Usputne bilješke

Dvije-tri "usputne" mobitelom, iz auta.

Na pitanje, koliko mu je formalna izobrazba pomogla u tome da postane romanopisac, književnik Kristijan Novak odgovorio je kako to nije bila presudna činjenica u želji i nastojanju na bude pripovjedač. Nadovezao se potom kako svi ljudi, bez obzira na mnoge razlike među njima, imaju potrebu pričati priče, pripovijedati, te kako se samo mijenjaju načini i okolnosti u kojima se taj proces odvija. Jedan od najboljih načina da dobra priča bude ispričana i doživljena su naravno knjige, odnosno romani. Ova teorija posebno je uvjerljiva kad se spomene njujorški pisac i vrsni pripovjedač Paul Auster čije je ime za ovog čitatelja sinonim za dobru priču. Auster je, po meni, vrhunski pripovjedač. Ispisuje nepretenciozne, ali upečatljive rečenice koje na najbolji mogući način stavlja u službu priče. U stanju je čitatelja skoro pa doslovno uvući u svijet svojih naizgled prosječnih, običnih, ali živopisnih i ponekad intrigantnih likova čiji je mikro kozmos obično labirint njujorških ulica i avenija. Taj megalopolis svojevrsna je pozornica za protagoniste Austerovih priča koje su meni pomogle da isti bolje upoznam i možda bolje razumijem. Takav osjećaj imam dok se probjam kroz guste retke i od riječi u mislima oblikujem žive slike i doživljaje grada i ljudi u njemu. Po nekima od tih romana snimljeni su filmovi koji također plijene pažnju svojom netendencioznom jednostavnošću. Gledatelj ili čitatelj u stanju je „upasti u zamku“ djelomičnog poistovjećivanja s likovima koje stvara i karakterno oblikuje ovaj pisac jer ih prije svega krasi jedna velika doza ljudskosti. Sve Austerove knjige kod nas dostupne sam čitao, nekima se i ponovno vraćao. To je slučaj i sa naslovom „Nevidljivo“ kod nas objavljenom 2011. o kojem želim ovdje ponešto reći.

U početnom poglavlju ovog romana u ulozi naratora glavni lik šezdesetogodišnjak Adam Walker vraća se u godinu 1967. u vrijeme kad je studirao književnost na Columbiji. Na jednoj zabavi upoznaje francuze; Rudolfa Borna gostujućeg profesora na njujorškom sveučilištu i njegovu djevojku Margot. Born mu odmah potom nudi mjesto urednika na časopisu koji planira pokrenuti. Mladi Walker prihvaća ponudu, te pokušava osmisliti koncept časopisa. Kad Born poslovno otputuje na desetak dana u Pariz, Margot zavodi deset godina mlađeg Walkera s kojim provodi pet strastvenih noći, nakon čega se nenadano oprašta s njim i vraća se u Francusku. Born dolazi natrag u New York te unatoč saznanju da je Walker bio intiman s njegovom djevojkom inzistira na nastavku poslovne suradnje. Dok jednu večer dva nesuđena poslovna partnera hodaju perma restoranu kroz tamnu njujoršku noć pokušava ih opljačkati tamnoputi sedamnaestogišnji Cedric Williams. Born ga pred zapanjenim Waklerom probode nožem kojeg izvuče iz unutarnjeg džepa sakoa. Walker odalzi po pomoć koja dolazi prekasno za mladog pljačkaša, te prijavljuje slučaj policiji tek šest dana kasnije što Bornu daje dovoljno vremena da pobjegne u Francusku.

Ova priča bila bi prosječna da nije prezentirana lucidnom pripovjedačkom tehnikom Paula Austera koji u drugom poglavlju naslovljenom Ljeto uvodi još jednog lika-pripovjedača uspješnog književnika Jima kojem se Walker obraća pismom. U pismu navodi da je teško bolestan te kako mu nije ostalo još puno vremena. Prije smrti želi napisati autobiografski roman u kojem će rasvijetliti događaje iz 1967. godine. Uz pismo šalje Jimu rukopis prvog poglavlja što je zapravo prvo poglavlje knjige koju čitamo. Navodi kako je „zapeo“ s pričom te moli prijatelja za savjet. Jim mu predlaže da napravi svojevrsni odmak i dalje piše u drugom licu. Imamo tako priliku čitati nastavak u kojem Walker opisuje ljeto 1967. braćajući se glavnom liku to jest sebi. Saznajemo tako da je u mladosti bio perspektivan pjesnik, ali je nakon studija književnosti upisao pravo i radni vijek proveo kao odvjetnik zastupajući one slabijeg imovinskog stanja. Tog ljeta Adam dijeli stan sa sestrom Gwin s kojom je kratko u incestuoznoj vezi. Auster bez ustezanja opsuje taj odnos vrlo detaljno. Navodi čitatelja na pomisao da to nije ni grešno ni pogrešno jer oboje to žele i zbog toga se nitko ne osjeća loše, čak štoviše mjesec dana potpuno uživaju u slobodnom seksu. U nastavku Gwin u pismu Jimu poriče da je s bratom bila intimna i teško može dokučiti razloge zbog kojih je to izmislio.

