Usputne bilješke

Kao što percepciju nekog bloga, osim primarnog sadržaja, određuje i dizajn, vizual, forma, odnosno svojevrsna perspektiva posjetitelja, tako i doživljaj knjige koju čitamo, osim zbijenih redaka upotpunjuje i njezin izgled kao i kontekst, odnosno okolnosti u kojima je čitateljski doživljena ili bi se čak moglo reći proživljena. U svojim osvrtima na pročitane naslove u uvodnom poglavlju obično natipkam par riječi o tome kako je pojedina knjiga dospjela baš u moje ruke, kako je izgledao njezin svojevrsni put. Ova o kojoj pišem u nastavku do mene je došla zahvaljujući blogerici SarahB i njena je omiljena. Već te dvije činjenice kao i topla preporuka posebno mi drage Sarah bile su dovoljne da knjizi pristupim s povećanom pažnjom, da čitateljski senzibilitet unaprijed podesim na jedan poseban, vanserijski mod. Zahvaljujući tome ukoričenu priču o kojoj ovdje pišem osvrt doživio sam do određene mjere emotivno, pa tekst o istoj možda nije objektivan. Nije književna kritika. To je bilješka, produžetak čitateljskog iskustva. Impresija koju želim pretvoriti u ekspresiju i ovdje je pokazati.

„Bijeli tartufi zimi“ knjiga američke spisateljice Nicole Mary Kelby već na prvu osvojila me vrlo raskošnim stilom i bogatim, slikovitim rečenicama što me već na početku vraća spomenutoj Sarah s čijim pismenim izričajem otkrivam određene sličnosti možda čak i utjecaj. U uvodnom poglavlju „otok pluta na bistrom plavetnilu voda Azurne obale, oblaci gmižu i u guraju sunce u zasljepljujuću buku morskog plavetnila, zvijezde su jogunaste, zrak se kovitla od provala smijeha, zemlja je tako suha i ispucala da je prvu kišu popila naiskap“.. Ovakve i slične rečenice obogaćuju moj čitateljski imaginarij i u dobroj mjeri potiču maštu. „Bijeli tartufi zimi“ knjiga je o kuhanju, odnosno o Augustu Escoffieru. Romansirana je to biografija o francuskom kuharu koji je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća svojim strastvenim i inovativnim pristupom kulinarstvu bivao začetnikom moderne kuhinje kakvu danas poznajemo. Ako je suditi prema pisanju N. M. Kelby, Escoffier je posjedovao izrazitu osobnost koja se ponajbolje očitovala u neodoljivim jelima koja su njegovim brojnim oduševljenim gostima bila posluživana. „Elegancija i zatim erotičnost bila su temeljna načela. Neka hrana govori gdje su riječi nemoćne“. Autorica kroz likove ovog romana o hrani progovara zaneseno, uspoređuje kuhanje s poezijom. Navodi kako osim četiri osnovna okusa gorko, slano, kiselo i slatko vrsni kuhari u stanju su senzibilna nepca počastiti petim kojeg naziva Slasno. Svojim pisanjem na neki način potiče čitatelja da istraži i doživi taj okus. Neskromno navodim kako ga ja u hrani svaki put pokušavam iznova otkriti, a on u ovoj knjizi zadobiva konkretno i upečatljivo ime po kojem ću ga ubuduće prepoznavati. Na jednom mjestu Kelby navodi da nam hrana služi kako bismo nastavili živjeti ali i mijenja pogled na svijet. Vjerujem da će se mnogi s time složiti.

