Usputne bilješke

Nedjelja je popodne, druga u listopadu. Jesen. Godina je okrugla sa tri nule i dvojkom na čelu. Nakon obilnog ručka palim televizor. Na CRT ekranu katodna cijev producira prvu epizodu nove emisije Nedjeljom u 2. Na prvu mi se učini da je termin za takav format potpuno promašen. Ipak gledam. Gost je Ivo Sanader predsjednik HDZ-a koji je u to vrijeme opozicija. Pažnju mi privlači mladi voditelj Aleksandar Stanković. Postavlja konkretna, pronicljiva pitanja. Ne podilazi gostu, ne okoliša. Sugovornik mu je, kao i svaki političar, slatkorječiv. Puno obećava. Iako vode živ razgovor na polovici me njihova konverzacija uljuljka u plitki san. Budim se sat kasnije i gasim televizor. Najednom odlučujem ostatak dana provesti negdje vani u prirodi.

Odluka pada na brdovitu šumu nedaleko od mjesta u kojem živim. Palim auto i vozim se do najbližeg ulaza u šumu. Kod spuštene rampe parkiram i krećem hodati širokim makadamom. Plan je pješačiti kilometar-dva unutar šume, pa istim putem nazad. Od stvari nosim samo ključ od auta u džepu. Nemam ruksak, vodu, ništa. Još nisam u posjedu mobitela. Ne postoji google maps. Dotadašnja iskustva boravka na otvorenom vrlo s skromna, gotovo nikakva. U šumu upadam kao padobranac. Od svega potrebnog za siguran i ugodan boravak u prirodi imam samo dobru volju.

Prvih pola sata čista je uživancija. Povremeno krilima prhne neka nepoznata ptica. Refulima vjetra nošeno suho lišće improvizira neku svoju melodiju. Sve praćeno ujednačenom škripom koju generiraju moji koraci. Puštam misli da nasumično vrludaju uokolo. Nema politike, stresa, ničega negativnog. Sve je spontano, prirodno. Nisko sunce probija se kroz visoka stabla što krajolik čini razigranim i oku ugodnim. Zemlja generira reski miris skorog nadolaska zime. U određenom trenutku kliknuli smo šuma i ja. Osjećam se dobro. Po to sam došao.

Kako ulazim dublje put se sužava. Široki makadam pretvara se u poljski put da bi kasnije prerastao u šumsku stazu koju su utrli strojevi za izvlačenje drva. Dolazim do mjesta na kojem se staza grana. Oprezni i logički dio neuronskih veza sugerira mi kako to treba biti krajnja točka izleta odnosno početni punkt povratka. Ipak onaj znatiželjni, avanturi sklon splet misli, prevlada i navede me da skrenem desno i nastavim još malo dublje istražiti šumu. Kako hodam dalje konfiguracija terena se mijenja. Krajolik je u sve većoj mjeri neravan. Lijevo i desno pojavljuju se padine i duboke vrtače. Stabla su viša, masivnija, pod od suhog lišća deblji. Sve djeluje novo, uzbudljivo. Kao da sam desecima kilometara od kuće na nekoj planini.

Nakon ps sata otptilike nilazim na još jedno račvanje na kojem kratko zastajem. Prilično sam siguran da ću, ako opet skrenem desno, načiniti krug i doći do auta s druge strane. Vremena još imam. Dani još nisu suviše kratki. Bez puno razmišljanja tjeram dalje. Međutim kako odmičem ugoda sve više ustupa mjesto zabrinutosti. Možda ipak stati i okrenuti nazad. Ma ne, to je zasigurno puno duže. Blizu sam izlazu. Mora biti tu iza prvog brijega. Sve manje doživljavam okoliš koji je zapravo prekrasan, fascinantan. Ali zbog rastuće zabrinutosti više nisam u stanju u njemu uživati. Ubrzavam korak kako bi što prije ugledao rub šume i izašao iz labirinta drveća iz kojeg se ubrzano povlače sunčeve zrake. Na teži način uviđam da sumrak u šumi pada ranije i da dolazi nenadano brzo. Shvaćam kako sam stigao do točke nakon koje hodanje u bilo kojem smjeru postaje neizvjesno i nesigurno. Izgubio sam se. Vjetar koji pojačava čini neugodnu zvukofoniju koja generira hladnoću i izaziva strah. Hodam sve brže u smjeru koji nudi kakvo takvo svjetlo. Željno iščekujem neko polje cestu, bilo kakav trag ljudskog djelovanja. Međutim nakon svakog savladanog brijega pojavljuje se novi još veći za nijansu tamniji. Put postaje sve uži i na kraju potpuno iščezava. Čujem samo vlastito glasno disanje. Ne usuđujem se više pogledati ustranu. Umišljam da me iz sumraka vrebaju parovi očiju. Okoliš mi sve više djeluje tjeskobno. Preuzima me panika.

Najednom izbijam na makadamski put. To nije onaj kojim sam došao, ali ipak pruža određeno olakšanje. Kako mrak sve više uzima maha odlučim trčati. Nakon trećeg zavoja vidim svjetlo u daljini. Pomišljam viknuti u tom smjeru. Primjećujem da zrake tog svjetla nisu statične. Čujem sve glasnije zujanje i brundanje. Auto! Ide u mom smjeru. Mašem da stane. Zabrinuti vozač me vidi i zaustavlja rasklimanu Ladu Nivu. Oprezno otvara prozor i upitno me gleda. Skrušeno mu priznajem da sam se izgubio. Pokušavam mu objasniti gdje sam parkirao. Začuđeno konstatira da je to na sasvim drugom kraju sedam-osam kilometara daleko. Molim ga da me odveze tamo. Sjedam na iskrzano sjedalo ruskog terenca. Unutra je ugodno, toplo. Osjećam veliko olakšanje. Kazuje mi postariji vozač kako je velika sreća da je naišao. On je lovočuvar. Brine se o hranilištima unutar šume. Inače ne ide ovako kasno. Taj dan se zadržao kod unuka na rođendanu. Pokušavam ne razmišljati što bi uslijedilo da nije naišao. Dok me ostavlja kod auta po deseti put mu se zahvaljujem i nudim novac barem za benzin. Odbija rezolutno. Ozbiljno me upozorava da više nikad ne kročim u šumu ovako kasno potpuno nespreman. Obećavam i sebi i njemu: Nikad više! U mrklom mraku otključavam auto po kojem se ulovio prvi mraz. Palim ga i vozim se doma u tišini pokušavajući sabrati misli.

U godinama što su uslijedile u tu istu šumu došao sam nebrojeno puta. Pješice, biciklom ili autom apsolvirao sam sve dostupne putove. U razgovoru sa iskusnijima i na lokalnim kartama, a kasnije na i google mapsu proučio sam sve staze. Obično bih krenuo ranije nekad u društvu, češće sam s ruksakom na leđima u kojem je voda, kišna jakna, kapa, rukavice, nešto slatko za energiju, voće, sendvič i obavezno mobitel. Putove koji su me taj prvi put krivo odveli naučio sam napamet. Sva moguća križanja, izlaze, prečice sad imam u malom prstu. Šuma je u konačnici postala mjesto na kojem se osjećam sigurno i ugodno. Znao sam ponekad vidjeti fazane, srne ili divlje svinje koji u pravilu zaziru od ljudi. U više navrata sretao bih onog lovočuvara. Zapamtio me. Obično bi se pozdravili i kratko popričali. Jednom sam vozeći bicikl kroz obližnje selo stao kod njegove kuće na kavu. Sad je u mirovini. Posao je preuzeo njegov sin. Naš prvi susret nikad nismo spomenuli.