Postoji dimenzija nepoznata čovjeku.
To je prostor između svijetla i sjenke,
između nauke i praznovjerja,
između jave i sna.
Gospodari te dimenzije nazivaju se Pklatovi.
Recitiranjem ovih stihova započinje jedna pjesma sarajevskog rock sastava Zabranjeno pušenje. To je isti onaj bend koji se početkom devedesetih raspao kao i višegodišnje uređenje i društveno okruženje koje je do neke mjere parodirao. U stvari Pušenje se nije samo raspalo, ono se podijelilo i to na zanimljiv način. Od jedne sarajevske grupe nastale su dvije, zagrebačka i beogradska. Krajem devedesetih i počekom dvijetisućitih u Zagrebu je samozatajni autor većine stihova starog Pušenja Sejo Sexon okupio nove članove i u nekoliko godina izdao tri slabo zapažena studijska albuma, od kojih je možda samo prvi „Fildžan viška“ doživio kakav-takav prijem publike. U Beogradu je u približno isto vrijeme osebujni frontmen i vokal doktor Nele Karajlić okupio beogradsku „frakciju“ istoimenog benda i izdao album „Ja nisam odavle“. Preslušavao sam te uratke u vrijeme kad su bili aktualni, a povremeno im se vratim i danas. Tematiziraju uglavnom s povećom dozom nostalgije nekadašnje Sarajevo i ljude u njemu kao i vrijeme kad je taj grad doživio najveću i najdužu opsadu u novijoj europskoj povijesti. Da se ta ista povijest zna s nama okrutno poigrati, govori dobro Sejina izjava kako je stvarnost pjesme Zabranjenog pušenja i skečeve Nadrealista višestruko nadmašila.
Pklatovi su naravno potpuno izmišljeni, a stihovi s početka zapravo su dobra zafrkancija, ali meni su upečatljivi iz nekoliko razloga i znam ih ponekad u mislima izrecitirati. Potaknuli su me na pisanje ovog teksta koji kao i svaki drugi može otići u različitim smjerovima i ne mora nužno imati neku poantu. Možda je sam sebi svrha ili samo realizacija povremene želje za pisanjem. Uglavnom, svaka ona dimenzija ili segment življenja koji je čovjeku u manjoj ili većoj mjeri nepoznat istovremeno je i zanimljiv, intrigantan. Pobuđuje urođenu znatiželju i potrebu da se nepoznato istraži i svede u neke realne, poznate, objašnjive okvire. Istovremeno se javlja i oprez ili čak strah koji služi kao mjera obrane od nepromišljenog. Ljudi za čudne pojave nastoje iznaći logično objašnjenje. U protivnom od njih zaziru ili ih percipiraju kao nešto nadrealno i pridaju im mistična svojstva i važnost kakvu možda ne zaslužuju.
Što je prostor između svijetla i sjene? Logičan odgovor bio bi da je to onaj objekt ili subjekt na koji padaju svjetlosne zrake. Što ako je to sam čovjek? U tom slučaju proizlazi da je čovjek sam sebi najveća nepoznanica, međuprostor kojeg je teško definirati čak pojmiti, sagledati. Uostalom ne čini li vam se da je nekad najteže pogledati u vlastitu nutrinu, uvidjeti vlastite kvalitete ili mane, svoj karakter, biti objektivan prema sebi. Zato trebamo druge ljude, o njima smo na neki način ovisni. Tek kroz druge se potvrđujemo. U njima se ogledamo. Oni su lakmus papir naše normalnosti, ako postoji univerzalna definicija tog pojma.
Što je između znanosti i praznovjerja? Ni jedno ni drugo nije samo sebi svrha. Opet je tu čovjek. On je taj koji unaprjeđuje znanost. Svojom kreacijom i imaginacijom iz dana u dan sve više nepoznanica uspijeva objasniti i okrenuti u vlastitu korist. Ipak suvremeni čovjek je istovremeno i religiozan i na tom polju ne postavlja puno pitanja. Jednostavno vjeruje. Zapravo velika većina nas vjeruje da postoji vrhunaravno božanstvo ili neka viša sila koju ne možemo kontrolirati, kojoj se moramo pokoriti. Opet je čovjek taj koji ispunjava vakum između dvaju pojava koje jedna drugu na neki način isključuju. Svaki pojedinac pronalazi svoj vlastiti balans, vagu imaginarnog i realnog, profanog i svjetovnog.
Znate one trenutke kad iz budnog stanja prelazimo svijet snova. Meni osobno oni su među najugodnijim pojavama koje je moguće iskusiti. U nekoliko sekundi kao da svjesno doživljavam misli koje opet postupno izmiču kontroli i tad mi se čini da je sve moguće. Nikad ne mogu točno odrediti trenutak u kojem sam iz budnog stanja utonuo u san. Ne mogu ga se sjetiti niti ga mogu uhvatiti. Uvijek je na korak ispred. Znam samo da sam ga doživio, zapravo osjetio. To je ono kad mozak pređe u drugi mod, onaj noćni u kojem informacije i doživljaje prikupljene tijekom dana obrađuje i klasificira. Tome služi san. Ono bitno sprema se u skrivene zakutke i ladice podsvijesti, a ono nevažno odbacujemo. Tako nastaju i opstaju iskustva, zato sanjamo. To je vrlo korisno. Zato mislim treba kad je moguće i budan sanjati ili sanjariti. To produžuje život i čini ga ugodnijim i ljepšim. Laku noć.
Post je objavljen 07.10.2018. u 00:01 sati.