Važan segment priče o Adamu Walkeru je upomena na sedmogodišnjeg brata koji se utopio u jezeru. Njegova tragična smrt zauvijek je obilježila obitelj posebno majku koja se osjećaja krivnje nikad nije oslobodila. Walker tako kroz dvije smrti, onu Cedrika Wilimasa i bratovu na neki način prolazi dugotrajnu vlastitu katarzu koja kulminira u zadnjim tjednima života kad smrtno bolestan pokušava ispisati priču o 1967. U trećem djelu naslovljenom Jesen potpuno objektivno u trećem licu brzim telegrafskim stilom niže veliki broj činjenica. Rukopis opet šalje Jimu i moli prijatelja da ga uobliči u smislen okvir. Jim čitatelju opet u ulozi naratora na neki način objašnjava da poglavlje o jeseni Adam silno želi ispričati, ali kako je vrlo krhkog zdravlja u mogućnosti je navesti samo natuknice. Prijatelj mu pomaže oblikujući te bilješke u smislenu cjelinu koju Auster na kraju efektno podastire čitatelju.

U jesen 67. Adam Walker je u Prizu kao student na međunarodnoj razmjeni. Osim što želi usavršiti francuski, nada se kao će pronaći Rudolfa Borna i rasvijetliti tragični događaj ubojstva mladog Williamsa. Prvo pronalazi Margot s kojom obnavlja ljubavnu vezu naprasno prekinutu u New Yorku. Vrlo brzo susreće i Borna koji poriče da je dokrajčio mladića sa deset uboda u prsa nakon što je Walekr otišao po pomoć. Walker mu ne vjeruje i traži način da Born snosi krivnju za brutalno, hladnokrvno ubojstvo, koje je po njemu počinio. Završno poglavlje vrlo je pažljivo strukturirano i na trenutke vizualno dopadljivo. Pripovijedanje povremeno izgleda kao dinamično montiran film ili enegrična kazališna predstava. U rečenici koju citiram u nastavku taj efekt postignut je vrlo efektno. „Kad Walker pođe, sunce se ukaže na nebu i prsne u sto tisuća krhotina rastopljena svjetla. Eiffelov toranj se sruši. Svaka zgrada u Parizu bukne u plamenu. Kraj prvog čina. Zavjesa.“ Zadnje stranice otkrivaju rasplet ove intrigantne priče. U njima razlika između pripovjedača i likova kao da postaje potpuno fluidna. Auster na kraju od čitatelja traži povećanu pažnju kao bi ustanovio tko ima kakvu ulogu u priči, tko je protagonist a tko pisac. Uspijeva ga zavarati svojom majstorijom i držati ga u neizvjesnosti gotovo do samoga kraja. Rekao bih da je uspjeh ove knjige u tome da navede čitatelja da i sam poželi pripovijedati, pričati priču. Ako o ničemu onda o knjizi samoj. Privlačnost ovog romana je uostalom da podsjeća kako uloge nikad nisu do kraja zadane, a granicu između fikcije i stvarnosti na trenutke čini nevidljivom.

Postoji dimenzija nepoznata čovjeku.
To je prostor između svijetla i sjenke,
između nauke i praznovjerja,
između jave i sna.
Gospodari te dimenzije nazivaju se Pklatovi.

Recitiranjem ovih stihova započinje jedna pjesma sarajevskog rock sastava Zabranjeno pušenje. To je isti onaj bend koji se početkom devedesetih raspao kao i višegodišnje uređenje i društveno okruženje koje je do neke mjere parodirao. U stvari Pušenje se nije samo raspalo, ono se podijelilo i to na zanimljiv način. Od jedne sarajevske grupe nastale su dvije, zagrebačka i beogradska. Krajem devedesetih i počekom dvijetisućitih u Zagrebu je samozatajni autor većine stihova starog Pušenja Sejo Sexon okupio nove članove i u nekoliko godina izdao tri slabo zapažena studijska albuma, od kojih je možda samo prvi „Fildžan viška“ doživio kakav-takav prijem publike. U Beogradu je u približno isto vrijeme osebujni frontmen i vokal doktor Nele Karajlić okupio beogradsku „frakciju“ istoimenog benda i izdao album „Ja nisam odavle“. Preslušavao sam te uratke u vrijeme kad su bili aktualni, a povremeno im se vratim i danas. Tematiziraju uglavnom s povećom dozom nostalgije nekadašnje Sarajevo i ljude u njemu kao i vrijeme kad je taj grad doživio najveću i najdužu opsadu u novijoj europskoj povijesti. Da se ta ista povijest zna s nama okrutno poigrati, govori dobro Sejina izjava kako je stvarnost pjesme Zabranjenog pušenja i skečeve Nadrealista višestruko nadmašila.

