između motora i pogonskog sklopa. U protivnom bi motor nastavio preko zupčanika u mjenjaču i polu-osovina pogoniti vozilo sve dok otpor stvoren kočenjem ne bi uzrokovao njegovo prisilno gašenje. Kad se uvjeti na križanju promijene ponavljam proceduru ponovnog pokretanja i promjena stupnja prijenosa osluškujući rad motora neprestano tražeći onaj najoptimalniji.

Nakon par minuta skrećem na parking, te zaustavljam vozilo nedugo nakon što je u kabinu počeo pritjecati sve topliji zrak kroz rešetke ventilacije. Okrećem ključ u bravi unatrag što uzrokuje gotovo trenutni prekid svih složenih ujednačenih radnji u motoru i oko njega. Dizne naglo prestaju raspršivati gorivo pod tlakom, prestaje dotok zraka u kompresijski prostor, prekidaju se brojni strujni krugovi, izostaje iskrenje svjećica, linijsko kretanje klipova prestaje u zatečenom položaju, zaustavlja se rotiranje radilice, zamašnjaka i osovine na kojoj je lamela kvačila. prestaje okretanje bregaste osovine. Ventili staju u trenutnom položaju, otvoreni, zatvoreni ili negdje između. Vodena pumpa se zaustavlja i prestaje cirkulacija rashladne tekućine. Uljna pumpa staje podmazivati vitalne dijelove. U kutiji mjenjača svi pokretni dijelovi miruju kao i na ovjesu što drži kotače. Izvlačim ključ iz brave, odvezujem pojas i otvaram vrata kako bi ponovno izašao na jutarnju svježinu, a piskutavi zvuk me upozori da treba prekinuti još jedan strujni krug i ugasiti svjetla.

To piskutanje zapravo je zvuk budilice što me trenutno prenu iz sna. Dok teškom mukom otvaram snene vjeđe donosim odluku. Na posao ću danas biciklom.

Na otprilike dvanaest kilometara udaljenosti od mjesta u kojem živim nalazi se veliki voćnjak, zapravo plantaža jabuka. Teško mi je procijeniti njegovu veličinu i pogledom ga obuhvatiti. Mjeri se u hektarima, a broj niskih stabala punih crvenkastih plodova možda je i nekoliko tisuća. Voćnjak je u vlasništvu jedne firme koja je u vlasništvu druge firme, a ta je navodno u vlasništvu nekog fonda. Sve skupa do nedavno je bilo dio velikog domaćeg koncerna, pa sad više nije, ali to je za ovu priču manje važno. Godinama sezonci iz ovog kraja beru jabuke na toj plantaži za navodno skromnu nadnicu. Ove godine prvi put uzmanjkalo je takvih radnika i pokazala se potreba za uvozom radne snage. Koliko je ta potreba opravdana teško mogu reći jer o tome ne znam dovoljno. Uglavnom, krajem kolovoza na voćnjak je pristiglo stotinjak radnika iz Ukrajine. Za njihov angažman bilo je potrebno ishoditi vize i radne dozvole, te im osigurati smještaj i prehranu. Meni je to bio prvi izravniji uvid i kontakt s ljudima koji su došli u našu zemlju radi posla izdaleka.

Kako je malo poduzeće u kojem radim opremljeno kuhinjom za pripremu većeg broja obroka, ušli smo u poslovnu suradnju i potpisali ugovor za pripremanje i dostavu sva tri obroka za radnike iz Ukrajine. Moj osnovni posao je nabava svih vrsta roba i usluga, pa tako i namirnica za kuhinju. U ovom slučaju dobrim djelom dopala me i dostava gotovih jela, pa sam tako u zadnja dva i pol mjeseca, koliko je trajala berba jabuka, najmanje jednom dnevno sjedao u auto i u velikim termos-posudama vozio hranu u voćnjak često i vikendom ili praznikom. Više od sto puta prošao sam tih oko dvadeset pet kilometara, od čega je oko pola bilo izvan radnog vremena. Čini mi se da sam zapamtio svaki kamenčić na tom dijelu ceste. Ponekad bi mi društvo znao činiti netko od kolega ili jedan od mojih klinaca, pa bi razgovarali ili se vozili i uz tihu glazbu gledali okolne brežuljke ili ravnicu u daljini prebirući svaki za sebe misli. Najčešće sam ipak taj put prolazio sam. Imao sam tako priliku kao u nekom izravnom prijenosu dan za danom gledati smjenu godišnjih doba, odnosno kako vedro i nasmijano ljeto polagano ustupa mjesto uglavnom maglovitoj i zamišljenoj jeseni. Te vožnje dale su mi priliku pabirčiti sjećanja, razmišljati o svakodnevici, kovati planove za nadolazeće mjesece i godine ili ponekad sanjariti.

Trebalo je neko vrijeme da se uhodamo i da obroci koje smo pripremali za ukrajinske radnike postanu, da tako kažem, optimalni i na obostranu korist i zadovoljstvo. Njihove prehrambene navike nisu bitno drukčije od menija koji naše kuharice inače pripremaju, ali postoje ipak finese koje čine razliku. Jedna od njih je čaj. To je napitak koji većina ovdašnjih ljudi pije rijetko dok je za berače jabuka iz Ukrajine on dio svakodnevice. Tražili su ga stalno, a konzumirali u velikim količinama kroz cijeli dan. Druga je krumpir ili na ukrajinskom kartoška. Nakon nekog vremena rekli si mi da je to prilog kojeg najradije jedu, a ja sam to prenio šefici kuhinje, pa smo tako u prosjeku svaki drugi dan pripremali kartošku na sve moguće načine: pečeni, restani, na lešo, na pekarski, na francuski, pommes frites, pire-krumpir, s povrćem, u varivima ili musaki. Jedino krumpir-salata iz nekog razloga nije imala dobru prođu. Potrošili smo veliku količinu relativno jeftinog krumpira kojeg nam je isporučivao vlasnik jednog lokalnog OPG-a na radost naših Ukrajinaca, kako su ih kuharice zvale. Nemali broj puta sam na pitanje: Što je danas; veselo odgovorio: Kartoška!

Kad sam danas posljednji put došao na voćnjak prekrila ga je gusta magla. Vidio sam svega nekoliko desetaka golih stabala od onih nekoliko tisuća. Lišće s njih je opalo, a sve jabuke prethodno su pobrane, otpremljene u velikim kamionima i spremljene u neke hladnjače tko zna gdje. Autobusi što će vrijedne ukrajinske berače odvesti daleko na istok već su glasno brundali u praznom hodu. Oko njih vrzmali su se užurbani ljudi sa nevelikim zavežljajima i koferima. Čekali su još jedan ručak prije samog puta. Na meniju je bio, pogađate kartoška.