Redoviti posjetitelji ovog bloga su vjerujem uočili kako u zadnje vrijeme na njemu nema opisa biciklističkih vožnji. Razlog tome vrlo je jednostavan. One se ne odvijaju, pa ne postoji niti materijal za pisanje. Zbog nedostatka vremena, kondicije, motivacije i svojevrsnog zasićenja zapostavio sam bicikl. Tako se trenutno osjećam. Vratit ću mu se vjerujem u budućnosti kad okolnosti budu drugačije. Potrebu za kretanjem, odnosno rekreacijom na svježem zraku u zadnje vrijeme zadovoljavam uglavnom hodajući po gradu u kojem živim, te rijeđe po njegovoj okolici. Često ivanićkim ulicama koračam u društvu sa M. pa je i međusobni razgovor sastavni dio naših zajedničkih pješačkih tura. Povremeno hodam zato što Lin (naša mlada kujica) želi razgibati energične noge, a ponekad mi društvo čine samo vlastite misli što prate ujednačen ritam koraka. Inzistiram na ovom terminu hodanje jer tu aktivnost baš tako doživljam. To nije lagana šetnja, niti sportska aktivnost, već potreba kretanja kroz određeni prostor bez posebnog cilja korištenjem energije koju generira moje vlastito tijelo, odnosno noge. Mogu slobodno reći da ta aktivnost nije samo fizička, nego je u dobroj mjeri intenzivan i specifičan misaoni proces. Duže hodanje je ugodno, linearno iskustvo kao čitanje dobre knjige ili pisanje. Postoje pisci koji su te dvije stvari uspješno spojili i pretočili u kompaktnu cjelinu. Jedan od njih je Norvežanin Erling Kagge, čije ime mi nije nepoznato. Naime, prije više od dvije godine pročitao sam njegovu izvrsnu knjigu "Tišina u doba buke" i ovdje na blogu ostavio kratki zapis o njoj. Ovaj put posegnuo sam za novijim uratkom ovog autora jednako privlačnog naslova i sadržaja: "Hodati korak po korak".
Kagge je dugogodišnji bogat i raznovrstan hodački staž pretočio u pitak i zanimljiv književni tekst. U njemu je prezentirao priličnu količinu vlastitih, originalnih misli i iskustava, te brojne citate drugih pisaca i znanstvenika. Umetnuto je nekoliko fotografija, ilustracija i grafikona koji potrijepljuju napisano. Navodi brojna istraživanja koja govore u prilog tezi da je hodanje izrazito ugodna i zdrava aktivnost. Naglašava kako je hodanje dugotrajan proces koji može učiniti da se vrijeme i prostor rastegnu, odnosno da svijet oko sebe poimamo drugačije. Uspoređuje to sa gradnjom prijateljstva. Tvrdi kako je najveća tajna hodanja ta da produžava život. To je putovanje koje nas oblikuje dok otkrivamo sebe iznutra. Čovjek hodajući dobiva na vremenu dok se seli iz jedne u drugu stvarnost. Ovakvim i sličnim inspirativnim rečenicama knjiga obiluje. Erling Kagge hodanje povezuje sa znanjem jer proći nešto znači znati. Navodi kako je odabir puta linije manjeg otpora znak slabosti. Stizati nekamo bez muke nakon nekog vremena postaje dosadno. Prema autoru ove knjige, u poduzimanju napora kako bi se kretali u željenom smjeru nalazi se uzbuđenje.
"Hodati korak po korak" sačinjena je od kratkih labavo povezanih poglavlja u koja je Kagge, čini mi se, zapisivao sve čega se mogao sjetiti, a ima veze sa hodanjem. Na samom početku za svoju baku kaže da je umrla onog dana kad više nije mogla hodati, dok u posljednjem poglavlju donosi potresnu crticu o djedu koji je zadnje korake načinio kako bi stao pred nacistički streljački vod. Prisjeća se prvih, klimavih koraka vlastite djece i onih koje je napravio s njima u naručju dok su bili bebe. Na jednom mjestu prepričava zgodu iz djetinjstva kad usred šume njegov brat izjavljuje kako zna gdje su jer se tu već jednom bio izgubio. Upečatljiva je priča o slijepoj ženi iz Kenije koja se nakon operacije, koja joj je omogućila vid, nije znala vratiti kući drukčije osim pješice. Njezina stopala zapamtila su put. Vlastitim stoplima Kagge pridaje veliku važnost. Kaže kako izuva cipele kad god je to moguće. U čarapama ili bos hoda po kući, uredu, nogostupu ili u prirodi. Kroz kožu na stoplima poima i bolje razumijeva svijet.
Autor ove knjige nije prvi ni jedini koji tematizira hodanje. Štoviše, iz djela drugih pisaca crpi inspiraciju za vlastita. Za njemačkog filozofa Hideggera kaže kako je u kontekstu hodanja napisao: Biti ne znači samo postojati. Pisac Robert Wakser još je odrješitiji kad tvrdi da stići s jednog na drugo mjesto, a ništa ne doživjeti je kao ludilo.
Milan Kundera ustvrdio je da postoji tajna veza između polaganosti i pamćenja. Ovo je samo dio brojnih citata koje autor donosi pažljivo navodeći izvore iz kojih ih prenosi.
Hodačko iskustvo Erlina Kaggea vrlo je bogato i šaroliko zemljopisio i vremenski. Pješačio je u raznim djelovima svijeta u urbanim zonama koje su napučene ljudima. Jednako tako vlastitim nogama utisnuo je trag tamo gdje ljudska noga rijetko ili nikad ne kroči. Rodni Oslo bezbroj puta premjerio je koracima uvijek iznova otkrivajući druge zakutke i različite perspektive. Za Los Angeles kaže kako njeguje kult automobila i nije naklonjen hodačima. Djelove New Yorka prehodao je podzemno kroz labirint željezničkih tunala i kanalizacije. Pješačio je sve do polova, krajnjih točki zemijine zemljopisne dužine. Vukući teške saonice ka sjevernom polu radovao se malim stvarima kao što su topli obrok i sigurnost šatora. Prvi je čovjek što je sa obale Antartike pješice dosegnuo južni pol. Antartiku poistovjećuje sa sveobuhvatnom tišinom u kojoj se osjećao manje usamljenim negu u masi ljudi u velikom gradu.
Erling Kagge svojom knjigom učvrstio je moje mišljenje kako hodanje izrazito povoljno utječe na raspoloženje i opću sliku organizma. Podsjetio me da hodam duže i češće neovisno o godišnjem dobu i vremenskim prilikama. Potaknuo me da iskustvo hodanja naknadno nadogradim pustolovinom čitanja ili oblikujem u zadovoljstvo pisanja. Prije svega potvrdio je moj stav kako je hodanje jedan od najboljih recepata za postizanje unutarnjeg mira.
Post je objavljen 01.11.2020. u 19:16 sati.