Pklatovi su naravno potpuno izmišljeni, a stihovi s početka zapravo su dobra zafrkancija, ali meni su upečatljivi iz nekoliko razloga i znam ih ponekad u mislima izrecitirati. Potaknuli su me na pisanje ovog teksta koji kao i svaki drugi može otići u različitim smjerovima i ne mora nužno imati neku poantu. Možda je sam sebi svrha ili samo realizacija povremene želje za pisanjem. Uglavnom, svaka ona dimenzija ili segment življenja koji je čovjeku u manjoj ili većoj mjeri nepoznat istovremeno je i zanimljiv, intrigantan. Pobuđuje urođenu znatiželju i potrebu da se nepoznato istraži i svede u neke realne, poznate, objašnjive okvire. Istovremeno se javlja i oprez ili čak strah koji služi kao mjera obrane od nepromišljenog. Ljudi za čudne pojave nastoje iznaći logično objašnjenje. U protivnom od njih zaziru ili ih percipiraju kao nešto nadrealno i pridaju im mistična svojstva i važnost kakvu možda ne zaslužuju.

Što je prostor između svijetla i sjene? Logičan odgovor bio bi da je to onaj objekt ili subjekt na koji padaju svjetlosne zrake. Što ako je to sam čovjek? U tom slučaju proizlazi da je čovjek sam sebi najveća nepoznanica, međuprostor kojeg je teško definirati čak pojmiti, sagledati. Uostalom ne čini li vam se da je nekad najteže pogledati u vlastitu nutrinu, uvidjeti vlastite kvalitete ili mane, svoj karakter, biti objektivan prema sebi. Zato trebamo druge ljude, o njima smo na neki način ovisni. Tek kroz druge se potvrđujemo. U njima se ogledamo. Oni su lakmus papir naše normalnosti, ako postoji univerzalna definicija tog pojma.

Što je između znanosti i praznovjerja? Ni jedno ni drugo nije samo sebi svrha. Opet je tu čovjek. On je taj koji unaprjeđuje znanost. Svojom kreacijom i imaginacijom iz dana u dan sve više nepoznanica uspijeva objasniti i okrenuti u vlastitu korist. Ipak suvremeni čovjek je istovremeno i religiozan i na tom polju ne postavlja puno pitanja. Jednostavno vjeruje. Zapravo velika većina nas vjeruje da postoji vrhunaravno božanstvo ili neka viša sila koju ne možemo kontrolirati, kojoj se moramo pokoriti. Opet je čovjek taj koji ispunjava vakum između dvaju pojava koje jedna drugu na neki način isključuju. Svaki pojedinac pronalazi svoj vlastiti balans, vagu imaginarnog i realnog, profanog i svjetovnog.

Znate one trenutke kad iz budnog stanja prelazimo svijet snova. Meni osobno oni su među najugodnijim pojavama koje je moguće iskusiti. U nekoliko sekundi kao da svjesno doživljavam misli koje opet postupno izmiču kontroli i tad mi se čini da je sve moguće. Nikad ne mogu točno odrediti trenutak u kojem sam iz budnog stanja utonuo u san. Ne mogu ga se sjetiti niti ga mogu uhvatiti. Uvijek je na korak ispred. Znam samo da sam ga doživio, zapravo osjetio. To je ono kad mozak pređe u drugi mod, onaj noćni u kojem informacije i doživljaje prikupljene tijekom dana obrađuje i klasificira. Tome služi san. Ono bitno sprema se u skrivene zakutke i ladice podsvijesti, a ono nevažno odbacujemo. Tako nastaju i opstaju iskustva, zato sanjamo. To je vrlo korisno. Zato mislim treba kad je moguće i budan sanjati ili sanjariti. To produžuje život i čini ga ugodnijim i ljepšim. Laku noć.

