Usputne bilješke

Budilica s mobitela uvijek me negodno iznenadi osobito zimi. Kao po šavu raspori jutarnji mrak i tišinu sobe. Kad se oglasi pomislim: Zar već! Obično stisnem odgodu pet minuta bez nekog valjanog razloga. Onda se u polusnu mučim i čekam da se opet oglasi. Uglavnom spavam dobro, mirno, ali nisam jutarnji tip. Nikad nisam bio. Još tamo od nižih razreda osnovne škole u sjećanju mi je ta ranojutarnja težina. Nikako se prenuti iz hibernacije. Prvih sat- dva nakon buđenja raspoloženje mi je loše. Vremenom preraste u podnošljivo, pa solidno i na kraju u dobro. Mora proći prilično vremena da se organizam razbudi i pokrene. Da adrenalin i endorfin odrade svoje. Tek tad složena kemija mozga učini da se osjećam bolje.

Nakon što iz sobe dobauljam do kupaonice tamo prvo sjednem i odmorim od napora. Ne znam kojeg. Kao zombi nerazbuđen obavim jutarnju higijenu i obučem se. Izlazak van u polumrak na hladnoću nova je tlaka. Pokretanje i odleđivanje smrznutog auta obavim lagano drhteći. Ni zimu ne ljubim pretjerano. Vožnju do posla odradim po navici kao guska u magli. Posebno je zanimljivo kad se zamagle naočale ili zasuze oči. Tad molim Boga da netko ne odluči iznenada preći cestu. 

Ako nešto nepredviđeno ne iskrsne odmah po dolasku, na poslu slijedi jutarnji ritual. Paljenje računala, provjera maila, neki internet radio potiho i neizostavna kava. Uz kavu obavezno nešto za prigristi, neko pecivo recimo. Kolege samo pozdravim i u pravilu izbjegavam u tom razdoblju jer znam da izgledam i zvučim kao mrgud. Tak nakon prve kave potenciram dogovore oko samog posla. Složenija interakcija i komunikacija kasnije. Kako vrijeme u prolazi i obaveze diktiraju ritam sve bolje sam volje. U nekom trenutku raspoloženje dosegne vrhunac i vaga nagne ka drugoj krajnosti euforiji. Tad poželim naglas izogovarati nasumične misli, pričati sam sa sobom. Ponekad to i učinim. Na kraju se sve nekako samo po sebi ujednači, pa dan obično prođe u nekoj prosječnoj solidnosti.

Predvečer se obično pokaže kao dobro iskorišten. Navečer mi se učini da sve mogu, da ništa nije teško. Tad kujem planove, donosim odluke, sanjarim, slušam muziku, čitam. Nekad zapišem ponešto. Obično pustim da odleži dan-dva. Ako sutra, kad ponovno pročitam, djeluje smisleno i donekle zanimljivo onda objavim. Nekad pobrišem bez puno razmišljanja. Najbolji dio dana je kad se tijelo počne lagano gasiti. Prelazak iz svjesnog u san je među najugodnijim iskustvima koje dan može ponuditi. Doživljaj i slike realnosti počnu se nelogično miješati. Postanu iskrivljene kao pod utjecajem nekog opijata. To traje kratko. Onda mozak najednom pređe u noćni mod. Uroni u svijet snova, ali tog trenutka nisam svjestan. Neuhvatljiv je, mističan, kao neka čarolija što potraje sve do jutra.