Usputne bilješke

Ljudi su kao rijeke, uvijek traže lakši put. Pokušavao se sjetiti gdje je to pročitao dok je kroz prozor kloparajućeg vlaka gledao kako promiče snena ravnica. U istrošenom kupeu, koji je vidio i bolje dane, sjedio je sam. Skrenuo je pogled pokraj gdje je ležala mala putna torba puna knjiga. Sve su bile iste. Njegova prva zbirka kratkih priča izdana o vlastitom trošku, sto pedeset primjeraka. Spakirao je pedeset iako je znao da će u najboljem slučaju prodati desetak, jedva dostatno da pokrije troškove puta. Nasmijao se na pomisao da trećina ukupne naklade može stati u jednu putnu torbu.

Vlak se uz cvilež zaustavio na kolodvoru ravničarskog grada u kojem je studirao. Osvrnuo se uokolo. Kolodvori su tužna mjesta, pamte uglavnom rastanke, pomislio je. U tom gradu diplomirao je strojarstvo. U mladosti je bio fasciniran matematikom i tehnikom. S vremenom se to promijenilo, kao da je entuzijazam splasnuo. Nikad nije radio u struci. U školi je nezainteresiranim osnovcima predavao tehnički, od toga je živio. Volio je čitati iz čega je postupno proizašla želja za pisanjem.

Premještajući povremeno torbu iz jedne ruke u drugu, pješačio je prema centru grada. Na tom putu prošao je kraj zgrade fakulteta. Nije zastao, samo se osvrnuo. Stara francjozefovska građevina dobila je nove prozore i fasadu, iz famoznih eu fondova, pretpostavio je. Drveće što ju okružuje u dvadesetak godina njegova odsustva poprimilo je divovske razmjere, kao da hoće progutati građevinu koja se zbog toga činila neznatna, kao da se smanjila. Produžio je dalje, a da nije znao definirati što osjeća pri pogledu na taj komad vlastite prošlosti.

Brzo se našao na glavnom trgu koji se smjestio uz samu rijeku koja je postala granica. Dok je bio student bila je samo rijeka. Sad su tamo oni, a ovamo mi. Davno je u novinama pročitao da su jednog ovdašnjeg novinara i pisca pitali: Kako je počeo rat? Odgovorio je: Odavde je pucao pogled, a onda su oni žestoko uzvratili. Sjetio se toga dok je sjeo na terasu kafića s koje se mogla vidjeti rijeka i druga obala. Naručio je kavu s mlijekom, na što je mladi konobar upitao: Toplo ili hladno? Uvijek ga iznenadi to pitanje, kratko je izustio: Svejedno, kako vam je lakše. Dugo je sjedio na škrtom popodnevnom suncu, promatrajući široki trg i zamišljene prolaznike kako užurbano koračaju u bolje sutra, to im je želio.

U dogovoreno vrijeme pojavio se u gradskoj knjižnici. Dočekala ga je srdačna voditeljica što ga je prethodno zvala u goste. Okvirno su dogovorili koncept književne večeri na kojoj je trebao predstaviti svoju zbirku. Okupilo se desetak ljudi, očekivana brojka za takvu priliku. Zahvalio se prisutnima što su došli u tako velikom broju. Ta početna, autoironična šala odagnala je nelagodu kod svih prisutnih. Na pultu ispred dvoje sugovornika bilo je izloženo nekoliko knjiga iz torbe. Mlada knjižničarka trudila se voditi zanimljiv, živ razgovor. Odgovarao je opširno i zainteresirano. Nitko od prisutnih na kraju nije imao nikakvo pitanje. Nekolicina je na kraju pristupila pultu. Za simboličnu cijenu prodao je četiri knjige trudeći se u svaku upisati originalnu posvetu. Dva primjerka poklonio je knjižnici.

Izašao je u svježu proljetnu večer. Vrijeme do polaska vlaka odlučio je prikratiti šetnjom uz rijeku. Opet se sjetio nje, zapravo cijeli dan o njoj misli. Iako je znao da je mogućnost vrlo mala, potajno se nadao da će doći. Da će slučajno na vratima knjižnice vidjeti mali plakat na kojem je njegovo ime. Zbog toga je i pristao doći ponovno u grad. Nije došla, naravno. Možda joj se trebao javiti, preko nekog zajedničkog poznanika potražiti broj telefona. Pitao se kako izgleda sad, kako se preziva, ima li muža, djecu? Što bi joj rekao da su se sreli? Možda više ne živi ovdje, teško je znati. Puno je vremena prošlo. Sve je nekako drugačije osim velike, široke rijeke. Samo ona je ostala ista, kao da je prestala teći, da je stala u onom vremenu. Pogledom je još jednom zaokružio po tamnoj, vodenoj površini i krenuo prema kolodvoru.