Usputne bilješke

29.11.2020., nedjelja

Sekvence

Nedjeljno jutro prije točno tjedan. Kroz kuhinjski prozor promatram bjelinu mraza. Dok pogledom odsutno šaram po tom moru kristala pijem kavu i slušam radio. Uglavnom stariji ljudi naručuju pjesme iz nekih minulih epoha. Puno nostalgije utisnuli su u te glazbene želje. Kad se začuje glas Kiće Slabinca i mene zapuhne burin sjete. Istovremeno na sarajevskom portalu Žurnal info čitam kolumnu pisca Semezdina Mehmedinovića. Zapisujem iz nje jednu rečenicu što me se posebno dojmila: Nikada nigdje nisam išao da bih vidio, nego da bi mi se dogodilo. Sviđa mi se koncept te kolumne. Odlučujem da ću ga djelomično primijeniti ovdje na blogu.

. . .

Predvečerje. Vozimo se bratovim autom prema Zagrebu. Nisko sunce na zapadnom nebu isprobava paletu svih nijansi crvene. Razgovaramo. Otraga sjede moj klinac srednjoškolac i njegov vrtićanac. Smiju se glasno. Kod njega na poslu gledamo urede koje treba pokrečti. To je mala tvrtka koja se bavi transportom. Odlazimo do mjesta gdje stoje kamioni. Nekoliko dugih šlepera s tisućama kilometara u kotačima miruje u mraku. Jedan vozač sprema se na počinak u kabini. Druga dvojica upravo kreću prema Grčkoj čak. Brat postavlja malenog nećaka na mjesto vozača u jednom visokom Volvu. On stidljivo polaže ruke na kolo volana. Fascinacija je preslaba riječ za njegovu reakciju. I mi ostali oduševljeni smo grdosijama kojima se ne nazire kraj. Ugodan kratki izlet u metropoli završavamo slasnim kebabom u City centru.

. . .

Kod prijatelja završavam strop od gipsanih ploča. Moj prvi samostalni posao tog tipa. Početak nije bio nimalo lagan. Jedan zid se zainatio. Izgubili smo dva sata isprobavajući razne vrste tipli. Nakratko me uhvatio strah da nisam dorastao tom poslu. Kasnije je krenulo i ispalo gotovo savršeno ravno. Prijatelj sjedi, odbija dimove i zadovoljno promatra glatku plohu ispod koje ja hodajući na ljestvama kupljenim za tu priliku, dotjerujem zadnje detalje. Konstatira kako je baš ta nova lojtra bila ključna za dobro obavljen posao. Govorim mu u šali da pravi majstor ima najmanje tri lojtre kako bi mogao započeti radove na tri mjesta. Kad ih jednom započne onda može unedogled odlaziti i dolaziti. Očajnim naručiteljima preostaje samo naoružati se strpljenjem i čekati. Konstatiramo smijući se da je njegova sreća što ja nisam pravi majstor i imam samo te jedne ljestve. 

. . .

Vedro, blještavo popodne odlučim provesti na svojem brijegu radeći oko klijeti. Odmah na dolasku uočavam kako je, unatoč poodmakloj dobi godine, trava potjerala. Dok skeniram zelene izdanke odsutno zatvaram vrata od auta. U nepažnji ne primjećujem kako je ispod njihovog ruba zaostao palac desne ruke. Rub teških vrata okrutno me opomene na tu činjenicu. Nokat odmah poprimi modru boju, a oštra bol proširi se cijelom šakom i rukom. Psujem i ljutim se na sebe zbog te neopreznosti. Nakon par minuta bol kao da jenjava, pa krećem s radovima. U kartonske kutije spreman ostatke vinograda, staru isluženu lozu što će u budućnosti poslužiti za roštilj. Usred tog posla ugodno me prene nenajavljen gost, stric. On rado navraća na moj brijeg. Često mi pomogne u poslovima na uređenju malog imanja. Zajedničkim snagama u sat-dva napravili smo puno više od planiranog. Dok se zubato sunce brzo spušta prema zimskom obodu pozdravljamo se uz gemišt i planove za buduće radove. Život sa stricem. Uvečer palac me podsjeća na nezgodu pri dolasku. Neugodno i bolno pulsira. Prisiljen sam hladiti ga ledom i čekati da neugoda prođe. Dugo ga proučavam kao da će to pomoći. Ne razmišljamo u svakodnevici previše o vlastitoj tjelesnosti. Uzimamo je zdravo za gotovo. Postanemo je svjesni tek kad nam uskrati komociju. Dok ovo pišem tipka Space uporno me na to podsjeća.

. . .