Kao što percepciju nekog bloga, osim primarnog sadržaja, određuje i dizajn, vizual, forma, odnosno svojevrsna perspektiva posjetitelja, tako i doživljaj knjige koju čitamo, osim zbijenih redaka upotpunjuje i njezin izgled kao i kontekst, odnosno okolnosti u kojima je čitateljski doživljena ili bi se čak moglo reći proživljena. U svojim osvrtima na pročitane naslove u uvodnom poglavlju obično natipkam par riječi o tome kako je pojedina knjiga dospjela baš u moje ruke, kako je izgledao njezin svojevrsni put. Ova o kojoj pišem u nastavku do mene je došla zahvaljujući blogerici SarahB i njena je omiljena. Već te dvije činjenice kao i topla preporuka posebno mi drage Sarah bile su dovoljne da knjizi pristupim s povećanom pažnjom, da čitateljski senzibilitet unaprijed podesim na jedan poseban, vanserijski mod. Zahvaljujući tome ukoričenu priču o kojoj ovdje pišem osvrt doživio sam do određene mjere emotivno, pa tekst o istoj možda nije objektivan. Nije književna kritika. To je bilješka, produžetak čitateljskog iskustva. Impresija koju želim pretvoriti u ekspresiju i ovdje je pokazati.

„Bijeli tartufi zimi“ knjiga američke spisateljice Nicole Mary Kelby već na prvu osvojila me vrlo raskošnim stilom i bogatim, slikovitim rečenicama što me već na početku vraća spomenutoj Sarah s čijim pismenim izričajem otkrivam određene sličnosti možda čak i utjecaj. U uvodnom poglavlju „otok pluta na bistrom plavetnilu voda Azurne obale, oblaci gmižu i u guraju sunce u zasljepljujuću buku morskog plavetnila, zvijezde su jogunaste, zrak se kovitla od provala smijeha, zemlja je tako suha i ispucala da je prvu kišu popila naiskap“.. Ovakve i slične rečenice obogaćuju moj čitateljski imaginarij i u dobroj mjeri potiču maštu. „Bijeli tartufi zimi“ knjiga je o kuhanju, odnosno o Augustu Escoffieru. Romansirana je to biografija o francuskom kuharu koji je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća svojim strastvenim i inovativnim pristupom kulinarstvu bivao začetnikom moderne kuhinje kakvu danas poznajemo. Ako je suditi prema pisanju N. M. Kelby, Escoffier je posjedovao izrazitu osobnost koja se ponajbolje očitovala u neodoljivim jelima koja su njegovim brojnim oduševljenim gostima bila posluživana. „Elegancija i zatim erotičnost bila su temeljna načela. Neka hrana govori gdje su riječi nemoćne“. Autorica kroz likove ovog romana o hrani progovara zaneseno, uspoređuje kuhanje s poezijom. Navodi kako osim četiri osnovna okusa gorko, slano, kiselo i slatko vrsni kuhari u stanju su senzibilna nepca počastiti petim kojeg naziva Slasno. Svojim pisanjem na neki način potiče čitatelja da istraži i doživi taj okus. Neskromno navodim kako ga ja u hrani svaki put pokušavam iznova otkriti, a on u ovoj knjizi zadobiva konkretno i upečatljivo ime po kojem ću ga ubuduće prepoznavati. Na jednom mjestu Kelby navodi da nam hrana služi kako bismo nastavili živjeti ali i mijenja pogled na svijet. Vjerujem da će se mnogi s time složiti.

