Usputne bilješke

Ime norveškog pisca i novinara Karla Ovea Knausgarda bilo mi je potpuno nepoznato do prije desetak dana kad sam u knjižnici među tek vraćenim naslovima slučajno naišao na njegovu knjigu „Jesen“. Jednostavan i prikladan naslov za ovo doba godine kao i originalan dizajn korica privukli su mi pažnju i učinili da s knjigom onako na prvu „kliknem“. Nakon što sam na koricama otraga pročitao kratki opis bio sam siguran da ću je pročitati i da će mi njen sadržaj biti u zanimljiv.

„Jesen“ je podijeljena u tri cjeline ispred kojih stoji podnaslov „Pismo nerođenoj kćeri“, zatim Rujan, Listopad i Studeni. Na početku svake te cjeline Karl Ove Knausgard ispisuje po jedno pismo u kojem se obraća još nerođenoj kćeri čiji dolazak na svijet on, supruga i troje starije djece iščekuju. U tim pismima opisuje obiteljsku svakodnevicu čijim će dijelom malena svojim rođenjem postati. Ta svakodnevica sastoji se od mnoštva detalja iz osobnog i obiteljskog života koji su naizgled svakodnevni, banalni, ali Knausgard u maniri vrsnog pripovjedača oko njih gradi priču ispunjenu opažanjima i promišljanjima koja čitatelja zainteresiraju i navode da im posveti pažnju. Uspijeva neambiciozno kroz pisanje o običnim stvarima nametnuti možda krucijalno pitanje: Kakav svijet mi odrasli stvaramo i gradimo? Što činimo da on bude ljepši, sigurniji i ugodniji za mališane kojima smo omogućili život.

Nakon svakoga pisma niz je od dvadeset kratkih tekstova u kojima autor opisu vlastite svakodnevice pristupa još studioznije nego u samim pismima. Gotovo sve o čemu piše na prvu djeluje, svakodnevno, obično, čak banalno, ali ipak vrijedno zapisivanja i čitanja. Knausgard povremeno kao neka vrsta komentatora objašnjava očitu svrhu i namjenu stvari ili neminovnih pojava iz svakodnevnog života samo zato jer su mu u tom trenutku privukle pažnju. U prilici smo tako čitati na primjer o žabama, okvirima, vapnu, gumenim čizmama, ratu, Van Goghu, ušima, konzervama, jazavcima, oprostu, zahodskoj školjci, očima i još mnoštvu drugih stvari i pojava koje su autora u tri jesenska mjeseca, okružile i zaokupile. Na taj način on čitatelju oslikava svoj okoliš i intimi svijet i kao da ga i samog priprema i poziva da u njega kroči. Ne čini to doslovno, kao u slučaju još nerođenog djeteta, već posredno putem književnosti i bogatstva riječi i izričaja koje taj svijet čine bliskim i gotovo opipljivim. Svojim talentom i originalnošću zavrjeđuje da korice „Jeseni“ otvorimo i čitajući zakratko povjerujemo u iluziju kako smo i sami dio tog bogatog nordijskog, jesenskog kolorita satkanog od mnoštva sitnica koje čine sam život.