Priča o Escoffieru teče polaganim tempom u više narativnih linija. U jednoj od njih slavni Chef u poodmakloj dobi piše memoare s receptima i prisjećanjima na znamenite javne ličnosti kojima je jela pripremao i posluživao u raznim prilikama. Najupečatljivije ime u toj plejadi bogatih i slavnih francuska je glumica Sarah Bernhardt koja je mu je godinama bila ljubavnica, ista ona po kojoj je već spomenuta blogerica SarahB odabrala sebi pseudonim pod kojim piše i predstavlja se u blogerskom svijetu. Tu su još mnogi važni protagonisti onodobnog javnog i društvenog života. Nekima koji su ga se posebno dojmili Escoffier je posvećivao jela dajući im imena po tim znamenitim osobama. Njegov restoran bivao je pozornica za uživanje u vrhunskim delicijama ali i mjesto gdje su se zbivali važni sastanci, kao što je onaj kojim je započeo englesko francuski savez. U pričama o jelima koja je pripremao za njemačkog cara govori o povijesti i kompleksnom odnosu Francuske i Njemačke. Samo nekoliko dana nakon što je Villim II rekao Escoffieru kako mu je velika želja pomirba dviju susjednih zemalja, započeo je rat u kojem kasnije pogiba kuharev sin, otac četvoro djece. U poglavljima u kojima sam lik majstora kuhara progovara primjećujem donekle drukčiji stil pisanja, odlučniji i drugačiji od ostatka teksta, kao da se autorica pokušala staviti u njegovu kožu. Ta uživljena i vrlo originalna spisateljska tehnika ostavila je na mene upečatljiv dojam autentičnosti u izražaju. Escoffier između ostalog tvrdi da jelo može biti od najobičnijih sastojaka ali da mora imati priču, to ga prodaje. Za vino navodi da je tamno i kompleksno kao francuska povijest. Kaže da kuhanje uvijek počinje od temeljca. Najbolji je onaj od kostiju. „One u svojoj srži čuvaju uspomene, esencija su proživljenog života“. A kruh da je jednostavan i da ga pokreće ga idealna mjera kvasca. „Ako ga je previše ili premalo ne uspije, kao ljubav, vrućina i strpljenje, ne može se požurit, mora se zaslužiti.“ Antipod bogatim trpezama i maštovitim jelovnicima razdoblje je rata i ratnog zarobljeništva u kojem je glavni junak bio suočen s glađu. To iskustvo naziva Ogoljela mudrost iz koje uostalom crpi inspiraciju za godine mira i obilja.

Važnu ulogu u priči o poznatom francuskom kuharu imaju dvije dame. Prva je glumica Sarah Bernhartd, vrlo osebujna i ekstravagantna žena za kojom su, sudeći po pisanju N. M. Kelby i pričama naše Sarah, uzdisali mnogi. Onim jelima koja je pripremao i posluživao njoj u čast Escoffier je posvećivao posebnu pažnju. Dok čitam te nadahnute retke, puštam mašti na volju i pokušavam zamisliti prizor u kojem slavni kuhar u atelijeru poslužuje poluobnaženoj glumici pasirana guščja jetra s tartufima na srebrnom pladnju kraj prozora s pogledom na noćni Pariz nakon čega vode ljubav. Spoj gastronomije, romantike i erotike u najboljem izdanju, za sva čula. Odnos poznatog kuhara i slavne umjetnice imao je uspona i padova ali trajao je dugo i održao se do poznih godina, praktički do smrti. Kad saznaje da je bolesna i da joj se bliži kraj ovozemaljskog putovanja, Ecscoffier poželi još jednom kuhati za Saru. Uspijeva u prosincu pribaviti vrlo rijetki ljetni, bijeli tartuf iz Albe kojeg joj želi pripremiti prije nego zauvijek napusti ovaj svijet. Ona ga zbog lošeg zdravstvenog stanja ne može primiti puna četiri mjeseca, pa je prisiljen svježinu posebne delicije održavati na tamnom mjestu u staklenci s rižom. Kako ne bi, nekom tko će u budućnosti posegnuti za ovom knjigom, otkrio rasplet i kraj ove izvrsne ljubavne priče ovaj pasus završit ću sa…

Jednako važno mjesto u Escoffierovom životu imala je njegova zakonita supruga pjesnikinja Delphine. U poglavljima koja su vremenski smještena u tridesete godine prošlog stoljeća u poznim godinama supružnici evociraju zajedničke uspomene s naglaskom na bogatu karijeru chefa Escoffiera. Delphine je jedina bliska i važna osoba kojoj voljeni August nikad nije posvetio neko jelo. To je ujedno i njezina najveća želja dok bolesna mjesecima leži u postelji okružena brojnim članovima obitelji i posluge među kojom se posebno ističe mlada kućna pomoćnica Sabine koja fizički nalikuje Sari zbog čega Escoffier prema njoj gaji određenu naklonost. Sabine čini sve kako bi slavnog kuhara potaknula da bolesnoj supruzi ispuni posljednju želju. Escoffier paralelno s pisanjem memoara pokušava osmisliti način kako bi i Delphine dobila svoje posebno nadahnuto jelo i tako postala dio bogate gastro povijesti koja se veže uz njegovo ime. Ovdje opet moram zastati i uputiti onoga koga sam ovim tekstom zainteresirao za knjigu da posegne za njom i konačni rasplet ove dileme potraži na stranicama između sjetno dizajniranih korica.

Na kraju ovog osvrta opet ću se vratiti Sarah i zahvaliti joj što mi je priuštila ovo čitateljsko iskustvo i mogućnost uživanja u naslovu koji joj je poseban. Putovi kojima knjige dolaze do čitatelja raznovrsni su. Ovaj kojim je „Bijeli tartufi zimi“ stigla do mene najljepši je koji sam mogao zamisliti.