Priča o Escoffieru teče polaganim tempom u više narativnih linija. U jednoj od njih slavni Chef u poodmakloj dobi piše memoare s receptima i prisjećanjima na znamenite javne ličnosti kojima je jela pripremao i posluživao u raznim prilikama. Najupečatljivije ime u toj plejadi bogatih i slavnih francuska je glumica Sarah Bernhardt koja je mu je godinama bila ljubavnica, ista ona po kojoj je već spomenuta blogerica SarahB odabrala sebi pseudonim pod kojim piše i predstavlja se u blogerskom svijetu. Tu su još mnogi važni protagonisti onodobnog javnog i društvenog života. Nekima koji su ga se posebno dojmili Escoffier je posvećivao jela dajući im imena po tim znamenitim osobama. Njegov restoran bivao je pozornica za uživanje u vrhunskim delicijama ali i mjesto gdje su se zbivali važni sastanci, kao što je onaj kojim je započeo englesko francuski savez. U pričama o jelima koja je pripremao za njemačkog cara govori o povijesti i kompleksnom odnosu Francuske i Njemačke. Samo nekoliko dana nakon što je Villim II rekao Escoffieru kako mu je velika želja pomirba dviju susjednih zemalja, započeo je rat u kojem kasnije pogiba kuharev sin, otac četvoro djece. U poglavljima u kojima sam lik majstora kuhara progovara primjećujem donekle drukčiji stil pisanja, odlučniji i drugačiji od ostatka teksta, kao da se autorica pokušala staviti u njegovu kožu. Ta uživljena i vrlo originalna spisateljska tehnika ostavila je na mene upečatljiv dojam autentičnosti u izražaju. Escoffier između ostalog tvrdi da jelo može biti od najobičnijih sastojaka ali da mora imati priču, to ga prodaje. Za vino navodi da je tamno i kompleksno kao francuska povijest. Kaže da kuhanje uvijek počinje od temeljca. Najbolji je onaj od kostiju. „One u svojoj srži čuvaju uspomene, esencija su proživljenog života“. A kruh da je jednostavan i da ga pokreće ga idealna mjera kvasca. „Ako ga je previše ili premalo ne uspije, kao ljubav, vrućina i strpljenje, ne može se požurit, mora se zaslužiti.“ Antipod bogatim trpezama i maštovitim jelovnicima razdoblje je rata i ratnog zarobljeništva u kojem je glavni junak bio suočen s glađu. To iskustvo naziva Ogoljela mudrost iz koje uostalom crpi inspiraciju za godine mira i obilja.

Važnu ulogu u priči o poznatom francuskom kuharu imaju dvije dame. Prva je glumica Sarah Bernhartd, vrlo osebujna i ekstravagantna žena za kojom su, sudeći po pisanju N. M. Kelby i pričama naše Sarah, uzdisali mnogi. Onim jelima koja je pripremao i posluživao njoj u čast Escoffier je posvećivao posebnu pažnju. Dok čitam te nadahnute retke, puštam mašti na volju i pokušavam zamisliti prizor u kojem slavni kuhar u atelijeru poslužuje poluobnaženoj glumici pasirana guščja jetra s tartufima na srebrnom pladnju kraj prozora s pogledom na noćni Pariz nakon čega vode ljubav. Spoj gastronomije, romantike i erotike u najboljem izdanju, za sva čula. Odnos poznatog kuhara i slavne umjetnice imao je uspona i padova ali trajao je dugo i održao se do poznih godina, praktički do smrti. Kad saznaje da je bolesna i da joj se bliži kraj ovozemaljskog putovanja, Ecscoffier poželi još jednom kuhati za Saru. Uspijeva u prosincu pribaviti vrlo rijetki ljetni, bijeli tartuf iz Albe kojeg joj želi pripremiti prije nego zauvijek napusti ovaj svijet. Ona ga zbog lošeg zdravstvenog stanja ne može primiti puna četiri mjeseca, pa je prisiljen svježinu posebne delicije održavati na tamnom mjestu u staklenci s rižom. Kako ne bi, nekom tko će u budućnosti posegnuti za ovom knjigom, otkrio rasplet i kraj ove izvrsne ljubavne priče ovaj pasus završit ću sa…

Jednako važno mjesto u Escoffierovom životu imala je njegova zakonita supruga pjesnikinja Delphine. U poglavljima koja su vremenski smještena u tridesete godine prošlog stoljeća u poznim godinama supružnici evociraju zajedničke uspomene s naglaskom na bogatu karijeru chefa Escoffiera. Delphine je jedina bliska i važna osoba kojoj voljeni August nikad nije posvetio neko jelo. To je ujedno i njezina najveća želja dok bolesna mjesecima leži u postelji okružena brojnim članovima obitelji i posluge među kojom se posebno ističe mlada kućna pomoćnica Sabine koja fizički nalikuje Sari zbog čega Escoffier prema njoj gaji određenu naklonost. Sabine čini sve kako bi slavnog kuhara potaknula da bolesnoj supruzi ispuni posljednju želju. Escoffier paralelno s pisanjem memoara pokušava osmisliti način kako bi i Delphine dobila svoje posebno nadahnuto jelo i tako postala dio bogate gastro povijesti koja se veže uz njegovo ime. Ovdje opet moram zastati i uputiti onoga koga sam ovim tekstom zainteresirao za knjigu da posegne za njom i konačni rasplet ove dileme potraži na stranicama između sjetno dizajniranih korica.

Na kraju ovog osvrta opet ću se vratiti Sarah i zahvaliti joj što mi je priuštila ovo čitateljsko iskustvo i mogućnost uživanja u naslovu koji joj je poseban. Putovi kojima knjige dolaze do čitatelja raznovrsni su. Ovaj kojim je „Bijeli tartufi zimi“ stigla do mene najljepši je koji sam mogao zamisliti.