Usputne bilješke

Na otprilike dvanaest kilometara udaljenosti od mjesta u kojem živim nalazi se veliki voćnjak, zapravo plantaža jabuka. Teško mi je procijeniti njegovu veličinu i pogledom ga obuhvatiti. Mjeri se u hektarima, a broj niskih stabala punih crvenkastih plodova možda je i nekoliko tisuća. Voćnjak je u vlasništvu jedne firme koja je u vlasništvu druge firme, a ta je navodno u vlasništvu nekog fonda. Sve skupa do nedavno je bilo dio velikog domaćeg koncerna, pa sad više nije, ali to je za ovu priču manje važno. Godinama sezonci iz ovog kraja beru jabuke na toj plantaži za navodno skromnu nadnicu. Ove godine prvi put uzmanjkalo je takvih radnika i pokazala se potreba za uvozom radne snage. Koliko je ta potreba opravdana teško mogu reći jer o tome ne znam dovoljno. Uglavnom, krajem kolovoza na voćnjak je pristiglo stotinjak radnika iz Ukrajine. Za njihov angažman bilo je potrebno ishoditi vize i radne dozvole, te im osigurati smještaj i prehranu. Meni je to bio prvi izravniji uvid i kontakt s ljudima koji su došli u našu zemlju radi posla izdaleka.

Kako je malo poduzeće u kojem radim opremljeno kuhinjom za pripremu većeg broja obroka, ušli smo u poslovnu suradnju i potpisali ugovor za pripremanje i dostavu sva tri obroka za radnike iz Ukrajine. Moj osnovni posao je nabava svih vrsta roba i usluga, pa tako i namirnica za kuhinju. U ovom slučaju dobrim djelom dopala me i dostava gotovih jela, pa sam tako u zadnja dva i pol mjeseca, koliko je trajala berba jabuka, najmanje jednom dnevno sjedao u auto i u velikim termos-posudama vozio hranu u voćnjak često i vikendom ili praznikom. Više od sto puta prošao sam tih oko dvadeset pet kilometara, od čega je oko pola bilo izvan radnog vremena. Čini mi se da sam zapamtio svaki kamenčić na tom dijelu ceste. Ponekad bi mi društvo znao činiti netko od kolega ili jedan od mojih klinaca, pa bi razgovarali ili se vozili i uz tihu glazbu gledali okolne brežuljke ili ravnicu u daljini prebirući svaki za sebe misli. Najčešće sam ipak taj put prolazio sam. Imao sam tako priliku kao u nekom izravnom prijenosu dan za danom gledati smjenu godišnjih doba, odnosno kako vedro i nasmijano ljeto polagano ustupa mjesto uglavnom maglovitoj i zamišljenoj jeseni. Te vožnje dale su mi priliku pabirčiti sjećanja, razmišljati o svakodnevici, kovati planove za nadolazeće mjesece i godine ili ponekad sanjariti.

Trebalo je neko vrijeme da se uhodamo i da obroci koje smo pripremali za ukrajinske radnike postanu, da tako kažem, optimalni i na obostranu korist i zadovoljstvo. Njihove prehrambene navike nisu bitno drukčije od menija koji naše kuharice inače pripremaju, ali postoje ipak finese koje čine razliku. Jedna od njih je čaj. To je napitak koji većina ovdašnjih ljudi pije rijetko dok je za berače jabuka iz Ukrajine on dio svakodnevice. Tražili su ga stalno, a konzumirali u velikim količinama kroz cijeli dan. Druga je krumpir ili na ukrajinskom kartoška. Nakon nekog vremena rekli si mi da je to prilog kojeg najradije jedu, a ja sam to prenio šefici kuhinje, pa smo tako u prosjeku svaki drugi dan pripremali kartošku na sve moguće načine: pečeni, restani, na lešo, na pekarski, na francuski, pommes frites, pire-krumpir, s povrćem, u varivima ili musaki. Jedino krumpir-salata iz nekog razloga nije imala dobru prođu. Potrošili smo veliku količinu relativno jeftinog krumpira kojeg nam je isporučivao vlasnik jednog lokalnog OPG-a na radost naših Ukrajinaca, kako su ih kuharice zvale. Nemali broj puta sam na pitanje: Što je danas; veselo odgovorio: Kartoška!

Kad sam danas posljednji put došao na voćnjak prekrila ga je gusta magla. Vidio sam svega nekoliko desetaka golih stabala od onih nekoliko tisuća. Lišće s njih je opalo, a sve jabuke prethodno su pobrane, otpremljene u velikim kamionima i spremljene u neke hladnjače tko zna gdje. Autobusi što će vrijedne ukrajinske berače odvesti daleko na istok već su glasno brundali u praznom hodu. Oko njih vrzmali su se užurbani ljudi sa nevelikim zavežljajima i koferima. Čekali su još jedan ručak prije samog puta. Na meniju je bio, pogađate kartoška.