To je glupost, uvijek imaj vremena za ono što ti je važno. Dva su stiha iz pjesme Moja Anđa Mirele Priselac Remi. Riječi su to zapravo njezine majke uokvirene navodnim znacima. Možda bi ovdje trebalo staviti dvostruke. Čitam sjedeći uz čašu vode njezinu originalnu zbirku pjesama Masarykova dok se vani studeni mrak utiskuje u gustu maglu. Zbog bolnog palca teško namještam knjigu u dobar položaj. Izmiče mi iz ruku doslovno. Bolje sama knjiga, nego značenje njezinog sadržaja. Odložim je i ustanem upaliti radio. Iz njega se najednom začuje glas Remi. Na trenutak me zbuni. Kako može biti na dva mjesta istovremeno? Poslušam pjesmu do kraja. Ugasim radio, obučem jaknu, obujem cipele i bez posebnog razloga krenem koracima mjeriti mrak i maglu.

. . .

Vani se prikrada prvi sumrak dok u zraku rominja sveprutna vlaga. Spremam se popiti popodnevnu kavu. Prekida me iznenadni poziv, tast. Stigao mu reciver od televizije. Ako mogu samo kratko doći i spojiti ga. Gasim kuhalo i spuštam se kat niže. Pogledam o kakvom čudu tehike se radi i govorim mu da mora imati žičanu vezu sa internetskim ruterom koji je u drugoj sobi. On će odmah kako ćemo časkom probušiti zid. Pokušavam mu objasniti da nije jednostavno napraviti rupu u širokom zidu kroz koju mora proći nemali utikač od kabla. On već razmiče namještaj i mjeri za mjesto na kojem treba bušiti. Nevoljko odlazim u radionicu po alat i tražim najduže svrdlo. Bušilica namjenjena za takav posao u startu otkazuje poslušnost. Jednostavno se ne želi pokrenuti. Uzimam manju, slabiju za koju nemam takvo svrdlo. Improviziram s neodgovarajućim, kraćim i sumnjičavo krećem u akciju. Iz zida sipi godinama zarobljena crvena prašina uznemirena našom invazijom. Vibracije bušilice opominju me kako palac još nije spreman za urnebesna lajkanja. Unatoč slabim izgledima ugodno se iznenadim kad u susjednoj sobi komadić žbuke kvrcne o pod. Pokušavam s obje strane proširiti prolaz kako bi kabel nesmetano prošao. Dok kroz uski tunel jednim okom škiljim u drugu sobu sjetim se starog, hrvatskog filma "Buža". Kabel na kraju nesmetano klizne kroz prolaz do rutera. Za desetak minuta na ekranu pojave se prve pokretne slike. Sa priličnim zakašnjenjem skuham i popijem zasluženu kavu. Naredno jutro na internetu ugledam vijest da je umro glumac Špiro Guberina.

. . .

Jutro kao stvoreno za dugo izležavanje u krevetu. Umjesto toga hitam autom prema Zagrebu krečiti. Primjećujem u vožnji čudan zvuk. Nešto između zujanja i lupkanja. Zbog toga vozim opreznije. Na ulazu u grad, na prvom semaforu ventilacija donese u kabinu miris paljevine. Naivno se ponadam da je od kamiona pokraj. Kad napokon stignem i izađem iz auta zapuhne me isti, neugodan miris. Kočnice. Zadnji, lijevi kotač isijava i smrdi na spaljene pakne. Ostavljam ga da se ohladi i krećem raditi. Na prvu odlučim ostaviti auto u Zagrebu i zvati nekog za prijevoz, ali kako dan odmiče ta ideja mi se sve manje čini dobra. Svako malo pogledavam kroz prozor prema autu kao da će to popraviti stvar. Ta briga mi dobrano remeti koncentraciju potrebnu za obavljanje posla zbog kojeg sam došao. Na kraju uviđam da se već mrak spustio, a ništa pametno nisam smislio. Odlučim lagano krenuti doma, pa što bude. Računam da sporija vožnja s minimalno kočenja neće uzrokovati zagrijavanje kao ujutro. Na prvoj benzinskoj stanem provjeriti stanje. Mirisa nema, kotač hladan. Ohrabren vozim dalje oprezno kao po jajima. Svi me prestižu uključujući i teške kamione. Ne msrim za to. Ne palim ni radio kako bi bolje čuo ako se nešto dogodi. Prije ulaska na autoput još jednom stanem radi provjere. Stanje stabilno. Laganim tempom kroz posavsku tminu dokotrljam se doma. Tek na ulazu u dvorište osjetim val olakšanja. Zbog tog kotača auto je tri puta bio na servisu i dva puta nije prošao tehnički pregled. Rekao sam da se promijeni sve što je potrebno. Možda je vrijeme za drugog majstora ili novi auto. Nisam od onih što se lako odlučuju za promjene. Početak je možda novi koncept bloga.
- 07:04 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2020 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o koječemu i razmišljanja potaknuta istim.